TAKSA PLAĆENA U GOTOVU

H

GOD. II.

Ul slavu

novoga dana

Zvonite, zvona uskrsna, zvo-
nite, zvona dubrovačka, zvonite
u slavu novoga dana. Uskrs je
riječ nade i spasenja, riječ, koja
se u neartikuliranim zvukovima
javlja na usnama samrtnika.

Braćo u stradđanju, sestre u
ufanju ! ž

Čestitamo Vam sveto Uskr-
snuće sa željama koje goje vaša
inaša srca. Cestitamo Vam ovaj
Simbol novog života, čija nam
zora rudi na obzorju ojadjenog
doma našeg. Razglasite svuda
da ideia pobjeđuje silu, da su
surovi oklopnici pali u prah pred
Uskrslim Božjim Jaganjcem.

Dolaziš kao nasmijani pobjed-
nik, kao preteča Narodnog Us-
krsnuća. f sve naše nade, i svi
naši snovi evo su sada oživjeli,
jer je Uskrsnuće na pragu.

O hvala Bogu, svi smo te če-
kali, mladi i stari, dobri i zlo-
česti, svi koji smo te željkovali,
Veliki naš dane.

Pa kad zvona sa dubrovačkih
crkava veselo: zabranjuje i na-
vijeste narodu zoru novog dana,
koji se ragja, pohrli naš dobri
narode da se pomoliš Bogu, da
se tvoja nečujna molitva, po-
mješana dimom mire i tamjana,
vine visoko k uskrslom Bogu sa
našom toplom molbom, da nam
čuva hrvatski narod.

Uskrs znači pobjedu života
nad smrti, pobjedu istine nad
laži. Nema Uskrsa bez Kalvarije,
ni pobjede ni stradanja. Hrvat-
ski narod to zna i osjeća.

U noći hrvatskog naroda ti-
njao je plamen hrvatske svijesti
za slobodom. Narodni vogja je
ležao progonjen i mučen. Vjera
u uskrsnuće i oživotvorenje  hr-
vatskih narodnih ideala nosila
se je na žaru narodne ljubavi.
Vogja sa narodom se je zajed-
no uspinjao Kalvarijom. Ali po
logičnom redu dogagjaja, iza
Kalvarije dolazi Uskrs.

Kao vječni simbol preporoda
i novog života, vraća nam se
svake godine ovaj veliki praznik
Uskrsnuća. On nam obnavlja i
osvježuje žive izvore nade: vje-
re u konačnu pobjedu ideje prav-
de nad silom.

Uskrs nam otvara nove vidike
sa vrhova prave ljubavi - ljubavi
u pravednosti, poštenju i ljud-
skom moralu.

RVATSKI JUG

DUBROVNIK, 8. Travnja 1939.

CIJENA DIN. 1.50--

»Veličina Dubrovnika je u
činjenici, da je tamo — kao u
Ateni, Firenci i Veneciji — u-
mna elita bila i politička elita“

A. G. MATOŠ

Skrajnje je vrijeme

Događaji poslije svjetskoga rata ne
teku svojim laganim tijekom i dugim
otezljivim raspravama, već jure stre-
limice. Diplomatska konferiranja i duga
politička zasjedanja danas zamjenjuju
već unaprijed i do u detalje spremljene
1 izvršene činove i žurnalistička fraza
»un fait accompli“ postala je karak-
teristika i simbolika prilika i zgoda
četvrtog decenija XX stoljeća. Na naj-
bliži historijski čin, a do nedavno na
neko jedva prijeporno pitanje, gledamo
danas kao na davno likvidirani spor,
jer su mu posljedice i konsekvence
tako g ozne i katastrofalne, da ih teško
sebi predočujemo. Svuda se osjeća
bezobzirna i vrtoglava jurnjava, mnoge
kulturne pojave, stoljetne institucije,
mučna naprezanja i patriotska nasto-
janja preko noći se niveliraju, izjed-
načuju se s pustoši i krajem obra-
slim korovom, svega nestaje na za-
prepaštenje svih i na samilost mno-
gih. Države se raspadaju, narodi pro-
padaju, oživljuje se jezivi Gundulićev
historijski memento: ,Mru kraljevstva,
mru gradovi....“ a da pojedinci o-
staju obzirni, nemoćni i plašljivo po-
vučeni, Oružje zvecka, pjeva pobje-
donosnu ratničku davoriju, bani se
sila, širi se surovost, rastu daljni te-
ritorijalni apetiti i otvoreno se koke-
tira s pogubnim imperijalizmom. Na-
staju grupacije, suprotnosti i opredje-
ljenja, a ideološke razmirice zaigrale
su ludo i vrtoglavo vrzino kolo. Za-
konom centrifugalnosti frcaju i lutaju
mali i neznatni, dok se opet ne pri-
klone ili ne poklone.

Za snalaženje u današnjim prilika-
ma potrebno je puno razbora, trije-
znosti i pameti. Hrvatski kolektiv je
uvijek to zadržao, premda su nevri-
jedni pojedinci sa svojim radom htjeli
demantirati i osujetiti vjekovna na-
stojanja što su se tako divno ispo-
lila u radu i činima narodnih heroja.
Njihovo djelovanje ne samo što na-
rod nije zabacio i prezreo, nego ih je
i žigosao sa svojim narodnim žigom,
a taj je tako jasan i neizbrisiv. Na-
rod je isto tako prešao preko dvade-
setgodišnje puzavosti i ulagivanja,
moljakanja i prosjakanja, poklonstve-
nih parada i drugih nesmotrenih ti-
rada i zadržao je svoje dostojanstvo.
Veličanstvo hrvatskog naroda izbijalo
je iz mnogih političkih čina i konse-
kventne dosljednosti, a vremenom se
očitovalo u različitim evolutivnim fa-
zama. Kad su se sukobili narodni,
ekonomski i kulturni interesi, Hrvati
postavljaju etički najopravdaniji prin-
cip, a to je — pacifizam. Kad su si-
novi naroda u krvi grcali, postavlja
se princip — pismenosti. Kad se po-
stavljao državni ,suprema lex“, osniva
se Seljačka sloga itd. S jedne strane
imperijalizmu, postavlja se s druge

strane etičnost, poštenje, moral. Uvi-
jek pobjeđuje dobro zlo, moral ne-
moral, istina neistinu, pravica krivicu.
To nam potvrđuju i najnoviji događaji.

Neprestano negiranje hrvatske sa-
mobitnosti dovelo je do razrožnosti,
sukoba i zatora. Uskrisilo je ,,hrvat-
sko pitanje“ ne zbog materijalnog
izrabljivanja, nego zbog toga što su
Hrvati uvijek i svuda naglašavali svo-
ju narodnu individualnost sa svima
pravima | jednakim dužnostima u dr-
žavnim granicama baš kao i Srbi.
Hrvati su svoju narodnu individual-
nost sačuvali kroz sve vjekove i onda,
kad se odlučivalo da ugju u sklop
pojedinih vladavina. Narodni suvere-
nitet je stoga ostao cio i neokrujen. Hr.
narod ono što nije priznavao i priznao,
branio je junački i dosljedno. Jedno-
dušnost, kompaktnost i sloga najbolje
su garancije u najnovijim dogagjaji-
ma ito treba osobito respektirati.
Baš to postavljeno ,,hrvatsko pitanje“
treba riješiti sa diplomatskom mud-
rošću kao jedno od najvažnijih dr.
žavnih pitanja, ako se želi biti miran
i spokojan u današnjim nemirnim i
nesregjenim vremenima. Mnoge za-
granične alarmantne vijesti najbolje
će se demantirati i nestat će ih baš
onda, kada Hrvati ne budu trebali
strahovati i bojati se za svoj narod-
ni suverenitet. Istinska ravnopravnost
na svim poljima javnog i narodnog
života je tek sigurana garancija svim
narodima i državnoj cjelini.

Skrajnje je vrijeme, odbija posljed-
nji, dvanaesti čas, da se ne upropa-
sti što postoji i da ne nestane ono-
ga što se toliko gradilo. Osim lijepih
riječi potrebna su djela, osim obeća-
nja garancije. Ne samo što to zahti-
jeva hrvatsko narodno vodstvo, nego
to zahtijeva cjelokupni hrvatski narod.
Svaki pedalj zemlje je mio i drag i
natopljen je krvlju, pa će i sadašnje
generacije znati cijeniti napore svojih
predaka, jer:

»Djedi vaši za nj' lijevahu krvcu,
Oci vaši za nj' lijevahu krvcu,

za nj' vi isti krvcu proljevate.“

USPOMENE

Tu si nekad bila rodna kućo moja,
malo moje carstvo mira i pokoja.
Ništa više nema. Sve je bilo, prošlo,
novo čudno doba bez duše je došlo...
»Pred tobom b'je more, plavo i duboko,
plivo sam ga lako i ako široko,

do Lapada preko, bez velike mike,
plivali smo sretni uzduž gruške luke,
crni kao mori, suncem izgoreni
skakali smo pod njim, mokri, poliveni.

Sjećam se još dobro! — Pod putem
[uz rivu

i sad eto gledam onu sliku živu :
»Svud mandraći, rive i drvene banje,
onog zlatnog doba najmilije sanje!
Ribičice male, glavoči i šparmi,
barka b'jela, vesla, konopi i škarmi,
udica, lečiak, kalamuća tanka,

za gambore hitat ispletena janka,
vrše i baluni, tunje, parangali,
omeci i osti, dokes i ferali,
hobotnice, pierke, vladike, lombraci,
škarpine u buži, po kamenu raci.

O slatko je bilo na vas ribat peći

s barkom mojom malom u domu i noći.
Žalići na pjesku rotondi i mali,

kako ste nam divno morem odskakali,
pliskavice hitre preko tihe vode
bile su nam predmet čuda i slobode!

Kolone još čvrste, kadene i cime,
fortunali kad su, oseke i plime;
Brigantin je bio — djedova mi dika,
tu pred kućom vezan, slavnih Vile-
[nika!“
O vi čari mora, srećo i veselje,
o vi slatke, mile djetinstva mi želje!
Kao da te i sad još dome moj gledam,
pred očima mojim uspomene redam :

»Đardin oko tebe, svud cvijeće, milina,
od odrina hlada, užitak, tišina,

đulimbriš i pižo ispred tebe stoje ;
divno li si bilo malo carstvo moje!
Naranče, lemuni, zavinuta loza

i uz kriješvu staru privezana koza.

I ona je bila veliko veselje,

ispunit je znala u igri nam želje.
Lovorika tanka, visoka je bila
trobojnica na njoj meni se je vila!“
U tome si raju bila, kućo moja,
carstvo moje malo mira i pokoja.
Nema tebe više. Nigdje tebi traga...
Uspomena samo ostala je draga.
Nema više dana bezbrižnih i dragih,
ni večeri svetih, zvjezdanih i blagih,
nema više mira što donosi sreću,
nikada te više ja vidjeti neću!

17 II 1939 Niko Kućar.

NAJVEĆA URARSKA,

ZLATARSKA

I OPTIČARSKA RADNJA

JOSIP KRILIĆ, Dubrovnik

ša velikim izborom najboljih kvaliteta

robe uz veoma solidne cijene.

Kupuje staro zlato i
zamjenjuje za novu robu.

—;———— mn
.. > o. prosao