— 106 — 8.4 Ćavaju; tako isto rade političari, zastupnici naroda, namjerom da steku povjerenje kod svoje stranke i kod svojih izbornika. Svakomu je, napose danas, ta riječ na uslima ; svi o njoj govore, a neki i snivaju čez- nući za boljim danima domovine i zemaljskog života. Dok se puno o slobodi govori, malo ju se _po- zna, pa bih želio baš istaknuti, u čem sastoji prava moralna sloboda i na čemu počiva, Sloboda je svojstvo razumnog bića, svojstvo naše duše, napose naše volje, po komu čovjek može da bira izmegju dvije stvari, jednu ili drugu; na raskr- šću može da okrene na desno ili na lijevo. Budući je pako po istočnom grijehu naša volja bila oslabljena i postala sklona na zlo, čovjek može nažalost da prione zlu i dobru, može da odabere jedno ili drugo. Ova je istina naglašena više puta u sv. Pismu. Kad je nastradao pravedni Abel od ruke rasrgjenog Kaina, začu se glas Božji: »Što si se rasrdio i zašto ti je lice pokunjeno ? Nije li ovako: ako dobro činiš, pri- mit ćeš nagradu, ako li zlo, odmah će ti biti na vra- tima grijeh.« (Gen. 4, 6 seq.). Isto reče Mojsija puku Izraelskomu prije ulaza u zemlju obećanja (Deut. 30, 19.) »Pozivljem danas za svjedoke nebo i zemlju, da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Izaberi dakle život, da živiš ti i sjeme tvoje.« Ovu istinu tumači Duh Sveti još bistrije u knjizi Crkov- njaka (15, 14 seq.): »Bog je u početku stvorio čovjeka i ostavio ga je u vlasti slobodne volje. Dao mu je zevovijedi i naredbe. Ako budeš htio očuvati zapo- vjedi, one će sahraniti tebe. Stavio je preda nj vodu i oganj, da pruži ruku na ono što bude htio. Pred čovjekom je život i smrt, dobro i zlo; što bude htio, bit će mu dano«. | Moralnu slobodu ćuti svaki čovjek u svojoj duši i savjesti; niti ima sile na svijetu, koja bi mogla Skršiti mu slobodu, pa trpio čovjek ne znam koje muke, pa ga okrutna vanjska sila dovela ido smrti. To najbolje dokazuju kršćanski svjedoci svoje svete vjere, kršćanski mučenici, koji izmegju svakovrsnih teških muka nijesu klonuli duhom ni onda, kad su krvniku mirno i slobodno odgovarali: kršćanin sam i kršćanin umirem za ljubav propetoga Spasitelja. Dalo bi se spomenuti mnoštvo junaka koji, ne oba- zirući se na vanjsku silu, na pogiblji za svoj život, svojeveljno su se i slobodno izložili teškim patnjama ; junački su gledali smrti u oči, da spase svoj narod, svoj dom. Dosta je spomenuti braću Makabejce, koji su obranili svoju vjeru i narod proti silniku i krvniku kralju Asirskomu Antioku. | Sloboda je neprocijenjeni naravni dar, po komu je ljudska narav uzdignuta nad svako stvorenje. Slo- bodom se čovjek najviše ponosi, kad vlada zemljom, po riječima kazanim prvomu čovjeku : (Gen. 1. 28) »Vladajte zemljom i budite gospodari od riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja, što se miču po zemlji.« O slobodi čuvjeka pjeva dubrovački pjesnik po ustima razmetnog sina, koji je simbol čovjeka, ili bo- lje čovječanstva, koje se svojevoljno odaleči od Boga, svoga Oca, i opet se svojevoljno k Ocu vrati: »Dar bi njegov ma sloboda — gospodstvo mi vječno poda — vrh stvorenja svega u slavi — Razborom me još nadari — dobro od zla da razdijelim.« Čovjek, u koliko je moralno slobodan, gospodar je svo- jih čina i svoga djelovanja, s toga se i kaže: djela čine čovjeka. Sloboda je svojstvo naše volje, koje ima svoj razlog i svoga vogju u razumu i pameti; zato je slo- bodno samo razumno biće. — Naš um pokazuje nam istinu, kaže nam što je dobro štoli zlo; a volja, koja teži za onim što je dobro, izabire što joj prija, pa se dogodi, da ne slijedi uvijek ono što je dobro, što joj razum i pamet prikazuje, nego privoli na zlo. Odatle riječi rimskog pjesnika: »Vidim, što je bolje, i begcenišem ; ali prijanjam uz ono, što je gore.« (Video meliora, proboque, deteriora sequor). Ovu unu- trnju borbu izmegju razuma i oslabljene naše volje opisuje sv. Pavao (Rom. 7, 15 seqq.y: »Više puta, kaže Apostol, »ćutim u sebi unutarnju borbu, dvostruki zakon, jedan me bodri na dobro, a drugi protivno, na zlo,« te zaključuje: Nesretna mene čovjeka! — infelix ego homo! — Da se održim u toj borbi, da moja volja pristane na dobro a odbije zlo, hoće mi se molitve i milosti Božje po Isukrstu Gospodinu našemu.« Slobodna naša volja ima svog vogju u razumu, koji joj preko savjesti predočuje, što je dobro, a što zlo, a savjest opet svjedoči o našoj unutrnjosti, što se u našoj duši dogagja. Savjest je, kad je prava, naš sudija, koji nam predočuje istinu i stavlja granice, u kojim se možemo slobodno kretati; a te su granice Božji i naravni zakoni, te pravedni politički, gragjan- ski i društveni zakoni zajednice, u kojoj živemo, po kojima se moramo vladati, a koji nas obvezuju u sa- vjesti, dok potiču od zdravog razuma i dok se ne protive Božjim odredbama, po onoj našega puka : sta- rija je Božja no careva. Kad čovjek svojevoljno pogazi zakone i razuzda volju te se poda u ruke strasti i opačina, tada postaje robom strasti i grijeha, kako nam jamči Božanski učitelj: »Zaista, zaista vam kažem, svaki koji čini grijeh, rob je grijeha. (Jo. 8, 34.). To na žalost op žamo svakdano, kad promatramo jednog kamatnika, bludnika ili pijančinu. Ti su ljudi robovi svojih strasti, a puk svojim zdravim razumom kaže im: da su bez srca, bez duše, jer su ugušili u sebi, u svojoj duši svaki Božji i naravni zakon. * | Uz današnje neprestano isticanje slobode sa svih strana, javno i privatuo, čovjek ne bi vjerovao, da bi bilo moguće, da se nagje neso pa ti reče: Nije istina, da je čovjek slobodan; čovjek nije gospodar svog