Strana 2 Dubrovački Kolegij: ,,Collegium Societa- tis Jesu“ — ,,Collegium Rhagusinum"““. Monumentalna Isusovačka crkva u Dubrovniku pođigauta je na južnoj visočini našega Grada, prema nacrtu, koji napravi glasoviti rimski graditelj P. Pozzo. Njena gragja počela je 27. IV 1699. g. a dogragjena bi svečano otvorena u jubilarnoj godini dne 8. IV 1795. g. Ovo potvrgjuje i natpis sa ovim datumom urezan zlatnim slovi- ma ma kamenoj ploči izuutra povrh velikih vrata crkve. Kad se je ova crkva, remek djelo arhitekture XVIII v. u elegantnom stilu renesanse, počela graditi, bližila se je kraju gradnja susjedaog joj glasovitog dubrovačkog ,Kolegija“, toga pravog kulturnog žarišta za mladež i obitelji, u kome su Oci Isusovci, i kasnije Oci Pijaristi odgojili i izučili nebrojene du- brovačke generacije, i onaj Kolegij“ treba svakako da se povrati dubrovač- koj prosvjeti. Dok se ne zna, čiji je nacrt sadaš- nje zgrade Kolegija“, može se sigur- no kazati, da je njegov nacrt moditi- ciran nacrt onog prvoga nacrta Isusov- ca o. Serafina iz decenija prije potre- sa god. 1667., a tome kolegiju udari temelj o. Frano Gundulić, netom do- gje u Dubrovnik g. 1662, i za taj ko- legij bi svečano postavljen prvi kamen na mjestu u ,Ulici Kneza Krvaša“ (prije zv. ,Ulica Monteserova“). Strahoviti onaj potres znatno ošteti još medovr- šeni kolegij; zatim se isti velezasluž- ni o. Frano Gundulić odmak lati posla da opet podigne razoreni kolegij, po- što očisti brojne okolne ruševine te po novom nacrtu poče graditi prostrani zavod, snabdjeven svim udobnostima za potrebe redovnika i školu.') Veliko romansko stubište, djelo dru- gog rimskog graditelja Padalacqua, vodi sa ,Gundulićeve Poljane“ k crkvi Isusovačkoj i u omaj glasoviti ,Kole- gij* ,Poljanom Rugjera Boškovića“ Niko Gjivanović (prije zv. ,Poljanom na Jezuvitima“), Ovo veličanstveno stubište sagragjeno je god. 1735, na položaju, gdje su se prije onog velikog potresa dizale kuće i vodile su dvije stepenaste ulice do stare crkve Sv. Lucije (porušene u o- nom potresu). Taj datum: god. 1735. spominje i prof. Josip Gelcich.?) a : Na dolnjoj strani kamene balaustra- de na vrhu onog monumentalnog stu- bišta nalazi se sačuvan lijepo uokvireu značajni uatpis ma latinskom jeziku, u tri retka, sa lijepim markantnim ve- likim slovima. Glasi ovako: COLLEGIVM RHAGVSINVM cio] ACCLX U trećoj crti na kraju vidan je sada na ondje već trošnoj površini samo početni gornji raziti urez posljednje cifre, a to je mogla biti samo cifra V, a ne koja druga. Što je ovaj natpis značio? — Evo razjašnjenja. Družba Isusova bila je istina slav- ljena kao nijedan drugi red u Katolič- koj Crkvi, ali i klevetana i proganjana kao nijedan drugi. Osobito se je od prve polovine 18. vijeka silno umno- žio broj njenih protivnika, koji su pre- ko svake mjere zaoštrili strijele zavisti, klevete i mržnje, a to štampom i ra- dom bezvjerskih filozofa, slobodnih zi- dara i farizejskih janzenista. Konačno su protivnici Isusovaca predobili za svoje ciljeve i nekoliko evropskih vla- da, i ove su napokon silnim pritiskom sklonile Papu Klementa XIV, da je za volju mira ukinuo Družbu Isusovu, iz- davši 21. VII 1773. g. breve: ,Domi- nus ac Redemptor noster“ i objeloda- nivši ga 160g dana narednog avgusta.*) Odluka ukinuća Reda Družbe Isu- NARODNA SVIJEST 10 Travnja 1940 sove bila je u Dubrovniku uručema dana 8. IX 1773 g. U tu svrhu dogje u kolegij nadbiskup dubrovački Niko- Ja Pugliesi, i sakupivši sve Oce, koji bijahu mazočni, dade pročitati Papin breve o ukinuću Reda i sastaviti za- pisnik o predaji zavoda. Tada su Oci napustili kolegij.4) Broj 15 mam ipak dostaje, da ondje i sada u- očimo najprvi sigurni početak one cifre V. Da je ovakovo naše čitanje cifre datuma: 1765 na onoj ploči tačno, imamo dokaz i u odnosnoj vijesti, ko- ju nalazimo iz godine 1876. kod du- , brovačkog historičara: prof. Sljepana Zatim je dana 8. X. 1777 g. dekret - Skurle. On ie onaj natpis jasno pro- istog nadbiskupa Pugliesi bio u nad-34 yčitao, ovako); biskupskom dvoru saopćen od kano- nika aktuarija Dn. Gjura Ferića: da će se kolegij, napušten od Otaca ukinute Družbe Isusove, predati Ocima Pija- ristima. Odmah zatim je pomenuti ka- nonik — aktuarij, u pratnji svećenika kao svjedoka, pošao u pomenuti ko- legij i ondje je prisntniga O. Erme- negjilda Barsotti, rektora OO. Pijarista, predavši mu ključeve uveo u potpuni zakonski posjed kolegija.*) Ovdje donosimo u ovom predmetu i važni zaključak Maloga Vijeća du- brovačkoga poprimljen dana 21. V 1778 g. Zaključak je glasio (orevagjamo ga sa originala na latinskom jeziku:) Na vrhu stubišta, koje je pod kolegijem, gdje sada stanuju Poštovani Oci Pija- risti, treba ondje brisati riječi: ,Cole- gium Societatis Jesu“ i mjesto ovih treba postaviti riječi: ,Colegium Rha- cusinum“.*) Nakon izvršene promjene u uprav- ljanju kolegija dubrovačkoga shvaća- mo ovaj zaključak Maloga Vijeća u predmetu preinake naziva Kolegiju. Ta je izvršena preinaka na onoj kamenoj balustradi vidna i sada, jer se vidi, da je natpis u srednjemu retku posve bio vješto otučen (gdje su stajale do tada dvije riječi: ,Societatis Jesu*), pa je onda urezana, nešto dubljim urezom, riječ ,Rhagvsinum“, Riječi u prvoj i trećoj crti onog natpisa ostale su onda i do danas nemijenjane. Samo je zub vremena nešto učinio svoga: na po- sljednoj cifri, koja je bila V, a ne ko- ja druga, istrošio se je, sa okolnom površinom kamena, cijeli urez one cif- re osim, kako gori rekosmo, samoga početnog gornjeg razitog ureza, što 93. e Collegium Rhagusinum GIMIGĆCEKV I iz kasnije godine 1884. imamo u ovom predmetu vijest prof Josipa Gel- cicha, nu godišnji datum, taj svakomu vidan, onako kako ga on navodi i u rimskim ciframa: 1739, začudo posve je netočan.5) 1) Dr Josip Posedel: ,Povjest Gimnazije u Dubrovniku“ I dio, u ,Programu Vel. Držav. Gimnazije god. 1900—1901“, Dubrovnik 1901. str. 28. 2) Prof. Giuseppe Gelcich : ,Dello sviluppo civile di Ragusa“, Ragusa, 1884, str. 104. 3) N. Maslać, D. I. ,Ruđer Josip Boško- vić“, u L. ,Život“, br. 6. 1937. Zagreb, str. 249 i 250. 4) Dr. Josip Posedel, op. c., str. 33. 5) Rkp. knjiga ,Diversorum de 1775—1783“ fo 110/v., u Arhivu dubrovačke nadbiskupije. 4) Rkp. knjiga ,Consilium Minus“, 105 (an. 1777—1780) fo 83/a, u Arhivu dubrova- čkom. ?) Stefano Skurla: ,Ragusa, Cenni storici“, Zagabria, 1876, str. 110. $) Prof. Giuseppe Gelcich, op. c., str. 104. ŠKOLSKI PRIBOR dobije svaki đak u najvećem izboru kod najveće papirnice i knjižare ADRAN DOBRO VON I RA Placa Kralja Petra Tel. 194 (Priv. 195). V. S. FRANCIS JAMMES ROZARFIJ na SUNCU, Roman 13 Bila je u Gradskom vrtu u ugovoreni sat. Tam- no zlato na vrhu visokih i crnih željeznih ograda davalo je ovom lijepom mjestu neki ponešto mrtvač- ki izgled. Neko svečano raspoloženje vladalo je na tratinama, što su ih vrtlari zalijevali štrcaljkama. Di- zao se neki miris oluje. Sred ovog mira oko cvijeća s mlakim vjenčićima napunjenim vodom za jedan čas igralo se nekoliko djece. Na zelenoj i dremljivoj vo- di, gdje se činilo, da su šarani izblijedjeli, jedna pat- ka je zakričala. Mogle bi se bile prebrojiti one ri- jetke osobe na klupama zelenim poput grbača: osam- ljene majke radeći vezivo sanjarskog i zabrinutog izraza lica; dojilje čisto odjevene; nekoliko starih umirovljenika raspravljajući jamačno o proširenju ili probijanju jedne gradske četvrti. Ovaj skup neodre- đenih dojmova u ovoj krasnoj večeri punoj tuge ra- njavao je dušu. Činilo se, da tu ne može ništa za- dovoljiti srca; da se ništa radosnog ne može izreći. Tu se usredotočila čežnja za jednim drugim svijetom. Za kojim drugim svijetom? Dominica je to znala, i ako u ovom času nije osjećala tako blizinu Neba kao obično. On je već bio tu.: Tada joj priđe. — Dominiko, reče, trpim zbog Vas. Ono, što je rekla, nije se činilo kao neki odre- đeni odgovor. Izgovorila je jednostavno : — Ne. Na što se odnosilo to: ne? Mladić se nije ob- manjivao. Shvatio je, prije nego je počela govoriti. Njegove se oči orosiše. Ona nastavi: — Ne, ne mogu za Vas Taj dan je bila subota, i veliko zvono jedne crkve zazvoni navješćujući sutrašnji dan. — Ne mogu poći za Vas, prijatelju... Ali... — Govorite, molim Vas. — Kad bih se morala udati za nekoga, to biste bili Vi. On osjeti neku bolnu sreću. Ovaj smrtni strah čo- vjeka, koji se boji, da onaj, koga toliko ljubi, može voljeti neko ljudsko biće više od njega, gubio se kao neka slika nad nestalnim ruševinama njegova srca. Uza sve to usta su mu bila puna gorčine. Nije ništa odgovarao, nego je promatrao ovo lijepo okruglo lice. Jedan bi se bezbožnik bio rasrdio. Daleko zvono neprestano je zborilo. Ono je govo- rilo: Ne, ne, ne. Oboje su ga slušali u dubokoj šut- nji. Njega je stezalo u grlu, i napokon reče: — Toliko sam sanjao o Vama. Ima jedna dolina, za koju sam mislio, da je stvorena za nas od Boga. Mislio je na srebrnaste gorske potoke; na planin- ske brežuljke, koji se gube u modroj praznini, što je pročišćavaju visoki povjetarci; na blistavu zelenu tardetsku dolinu. Jedno napušteno imanje, koje se odražavalo u pirenejskoj gorskoj brzici s jednim Ju- dinim drvom na strmoj tratini, što se modrila od je- dića, bilo ga je toliko očaralo, da bi ga bio kupio, da tu sakrije toliku ljubav. Bila je tu neka terasa, gdje bi se igrale njegove kćeri zaklonjene crvenim kapama poput blistavog maka. O srećo zemaljska, gdje si? Dominica je bila smućena, ne zato, što bi okli- jevala u pogledu odluke, koju je bila donijela u Mar- silji, kad je pred svojim prozorom dozivala u pamet jednog anđela čuvara, već smućena u nekom dijelu svoga srca. Maćuhice u malom zemljanom loncu potresle su.se za čas na vjetru, što je dolazio iz krajeva za- branjenih svetim pozivima. Govorio joj je o jednom kraju, o nekom malom posjedu, o miru. Nije li i ona gdje bi se mnogobrojna djeca zabavljala oko nje i njezinog muža? Kako to, da se zadržala tako malo kod ovih slika o jednom mogućem domu, a opredi- jelila se gotovo odmah s onom sigurnošću za ono drugo, što kod tolikih duša izazivlje dulju neodluč- nost ? Veliko je zvono odjekivalo od jakih udaraca, i činilo se, da neprestano diktira Dominiki odgovor: ne, ne, ne. U tom času bila je dvostruko mučena: mučila su je ona bol, koju je prouzročila ovom krasnom stvoru, pametnom i dobrom, i ona novost, što ju je čula ujutro o nestanku Perice. Kao što se događa ovim prirodama sklonim raz- mišljanju, koje se iznenada povlače iz najneposre- dnijeg stanja i udaljuju se, da se prenesu drugamo, Dominica je, i ako je nastavila šetnju uz mladića, stala misliti na izgubljeno siroče. U jednom blijesku njezinih stvaralačkih sposob- nosti pričinilo joj se, da vidi na prašnoj cesti neku ženu i njezinog muža, koji su bili uznemireni zbog svoga djeteta. Prolazili su, raspitivali se i gledali na sve strane, a nitko osim njih nije znao za njihovu tjeskobu, jer ljudi, koji su se vraćali s Pashe, na- stavljali su brzo svoj put i svoje razgovore, nakon što bi odgovorili: ,lsus nije u našem skupu, tražite drugdje“. Perice, Perice, brate Gospodinov, zašto si tako postupao s Dominikom, skromnom kćeri Gospinom ? Duboki glas zvona nastavio je ječati na zemlji, ali doskora se vratilo k Nebesima i zamukao. — Zbogom, reče Dominica, povrativši se izne- nada na ono, što ju je sad zvalo. Neka Vašim ses- trama ostane nepoznat ovaj razgovor, ili neka zna- du samo, što je glavno. Ne ću Vam dulje nametati svoju prisutnost. — Nastavit će 66, — sama nedavno sanjala o jednom vrtu punom svijetla,