str. 2 O izjavi g. Vjekoslava Spinčića. Splitski ,Križ na Jadranu“ od 4. III. 1933. donosi : Javio se i on. Osamdesetgodišnji starac, iza kako je gotovo 10 godina kao bjegunac za vrijeme rata a i kasnije uživao gostoljubivost zagrebačkog madbiskupa, sada kao da hoće istog nadbiskupa utjerati u laž. Dr. Bauer je jasno ustvrdio: ,Ja najodrešitije izjavljujem da sveta stolica niti je što znala o našoj Poslanici niti je ikako utjecala...“ a g. Spinčić veli: ,Svima koji su meni dolazili, ne može nikako da ide u glavu da je posla- nica proglašena bez znanja sv. Stolice“. U obranu sokolske ideologije narodni poslanik g. Spinčić rabi izraze, da_,poznaje mnoge sokole, koji su ujedno i dobri kršćani i dobri katolici“, i slično. Poslanica me radi o ljudima, već o načelima, a što se tiče svjedodžbe dobrog ,katolicizma“, g. Spinčić u ovoj izjavi pokazuje bjelodano, da nije kvalificiran da je daje. Koliko g. Spinčić prati naš vjersko-kulturni javni život, vidi se po iome što tvrdi: ,Sokolstvo postoji već 70 godina. Za sve ovo vrijeme ni svećenici ni biskupi katolički, ni češki ni naši, ni ma koji drugi nisu ništa prigovarali Sokolstva“, Ovo je vrhunac ne- znanja za jednog svećenika i javnog radnika, ili pak — dokaz da je g. Spinčić već istrošio svoje duhovne sile, te da se dopisnik »Politike« grdno prevario kad je mislio da Spinčićeva izjava ima- nešto da znači. Zaboravljivost ili neznanje g. Spinčića pokazuje se i u tom što tvrdi da talijanski ,biskupi ni pojedinci niti in corpore nisu nikad istupili protiv fašizma“. Da ovdje spomenemo samo izopćenje kojim je Msgr Ridolfi, biskup Vincence, udario 13. IV. 1924 ne- ke fašiste, i brzojavku koju je pok. kardinal Matfi poslao iz Pise 2.1. 1926 Mussoliniju, u kojoj prigodom postupka fašista izjavljuje ,da je kao katolik duboko uvrijegjen a kao Talijan da se crveni od stida što se ovake stvari dogagjaju. Fašističku je pak nauku u onome što je kriva, osudio Papa, a ako se sv. Stolica pomirila s fašizinom to je zato što je fašizam popustio u pogledu odgoja te daje potpuno slobodne ruke kaf, svečenicima da u religijoznom i moralnom pogledu djeluja u društvima fašističke mlađeži, Ima još štogod što bi imali opaziti g. Spinčiću, osobito njegovoj logici. Ali omegjeni nam prostor ne dozvoljava danas da idemo dalje. Dovoljno je da kažemo, da je vjerni narod uistinu szaprepašćen“ nad senilnim njegovim izjavama i da ga ispričava jedino njegova dob i neznanje koje pokazuje. I ovo bi imala da bude ,politička oporuka“ - g. Spinčića | Sreća da je samo ,politička“, jer bi je inače sud morao proglasiti nevaljanom. ZUBOBOLJU uklanja odmah gl.65 Boca Din. 14.— Oglas reg. pod S. Br. 25.892/32. Naš list zapada samo 5 Din. mjesečno, NARODNA SVIJEST« Pisma iz naroda. KORČULA. Preporod naših bratovština. Nedjelja 26 Veljače bio je za grad Korčulu opet jedan lijepi dan vječne slave, starog drugarstva i bratstva, dan obnove lijepih starih običaja i tradicije. Već smo pi- sali o tome kako je prošlogodišnji Eharistijski kon- gres u Korčuli dao potstreka našim bratovštinama da obnove svoj stari duh i život u njima. Prva je u tome dala dobar primjer kao najstarija, Bratovština svih Svetih, proslavom svog jubileja u prošloj godini i sa ak- cijom da bi se u bratimsku kuću smjestili mp. 00. Salezijanci kao čuvari svetišta. Pošto to nije uspjelo, a htjelo se svakako da se crkva i bratovština povjeri nadzoru barem jednog svećenika, uprava bratovštine utanačila je sa preč. Da Božom Depolom katehetom u Korčuli, da on ovu dužnost preuzme. U tu svrhu restaurirana je iz temelja stara i trošna bratimska kuća, te se je napravio lijepi stan za čuvara, a crkva svih Svetih takogjer je dotjerana. Sve ovo bilo je teško i preuzetno poduzeti i izvršiti u današnjim kritičnim prilikama, ali dobra volja i ljubav, te želja za napret- kom bratovštine, osobito neumornog njezinog ,proku- ratura“ g. Dinka Stecca, koji je sve ovo pokrenuo i izveo, znala je da svlada sve poteškoće i da privede u djelo lijepu mamisao. I pošto je sve bilo gotovo, slijedila je dana 26 Veljače svečana inštalacija preč. Da Boža Depolo za čuvara svetišta, U 10 sati sve tri mjesne bratovštine pod barjacima predvele su stolni kaptol iz crkve Matice u crkvu svih Svetih, gdje je najprije sljiedio saziv Duha svetoga, a zatim svečana sv. misa, koju je u trojci celebrirao preč. Da Božo u prisustvu predstavnika mjesnih civilnih vlasti i broj- nog gragjanstva. Mješoviti zbor Pjev. društva sv. Ce- cilija pjevao je misu od Rihowskog. Preko mise cele- brant Veleč. Da Božo održao je lijep, koncizan i zua- čajan prigodni govor, u kojemu je revocirao staru vjeru Korčulana i poticao na obnovu naših bratovština u duhu njihovih utemeljitelja. Ovom prigodom obnov» ljen je i stari običaj zajedničkog bratimskog objeda, tako zvanog ,pasta“, pa se na 1 sat popodne našao na okupu u bratimskoj dvorani lijepi broj od 76 bra- tima sa pozvanicima predstavnicima mjesnih crkvenih i civilnih vlasti, Preko objeda izrečeno je nekoliko li- jepih govora i zdravica u bratimskom duhu. Pred ve- čer u istoj crkvi iodežanje su iradicijenalne molitve Žalosnoj Gospi i blagoslov sa Presveiim a iza toga filmsko predavanje ,Ž vot Isusov“ (Veleč. Da Božo Bačić). I time je ova skromna, ali intimna i za naše prilike važna svečanost, završena, ostavivši kod svakog učesnika najbolji dojam i pobudu za daljnji rad do potpune obnove naših bratovština, koje mogu da po- služe kao najuspješnije sredstvo u provagjanju kato- ličke akcije. Korizmene propovjedi. Ose godine obnovljen je u gradu stari običaj, koji je kroz zadnjih 20 godina bio prekinut, da se kroz cijelu korizmu, tri puta sedmično, drže propovijedi u stolnoj crkvi, Ovo- godišnji je propovjednik poznati naš dominikanac mp. O. Jacint Belić, koji je nastupio na Pepelnicu sa pr- vom propovjedi. š Telefon preko otoka. Prošle je godine sam grad Korčula dobio telefonsku vezu, a sada će se ista pro- duljiti preko cijelog otoka, Već je stigao potrebiti ma- terijal, pa će se kroz malo dana početi sa inštalacijom. Br. 10. 8% Mehanička tvornica e opanaka i obuće a Petar M. Dumitrov m k e Pančevo. Gradnja vila. Naš grad sa okolicom postao je jedno od najprivlačivijih ljetovališta na Jadranu. Naj- boljim je dokazom činjenica, da su se prošle godine podigle 4 ville na zapapnom dijelu grada (Sirečica), jedna veća podiguuta je prošle godine na istočnom predjelu (Luka), a u istom predjelu sada se podižu 4 nove, koje će do ljeta biti gotove. Viasnici su ovih vila većinom naši Zagrebčani. MRCINE (Konavle). Gradnja nove crkve-matice. Davna je želja svakoga'parokijana župe Mrcine, da bi vidio gdje se je započelo gradnjom nove župne crkve. Koliko je naših pradjedova umrlo, a da taj dan nijesu dočekali; naši djedovi i oci namrli su nam u baštinu dužnost, ne samo da želimo, nego takogjer i da živo poradimo oko toga, da se doskoči najprečoj potrebi Mrcina. I eto, Bogu hvala, dočekali smo, da se je najprije izdubio za temelje, a evo se već započelo i gradnjom. Počelo se je dakle radom oko podizanja novog hrama božjeg, koji će zamijeniti dosadašnju crkvu-maticu, koja zaista ne bi zasluživala sveti naziv crkve, da se u njoj ne čuva Svetotajstvo i vrši sv. Misa i dijeljenje sv. Sakramenata. Probili su se ledovi i svladale teške, dapače veoma teške poteškoće, koje su bile najače baš u zadnje doba, a dolazile su sa raznih strana. Ne možemo nego zahvaliti dragom Bogu i sv. Nikoli, koji je dao snage našem omiljelom i apostolski revnom župniku, preč. Da Vici Vodopiću, koji je od prvog dana, kad je preuzeo, otrag godina, vodstvo naše župe, mislio na novu crkvu i poput pčele marno sabirao novac za ostvarenje svojeg programa. Nadošao rat; pa je zato i sakupljeni novac izgubio od svoje vrijednosti, Ali, netom je svršio rat opet se on brine i marljivo radi da djelo privede kraju. Neumornog g. Dun Vicu podupro je preuzv. Biskup Dr. Josip M. Ca- rević, koji u svojem očinskom natpastirskom nastojanju nalazi vremena i načina, da pomogue svladati i zadnje ne malene poteškoće. Bog poživio preuzv. Biskupa i našega župnika, požrtvovnog g. Don Vica Vodopić, diku i ponos naše župe. — Želimo, da uz blagoslov Božji, pomoć crkovinara i naroda čim prije privede kraju započeto djelo. 7 i Kuničić & Domić Spediterska radnja Telefon br. 6 Dubrovnik 2 Telefon br. 6 Vrši prevoz vlastitim kolima svakovrsne robe, ki selidbe (prenos pokućstva) ima vješte ljude. 16) Poslije svetoga Vlaha — 1933. OŽICA i LONAC. pRekla ožica loncu: znam lonče, bila sam i na vrhu i na dnu“. Pavlina Bogdan-Bijelić. (Rečenice i Pitalice.) To je bio moderni lonac! Od aluminijuma, a io će reći proizvod snažne zemlje ,boksita“ pretvorene u bijeli prah ,aluminu“ od koje proizlazi tvrdi i sjajni aluminijum. Sve što se u njemu kuha brže se skuha no u drugim sudovima, a uz to su mu strane glatke i osjet- ljive. Štogod staviš u njemu ne progje pet časa, a da se nešto muti, kao da govori... i tu valja pogledati i staviti ožicu. Lasno je ožici na vrhu, ali kad dogje do dna lonca i tu se previti na dnu biva joj preteško. Tmina svuda | Ne zna, ne vidi što vrti. Uz to silna vrućina, te da nije od drva bilo bi još gore; a valja vrćeti. To je uvjet kuhanja, to je dužnost ožice, A to joj je ne- poznata riječ. Ma evo jedne ruke, koja je dobro potrese na rubu lonca i doveđe na vrh. Ah! To je sad nešto drugo! Da bi samo mogla odahnuti... i doista to bude, niz nju je kapala tekućina kao uzdah. Pogleda ožica gdje je, na svoj način, To je bio veliki prostor u kome se jedno veliko čeljada micalo, virilo u lonac, stavljalo drvo u peć ispod lonca. Ane je bila to visoko čeljade, s ogrnačem na cvje- tove, s bijelom mahramom, s koljerom župskim okolo grla, jer je festa, Sveti Vlaho u slavnom gradu Du- brovniku, ali treba i objed spravljati i kroz prozor gledati. Ane odreže komad pršuta, uvali u lonac, uhvati ožicu, obrne sve unutra, pak je izvadi i nasloni na vrh, »Eto te tu, sad čekaj! Evo izlazi pročesijun iz Gospe“. Te Ane pogje na okvir prozora, sunčan i udoban, i ostane nepomična, ko što svaka Dubrovkinja u oni dan, opita vazduhom blistavim, pukom pobožnijem, koji slijegjaše svećenstvo u svilenim haljinama, noseći svete moći... glavu okovanu u zlatu, ruku moćaoga svetogu Vlaha! Tamjan se dizaše okolo moći i puka, usred silne, poluglasne molitve... Ane potrči opet, da promješa u lonac, pak se brzo vrati na prozor, te se prekrsti s ožicom u ruci! To se još nije bilo dogodilo ožici! — Osjeti, da se produljila (a nije se mogla raširiti), da ima nešto živa u sebi i da je izlazeći iz one vruće tmine i mračne tekućine sreću prihvatila. Ali se Ane vraća ognjištu i uvali opet ožicu... te pogje iznova na prozor. _ x * * — »Ane, je li spravno“ ? začu se glas gospogje od kuće. — nMa kako ne bi! evo ti menestre zelene kakve nijesi nigda okusila, odgovori ona potrčivši kraj ogajišta. — nTo sam ja skuhala“ šaptaše ožica kupusu. Iz onog raja došla sam opet na dno i tokalo je, va- ljalo je miješati... — mDužnost“ izreče srebrni glasić, koga je ona sama čula okolo sebe, kao zvonce sitao i bistro koje se odbijaše od srebrolikog lonca. Ane izvadi s ožicom i pršut i kupus, i krumpir i grah, te stavi na zdjelu. Oganj je malaksao, lonac se ispraznio, ožica uz- disala polivena parnim znojem, te premđa neznatna i drvena bila je doprinijela radosti onoga dana. Bila je to ,stanica“ izmed svagdašnje borbe života. Kristijana Solvejgs. (Gjene Vojnović Loiseau). Pariz, 27. februara 1933.