Strana 2

 

Dr. VINKO FORETIĆ

Slava Sv. Vlaha

Vrlo je lijepi prizor promatrati za
vrijeme svečanosti sv. Vlaha, kako se
nižu oni mnogobrojni barjaci jedan za
drugim. Milo neko osjećanje nas pri
tome obuzima i evocira u nama _raz-
nolike ugodne misli i čuvstva, Taj pri-
zor upravo zanosi čovjeka, Barjaci su
to Boga Spasitelja, Majke Božje i raz-
nih svetaca, kao što je sv. Tereza M.
Isusa. Kad promatram tu galeriju Bo-
žjih svetaca i ugodnika i kad se sjetim
još ostalog ogromnog njihova broja,
onda naročito uvigjam, kako su sitni
oni prigovori katoličkoj crkvi radi onih
nekoliko tamnih crta u ljudskom mo-
mentu njezine historije.  Prigovaraju
nekoliko tih tamnih strana i iznose
kao primjer ono nekoliko pokvarenih
crkvenih dostojanstvenika u povijesti,
a neće da gledaju na one hiljade i
hiljade svetaca i svetica, mučenika,
isposnike, ispovjednika i naučitelja,
sve nekad ljudi uzor-značajeva. Megju
tim hiljadama i hiljadama, koji su
najbolji odgovor na one sitničave pri-
govore, uzdiže se i sjajni lik sv, Vla-
ha, zaštitnika grada Dubrovnika.

Prenesimo se duhom u ono davno
doba trećeg i četvrtog vijeka poslije
Krista | Tada je živio sv. Vlaho, Ne-
znamo mu tačno godinu rogjenja, ali
sigurno rodio se je u 3.vijeku u gra-
du Sebastu. Grad Sebast nalazi se u
Maloj Aziji, u predjelu nazvanu Mala
Armenija, koji predio je bio nekada
združen s Kapadocijom u jednu pro-
vinciju, a nekad se opet uzimao kao
posebna provincija. U tim predjelima
bila se takogjer tokom vremena raspro-
stranila vlast velike rimske države, a
s pojavom kršćanstva javlja se ono
već rano i u tim krajevima, Vlaho po-
stade gorljivim kršćaninom. Po zani-
manju bijaše isprva liječnik te življaše
i djelovaše u svojem zavičaju. No ne
bijaše on samo liječnik tijela, već i

liječnik duša ljudskih. Kao liječnik
imao je prilike da dolazi u kontakt
sa velikim brojem ljudi raznih društve-
nih slojeva, te je tu priliku on upo-
trebljavao da kršćane još više ukri-
jepljuje u pravoj vjeri i u provogjenju
pravog kršćanskog života, a još pre-
ostale pogane da predobija za kršćan-
stvo. Vlaho se pročuo radi svojeg vjer-
skog djelotvornog rada u području
sebatske biskupije. Sebast naime bija-
še biskupskim sijelom, a stolovaše u
to doba u njemu tek njegov prvi bi-
skup. U to starokršćansko doba bijaše
običajem, da biskupa bira cjelokupno
svećenstvo i narod biskupije, Često se
je dogagjalo, da su za biskupe bili
birani i svjetovnjaci pozuati radi svo-
jeg pobožnog života. Tako se eto zgo-
di, da je i Vlaho bio poslije smrti
prvog sebatskog biskupa izabran bi-
skupom svojeg zavičaja.  Predaleko
bih išao, kad bih Vam sada opisivao
potanko cijeli život našega sv. Vlaha,
Možemo saimo ukratko spomenuti, da
je Vlaho živio u doba Dioklecijanova
progonstva kršćana, ali da je to pro-
gonstvo i preživio. Kad se ono Dio-
klecijan g. 305. povukao s prijestolja
u svoju poznatu palaču na mjestu da-
našnjeg Splita, mastadoše u rimskom
carstvu dugotrajne borbe radi prijesto-
lja izmegju raznih pretendenata. Na-
kon dužih borba ostadoše dvojica vla-
dara: Konstantin Veliki u zapadnom
dijelu carstva a Licinije u istočnom.
Inicijativom Konstantinovom izdadoše
oni g. 313. poznati milanski edikt, ko-
jim bi dopuštena sloboda ispovijeda-
nja vjere u čitavom carstvu. Osvanuše
dakle u prvi mah i bolji dani kršća-
nima u sebatskoj biskupiji, no Licinije
u daljnjem toku svoje vladavine nije
se držao odredaba milanskog edikta, i
u dijelu carstva, kojim on upravljaše,
učestaše opet vjerski progoni, te mno-

NARODNA SVIJEST 14 Veljače 1940

 

Broj 7

 

gi kršćanin biše tada okrunjen aureo-
lom mučeništva, pa tako i Vlaho, se-
batski biskup. U prvi mah on se spa-
se od progona time, što se sklonio u
jednu pećinu obližnjeg gorja, ali tu ga
napokon uhvatiše. Rimski civilni na-
mjesnik u Sebastu Agrikolaj kušaše
najprije lijepim načinom predobiti Vla-
ha, da se odreče kršćanstva, ali kad u
tome ne uspije mučio je Vlaha na ra-
zne načine, pri čemu se, kako nam
javljaju svečevi životopisi,  očitovaše
mnoga njegova čudesa, Napokon bi
pogubljen na taj način, što mu odsje-
koše glavu. Istraživači života svetoga
Vlaha razilaze se u godini mučeničke
smrti Vlahove, Neki drži, da je to bilo
već g, 313., drugi uzimlju godine 316.,
319., 320. U Dubrovniku je megju
svećenstvom prevladavalo mišljenje, da
je to bilo g. 316., te je g. 1916. vrlo
svečano bio proslavljen hiljadu i še-
stogodišnji jubilej toga dogagjaja. Gle-
de dana mučeništva imamo raznih vi-
jesti u izvorima o životu svetog Vla-
ha, ali svi se datumi kreću u mjesecu
veljači. Prevladalo je bilo mišljenje,
da je Vlaho mučen baš 3. veljače, Ka-
ko je običaj, da se kao dan slave sve-
taca-mučenika uzima dan njihove smrti,
tako je eto katolička uzela baš ovaj
datum kao blagdan sv. Vlaha. Licinije
je tako unatoč odredaba milanskog e-
dikta mučio kršćane, ali je napokon i
njemu došao kraj, jer je došavši u su-
kob s Konstantinom Velikim bio od
ovoga poražen, te tako g. 324. Kon-
stantin Veliki postade jedinim carem
velikog rimskog carstva.

Kako je sv. Vlaho bio mnogo po-
štovan za života, tako započne njegov
svetački kult odmah poslije njegove
smrti, a pogotovo kad porazom Licini-
jevim osvanuše kršćanstvu i na istoku
bolji dani. Pobožnoj nekoj ženi uspije,
da poslije njegove smrti spase i po-
kopa njegovo tijelo, te kasnije nad
njegovim grobom sagradiše i crkvu.
Kult sv. Vlaha mnogo se raširi najpri-
je po čitavoj Armeniji i ostalom kršćan-

skom istoku, a vrlo rano pregje i na
zapad. Sv. Vlaho časti se osobito kao
zaštitnik protiv bolesti, a naročito pro-
tiv bolesti grla. U njegovu životopisu
nam se takogjer pripovijeda, kako je
on postao zaštitnikom protiv te bole-
sli, Prema tom životopisu Vlaha je
jednom srela majka s jedincem sinom,
kojem bijaše zastala kost od ribe u
grlu na taj način, da je prijetila smrtna
opasnost. Maja zamoli Vlaha za po-
moć, a on zazove Boga u pomoć i
njegovim zagovorom dijete osta zdra-
vo. Životopisi Viahovi donose nam
ganulllivu molitvu, koju je tom _ prili-
kom Vlaho izgovorio, u kojoj izmegju
ostalog i veli: ,1 ova moja molitva,
smjerno te molim, neka ne bude samo
na korist ovoga djeteta, nego za sve
one, koji bi te u sličaoj bolesti od
grla u ime moje vapili....“ Pri smrtnom
času moleći se sv. Vlaho Bogu mo-
ljaše ga megju ostalim i zato, da ga
priznade zaštitnikom protiv bolesti

grla.

Rekoh, da'se kult sv. Vlaha raširio
po cijelom : kršćanskom svijetu. - On
postade naročitim zaštitnikom Arme-
nije, te je tamo osnovan bio u 11 vi-
jeku viteški red sv. Vlaha. Već vrlo
rano podiže se i u Carigradu crkva
njemu u počast. Tokom vremena raz-
nesu se pojedini dijelovi njegova tijela
u obliku sv. moći najprije po istoku,
a onda s istoka dospiješe i na zapad,
osobito pak u doba krstaških ratova.
Zanosne su pjesme sv. Ivana Damas-
ka, istočnog sveca iz 8. vijeka i po-
znatog crkvenog pjesnika u počast sv.
Vlaha, koje su nam važan izvor i za
njegov život. U središtu katoličke cr-
kve, vječnom Rimu, bi sagragjena vrlo
rano ckrva sv. Vlaha, koja i danas
tamo postoji. I po ostalim gradovima
Italije ima mnogo crkava sv. Vlaha, ili
se pak štuje on po drugim crkvama.
Tako od većih gradova ima četiri cr-
kve njemu posvećene u Napulju a
dvije u Veneciji. Nekoja mjesta slave
ga i u Italiji kao svoga parca. Tako

 

FRANCIS JAMMES V. S.

ROZARIJNna SUNCU

Roman

Zakašljao je, kad je pozdravio djevojku, a ona
mu reče:

— Nemojte se umarati, dragi gospodine.

On joj međutim htjede pripovjediti o smrti
svoje žene, koju je pokosila ista bolest, što je i nje-
ga podgrizala; o svojoj odluci da pođe u Lurd s Pe-
ricom te da tamo isprosi za se čudo, koje ipak nije
postigao ; o svojoj prisilnoj nezaposlenosti; o lijepom
postupku milosrdnih ljudi prema njemu; na primjer,
one sasvim mlade djevojke, što je stanovala na
prvom katu i koja je često dolazila k njima, da ma-
lo uredi rublje. Nju je baš Dominica bila opazila na
prozoru gdje šije. Bilo joj je ime Anica, a provodila
je težak život radeći kod kuće, da podmiri svojem
stricu i strini opskrbu, koju su od nje tražili.

Dok je on govorio, Dominica se digla, da po-
takne vatru u štednjaku, na kojem se grijalo mlije-
ko; zatim ga izlije u jednu zdjelicu, koju je bila u-
zela s kredence od nekog prostog drveta. A onda,
kako je već bilo mračno u ovoj prostoriji, u koju je
dolazilo svijetlo samo iz jednog unutrašnjeg dvorišta,
ona zapali svijeću pomoću jednog smotanog oglasa.
Kako je prenosila na drugu stranu sobe ovu svijeću
naslanjajući je donekle na prsi, a onda je položila
na okrugao stolčić, mudre djevice bi je bile primile
u svoje društvo. Činilo se je kao da čeka dolazak
Zaručnika.

Tada stade čavrljati prijateljski raspitujući se o
cijeni stanarine, kruha i mesa. Čuti i vidjeti ovu li-
jepu, elegantnu djevojku u ovom siromašnom stanu,
žalosnijem od neke tamnice, bilo je za ovog suši-
čavca i njegovo dijete kao da vide sredozemno sun-
ce, koje obasjava cvijetno polje. što je dopušteno

čim je mogao, uzeo je i zadržao u svojoj ruci ruku
ove sjajne majke. I bio je ponosan te se samo smi-
ješio čas zbunjeno, čas gledajući ravno i sasvim iz
bliza u oči svoje prijateljice. Nju je pak zabavljao
g|način, kako ju je dočekao na vratima zamijenivši je
s gospođicom jednog cirkusa, koji je bio na prolasku
u Bordeauxu. Pa kako je Stjepan Durand smatrao,
da mu je dužnost opravdati nedužnu pomutnju svog
sina, ona će:

— A znašli ti, Perice, da ja jašem konja možda
isto tako dobro kao tvoja cirkuska jahačica?

I da bi nastavila razgovor, ona je izmišljala ti-
suću sitnica, što su očaravale ove samotnike, koji su
tako malo govorili međusobno u jednoličnosti svog
svakidašnjeg života i s kojima gotovo nitko nije raz-
govarao. Tko pomišlja, da udijeli tu milostinju riječi
onima, koji više ne zanimaju svoga bližnjega, jer su
odviše nesretni ?

Razgledala je potanko njihovo kukavno po-
kućstvo i zamolila, da joj dopuste ući u spavaonicu.
Stjepan Durand se ispričavao sav zbunjen.

Ali ona će na to:

— Zar mislite, prijatelji, da ja nijesam nimalo
naučna na onaj mali nered jedne bolesničke sobe?
Prije svega, to je moja sklonost, da vodim kućan-
stvo kao da sam djevojčica. U Lurdu, za velikog
kolovoškog hodočašća, mnoge moje drugarice hoće
da obavljaju samo neke poslove; one, na primjer,
smatraju, da je njih nedostojno prati suđe. Njima se
čini otmjenije zavijati rane. Pokatkad se čini, da ne-
ma dosta čirova, da bi se zadovoljile ove kaćiperke.
Znate li, što ja tad činim, gospodine Durande ? Po-
đem k upraviteljici i rečem joj: ,Dajte mi noćne su-
dove, da ih isperem. Imam za taj rad posebnu sklo-
nost“.

Dominica prasne u smijeh navodeći ovaj razgo-
vor i nagne se jednom nesvijesnom kretnjom nad
postelju sušičavca, koja je bila u neredu, i pospremi

A sad prijeđimo na inventar! klikne veselo.

Na jednom komadiću papira bilježila je kuhinj-
ske predmete i odjeću, koji su joj se činili neophodno
potrebitim, a nijesu se kod prozivanja nalazili u kre-
denci, u ormaru ili na klinčanici.

— Nemojte se ni za što uznemirivati, govorila
je. Kad pođem od vas, upoznat ću se s gospođicom
Anicom i molit ću je, da se pobrine za mnoge male
sitnice, koje izmiču vama muškarcima.

Ovih ,malih“ sitnica bio je priličan broj iš
da ih nije nipošto htjela napominjati izravno bivšem
tipografu, jer bi se ovaj bio zbunio pri pomisli, da
ona hoće doskočiti njihovom nedostatku. Saznat će
brzo od Anice broj i narav računa u zastoju, ako ih
ima, i uredit će ih.

Ostavila je svoja dva prijatelja rekavši im  do-
viđenja. Njihovom zadovoljstvu nije bilo granica. Bez
sumnje bi im pružila manje veselja, da je bila manje
elegantna. Često je znak krivo shvaćenog milosrđa,
kad čovjek ne zna ostati jednak samome sebi. Zato
ja hvalim onoga kardinala, koji je obukao svoj ogrtač,
koje oblači samo kod velikih svečanosti, kad je bio
pozvan k jednom siromahu. Htio sam pružiti užitak
njegovim očima prije nego umre, izjavio je.

Kad izađe iz stana Anice, koja je rado prihva-
tila, da obavi sve narudžbe, što su joj bile povjere-
ne za Durandove, Dominica začuje gdje odbija se-
dam sati. Za nekoliko časaka vratit će se k ljudima,
čija je gošća. Zaustavi se u mračnoj lađi Svetog Mi-
hovila i osjeti, da ju je obladalo i obujmilo djelova-
nje Božje, pa su joj srce i pamet bili jače prosvi-
jetljeni nego dotada. Kad ju je ostavila ova spokoj-
nost, učini joj se, da joj je odgovorio Bog. Prošavši
ispred Svetohraništa, prigne čelo do zemlje, a na
usta su joj dolazili ovi neizrecivi stavci Pohođenja :

,l moj duh je uzdrhtao od radosti u Bogu, Spa-
sitelju momu,

Jer je pogledao na niskost službenice svoje“.

 

 

samo bogatašima. Perica nije govorio više ništa, ali

je u veoma kratkom vremenu.

— Nastavit će se. —