POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU Br. 23. DUBROVNIK 7. Lipnja 1933. Broj Čekovnog računa našeg lisla Jest 4153 Podružnice Sarajevo. — God. XV. Narodna Svijest Cijenajjje listu 5 Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din. mjesečno PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. Uredništvo i Uprava kod Dubrovačke Hrvatske Tiskare. Izlazi svake Srijede Pojedini broj Din. 1.50 Vlasnik — izdavač — Urednik: Antun FI& — Dubrovnik Tisak Dubrov. Hrvatske Tiskare (zast. Ivo Birimiša) — Dubrovnik ESTA se ne pero Pedesetgodišnjica smrti Dum Giura Dra Pulića. 16. XI. 1816. — 24, V. 1883. Drugi eklatantni primjer Pulićeve odlučnosti i uz to dokaz kako je on branio svoje profesore, nalazimo u njegovom ponašanju prema vladi u prigodi sukoba radi prefesora Dra Miha Klaića. Kad je ovaj svršio svoje trogodišnje učiteljsko vježbanje na zadarskoj gim- naziji zapita god. 1859. od ministarstva potvrdu uči- teljstva, te bi naravno poduprt od ravnatelja Pulića. Nakon ispita zrelosti održaše profesori sobet, kojemu su prisustvovali nadzornik Koren i Pulić. Nego policija zadarska, koja je znala čutii ono, čega nije bilo (kako joj se često dogagjalo i prije i poslije g. 1860), po- tvori Klaića, da je pri tom sobetu nazdravio Garibaldiu. Za onih praznika Pulić s pokojnim Petranovićem i ,Kazaliem bijaše proputovao kotare i dobio tifus, s ko- jega malo da nije zaglavio. Još se nije znalo hoće li preboliti, kad mu najprije dogje savjetnik Bervaldi i tadašnji tajnik namjesništva Alesani, te mu rekoše, da netom se bude oporavio, bit će mu dostavljen neoče- kivani dekret, i da ga hladokivno primi, jer da se o njegovoj osobi ne radi, Nakon desetak dana pošalju Puliću dekret, u kojem se bez ikakve motivacije kaže, da ministarstvo nije našlo shodnim da potvrdi Klaića, nego da ga se otpravi i da upravitelji Pulić ima pred- ložiti suplenta. Pulić još bolestan pozove k sebi Ber- valdia ili Alesania, te vrativši dekret otvoreno reče, da ga on neće da primi već da ministarstvo ili navede razloge Klaićeva skinuća, ili da primi njegovu ostavku. Tada stoprv obazna za potvoru, utjera u laž potvori- telja, postelje kaza u pero izvješče vraćajući Klaićev dekret, Klaića neuznemirivahu dalje, dokle god. 1863. ne pukne grom, koji i njega i Danila na profesorskoj stolici udari, a udalji Pulića za vazda iz Dalmacije. Uklanjanje Pulića bi od austrijske vlade zaključeno iza poznatog njegovog govora u saborskoj sjednici 21. aprila 1861, kad ustane na obranu Strossmajera kao zastupnik vanjske dubrovačke općine i cavtatskog kotara. Uzaludni ostanu svi napori Pulićevi i manjine za sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, jer većina na- sjedajući intrigama stranke Rozner-Lapena osujeti i njegov izbor za poslanika na carevinskom vijeću u Beču. Nego i to kao da je bilo malo, Stranka Rozner- Lapena vidjevši da je duša i glava tatašnjoj saborskoj manjini Pulić i da ga treba uklonuti, najprije ga pre- mjesti sa zadarske na spljetsku gimnaziju pod izlikom da je preuredi, a u svrhu da bude udaljen od glavnog tabora narodne stranke, a zatim u Trienat. Udarac, kako piše Pulićev učenik pok. Kosto Vojnović, bijaše žestok. Udaljivši Pulića iz Dalmacije, vlada htjede o- nemogućiti da bude dalje zastupnik u dalmat. saboru, a manjinu liši njezinog najuglednijeg i najuplivnijeg člana. Ali joj ne pogje za rukom, jer braća Pucići dadoše prenijeti u poreskim knjigama svoje bogato imanje na Pulića i tim mu stvoriše mogućnost, da do- gje u Sabor kao zastupnik veleposjednika iz Dubrov- nika. To Pulićevo zastupstvo potraja malo godina, jer u naporu putovanja i rada smalaksa njegovo zdravlje tako da god. 1869. jedva ostane na životu. Osvjedočen Pulić da ne može učestvovati u nar. borbi niti zastupati interese zemlje kad ne živi u njoj, ne htjede se više primiti zastupničke stolice te ostane pratiti politički razvitak turobnošću izagnanika, U Trientu kao ravnatelj gimnazije zadobi opće poštovanje i razvi silnu djelatnost, a mnogi njegovi učenici bili su kas- nije zastupnici u Novoj Italiji, te ga se i po njegovoj smrti sjećahu udivljenjem. — Godine 1871 mislila je (Svršetak) naveđe svjedočanstvo svoje i Korenovo, te iz Dalmacija, da će mu se moći odužiti time što ga pre- dloži za dubrovačkog biskupa kao izgledna i umna svećenika, kojemu nije bilo zamjerke. Ali Hohenvartovo ministarstvo odbi predlog učenog i poštenog ministra bogoštovlja Jiričeka, uspjevši uvjeriti Krunu, da je Pulić čovjek stalan do tvrdokornosti, tako da bi vlada našla u njemu nepomirljiva protivnika za svaku političku mjeru. Uzdrman u zdravlju, napojen čemerom dugo- trajnih borba, Pulić god. 1877 zadobi mirovinu, te se nastani u Rimu postavši kanonikom sv. Jeronima i prelatom svete stolice, odakle praćaše razvoj narodne misli u Dalmaciji živim zanosom. Pulić kao uzvišeno biće bijaše čašćen u Rimu od visokih ličnosti, te postane počasnim članom najugled- nijih talijanskih akademija u Italiji. Kad god. 1881 ostane ponovo ispražnjena biskupska stolica, bi mu ponugjena, ali on odbi radi slaba zdravlja svako na- stojanje kardinala Antonelli i načelnika Pucića, a pred- loži da bude imenovan za biskupa njegov drug Dum Mato Vodopić. Nemila rimska groznica nenadno pokosi njegov život i tako preminu u Rimu na Tijelovo 24 maja 1883. Pogreb mu je bio sjajan i sa crkovnei sa svijetske strane. Oba austrijska poslanika u Rimu pri- sustvovala su pogrebu. Nastojanjem dubrovačkog na- čelnika grofa R. Pucića i djakovačkog vladike mrtvo tijelo Pulićevo bi preneseno iste godine 13. XI. 1883 u Dubrovnik, kojom prilikom cijela Dalmacija iskaže svoju počast nesalomljivu borcu. Austrijska vlada opre se želji dubrov, općine i biskupa da bude pokopan u Stolnoj Crkvi i tako, nakon što je mrtvo tijelo čekalo odluku Beča gotovo mjesec dana u dubrovač. Kate- drali, bi nakon negativnog odgovora pokopan u temelje Crkve grobišta Sv. Križa na Boninovu. Njegov rodni grad, Strossmajer i sestre dsdoše mu izraditi u Rimu mramornu bistu, koja se i danas vidi u Kapeli na gro- bištu i tim i za Miha Pracata prvi je Pulić megju dubrov- čanima imao čast, da mu se Dubrovnik spomeni- kom oduži. Pulić je bio tijesni prijatelj Tommasea s kojim vogjaše i političku i asketsko religioznu prepisku. Nje- gova korispondencija nije objavljena. Ona sa Stross- majerom čuva se u Jugosl. Akademiji te čekamo da bude objavljena ali nema odgovora, što ih je Stross- majer upravljao Puliću. Ostala prepiska i to samo dje- lomice nalazi se kod njegova rogjaka Dr. E. Katića. Pulić je bio i plodan pisac, jer je napisao okolo 25 znanstveno-pedagogijskih rasprava, zatim .,Filozo- fičku Propedeutiku“, ,MNovu Theodiceju“ prikazanu i istomačenu. U toj krasnoj knjizi, na daleko poznatoj, prostrana filozofička erudicija i duboka pronicavost Pulićeva nastoji pobijavati onu školu, koja za stopami Kantovim i Hegelovim niječe realnost božjemu biti- sanju, te ju krivo shvaća kao ideal savršenosti u čo- vječoj pameti, kojemu stvarnost ne odgovara. Poslije svoje smrti Pulić ostavi svu svoju goto- vinu, koju bijaše baštinio od brata pomor. kapetana, za prosvjetne i humanitarne svrhe, a svoju knjižicu du- brovačkom sjemeništu. Vječna mu uspomena, a svijetli primjer mlagjima ! RODITELJIMA !!! kojima je stalo do sreće i zadovoljstva u porodici, čim opaze na kojem članu porodice blijedost lica, pomanjkanje volje za jelom, nervoznost, čestu glavobolju, besanicu, lahku razdraž- ljivost, umornost moraju znati, da su to posljedice : slabokrvnosti, a spriječiti ćete mnoga teža obo- ljenja ako odmah poduzmete jačanje krvi željeznim preparatom a to je »ENERGIN« za jačanje krvi, živaca i apetita. Liječnici tvrde, da je za oporavak djece i odraslih dovoljno 3 velike boce. Dobrog je ukusa, piju ga rado djeca i odrasli. * god. Dr. Jorjo Tadić: MIHO PRACATNVIĆ- PRAGRT. Piše Vicko Lisičar. Nakon što je štampana ma iako kratka povijest Lopuda, pokazala se je želja, da bi se objelodanio i potpuni životopis znamenitog lopugjanina Miha Pra- catovića, buduć se auktor monografije Lopuda samo ukratko dotaknuo njegovog života. Vijest, da će pro- fesor i sadašnji ravnatelj Trgovačke Akademije g. Dr. Jorjo Tadić izraditi odnosno djelo, bila je u svoje vri- jeme obradovala svakoga, koji ga pozna kao iteligent- nog i marnog radenika u dubrovačkom držav. Arhivu. Svak se je nadao, da će takovo djelo biti koli strogo znanstveno toli obsežno, dostojno našeg velikana Miha Pracatovića. Očekivalo se je nadalje, da će tu biti prikazan i duh vremena i prilike, kao potrebita poza- dina, pred kojom će bolje otskočiti Mihov život u pot- punom i pravom svijetlu, da će naime biti prikazan kao pomorac, brodovlasnik i trgovac, ali i kao čovjek, domorodac, dobrotvor i mecena. Željeno djelo je napokon štampano ovih dana, Knjiga je razdijeljena u Xi, poglavlja, obuhvaća 56 stranica. Posve kratka studija ! Ne sumnjamo, da g. Tadić nije bio izradio veću, obsežniju radnju, ali će je biti po svoj prilici bio prisiljen skratiti je radi štampar- skih troškova, zbog kojih zapreka nije mogao da otrag dvije godine istu objelodani. Nu po našem mnijenju nije ipak smio to ponipošto učiniti, jer je tim klaštre- njem ostalo djelo skučeno, suhoparno, mršavo, da na nekim mjestima izgleda kac naprosto hronološko na- brajanje. Osim toga kada se pri svršetku biografije pročita X. poglavlje: ,Oporuka i smrt“ mora da se ponajviše požali, što g. auktor nije upotrebio i gradivo testamenta u dokazne i elaborativne svrhe za raniju Miliovi dob u životopisu. Ovo je općenito rečeno, a sad hajmo na detalje. Gosp. auktor mješte predgovora hoće da upozna čitaoca sa tačnim nazivom našega Miha, te tvrdi: ,Svi smo Miha Pracatovića dosad nazivali Pracat*. Na ovo mo- ramo sjetiti g. auktora, da je prof, A. Vučetić iznio to javnosti još g. 1907. u ,Srgju“ broj 17. dokazujuć kako se je Miho i njegova obitelj nazivala Pracatović ; zatim, da je i pisac ovih redaka o tom isto pisao 1930. u ,Narodnoj Svijesti“ u broju 45, dalje g. 1931. u svom djelu ,Lopud“ na str. 72. i 73., da- pače i spomenuo, što do onda nije bio niko objelo- danio, da naime u klaustru franjevačkog samostana u Dubrovniku ima komad nadgrobne ploče uzidan u ogradi, koja opkoljuje ukrasnijvrt u sredini, s natpisom : Prazatoviz“. Dapače je isti pisac godinu dana kas- nije nadopunio tekst za prevod ,Lopuda“ na njemač- kom jeziku str. 83. iznijevši izvor podataka, kako prva žena Mihova nazivlje u svojoj oporuci svoga muža »Michele di Paolo Prazatovich“, a i u svomu drugomu povjesničkom djelu ,Koločep“ na str. 31. ustvrdio je iznijevši tačne podatke, da je bilo na početku XVI. v. brodovlasnika i kapetana od porodice Pracata, koji su se tada svi zvali ,Pracatovič“. U prvom poglavlju sa naslovom ,Lopud*“ slaže se Dr. Tadić sa tvrdnjom pisca knjige ,Lopud“ u pogled doba razvitka grada Lopuda, njegove veličine i naza- dovanja, kad tvrdi, da grad Lopud nije bio tako velik, kako bi htio Dr. Lujo Vojnović, Dr. Korbler i drugi, već misli, da je bio gradić manji od 4000 stanovnika, i da je taj gradić počeo kasnije od XVI. stolj. dalje ekonomski slabiti. Zatim u drugom poglavlju : ,Poro- dica Pracatović i Mihovo djetinjstvo“ učeno razlaže i uvjerljivo dokaznje, da se je Mihov djed Pasko doselio sa Šipana. Ovaj je imao dva sina Dživa i Pava, Mi- hova naime oca i strica. Treće je pak poglavlje naslo- vom: ,Ratovi s Turskom“, ali za danas dosta. O tom ćemo se pozabaviti drugi put.