Br. 51. »NARODNA SVIJEST« Str. 3. na putu za Istok prispije u dubrovačke vode i jedan dio brodovlja usidri se dne 1. jula u, lopudskoj luci. Spomenuo sam, da u ugovoru ne bijaše zajamčena nepovredivost dubrovačkog zemljišta, a u ono doba bijaše običaj, da se ljudi mogu silimice zarobiti, da ih se upotrebe kao veslače na galijama, a poslije da im se plati trud i da ih se otpusti, Lopugjani se bojahu * mletačke osvete i strahovahu pred pomišlju galija, i v baš radi toga držalfu se po strani, sakriveni i daleko od svakog doticaja sa vojskom, te joj ne htijahu ni prodavati bilo kakve živežne namirnice. Još na obranu Grimanijevu moramo kazati, da je on bio s manjim dijelom brodovlja proslijedio za Molunt, a podzapo- vjednik papinskog brodovlja mlečanin Ivan Gritti objavi lopudskomu narodu, da se slobodno vrati kućama, »jer je“, kako nam kaže dokumenat objelodanjen od g. J. Tadića, ,patrijarh strogo zabranio, da im iko od njegovih ljudi nanese bilo kakovu štetu“. Za nesreću ljudi povjerovaše. U to se vrati na Lopud jedna galija iz -Grimanijeve pratnje, zapovjednici se malko megju- sobno dogovoriše, a onda na pucanj topa vojska navali na goloruki narod. Mora se požaliti i osuditi taj nemili dogogiaj, koji je dovoljno osvjetlio g. Tadić s oma dva doku- menta; ali takogjer treba požaliti, što isti gospodin nije ga kritički osvijetlio i postavio u okvir ondašnjih prilika. Istaknuo sam već gore ondašnje stanje i obi- čaje, te upro prstom na mletačku zlobu. Ipak je i sam Grimani — kako pišu analisti Ranjina i Razzi, koji je pisao nekoliko decenija docnije — ostao iznebušen (,resid molto confuso“), kad je u Moluntu dočuo tu vijest i ekzemplarno kaznio nekog Rimljanina, koji bijaše ukrao krunu Gospi od Šunja, a zaprijetio vješa- lima i drugima, te su tako mnoge stvari bile vraćene a oslobogjeni svi zarobljeni, osim nekolicine, koji su bili jaki za veslanje, te koji su bili pridržani kao i drugi uhvaćeni na Koločepu, Šipanu i Cavtatu s obe- ćanjem, da će se s njima dobro postupati i da će pri- miti platu. Senatu pak pisa veoma ljubazno pismo žaleći slučaj, koji se je zbio bez njegove naredbe i volje obećavajući, da će na svom povratku s Istoka uz pomoć Božju potpuno nadoknaditi sve štete, što su počinili njegovi ljudi.* Glede onih dvaju dokumenata, koja navodi g. Tadić, treba pripomenuti, da su oba ,Cicero pro domo sua“, Naravno, Dubrovčani su morali prikazati do- gogiaj u što crnijim bojama kaonoti vješti diplomati, Njihov poslanik Kliment Ranjina imao je uvjeriti papu, da ne mogu u ratu sudjelovati svojim brodovima, jer su to trgovački, te će im inače propasti trgovina, a oni onda umrijeti od glada, buduć neće moći sagraditi nove brodove. Ali kad bi i sudjelovali, da bi im se Turci strahovito osvetili, te bili posvema uništeni. Znamo ipak, da je caru bilo potajno unajmljeno ne- koliko brodova.* Poslanici treba da se služe napucima (instrukcijama) prama prilikama, pak sumnjam, da li su se uistinu pred papom usudili izgovoriti one oštre riječi, da naime ni Turci ni Mauri ne bi bili s njima postupali kako njegovi vojnici“. Premda su te oštre riječi napisane u dokumentu, to još ne znači, da su one bile uistinu i izrečene. A napokon, sve da su ih i izgovorili, stari su Dubrovčani veoma dobro znali i osjećali, što za njih znači papinstvo i katolička vjera. Ako su imali razloga da se potuže na papinske pla- ćenike, oni su ipak duboko poštivali papu i smatrali ga svojim ocem i najboljim branićem. A rječiti je svjedok i onaj isti govor, što bi ga njihov poslanik Don Marin bio izrekao pred papom, a koji je objelodanio g. Tadić. Don Marin je imao spomenuti papi, da Grimani nije izvršio već izigrao nalog papin, da sve stvari povrati i sve ljude pusti na slobodu. Zaključak u prijevodu g. Tadića glasi: ,A jer, sveti oče, nalazimo da je ovaj piečasni legat (= Grimani) mama slab prijatelj i na naše stvari ne pazi, kao što znamo da to hoće Vaša Svetost i kako mu je naredila, i videći da se mnogo ne obazire na Vaša pisma, moji gospodari, knez i vijeće, s dužnom poniznošću mole Vašu Svetost da bi se pobrinula, da nalog dan njegovom prečasnom gospodstvu bude izvršen i da se plate stvari koje fale, kako to proizlazi iz inventara, zadržani ljudi da se oslobode i, na koncu, one jadne zarobljene djevojčice da se otpuste“. (Ja pocrtao). Iz drugog dokumenta, što ga je objelodanio g. Tadić, svak može vidjeti, da one četiri zarobljene dje- vojčice nemaju veze sa Lopudom, već su bile zarob- ljene u Konavlima od nekog Spanjolca, a Aleksandar Pois, zapovjednik jedne papine galije, koji ih je od njega prekupio, tražio je od dubrovačke vlade, da mu nadoknadi utrošeni movac. Treba dalje znati, da je vojna na Turke loše svršila — da ne rečem nesretno — budući da je zapovjednik Doria dne 27. septembra bio suzbijen kod Preveze, te se sramoino — skoro OTVO JULIO: RENO MEINK Dubrovnik, Trg Nralja Temislava (prama Nralj. dvoru) Gundulićeva Poljana 3. a uvoz Ze KAVE | ČAJA / S vw u bijegu — morao povući.? Na povratku u Boku sastalo se ratno vijeće i odlučilo ipak mešto iz- vesti, da tako pokrije sramotu. Jedni su bili za to, da se osvoji Hercegnovi, koji je bio pod turskom vlašću, a drugi Dubrovnik. Za nas je važno, da su Mlečani Vincencije Capelli, zapovjednik mletačkog brodovlja - i Marko Grimani, . zapovjednik papinog brodovlja, predlagali, da se osvoji Dubrovnik, jer će tako car dobiti jedno uporište protiv Turaka, a voj- nici će se obogatiti plijenom. Naprotiv Doria i ostali zapovjednici odbili su, a tražili osvojenje Hercegnovoga, jer da su poduzeli rat na careve neprijatelje a ne na kršćane, a osim toga da im je car preporučio Du- brovnik. I tako bi osvojen Hercegnovi.* Dubrovčani su nato čestitali i poslali darove Do- riji, jer im je bio otkrio sve tajne i upozorio ih da se čuvaju Mlečana, koji vrebaju na njihovu slobodu. Tom prigodom Senat zaključi, da se poruše uz veliku štetu sve zgrade od Višnjice to jest od samostana sv. Ja- koba do Tri Crkve na Boninovu, kako je bilo učinjeno i pred 85 godina, a Doria na molbu Senata u no- vembru iste godine pošalje arhitekta Antuna Ferra- molini iz Bergama, da im utvrdi grad.* Budući da je megju zgradama bilo i crkava, to im i papa Pavao III. dne 10. februara 1539. dozvoli da ih poruše.!“ Još jednom ponavljam, da u savezu nije bila za- jamčena nepovredivost dubrovačkog zemljišta, pa špa- njolski vojnici provale u Konavle i strašno ih opljačkaju. Tom je prigodom meki Španjolac bio zarobio one če- tiri djevojčice, koje su poslije došle u vlast zapovjednika one papine galije.!! Patrijarh Grimani bijaše naredio tom zapovjedniku da ih povrati, ali je ovaj htio na- govoriti Dubrovčane, kako bi bilo pošteno da mu dadu otkupninu. Pitanje je, da li je ispravno ono tumačenje Dubrovčana, koji u tome, što Grimani piše dotičniku, da pazi na čast i naregjuje mu da ih povrati, vide mig patrijarhov, da ih ne vraća bez otkupnine. Nije poznato, kako je stvar svršila, ali su vjerojatno bile povraćene bez otkupnine. U ovom slučaju dubrovačka vlada upozoruje sv. Oca, da i turski sultan pušta na slobodu zarobljenog i prodanog svakog Dubrovčanina, iako onaj, koji ga je kupio, pretrpi neku štetu. Neka se dakle pogotovo sv. Otac papa, čuvar kršćanskih načela, drži tog lijepog običaja. Iz gore spomenutih veza pape Pavla Ill. s Du- brovnikom možemo zaključiti, da su Dubrovčani go- jili prema njemu isto poštovanje, pouzdanje i posluh — pa i poslije nemilog dogogjaja na Lopudu — kao i prema svim ostalim papama. Kao dokaz, što su pape bili za Dubrovnik i koliko im Dubrovnik duguje, iz- megju bezbrojnih drugih činjenica navodim samo ovu: Gog. 1570. sklopljen je incjativom pape Pija V. savez protiv Turaka. Pri sklapljanju ovog saveza, čija je zasluga pobjeda kod Lepanta, koja ožnačuje zapad turske moći, osobite je poteškoće stvarao položaj du- brovačke Republike. U vrijeme gore spomenutog sa- veza bila je Republika, kako smo vidjeli, pretrpjela mnogo nesreća, jer nije bila zajamčena njezina neu- tralnost ni nepovredivost njezinog zemljišta. Papa je ljubio ovu malu republiku radi njezinog katoličkog držanja i već joj je 17. decembra 1566. bio potvrdio povlasticu, da može trgovati s nevjernicima. Pri skla- panju novog saveza Dubrovnik je htio imati jamstvo neutralnosti i nepovredivosti; Mlečani pak, kojima je smetala i koji su zavidili dubrovačkoj trgovini, htjeli su to zapriječiti i tražili su, da se prisili Dubrovčane na ulaz u savez, e da tako kasnije mogu zaposjednuti grad pod izlikom, da ga valja obraniti od Turaka. U ovom diplomatskom boju izmegju male dubrovačke Republike i Mlečana bio je na strani Dubrovčana pret- stavnik Španjolske i osobito papa.“ Da završim. G. Tadić kao oštrouman čovjek znade dobro, kako se i objektivnim iznašanjem i tobož naučnim registrovanjem jedne činjenice može biti veoma tenden- cijozan i učiniti krivo drugomu, ako se ona ne stavi u do- lični okvir. A zaista on je imao vremena, da prouči sve prilike, koje su pratile ove dogogjaje, jer sam priznava, da je ,ćutao skoro punih 10 godina“ otkada on znade za spomenute dokumente. Sad pako, otkada je sve ovo objelodanjeno, sinuo je ovaj dogogjaj u ljepšem svom svijetlu, nego se je prikazivao poslije one kratke tendenciozne konstatacije u životu Miha Pracatovića. Nadam se pak, da će i ovaj moj odgovor donekle pomoći pravom shvaćanju dogogjaja. Neću poručivati ništa g. Jorju Tadiću, nego ću samo na njegovu poruku: ,za svaki kulturno naučni rad nije dovoljno imati ambicije, dobre volje i mnogo solidnog znanja“, nadodati ovo: več se treba uživiti u dogogjaj i postaviti ga na pravo mjesto, a ne dati se voditi od simpatije ili antipatije, te poštivati tugje uvjerenje, makar se s njim ne slagao.... 1 filyricum Sacrum, tomus VI., str. 222 v, Venetiis 1800. 2 Vidi o tomu Cerva: Sacra Metropolis Ragusina, vol. IV., Ragusii 1741, str. 321 — autograf kod Dominikanaca u Dubrovniku. 3 Cerva n. mj. 4 Pastor L., Storia dei papi, vol. Ill. Roma 1914, str. 182; Cerva, Bibliotheca Ragusina, tom. I. Ragusii 1740, str. 238. Autograf kod Dominikanaca. š Cerva, Metropolis Ragusina vol. IV., str. 329—31. $ Ibid. str. 332. 7 Pastor L., n. mj. str. 194. & Cerva, Melropolis Ragusina, n. mj. str. 332—33. % Cerva n. mj. str. 333. 1 Farlati—Coleti, n. dj. str. 223. U Cerva, n. mj. str. 333. 12 Pastor, n. dj., svez. VIII, Roma 1924., str. 537—38.