Broj 45

 

Pošto su se večinon udavale za
bolje pučane, isti bi uz takovu ženu
-domačicu sticali i uzdržali lijepo ima-
nje te sa bili u stanju i dobro odga-
jati svoj porod skoro ništa manje ne-
go i sami gospari — vlastela.

One pak djevojke koje se nijesu
udale već i dalje ostale u službi i
kući svojih gospara, postale bi prave
domačice, tako, da bi im gospari ili
gospogje bez ikakva straha povjerili
upravu kuće i vogjenje kućanstva a
gdje je bilo djece i sami njihov odgoj.

Razumljivo je, da takova djevojka,
koja je ostala u dotičnoj familji toliko
godišta, a neke su bile po 40, 50 i
više i tu ostarile, postale bi pravi čla-
novi dotične familije, U slučajevima
gdje bi gospogja prije umrla, one bi
preuzele ulogu gospogje i domačice u
kući, jer su bile upućene ne samo u
sve kućne posle već i u sve tajne fa-
milje, radi ćega su gospari bili sigur-
ni da neće ništa izaći iz kuće, jer su
one bile naučene da nevidu ono što
vidu i nčuju ono što čuju. Onda se
je govorilo: zašto je krov na kući!

Znale su da sudjeluju srcem i du-
šom u veselju i žalosti članova fami-
lje svog gospara. U sučaju n. p. smr-
ti gospogje od 'kuće. kad nije bilo
drugoga ženskoga čeljadeta u kući, ne
samo što su tješile ostale ukućane i
svojtu. već su primale i posjete žalo-
vanja, dakako obučene u dubokoj cr-
nini, ali bez da proliju pred drugim i
jednu suzu, akoprem im je srce pucalo
od tuge i žalosti.

Dakle nije nikakovo čudo ako su
se ovakove djevojke znale do zadnje-
ga časa života žrtvovati za familju svo-
ga gospara i bile spravne sve podni-
jeti samo da budu uz njihovu familju
do smril da im mogu zaklopiti toči i
prikrižit ruke. Mnoge su takogjer žrt-
vovale i svu svoju prištegjevinu ili
prodale i založile i najzadnji komad
obe ili zlata, samo da pomognu svo-

jim gosparima ako su došli u nevolju
i neimanje.

Dakako, da su gospari ili gospo-
gje koji su naživili svoju djevojku, kad
bi prije njih umrla, sahranili i poko-
pali kao svoje kućao čeljade te bi ih
takogjer pokopali i u svoje obiteljske
grobove pored njihovih najbližih i naj-
dražih, da tako svakomu i javno po-
kažu njihovu harnost za svoju staru
djevojkn.

Koliko je pak gragjanstvo znalo
cijeniti ove stare djevojke, neka nam
bude najboljim dokazom što su ih
nazivali gospogja Kata, gospogja Ani-
nica ili kako su se sve one zvale, To
nijesu bile gospogje po vlasteoskom
rodu, ali su bile prave gospogje po
odgoju duše i srca a i po svom zna-
nju.

Iz ovog kratkog prikaza ondašnjeg
života i opičaja može se lako shvatiti
koliko je stara djevojka bila odana fa-
milji gdje je proboravila skoro cijeli
svoj vijek a prama tome i spravna na
svaku žrtvu, uvijek u mamjeri i želji
da dobro dobrim uzvrati svojim gos-
parima, koji su od proste seoske ko-
zice učinili gospogju — djevojku.

Sa starim familjama dubrovačke
vlastele —  gospara, izumirale su i
stare gospogje — djevojke. Neke u
dobrom stanju a neke u velikoj mi-
zeriji. To je sve ovisilo o ekonom-
skom stanju dotične familje u kojoj
je služila.

Pri zaključku ovog prikaza mora
se naglasiti da na teritoriju stare dub-
rovačke Republike nije postojalo pi-
sanih zakona koji bi se odnosili ma
kućnu službu niti je bilo udruženja ili
ustanova koje su se skrbile za iste,
ali je postojala zato samo jedna zapo-
vjed i to ona Božija koja glasi: ,Lju-
bi iskrnjega svoga kao samoga sebe“,
To je bilo dostatno da gospari prema
službi i služba prema gosparima vrše
sve ono, što je svaki pravi kršćanin
dužan vršiti prema svome bližnjemu.

 

 

U Janjevu - dubrovačkoj naseobini na Kosovu

Bilo je to u srpnju prošle godine.
Boraveći u Prištini, odlučio sam, da
pohodim Janjevo — najveće kakotoli-
čko mjesto na Kosovu. Najljepša zgo-
da za to pružila mi se prigodom
blagoslava temeljnog kamena za novi
zvonik u Janjevu. Poziv tamošnjeg
župnika na svečanost došao mi kao
naručen.

Bila je nedjelja i blagdan sv. Ane.
Još prije izlaska sunca pošao sam na
put, jer mi je trebalo prevaliti pješke
18 kilometara — toliko je Janjevo uda-
ljeno od Prištine. Moje novčane prilike
bile su tako bijedne, da sam imao u dže-
pu samo nekoliko dinara, te nisam
mogao ni misliti na kakvo sredstvo,
već bio prisiljen pješašiti.

Srpanjsko snnce nemilosrdno je
žeglo, kad sam napokon, sav izmoren
i obliven znojom, opazio Janjevo i
ostao iznenagjen. Zamišljao sam ga
običnim selom, kakvih ima dosta u
okolici Prištine, sa malim, od blata
sazidanim kućicama, te koštuljavim i
crnomanjastim stanovnicima - Arnauti-
ma. Kao kontrast tome preda mnon je
stajalo veliko mjesto, sličeći više ka-
kvom mašem gradiću nego li selu.
Prolazeći kroz mjesto pozdravljala su
me prijazna lica stanovnika, čija fizio-
nomija, nošnja i ponašanje odavahu
odmah, da nemajn gotovo ništa za-
jedničkog sa okolinom. Ukusno gra-
gjene kuće, velika crkva i čitav izgled
sela govorili su mi, da u njemu sta-
nuju ljudi, koji imaju smisla za na-
predak, / i

Kad sam župniku, koji me je -

bratski primio, pokazao na čugjenje

nad onim što sam vidio. razjasnio mi
je na moje najveće iznenagjenje, da
sam došao u staru dubrovačku maseo-
binu, čiji stanovnici sačuvali su do
danas katoličku vjeru i svijest, da po-
tječu iz Dubrovnika.

Još za srpskih vladara naselili su
se u Janjevu dubrovački rudari, da
vade rude u bližoj okolici. Dubrovnik
ih nije zaboravio. Godine 1368 šalju
im dubrovčani zvono za njihovu crkvu,
kao znak ljubavi prema njima i sim-
bol veze sa rodnim gradom. Iza toga
došla je 1389 katastrofa na Kosovu i
nastupili crni dani turskog gospodstva.
Rudnici su opustjeli, crkva bila poru-
šena, a zvono je nestalo. Njegovim
nestankom kao da je nestala i sreća
Janjeva. Progonstva i patnje, radi ka-
toličke Vjere, redali su se nad Janje-
vom. Polovinom prošloga vijeka ne-
volje dosegle su vrhunac. Tad se
1850 g. don Pale Beriš, župnik Janjeva,
uputi u Carigrad, da se kod Porte
zauzme za svoje stado. Imao je us-
pjeha, te je dobio i dozvolu, da podi-
gne crkvu, koja se odmah počela gra-
diti, Kopajući temelje, radnici su nai-
šli i na zidove stare crkve i u zemlji
našli staro dubrovačko zvono. Crkva
je svršena 1864 i posvećena je sv.
Nikoli. Svojom veličinom i ljepotom
može stajati u svakom našem mjestu.
Staro pak zvono, ponos Janjeva, bilo
je podignuto na drveni zvonik i ma
njemu ostalo do pred malo vremena.

Danas Janjevo broji oko tri hi-
liade katolika i nešto muslimana. Rad
u rudnicima prestao je pred nekoliko
godina, oživivši poslije rata, te su

NARODNA SVIJEST 30 Siječnja 1937

 

Strana 3

 

mnogi Janjevčani prisiljeni ići u svijet,
da mogu preživjeti. Vjerski život mje-
sta je na zamjernoj visini, a svijest,
da su potomci starih dubrovčana oso-
bito je jaka kod mlagjih. Uz najveće
žrtve podigli su novi zvonik, visok 30
metara. Troškovi za nj prošli su sto
hiljapa dinara, no Janjevo je u svojoj
revnosti našlo dovoljno sredstva, bar
za početak, a da se može isplatiti dug
i sada kuca na srce svih onih, koji imaju
smisla za njegovo plemenito djelo.
Zanimljivo je, da još i danas 'u
crkvi neke riječi izgovaraju ikavicom.
U razgovoru toga nisam mogao opa-
ziti. Zub vremena istisnuo je. ikavicu
iz govora i dozvolio joj, da u crkvi
polako izumire. Tursko gospodstvo
ostavilo je svojih tragova u životu i
mišljenju stanovnika Janjeva. Tako su
se žene, do pred malo pokrivale po

licu pred muškarcima, osobito inovjer-
cima. | krasne ženske nošnje odaje
mnogo istoćnjačkoga. Neki pak običaji,
tako su slični našima. Tako družina,
kad stupi gost u kuću, pristupa k nje-
mu i ljubi mu ruku, želeći mu svako
dobro.

Često, kad se u suton oglase zvo-
na dubrovačkih crkava, da zvone po-
zdrav Angjeoski, pred oči mi dolazi
Janjevo. U duhu slušam najstarije zvo-
no na Kosovu kako i ono, baš za
mog odlaska iz Janjeva, pozdravlja
Gospu i pozivlje Janjevo, da i una-
prijed ustraje u svojoj Vjeri i ne za-
boravi na Dubrovnik. I Ovo nekoliko
redaka o Janjevu, prigodom blagdana
sv. Vlaha. neka i Dubrovnik posjeti
na njegovu daleku naseobinu i digne
selo zaboravi nad mjestom, koje i da
nas, nakon toliko stoljeća, osjeća za
Dubrovnik.

 

uiražio sam istinu o Rusiji“ .

Znameniti Englez Sir Walter Ci-

«trine, pretsjednik megjunarodne  sin-

dikalne socijalističke organizacije, koja
je najjača radnička organizacija na
svijetu, a osim toga i tajnik britanskih
sindikata Trade Unions sa preko 2
milijuna članova, nedavno je izdao
knjigu sa naslovom: ,l search for truth
in Rusia“ — ,Tražio sam istinu u Ru-
siji.“ On je to svoje djelo napisao
nakon što je dva puta posjetio So-
vjetsku Rusiju g. 1925 i 1935, dakle
ne na temelju kojekakvih izvještaja ili
novinskih članaka, nego na temelju
vlastitoga iskustva. Njemu kao tako-
voj osobi ne može se zaista predba-
citi, da simpatizira sa kapitalistima i
da brani njihove interese, a ipak ga
to nije smetalo, da zauzme protubolj-
ševičko stanovište i da vrlo oštro sudi
o prilikama u komunističkoj Rusiji.

U toj knjizi, koja je u čitavom
svijetu pobudila veliku pažnju, ističe,
da je prije polaska u Rusiju postavio
uvjet sovjetskim vlastima, da se smije
slobodno kretati, sve pogledati i o
svemu se imformirati. U Rusiji je bio
primljen kao službena ličnost, sa svim
mogućim olakšicama i povlasticama.
Putovao je od 14. septembra do 28
oktobra 1935. Sir Walter Citrine se
za svoje putovanje pomljivo pripremio,
paje njegov sud sasvim pouzdan, tim
više što se Citrine bavi pretežno položa-
jem radnika, a tu je on kao sindikalni
vogja kompetentan kao malo tko.

Stanovi sovjetskih radnika.

Sir Citrine u svojoj knjizi naj
prije opisiva stanove sovjetskih radni-
ka. Pohodio je radničke barake. ,Ba-
raka upravo strahovitog izgleda. To
je pravi brlog. Tamo je na konopcu
visjelo rublje, a jedna je žena poku-
šavala nešto kuhati na samoj zemlji,
Zaputio sam se u drugu sobu. Ona
je široka nekoliko stopa. Jedna žena,
muž i dijete žive u toj sobi... Roja
nam se učinila kao da je sagragjena
za svinje. Nismo vidjeli. nego samo
prljavštinu i nered. Zatim je Sir Wal-
ter posjetio još jednu drugu baraku,
o kojoj piše ovako: ,Pogledali smo
unutarnjost ove bijedne i neugodne
kolibe. Pet ljudi žive u istoj prosto-
riji. Spavaju na dva kreveta, koji su
pokriveni prnjama. Ja nebih ni svoga
najgorega neprijatelja osudio. da živi
na tome mjestu.“ ,U Gorlovki su —
kaže on — kuče upravo strašne i za
pogledati. To su barake, koje se kli-
maju u temeljima. Ni jedna od njih
nema više od dvije osobe, a neke od
njih nemaju prostorije, koja bi za-
služila naziv soba. — ,U Baku su
kuće tako loše, da ih samo treba vi-
gjeti, jer ih nije moguće opisati ....
U Dujeproprogresu vigjeli smo jednu
nekretninu, koja je upravo užasna,
kao uostalom i najveći dio sovjetskih
gragjavina, koja su od reda nečiste
i loše izgragjene.“

Radničke plaće.
Drugo pitanje, za koje se Sir
Walter Citrine interesirao jest pitanje

radničkih plaća. On je tako utvrdio
da u Moskvi radnici primaju od 105
rubalja do 312 mjesečno. Specijalizi-
rani radnici primaiu nešto više, Direk-
tori primaju oko 2000 (slovom dvije
hiljade) rubalja, dakle za šest puta
više nego je plaćen najbolji radnik, a
dvadeset puta više nego je plaćen
prosti radnik.

Bijeda u Rusiji.

Sir Walter Citrine ističe, da se
bijeda odražava najbolje na odijelu
radnika, Svuda je bio iznenagjen radi
lošega izgleda radnika, Usporegjuje
život u Rusiji i bližoj državi Lelon-
skoj, pa kaže; ,Na letonskoj strani
vidite seljake, koji su iza revolucije
1917 dobili zemlju. Njihova polja su
lijepo obragjena, a kuće su vrlo li-
jepoga izgleda.“ Naprotiv: ,Na ru-
skoj strani vidite siromašna poija, ne-
okrećene kuće i opće neuredne. U Le-
tonskoj su stanovnici pristojno obu-
čeni, a u Rusiji bijeda izbija iz same
vanjštine puka.“ Ističe, da je u svim
krajevima, kroz koje je prolazio vi-
dio duge redove ljudi, koji čekaju
pred dućanima.

Skloništa za djecu.

Što se tiče skloništa za djecu i
obdaništa, njihov broj je vrlo malen.
Uz tvornicu Sokohorod u Moskvi na
14 hiljada radnika dolazi samo 300
mjesta za djecu. Sično je u čitavoj
zemlji. Sir Walter Citrine kaže do-
slovce ovo: ,Ako uzmemo u obzir
samo gradove, tada je bilo pred dvije
godine samo 250 hiljada mlesta za
djecu u pjestovalištima. Radnika je
u tim gradovima bilo 22 milijuna.
Djece, koja treboju pjestovališta ima
odprilike 10 od%o sveukupnog broja
stanovnika. Broj molba za primitak
djece je i veći, jer mnogi zavodi pri-
maju i djecu od 5 godina,

Ako dakle uzmemo za temelj
10%, trebalo bi tim gradovima dva
milijuna, dvijesti hiljada mjesta za
djecu, a ima ih samo 250 hiljada,
što znači, da od deset djece može
biti primljeno samo jedno dijete.“

Zemlja bez slobode.

Sir Walter Citrine marcčito se
zgraža nad tim, da su radnici u tvor-
nic ma pod stalnim nadzorom vlasti :
Kontrolirani su i u privalnom  živo-
tu, kao da se radi o zločincima. Na
vratima svake ivornice nalaze se voj-
nici, koji traže propusnica. Sw Wal-
ter Citrine zaključuje:

.lmam strahoviti osjećaj, da su
radnici samo robovi vlade. Ja to
možda ne bih mogao dokazati na
sudu, ali nema nikakve sumje, da
tamo postoji režim tlačenja. Radnici
nemaju slobode riječi, kao u &Engle-
skoj, Tamo je radnik u načelu go-
spodar, ali u stvari, on mora slušati
ono, što mu se naredi. On se ne smije
i ne može boriti protiv sindikata,
uprave tvornice ili komunističke stran-
ke. Od rane dobe je kontroliran i to
na tabav način, da u kapitalističkom
društvu nije nikada bilo nečega sli-
čnoga. Kontrola počinje u kolijevci i
traje čitav život.“