Strana 2 Gundulić kao kršćanin i kao pjesnik Prigodom tristagodišnjice njegova rogjenja i tristagodišnjice Smrti Adi 10. Xbre 1638. Sigua. Gio. Fran- cesco di Gondola mori di Febre, stette amalato giorni 14, d'efa d'anni 42 incirca, hebbe tutti i sacramenti, fu se- polto a Sto. Franc-co con Tratli Grande. — R. D. Stefane di Luca.“ ,Dne 10. prosinca 1638. gosp. Ivan Franj Gun- dulić umro je od vrućice, bio je bo- lestan 14 dana, u dobi od 42. godine otprilike, primio je sve sakramente, a pokopan je u Sv. Franje s velikom po- časti. — Stijepo Lučin, rektor. — Ova bilješka nagjena je u arhivu dubrova- čke gradske župe a točno označava datum smrti velikog dubrovačkog pjes- nika. Datum Gundulićeva rogjenja na- protiv nije točno odregjen te se knji- ževni historici ne slažu u godini dana razlike (8. siječnja 1588. ili 1589.), premda se čini vjerojatnijom godina 1589. kao godina Gundulićeva rogje- nje. Ali to nije toliko važno, kao što nije važno ni to, što se Stijepo Lučin prevario u Gundulićevoj dobi, koju je procijenio za 8 godina manje, nego što je Gundulić imao, kad je umro, znak da je Gundulić dobro izgledao, pa su ga suvremenici i znanci držali mlagjim, nego što je uistinu bio. Danas se dakle točno navršava 300. godišnjica smrti, što je umro, prvak hrvatskog epskog pjesništva u cjelo- kupnoj historiji hrvatskoga književnoga stvaranja. U Gundulićevu književnom djelu proživljava vrhunac, svoj zlatni vijek hrvatsko književno stvaranje, koje je u ono vrijeme najjače dolazilo do izražaja na onom malom komadiću hr- vatske slobodne i samostalne zemlje, što ga je predstavljala mala dubrovačka država, koja je sačuvala svoju političku neovisnost, ali u prvom redu neovis- nost duha. Možda ni u kojem pjesničkom djelu ondašnjega kulturnoga europskoga Za- pada nije toliko istaknut smisao, kult slobode i istine, kao što je to u Gun- dulićevu pjesničkom stvaranju. Sjetimo se samo Redovnikovih riječi iz ,Du- bravke“, dok govori vjernicima, U tim riječima Gundulić apostrofira ljepotu istine: »Vjerenici obrani dostojno nad sve ine kroz ures izbrani ljepote istine“... Iza tih riječi kroz čitavu ,Dubravku“ odjekuje onaj neprestani refrain, naj- ljepša himna slobodi, koja je ikad is- pjevana hrvatskom jezikom : .O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog [ie do, uzroče istini od naše sve slave, urese jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj lipdti.“ Kroz ove Gundulićeve stihove pro- govara svijest hrvatskoga naroda ne samo s teritorija samostalne hrvatske dubrovačke države, nego i svih hrvat- skih krajeva i pokrajina, jer je narod dubrovačke države dio hrvatskog na- roda. St »ga Gundulićevi stihovi slobodi, koji su manifestacija duhovne neovis- nosti hrvatskoga narodnoga duha, ne svjedoče samo o kulturnoj visini Du- brovnika, nego i čilavoga hrvatskoga naroda, a došao je do izraza u Du- brovniku, jer je on bio samostalan i ijubomorno pazio na svoju samostal- nost, Gundulića s hrvatskim narodom veže sve, a naročito unutarnja kulturna veza duha, katolicizma, zapadna orien- tacija, mentalitet, svjetovni nazor, Gun- dulić je. a to treba da istaknemo baš mi kao katolički organ, najkatoličkiji pjesnik hrvatskoga naroda. Njegovo je katoličko i religiozno osjećanje inten- sificirano do zanosa. I nije slučajno, da je Gundulić, inače pjesnik veleb- noga epa ,Osmana“, najdublji najis- kreniji i najpjesničkiji u melankolično- refiekšivnim stihovima djela ,Suze sina razmetnoga“, gdje je religiozno naj- odregjeniji. I njegov je ,Osman“ na- pisan u zanosu, koji je protureforma- cija uspjela pobuditi, učvrstivši religi- oznu svijest europskog katolicizma, kod katoličkih naroda protiv turske opas+ nosti. A ne smije se zaboraviti, da je Sv. Stolica bila glavni forum, koji je stalno upozoravao kulturnu Europu na tursku opasnost i poticao je na otpor protiv te opasnosti isto kao što danas upozorava na boljševičku i rasističku opasnost. Gundulić je bio takogjer kao gjak isusovaca, tih prvoboraca onoga veličanstv. obnovnog pokreta, koji se zove protureformacijom, (koju su uza- lud pokušali protivnici katolicizma o- kriviti zbog reakcionarstva), zadojen tim visokim idealom obračuna s Tur- cima. Stoga je osnovna ideološka linija i Gundulićeva ,Osmana“ izrazito krš- ćanska. Što je Osman posvećen polj- skom kralju Vladislavu, to je zato, što je Gundulić u času poljsko.turskog rata gledao u ugroženoj Poljskoj ugro- ženo cjelokupno kršćanstvo, a u polj- skoj pobjedi pobjedu kršćanstva i po- četak realizacije ideala protureformacije: obračun s Turcima i njihov izgon iz Europe. Kod Gundulića moramo cije- niti pjesničku vrijednost njegova izraza unatoč diferenciji u razvitku pjesničkog jezika. Ta diferencija u razvitku pjes- ničkog jezika. Ta diferencija srećom nije ni tako golema, iako se evo navr- šuje 300. godišnjica Gundulićeve smrti, jer moderno hrvatsko pjesništvo, nije se moglo trgnuti naprijed sve dotle, dok nisu ilirci uspostavili ponovno kult dubrovačke književnosti i direktno na Gundulića nadovezali (Mažuranić, for- ma Vrazove lirike) pjesničko stvaranje novije hrvatske književnosti. Uzevši tu diferenciju uobzir moći ćemo kod Gun- dulića naći mnoštvo stihova prave i čiste poezije u najkrijičnijem i najmo- dernijem značenju te riječi. Treba se samo znati uživiti u način Gundulićeva izražavanja i priznati poeziju, gdje ona postoji. Kad znamo, kakve je jezične moguć- nosti imao Gundulić u svoje doba, a koliko je on efekata, koliko profinje- nosti, koliko suptilnih doživljaja znao izraziti hrvatskim jezikom, onda nam Gundulić izlazi kao velikan i genij, kao graditelj hrvatskoga književnoga jezika, bez kojega se uopće ne može zamisliti hrvatska književnost u posljedajih ne- koliko stotina godina, a osobito ne hrvatska poezija novijega vremena, koja je u svom historijskom razvitku direk- tno oslonjena na Gundulića. (,Hrv. Straža“). Vig. evenka ud. Filičić koncesinirana po- srednica za pro- daju kuća i osta- lih nekretnina. — Smokvina br. 6 DUBROVNIK 1 Dar plemenit i pohvalan. Primila sam od g.đe Anite Sloković de Miha- nović i g.đa Gjine ud. Mihanović din. 2000 na blagu uspomenu pk. Don Mi- guela Mihanović za siromašne članice Društva Kršćanskih Majka. Pozivljem one koje se nalaze u bijedi, neka se obrate ove dane predsjednici društva TONKOVIĆ MARI NARODNA SVIJEST 21 Prosinca 1938 Broj 51 M. Kusljanović Prvi Božić izvan zavičaja Učiteljska me služba zapane u do- maćemu kraju, izvan svoga zavičaja. Zavladala neobićna hladnoća kasne je- seni i ako narod veli: Nema zime, dok Božić ne mine. Na domaku je najmi- liji blagdan Božić, na koji me zove moj dubrovački kraj i moja majka, ali su parobrodske veze slabe, a daljina je velika. To će biti — vidim — prvi moj Božić, koji ću morati da sprove- dem dalje svog rogjenoga kraja. Maj- ka me žudi, a ja izgaram od želje da se nagjem u njenom krilu. Ona je do- sada mene gojila, hranila, darivala, sad bi morao ja nju. Što ću? —- misao me je pritisla brigom. Da joj pošajem kakav dar u obući, — ona nosi pa- puče. Da joj pošaljem u odjeći, — ona nosi korotu za mojim ocem, a svojim mužem ima već 11 godina. Da joj kupim klobučić — ona nosi ubru- čić na glavi, U momu mjestu službe nema ništa, što bi nju razveselilo, već kupim u Šibeniku Album, da u nj sta- vi sliku svoga Boška, mojega poko- njega oca. Eto, to je njoj sigurno naj- milija moja spomena o Božiću. Teška srca ostanem da s prijateljem u varoši sprovedem Božić. Prijatelj je velik strukom, ali malen rječju; mu- *čavljiv kao da je mrzovoljan, a nije, Moje ga društvo veseli, i ako smo razni temperamenti, i zato me zaus- tavlja kod sebe. Trebalo je da to sa- opći gazdarici. koja me nije baš prije- kim okom gledala, jer joj je poštova- nje budilo — ne moja osoba, ni toli- ko moje skladno ponašanje, nego mo- ja dubrovačka zavičajnost, alija nju nijesam pobliže poznavao, i to čovje- ka odvraća u ovi dan. Došavši moj prijatelj Jocko meni u- susret, reče nekoliko riječi o svojoj gazdarici, na koju ga je nužda i slu- čaj nanio. ,Mouja je gosa kao osa“, go- voraše Jocko. ,Bila je imućaoa, ali radi muža sve joj propade osim kuće, u kojoj sada žive. Nije se — kao o- bično — namrgodila, kad je čula da sam te zaustavio ovih blagdana kod nas, a, ti brate, kako se nagješ, da se nagješ. Dobre ti volje ne će falit, a taku ćeš bit i sobom donio!“ Ovakova priprava nije mi mnogo prijala. Promišljam o lijepomu blag- danu Božića, kako sem ga do sada prolazio u krugu svoje obitelji i nala- zio snage, okrepe i mira, a danas na- stupan u tugj dom, zamišljen! I da mi Jocko nije poznat kao munita, ja bi toga časa skrenuo u ognjište ne- koga od mojih seljana. Vidim da se ljudi razlikuju u postupanju, u shva- tanju i u mačinu. I da nije slabičak onaj, koji se nekad ukloni a nekad i pokloni, samo da u valovima ovoga života progje pušten sebi i miran, pa rečem prijatelju, da ću nastojati da se nagjem s njima ,kao u svomu domu“. Bio sam neobično tijepo pričekan od gazdarice, koja sa osmjehom iz- gladi ljute brazde svoga lica i reče da će nam u ove blagdane zamijeniti na- še majke!! Na ovu riječ, ja sam miš- lju poletio na svoju majku, na njene suze, kad je primila album; prvi dar svoga sina učitelja; na živo kucanje srca, kad je sliku svoga Boška stav- ljala u taj album. A malo kasnije kao da sam je čuo, da pjeva onu božićnu pjesmu; ,Poslan bi Andio Gabrijel*, Od Boga u grad MNazaret....... koju je naučila na Sušaku, dok je s mužem i svima nama bila na Rijeci senjskoj, vigjena i čašćena kao naj- bolja domaćica. Ta me je pjesma sje- ćala naše obiteljske sreće i mojih pr- vih godina osnovne škole na Sušaku i ako sam morao svaki dan hoditi s braćom starijom preko mosta, jer smo stanovali na Rijeci — Molo Ada- mić, ali smo pohagjali hrvatske škole, Pri nastupu u kuću g.gje Mande ne vidim one naše domaće jednostavnosti, nego sjaj i obilnost, zidove pune sli- ka, sličica i crteža; vidim punoću, sa- stojeću od svega onoga, što su gaz- darica i njeni antenati proživljavali u svome životu. Malo je nabožnih slika, mnogo profanih, a sve ostalo kao da visi na srebru i svili, U ognjište — zaisto — ne ću provirit, a bez ognjiš- ta nema Božića, niti badnjega dama bez badnjaka i mirisa mire i tamjana. Zapeo mi pogled na nakit, hranu i slatkarije, što zadovoljava stomak, ali onu drugu stranu, koja zadovoljava dušu, ne mogu ni da naslutim. I ovo mi je valjda Božići? Namjestim se u sobi i napravim se prijatnim, ali Jocko ne će na ponoćku ni g.gja Manda. Ona je doduše stara, 70 joj je godina, dobro je održana, ali je Jocko čudak. Nijesam mu mogao ražeći u duši na- božni žar, već se čudi i smije momu govoru, a kroza me ovakav Božić kao da je šiknuo mišlju ukletih duhova. Prvi put ne ću čuti pjesme ,U sej vrijeme“, ne ću se nauživati bogodu- ha mirisa, ni obeseliti dušu i srce krš- ćanskom radošću, a život naš na jugu ne zna za pomankanje onih duhovnih naslada, koje još od pelena s majkom, i braćom, sestrama i svojtom uživamo na rogjenoj grudi. Margica, moja mila majka, ledene bi suze lila, da me vidi ovakoga na Božić, Prekorila bi me pri- čom o sv. Josipu, koji je odaslao na svoje imanje, da mu čuvaju stoku, dva čobanina. Jedan je došao do svrhe, a drugi se izgubio putem u gostionici, punoj naslada, uživanja i opačina. O- vaj drugi si ti, sinko! — rekla bi mi ona. Znao sam od prije da u ovoj va- roši ne teče potok u miru, da susjedi nijesu braća, da prijateljice nijesu ses- tre. Mjesto, sastavljeno od svakovrsnih gragjana, popločano je omrazom, pa i Božić mora da im bude rgjav, zato im se sav blagdan sastoji u onome, što imaju u loncu i na trpezi. Tako poče i moj Božić u g.gje Mande sa boga- tom soprom, ali mi zalogaji idu kao da trpam stijene, jer nije u stilu: ,U ponoč se Bog rodi“. Osjećam se za- moren i jedva dočekam povući se u svoju odaju ne da spavam, već da bdijem. Kada je sve utihnulo i pozas- palo, povučem se iz kuće, zatvorim je i odem na polnoćku (4 sata), Odma se razvedrim, jer sam u kući Božjoj, zasjaloj od svijetla, uresa i nakita, ali su u crkvi samo žene, a od muških ja i nekoliko staraca. Sve se u me zagledava, to jest čudi se, da je gost, g.gje Mande, koji se je danas sa gosp. Jockom šetao ,korsom“, došao u crk- vu. Već su sve znale za senzaciju. Jedna megju njima, koja je učila u Duarovniku preparandij, kad je funk- cija dovršila, uglavila je svoje susjede o festama i narodu u Dubrovniku. Što će one govoriti, nije me se ticalo, već se požurim kući, jer sam svoju duž- nost obavio. Dom g.gje Mande spava ko zaklan ne znajući da sam ja iz kuće otišao, doduše zatvorivši je, ali u jutro oni nijesu vjerovali, G.gji Man- di nije bilo to prijatno čuti, a čudak Jocko se nasmije, kao da sumnja. Tek sutra dan saznala je gazdarica od svo- je susjede koja joj je rekla: ,Da su mladi gospodin furešt. ki je u nje, bili nočas u crikvi“,.....