Broj 45 Pošto su se večinon udavale za bolje pučane, isti bi uz takovu ženu -domačicu sticali i uzdržali lijepo ima- nje te sa bili u stanju i dobro odga- jati svoj porod skoro ništa manje ne- go i sami gospari — vlastela. One pak djevojke koje se nijesu udale već i dalje ostale u službi i kući svojih gospara, postale bi prave domačice, tako, da bi im gospari ili gospogje bez ikakva straha povjerili upravu kuće i vogjenje kućanstva a gdje je bilo djece i sami njihov odgoj. Razumljivo je, da takova djevojka, koja je ostala u dotičnoj familji toliko godišta, a neke su bile po 40, 50 i više i tu ostarile, postale bi pravi čla- novi dotične familije, U slučajevima gdje bi gospogja prije umrla, one bi preuzele ulogu gospogje i domačice u kući, jer su bile upućene ne samo u sve kućne posle već i u sve tajne fa- milje, radi ćega su gospari bili sigur- ni da neće ništa izaći iz kuće, jer su one bile naučene da nevidu ono što vidu i nčuju ono što čuju. Onda se je govorilo: zašto je krov na kući! Znale su da sudjeluju srcem i du- šom u veselju i žalosti članova fami- lje svog gospara. U sučaju n. p. smr- ti gospogje od 'kuće. kad nije bilo drugoga ženskoga čeljadeta u kući, ne samo što su tješile ostale ukućane i svojtu. već su primale i posjete žalo- vanja, dakako obučene u dubokoj cr- nini, ali bez da proliju pred drugim i jednu suzu, akoprem im je srce pucalo od tuge i žalosti. Dakle nije nikakovo čudo ako su se ovakove djevojke znale do zadnje- ga časa života žrtvovati za familju svo- ga gospara i bile spravne sve podni- jeti samo da budu uz njihovu familju do smril da im mogu zaklopiti toči i prikrižit ruke. Mnoge su takogjer žrt- vovale i svu svoju prištegjevinu ili prodale i založile i najzadnji komad obe ili zlata, samo da pomognu svo- jim gosparima ako su došli u nevolju i neimanje. Dakako, da su gospari ili gospo- gje koji su naživili svoju djevojku, kad bi prije njih umrla, sahranili i poko- pali kao svoje kućao čeljade te bi ih takogjer pokopali i u svoje obiteljske grobove pored njihovih najbližih i naj- dražih, da tako svakomu i javno po- kažu njihovu harnost za svoju staru djevojkn. Koliko je pak gragjanstvo znalo cijeniti ove stare djevojke, neka nam bude najboljim dokazom što su ih nazivali gospogja Kata, gospogja Ani- nica ili kako su se sve one zvale, To nijesu bile gospogje po vlasteoskom rodu, ali su bile prave gospogje po odgoju duše i srca a i po svom zna- nju. Iz ovog kratkog prikaza ondašnjeg života i opičaja može se lako shvatiti koliko je stara djevojka bila odana fa- milji gdje je proboravila skoro cijeli svoj vijek a prama tome i spravna na svaku žrtvu, uvijek u mamjeri i želji da dobro dobrim uzvrati svojim gos- parima, koji su od proste seoske ko- zice učinili gospogju — djevojku. Sa starim familjama dubrovačke vlastele — gospara, izumirale su i stare gospogje — djevojke. Neke u dobrom stanju a neke u velikoj mi- zeriji. To je sve ovisilo o ekonom- skom stanju dotične familje u kojoj je služila. Pri zaključku ovog prikaza mora se naglasiti da na teritoriju stare dub- rovačke Republike nije postojalo pi- sanih zakona koji bi se odnosili ma kućnu službu niti je bilo udruženja ili ustanova koje su se skrbile za iste, ali je postojala zato samo jedna zapo- vjed i to ona Božija koja glasi: ,Lju- bi iskrnjega svoga kao samoga sebe“, To je bilo dostatno da gospari prema službi i služba prema gosparima vrše sve ono, što je svaki pravi kršćanin dužan vršiti prema svome bližnjemu. U Janjevu - dubrovačkoj naseobini na Kosovu Bilo je to u srpnju prošle godine. Boraveći u Prištini, odlučio sam, da pohodim Janjevo — najveće kakotoli- čko mjesto na Kosovu. Najljepša zgo- da za to pružila mi se prigodom blagoslava temeljnog kamena za novi zvonik u Janjevu. Poziv tamošnjeg župnika na svečanost došao mi kao naručen. Bila je nedjelja i blagdan sv. Ane. Još prije izlaska sunca pošao sam na put, jer mi je trebalo prevaliti pješke 18 kilometara — toliko je Janjevo uda- ljeno od Prištine. Moje novčane prilike bile su tako bijedne, da sam imao u dže- pu samo nekoliko dinara, te nisam mogao ni misliti na kakvo sredstvo, već bio prisiljen pješašiti. Srpanjsko snnce nemilosrdno je žeglo, kad sam napokon, sav izmoren i obliven znojom, opazio Janjevo i ostao iznenagjen. Zamišljao sam ga običnim selom, kakvih ima dosta u okolici Prištine, sa malim, od blata sazidanim kućicama, te koštuljavim i crnomanjastim stanovnicima - Arnauti- ma. Kao kontrast tome preda mnon je stajalo veliko mjesto, sličeći više ka- kvom mašem gradiću nego li selu. Prolazeći kroz mjesto pozdravljala su me prijazna lica stanovnika, čija fizio- nomija, nošnja i ponašanje odavahu odmah, da nemajn gotovo ništa za- jedničkog sa okolinom. Ukusno gra- gjene kuće, velika crkva i čitav izgled sela govorili su mi, da u njemu sta- nuju ljudi, koji imaju smisla za na- predak, / i Kad sam župniku, koji me je - bratski primio, pokazao na čugjenje nad onim što sam vidio. razjasnio mi je na moje najveće iznenagjenje, da sam došao u staru dubrovačku maseo- binu, čiji stanovnici sačuvali su do danas katoličku vjeru i svijest, da po- tječu iz Dubrovnika. Još za srpskih vladara naselili su se u Janjevu dubrovački rudari, da vade rude u bližoj okolici. Dubrovnik ih nije zaboravio. Godine 1368 šalju im dubrovčani zvono za njihovu crkvu, kao znak ljubavi prema njima i sim- bol veze sa rodnim gradom. Iza toga došla je 1389 katastrofa na Kosovu i nastupili crni dani turskog gospodstva. Rudnici su opustjeli, crkva bila poru- šena, a zvono je nestalo. Njegovim nestankom kao da je nestala i sreća Janjeva. Progonstva i patnje, radi ka- toličke Vjere, redali su se nad Janje- vom. Polovinom prošloga vijeka ne- volje dosegle su vrhunac. Tad se 1850 g. don Pale Beriš, župnik Janjeva, uputi u Carigrad, da se kod Porte zauzme za svoje stado. Imao je us- pjeha, te je dobio i dozvolu, da podi- gne crkvu, koja se odmah počela gra- diti, Kopajući temelje, radnici su nai- šli i na zidove stare crkve i u zemlji našli staro dubrovačko zvono. Crkva je svršena 1864 i posvećena je sv. Nikoli. Svojom veličinom i ljepotom može stajati u svakom našem mjestu. Staro pak zvono, ponos Janjeva, bilo je podignuto na drveni zvonik i ma njemu ostalo do pred malo vremena. Danas Janjevo broji oko tri hi- liade katolika i nešto muslimana. Rad u rudnicima prestao je pred nekoliko godina, oživivši poslije rata, te su NARODNA SVIJEST 30 Siječnja 1937 Strana 3 mnogi Janjevčani prisiljeni ići u svijet, da mogu preživjeti. Vjerski život mje- sta je na zamjernoj visini, a svijest, da su potomci starih dubrovčana oso- bito je jaka kod mlagjih. Uz najveće žrtve podigli su novi zvonik, visok 30 metara. Troškovi za nj prošli su sto hiljapa dinara, no Janjevo je u svojoj revnosti našlo dovoljno sredstva, bar za početak, a da se može isplatiti dug i sada kuca na srce svih onih, koji imaju smisla za njegovo plemenito djelo. Zanimljivo je, da još i danas 'u crkvi neke riječi izgovaraju ikavicom. U razgovoru toga nisam mogao opa- ziti. Zub vremena istisnuo je. ikavicu iz govora i dozvolio joj, da u crkvi polako izumire. Tursko gospodstvo ostavilo je svojih tragova u životu i mišljenju stanovnika Janjeva. Tako su se žene, do pred malo pokrivale po licu pred muškarcima, osobito inovjer- cima. | krasne ženske nošnje odaje mnogo istoćnjačkoga. Neki pak običaji, tako su slični našima. Tako družina, kad stupi gost u kuću, pristupa k nje- mu i ljubi mu ruku, želeći mu svako dobro. Često, kad se u suton oglase zvo- na dubrovačkih crkava, da zvone po- zdrav Angjeoski, pred oči mi dolazi Janjevo. U duhu slušam najstarije zvo- no na Kosovu kako i ono, baš za mog odlaska iz Janjeva, pozdravlja Gospu i pozivlje Janjevo, da i una- prijed ustraje u svojoj Vjeri i ne za- boravi na Dubrovnik. I Ovo nekoliko redaka o Janjevu, prigodom blagdana sv. Vlaha. neka i Dubrovnik posjeti na njegovu daleku naseobinu i digne selo zaboravi nad mjestom, koje i da nas, nakon toliko stoljeća, osjeća za Dubrovnik. uiražio sam istinu o Rusiji“ . Znameniti Englez Sir Walter Ci- «trine, pretsjednik megjunarodne sin- dikalne socijalističke organizacije, koja je najjača radnička organizacija na svijetu, a osim toga i tajnik britanskih sindikata Trade Unions sa preko 2 milijuna članova, nedavno je izdao knjigu sa naslovom: ,l search for truth in Rusia“ — ,Tražio sam istinu u Ru- siji.“ On je to svoje djelo napisao nakon što je dva puta posjetio So- vjetsku Rusiju g. 1925 i 1935, dakle ne na temelju kojekakvih izvještaja ili novinskih članaka, nego na temelju vlastitoga iskustva. Njemu kao tako- voj osobi ne može se zaista predba- citi, da simpatizira sa kapitalistima i da brani njihove interese, a ipak ga to nije smetalo, da zauzme protubolj- ševičko stanovište i da vrlo oštro sudi o prilikama u komunističkoj Rusiji. U toj knjizi, koja je u čitavom svijetu pobudila veliku pažnju, ističe, da je prije polaska u Rusiju postavio uvjet sovjetskim vlastima, da se smije slobodno kretati, sve pogledati i o svemu se imformirati. U Rusiji je bio primljen kao službena ličnost, sa svim mogućim olakšicama i povlasticama. Putovao je od 14. septembra do 28 oktobra 1935. Sir Walter Citrine se za svoje putovanje pomljivo pripremio, paje njegov sud sasvim pouzdan, tim više što se Citrine bavi pretežno položa- jem radnika, a tu je on kao sindikalni vogja kompetentan kao malo tko. Stanovi sovjetskih radnika. Sir Citrine u svojoj knjizi naj prije opisiva stanove sovjetskih radni- ka. Pohodio je radničke barake. ,Ba- raka upravo strahovitog izgleda. To je pravi brlog. Tamo je na konopcu visjelo rublje, a jedna je žena poku- šavala nešto kuhati na samoj zemlji, Zaputio sam se u drugu sobu. Ona je široka nekoliko stopa. Jedna žena, muž i dijete žive u toj sobi... Roja nam se učinila kao da je sagragjena za svinje. Nismo vidjeli. nego samo prljavštinu i nered. Zatim je Sir Wal- ter posjetio još jednu drugu baraku, o kojoj piše ovako: ,Pogledali smo unutarnjost ove bijedne i neugodne kolibe. Pet ljudi žive u istoj prosto- riji. Spavaju na dva kreveta, koji su pokriveni prnjama. Ja nebih ni svoga najgorega neprijatelja osudio. da živi na tome mjestu.“ ,U Gorlovki su — kaže on — kuče upravo strašne i za pogledati. To su barake, koje se kli- maju u temeljima. Ni jedna od njih nema više od dvije osobe, a neke od njih nemaju prostorije, koja bi za- služila naziv soba. — ,U Baku su kuće tako loše, da ih samo treba vi- gjeti, jer ih nije moguće opisati .... U Dujeproprogresu vigjeli smo jednu nekretninu, koja je upravo užasna, kao uostalom i najveći dio sovjetskih gragjavina, koja su od reda nečiste i loše izgragjene.“ Radničke plaće. Drugo pitanje, za koje se Sir Walter Citrine interesirao jest pitanje radničkih plaća. On je tako utvrdio da u Moskvi radnici primaju od 105 rubalja do 312 mjesečno. Specijalizi- rani radnici primaiu nešto više, Direk- tori primaju oko 2000 (slovom dvije hiljade) rubalja, dakle za šest puta više nego je plaćen najbolji radnik, a dvadeset puta više nego je plaćen prosti radnik. Bijeda u Rusiji. Sir Walter Citrine ističe, da se bijeda odražava najbolje na odijelu radnika, Svuda je bio iznenagjen radi lošega izgleda radnika, Usporegjuje život u Rusiji i bližoj državi Lelon- skoj, pa kaže; ,Na letonskoj strani vidite seljake, koji su iza revolucije 1917 dobili zemlju. Njihova polja su lijepo obragjena, a kuće su vrlo li- jepoga izgleda.“ Naprotiv: ,Na ru- skoj strani vidite siromašna poija, ne- okrećene kuće i opće neuredne. U Le- tonskoj su stanovnici pristojno obu- čeni, a u Rusiji bijeda izbija iz same vanjštine puka.“ Ističe, da je u svim krajevima, kroz koje je prolazio vi- dio duge redove ljudi, koji čekaju pred dućanima. Skloništa za djecu. Što se tiče skloništa za djecu i obdaništa, njihov broj je vrlo malen. Uz tvornicu Sokohorod u Moskvi na 14 hiljada radnika dolazi samo 300 mjesta za djecu. Sično je u čitavoj zemlji. Sir Walter Citrine kaže do- slovce ovo: ,Ako uzmemo u obzir samo gradove, tada je bilo pred dvije godine samo 250 hiljada mlesta za djecu u pjestovalištima. Radnika je u tim gradovima bilo 22 milijuna. Djece, koja treboju pjestovališta ima odprilike 10 od%o sveukupnog broja stanovnika. Broj molba za primitak djece je i veći, jer mnogi zavodi pri- maju i djecu od 5 godina, Ako dakle uzmemo za temelj 10%, trebalo bi tim gradovima dva milijuna, dvijesti hiljada mjesta za djecu, a ima ih samo 250 hiljada, što znači, da od deset djece može biti primljeno samo jedno dijete.“ Zemlja bez slobode. Sir Walter Citrine marcčito se zgraža nad tim, da su radnici u tvor- nic ma pod stalnim nadzorom vlasti : Kontrolirani su i u privalnom živo- tu, kao da se radi o zločincima. Na vratima svake ivornice nalaze se voj- nici, koji traže propusnica. Sw Wal- ter Citrine zaključuje: .lmam strahoviti osjećaj, da su radnici samo robovi vlade. Ja to možda ne bih mogao dokazati na sudu, ali nema nikakve sumje, da tamo postoji režim tlačenja. Radnici nemaju slobode riječi, kao u &Engle- skoj, Tamo je radnik u načelu go- spodar, ali u stvari, on mora slušati ono, što mu se naredi. On se ne smije i ne može boriti protiv sindikata, uprave tvornice ili komunističke stran- ke. Od rane dobe je kontroliran i to na tabav način, da u kapitalističkom društvu nije nikada bilo nečega sli- čnoga. Kontrola počinje u kolijevci i traje čitav život.“