Strana 2

 

Dr VINKO FORETIĆ

SLAVA sv. VLAHA

Prigodno predavanje održano 10 veljače
na proslavi sv. Vlaha u društvu , Bošković“.

Već u uvodu sam istaknuo općin-
stvo svetih katoličke crkve — one hi-
ljade i hiljade svetaca i svetica Božjih.
Nije dakle čudo, da u tom ogromnom
mnoštvu ima veliki broj svetaca istoga
imena. Svatko znade osobito za zna-
tan broj svetih Ivana. Zanimat će dakle
svakoga, ako spomenem, da osim sv,
Viaha, sebatskog biskupa, učeni hagi-

ograf Bolandus spominje još četiri sve-
ca istoga imena. Tako u kapadokij-
skom gradu Cesariji, gradu susjednom
Sebastu, življaše sv. Vlaho, po zani-
manju pastir. U gradu Varoli, 60 mi-
lja udaljeno od Rima, posvetio se ta-
kogjer jedan sv. Vlaho, a drugi opet
u Španjolskoj. Ističem, da se onaj o-
nako mnogo rašireni kult sv. Vlaha u
raznim zemljama, o kojem sam prije
govorio, tiče sv. Vlaha, sebatskog bi-
skupa.

Kazat ću još nešto i o kultu sv.
Vlaha u Albaniji, jer je ovo štovanje
sv. Vlaha u toj zemlji bilo uzrokom
velikog znanstvenog historičkog i ha-
giografskog spora, koji se ticao i sa-
me ličnosti sv. Vlaha, sebatskog bis-
kupa. U Albaniji naime 60 milja da-
leko od grada Drača nalazi se pod-
ručje, koje Arbanasi zovu Armenijom;
pokazuju mjesto, koje zovu Sebastom,
i kažu da je tu bio stari grad; poka-
zuju i neke razvaline, gdje kažu, da
je bio grad Agrikolaja; pokazuju i
pećinu sv. Vlaha. Pripovijeda se, da
je kod brda Kapradoni postojala crkva
sv. Vlaha, koja da je srušena. Poka-
zuje se i danas sarkofag, prazan do-
duše, na kojem piše: ,Hc requiescit
corpus Beati Blasii Episcopi et Marti-
ris“, što znači: ,Ovdje počiva tijelo
blaženog Vlaha biskupa i mučenika“,

Ked položaja Sebasta nalazi se fra-
njevački samostan, a franjevačka pro-
vincija Albanije uz Gospu od navje-
štenja štuje kao svoga protektora i sv,
Vlaha, sebatskog biskupa i mučenika,
te se lik njegov nalazi utisnut i na
pečatu provincije. To je arbanaska tra-
dicija od koje sam naveo samo neke
momente. To je dalo povoda piscu
XVIII. vijeka Stjepanu Rosa, da ustvr-
di, da je sv. Vlaho bio ' biskupom ne
u meloazijskom Sebastu već u arba-
naskom. Uslijed toga razvila se je po-
lemika, čiji odjeci su se čuli i u 19.
vijeku, a s tom stvari se g. 1916. po-
zabavio u jubilarnom broju Lista bis-
kupije mnogopoštovani o. Urban Ta-
lija. Predaleko bih išao, kad bih zašao
u to zapleteno pitanje, jer bi to bio
problem posebnog studija, za koji bi
trebalo i nekoliko godina marljivog
proučavanja, a trebalo bi poduzeti i
znanstvena putovanja. Neću stoga da
o tom pitanju meritorno raspravljam.
Ukoliko sam ipak, spremajući se za
ovo kratko predavanje, samo donekle
povirio u ovaj problem, razlozi da bi
sv. Vlaho biskup bio biskupom arba-
naskog Sebasta a ne maloazijskog, ne
čine mi se dovoljno uvjerljivim ; zato
sam i govoreći o njemu, govorio, dr-
žeći se većine istraživača života sv.
Vlaha, kao o biskupu maloazijskog
Sebasta. Pripominjem još ovo. Često
se javlja taj slučaj, da pučka mašta u
kraju, gdje se naročito štuje neki sve-
tac, počinje tokom vremena vjerovati,
kako je taj svetac živio u dotičnom
kraju. Počinju da se razne zgode. da-
lekog nekog sveca ubiciraju u novu
sredinu, i lokaliteti dobivaju i nove
nazive u skladu sa zgodama iz života

NARODNA SVIJEST 21 Veljače 1940

 

Broj 8

 

svečeva. Pogotovo tome dolazi u pri-
log, ako se u novoj sredini, gdje se
počeo štovati svetac, već otprije nala-
zi poneki geografski naziv, koji je slu-
čajno sličan onom iz kraja, gdje je
svetac uistinu djelovao. Moje je skrom-
no mišljenje, dok me ne uvjere uvjer-
ljiviji razlozi, da je sličan slučaj na-
stao sa sv. Vlahom u Albaniji, tim vi-
še, što je tu od starine i postojao
uistinu grad nazivom Sebast, Albanci
prenijeli su, mislim, sve ono, što se
tiče života sv. Vlaha u Maloj Aziji, u
svoju Albaniju. Uostalom bilo kako
bilo, bio sv. Vlaho biskup bilo maloa-
zijskog bilo arbanaskog Sebasta, to
ništa ne mijenja na njegovoj veličini i
na njegovoj slavi mučenika. Njegova
velika aktivnost u propovijedanju vjere
Kristove, u udijeljivanju dobročiastava
i mučenička aureola nimalo se ne uma-
njuju, riješio se taj haglografski prob-
lem na jedan ili na drugi način, te
makar se i izmijenio uslijed toga neki
detalj iz njegova života.

Istakli smo dosada veliko štovanje,
koje se goji u kršćanskom svijetu pre-
ma sv. Viahu, sebatskom biškupu i
mučeniku. Bez sumnje slavu sv. Vlaha
u svim tim zemljama i gradovima na-
dilazi velika slava sv. Vlaha u gradu
Dabrovniku i na čitavom teritoriju sta-
re republike. U svim tim gradovima i
zemljama štuje se sv. Vlaho onako, ko
što i mnogi drugi sveci u raznim gra-
dovima i zemljama, dok eto ovdje je
pojam Dubrovnika i pojam sv. Vlaha
tako usko skopčan i tako povezan, da
se ne može zamisliti Dubrovnik bez
sv. Vlaha. Od pritojera, koji su mi po-
bliže poznati, jedino je Venecija na
takav uski način povezana sa sv. Mar-
kom. Ono je republika sv. Marka, a
ovo je bila republika sv. Vlaha, Zgod-
no je jedan propovjednik nazvao staru
dubrovačku vladu nekom vrsti teokra-
cije, u kojoj je suveren sv. Vlaho. Ako
sam se više pozabavio sa životom sv.
Vlaha i njegovim štovanjem drugdje u

svijetu, učinio sam to zato, jer je ovdje
ta činjenica uske povezanosti sv. Vlaha
sa Dubrovnikom u prošlosti i sada-
šnjosti upravo tako očita i evidentna,
da sam smatrao, te ne moram o tome
mnogo govoriti. Mislio sam pak, da
je zgodno od vremena do vremena
prikazati veliki historijski lik svečev i
njegovu važnost u općem kršćanskom
svijetu. lako su starije generacije više
puta o tome čule i čitale, potrebno je
i da mlagji o tome saznadu. Zanimlji-
vo je pitanje, kad počinje štovanje sv.
Vlaha u Dubrovniku. Stare dubrovačke
kronike javljaju nam, da se je to zbilo
u 10. vijeku. Po njima se je sv. Vla-
ho javio Stojku, svećeniku crkve sv.
Stjepana, objavio mu, kako Mlečići
hoće da na prevaru osvoje grad Dub-
rovnik, te pozvao preko Stojka Dub-
rovčane, da ustanu na obranu svoga
grada; Dubrovčani poslušaše savjet
svečev, poduzeše sve potrebno za o-
branu, tako ga spasiše i u znak za-
hvalnosti uzeše sv. Vlaha kao svoga
parca, da ih umapred štiti i čuva, Prve
sačuvane dubrovačke kronike zapisane
su tekar u 16. vijeku, pa iz mnogih
razloga moderni kritični historičari drže
vijesti tih kronika za vrijeme prije 13,
vijeka nepouzdanim, pa stoga i bez
obzira na samo čudo ne pridaju vjere
vijesti o dubrovačkim borbama s Mle-
čićima u 10. vijeku. Inače u savreme-
no pisanim dokumentima prvi put se
javlja spomen o sv. Vlahu kao dubro-
vačkom parcu g. 1190., dakle krajem
12. vijeka. Bila bi posebna rasprava
sada raspravljanje o historičkoj vjero-
dostojnosti dubrovačkih kronika prije
13. vijeka. U posljednje vrijeme pone-
što sam se pozabavio tim kronikama,
pa pomalo sve više stičem uvjerenje,
da bi trebalo uza svu njihovu pobrka-
nost i hronološke anahronizme pristu-
piti temeljito njihovu proučavanju za
vrijeme prije 13. vijeka te da bi se u
vezi s proučavanjem ostalih historijskih
izvora trebalo pozabaviti svakom po-

 

FRANCIS JAMMES VS.

ROZARIJ na SUNCU

Roman

II
Porođenje

Toga dana ona je sjedjela u perivoju svoje
marsiljske vile, gdje je hladovina već bila svijetla, i
zaustavivši svoje misli na Otajstvu Porođenja, po-
svetila ih je dvojici bijednika, koje je bila nedavno
pohodila u Bordeauxu.

Mislila je na ono duhovno rađanje, koje je
izvršeno u onima, što žive od milosti Božje, a odrekli
su se sinova, što bi se rodili od njihova tijela. Jake
su one veze, koje vezuju svetog Vinka Paulskog
s mnogobrojnom obitelji malene djece, koja ga okru-
žuju, kako ga vidimo na poznatoj slici.

Kakva li se beskrajna ljubav čita nalicu ovoga
sveca, na čijim širokim ustima lebdi neprestani blagi
smiješak ? Koliko li je mnoštvo rodilo njegovo mate-
rinje srce jednako kao i očinsko? Mislimo na onu
siročad, koja je jamačno našla na tom licu izraz onih,
koje je izgubila, pa je pošla za njim bez oklijevanja
ili mu se predala, da je nosi na svojim rukama. U
raju, koji je Dominica sebi rado dočaravala, zamišljala
je takvog duhovnog oca uz onoga, koji je ljubio Sina
svoje Supruge, kako nikada svi očevi zajedno nijesu
ljubili svoju djecu. Nalazila je sličnost u relativnoj,
ali svetoj poredbi između onih judejskih jaslica, koje
su rodile za Nebo cijelo Čovječanstvo i one kućerine
jednog landskog trgovišta, koja je rodila za spas
mnoštvo Božje napuštene djece probudivši majku u
Kćeri Milosrdnici.

Doista! U Dominiki je živio onaj silni nagon,
koji goni one najmanje, da se okružuju lutkama. Pa
ima li što naravnije kod jedne djevojke, koja ima
zdravu dušu, te je tjelesno tako lijepo građena, da

 

e jednom čula, kad je neki radnik gledajući je, kako
prolazi rekao:

— Lijepe li djevojke!

Ali u isto vrijeme u Dominiki je bila takva či-
7| stoća, takvo uzdignuće onim željama za Nebom, koje
se prose od Boga u Litanijama Svih svetih, da joj
se ženidba, pa i ona kršćanska, pričinjala kao neki
poštovanja vrijedan običaj, bez čega se lako može
biti, ili čemu bi čovjek rado izbjegao. Ništa je više
nije razveseljavalo nego promatrati onu groznicu, koja
zahvata i same djevojke kod samog izgleda za za-
ručnikom, koji je uostalom daleko. Istina, prestala se
smiješiti, kad je pomislila na to, da jedan čovjek trpi
zbog nje, i da bi ga trebalo odvratiti od nade, da će
poći za njega; a opet se nije usudila, da mu to iz-
javi za vrijeme zadnjeg svog boravka u Bordeauxu,
u čemu je bez sumnje imala krivo.

Vratila se razmišljajući o Porođenju k Perici.
Što će on učiniti, kad mu otac umre? Stanje ovoga
nije davalo nikakove obmane, te se nije očekivalo,
da će Bog, u svojoj velikoj, nedokučivoj mudrosti,
učiniti čudo, koje je žarko prosio. Ali kakva je onda
bila namjera Svemogućega ? Kojim putem treba poći?...
Onim putem, koji je često zastrt maglom, ali je uvi-
jek točno obilježen, kao što je bio onaj, kojim je
pošao Tesar, da osujeti Herodove osnove.

Dominica je gorljivo tražila objašnjenja tajnama
života, koji joj se pričinjao kao jedna veoma lijepa
pripovijest, u kojoj čitatelj ne smije obescijeniti nijedne
sitnice. Tako neka riječ ponekog proročanstva, koje
je na oko beznačajno, prije nego se ispuni, neiz-
mjerno pravlada nad bogatom i neobičnom. povijesti
jednog carstva; jedna haljina izvučena ždrijebom
vrijedi za nas po svjedočanstvu Proroka danas više
nego sve tečevine osvajača. Jer Dominica nije bila
nimalo otupljena, i zanimljivost poglavlja, koje dano-
mice dalje objašnjava glavu pređašnjeg dana zahva-
tajući retke sutrašnjeg dana, držaše je u neprekidnoj
napetosti.

Evo kako je ona umovala izlažući se, da iza-
zove smješkanje filozofa, kad bi se njima. povjerila,

što joj njen zdravi razum nije nipošto dao da učini :

Upoznala sam se u Lourdesu, govorila je u
sebi, s jednim bijednikom i njegovim djetetom, koji
su objedovali na ulici. Da se nijesam našla na pro-
zoru jednog hotela točno u vrijeme, kad su jeli, bili
bi mi ostali nepoznati. A da mi mladić, koji me ljubi,
nije postavio davši mi jedan cvijet pitanja, na koja
baš nijesam uljudno odgovorila, ne bih bila pošla
k rečenom prozoru, gdje sam izbjegavala njegova
ljubavna očitovanja, premda me je i tu dostigao.
Priklonila sam se iskreno jednom tipografu i njego-
vom djetetu. Ove činjenice bile bi obične za većinu
onih, koji bi za njih znali, ali one to nijesu više ni-
kako za me, jer ih je Bog postavio, i jer je takva
moja glava i takovo moje srce. | samo mene, Do-
minike, tiču se te stvari. Dakle mi je dopušteno, da
im pokušam otkriti duboki smisao...

Mogla je doduše, kako je to već bila učinila,
materijalno potpomagati ove bijednike. Sredstva, ko-
jima je raspolagala po baštini od svog oca, koga
nije uopće poznavala, a povećana darežljivošću jednog
starog strica, bijahu dosta znatna. Ali postoji i druga
pomoć osim pomoći tjelesne. Tko će doskora, kad
više ne bude bilo oca, zamijeniti onu majku, koju je
dijete izgubilo, ako ne Majka Božja posredovanjem
jedne njezine službenice ?...

Nijesam li ja službenica ove Kraljice ? Ne zbi-
vaju li se tajanstvena rođenja, kako sam tvrdila, u
svijetu srdaca ? Nije li Isus prije nego li je izdahnuo,
sam rekao Djevici pokazujući na svetog Ivana:

— Ženo! Evo ti sina.

A svetom Ivanu, pokazujući mu Djevicu:

— Evo ti majke.

Pa zašto ja ne bih postala majkom ovog dje-

iteta ? Zar zato, jer se tome protive društveni razlo-

zi? E! nemam li pravo da se ispitam o svom pozi-
vu? Ima nešto, što mi svakog dana postaje jasnije,
a to je: ako nijesam stvorena, da budem udovica,
ipak sam od kova, da budem majka s mnogo djece.

 

— Nastavit će se. —

im