— 106 —

8.4

Ćavaju; tako isto rade političari, zastupnici naroda,
namjerom da steku povjerenje kod svoje stranke i kod
svojih izbornika. Svakomu je, napose danas, ta riječ
na uslima ; svi o njoj govore, a neki i snivaju čez-
nući za boljim danima domovine i zemaljskog života.

Dok se puno o slobodi govori, malo ju se _po-
zna, pa bih želio baš istaknuti, u čem sastoji prava
moralna sloboda i na čemu počiva,

Sloboda je svojstvo razumnog bića, svojstvo naše
duše, napose naše volje, po komu čovjek može da
bira izmegju dvije stvari, jednu ili drugu; na raskr-
šću može da okrene na desno ili na lijevo. Budući je
pako po istočnom grijehu naša volja bila oslabljena
i postala sklona na zlo, čovjek može nažalost da prione
zlu i dobru, može da odabere jedno ili drugo.
Ova je istina naglašena više puta u sv. Pismu. Kad
je nastradao pravedni Abel od ruke rasrgjenog Kaina,

začu se glas Božji: »Što si se rasrdio i zašto ti je

lice pokunjeno ? Nije li ovako: ako dobro činiš, pri-
mit ćeš nagradu, ako li zlo, odmah će ti biti na vra-
tima grijeh.« (Gen. 4, 6 seq.). Isto reče Mojsija puku
Izraelskomu prije ulaza u zemlju obećanja (Deut. 30, 19.)
»Pozivljem danas za svjedoke nebo i zemlju, da sam
stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo.
Izaberi dakle život, da živiš ti i sjeme tvoje.« Ovu
istinu tumači Duh Sveti još bistrije u knjizi Crkov-
njaka (15, 14 seq.): »Bog je u početku stvorio čovjeka
i ostavio ga je u vlasti slobodne volje. Dao mu je
zevovijedi i naredbe. Ako budeš htio očuvati zapo-
vjedi, one će sahraniti tebe. Stavio je preda nj vodu
i oganj, da pruži ruku na ono što bude htio. Pred

čovjekom je život i smrt, dobro i zlo; što bude htio,
bit će mu dano«. |

Moralnu slobodu ćuti svaki čovjek u svojoj duši
i savjesti; niti ima sile na svijetu, koja bi mogla
Skršiti mu slobodu, pa trpio čovjek ne znam koje
muke, pa ga okrutna vanjska sila dovela ido smrti.
To najbolje dokazuju kršćanski svjedoci svoje svete
vjere, kršćanski mučenici, koji izmegju svakovrsnih
teških muka nijesu klonuli duhom ni onda, kad su
krvniku mirno i slobodno odgovarali: kršćanin sam
i kršćanin umirem za ljubav propetoga Spasitelja.
Dalo bi se spomenuti mnoštvo junaka koji, ne oba-
zirući se na vanjsku silu, na pogiblji za svoj život,
svojeveljno su se i slobodno izložili teškim patnjama ;
junački su gledali smrti u oči, da spase svoj narod,
svoj dom. Dosta je spomenuti braću Makabejce, koji
su obranili svoju vjeru i narod proti silniku i krvniku
kralju Asirskomu Antioku.
| Sloboda je neprocijenjeni naravni dar, po komu
je ljudska narav uzdignuta nad svako stvorenje. Slo-
bodom se čovjek najviše ponosi, kad vlada zemljom,
po riječima kazanim prvomu čovjeku : (Gen. 1. 28)
»Vladajte zemljom i budite gospodari od riba morskih i

ptica nebeskih i svih životinja, što se miču po zemlji.«

O slobodi čuvjeka pjeva dubrovački pjesnik po

ustima razmetnog sina, koji je simbol čovjeka, ili bo-
lje čovječanstva, koje se svojevoljno odaleči od Boga,
svoga Oca, i opet se svojevoljno k Ocu vrati: »Dar
bi njegov ma sloboda — gospodstvo mi vječno poda
— vrh stvorenja svega u slavi — Razborom me još
nadari — dobro od zla da razdijelim.«
Čovjek, u koliko je moralno slobodan, gospodar je svo-
jih čina i svoga djelovanja, s toga se i kaže: djela čine
čovjeka. Sloboda je svojstvo naše volje, koje ima svoj
razlog i svoga vogju u razumu i pameti; zato je slo-
bodno samo razumno biće. — Naš um pokazuje nam
istinu, kaže nam što je dobro štoli zlo; a volja, koja
teži za onim što je dobro, izabire što joj prija, pa
se dogodi, da ne slijedi uvijek ono što je dobro, što
joj razum i pamet prikazuje, nego privoli na zlo.
Odatle riječi rimskog pjesnika: »Vidim, što je bolje,
i begcenišem ; ali prijanjam uz ono, što je gore.«
(Video meliora, proboque, deteriora sequor). Ovu unu-
trnju borbu izmegju razuma i oslabljene naše volje
opisuje sv. Pavao (Rom. 7, 15 seqq.y: »Više puta, kaže
Apostol, »ćutim u sebi unutarnju borbu, dvostruki
zakon, jedan me bodri na dobro, a drugi protivno,
na zlo,« te zaključuje: Nesretna mene čovjeka! —
infelix ego homo! — Da se održim u toj borbi, da
moja volja pristane na dobro a odbije zlo, hoće mi
se molitve i milosti Božje po Isukrstu Gospodinu
našemu.«

Slobodna naša volja ima svog vogju u razumu,
koji joj preko savjesti predočuje, što je dobro, a što
zlo, a savjest opet svjedoči o našoj unutrnjosti, što se
u našoj duši dogagja. Savjest je, kad je prava, naš
sudija, koji nam predočuje istinu i stavlja granice, u
kojim se možemo slobodno kretati; a te su granice
Božji i naravni zakoni, te pravedni politički, gragjan-
ski i društveni zakoni zajednice, u kojoj živemo, po
kojima se moramo vladati, a koji nas obvezuju u sa-
vjesti, dok potiču od zdravog razuma i dok se ne
protive Božjim odredbama, po onoj našega puka : sta-
rija je Božja no careva.

Kad čovjek svojevoljno pogazi zakone i razuzda
volju te se poda u ruke strasti i opačina, tada postaje
robom strasti i grijeha, kako nam jamči Božanski
učitelj: »Zaista, zaista vam kažem, svaki koji čini
grijeh, rob je grijeha. (Jo. 8, 34.). To na žalost op
žamo svakdano, kad promatramo jednog kamatnika,
bludnika ili pijančinu. Ti su ljudi robovi svojih strasti,
a puk svojim zdravim razumom kaže im: da su bez
srca, bez duše, jer su ugušili u sebi, u svojoj duši

svaki Božji i naravni zakon.
*

| Uz današnje neprestano isticanje slobode sa svih
strana, javno i privatuo, čovjek ne bi vjerovao, da bi
bilo moguće, da se nagje neso pa ti reče: Nije istina,
da je čovjek slobodan; čovjek nije gospodar svog