POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU

 

Br. '10.

DUBROVNIK _9. Ožujka 1932.

ms

Broj Čekovnog računa našeg lista
jest 4153 Podružnice Sarajevo

God. XIV.

Narodna Svijest

 

Cijena je listu 5 Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din. mjesečno
PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Uredništvo i Uprava kod Dubrovačke Hrvatske Tiskare.

Uspomeni Kosta Vojnovića.
O 100-godišnjici njegova rogjenja (1832 — 1932).

II Treba da posebno istaknem što piše Vojnović
prijatelju Bjankiru, kad je bio izabran rektorom hrvat-
skog sveučilišta dne 22 listopada 1877: ,U broju od
22 listopada ,Obzora“ naćete tiskan moj rektorov govor,
koji je smjerao na ustuk materijalistične pogubne struje
i na pozvanje Hrvatske da vrši svoju misiju na jugo-
istoku Evrope na podlozi zapadne kršćanske
civilizacije“, Veliki prijatelj Slavena papa Lav
XIII imenova Vojnovića za njegovo otvoreno i praktično
kršćansko djelovanje komturskim redom sv. Grgura
Velikoga g. 1880, a 1881 imenova ga svojim članom
lilozciska akademija sv. Tome Akvinskcga u Rimu.
Stalan u svojim nazorima kao duševno sasvim solidno
izgrađena ličnost i vazda sebi dosljedan ostao je vjeran
svojoj katoličkoj vjeri, u kojoj je crpao snagu i radost
za životni rad i koja je ispunjala njegov duševni svijet
i moralno osjećanje. Svojim se vjerskim dužnostima i
nazorima, kako je poznato, nikad nije iznevjerio, bio je
odan pobožnom živctu, pa je ne samo u svečane nego
često i u radne dane išao u crkvu da sluša Misu i
da moli. Ovo će našim mncgim političarima čak i
nastavnicima izgledati preživjelom banalncšću, iznu-
renom staretinom. Zato i nemamo više cnako snažnih
stoičkih karaktera Vojnovićeva kalibra, koji bi baš u
mraku naših noći mcgli svijetliti našem izgubljenom
naraštaju, u doba usudnih promjena sa tako pigmejskim
ljudima.

Takav narodni borac katoličkih vječitih nazcra
znao je gdje će biti njegovo mjesto u oncm katastro-
ialnom času, kad se je počela narodna stranka u Dal-
maciji glodati pa se stadoše ccitavati na našem poli-
tičkom obzorju dva krila: jedno liberalno sa Natkom
Nodilom ma čelu i drugo kouservativno uz Pavlinovića,
a da ne govorim o tome, kako se je nažalost otvorio
razdor izmcđu Hrvata i Srba, koji su na početku u
narodnoj stranci zajednički nastupali. Moglo se lasno
predvidjeti, da će se Vojnović odvojiti od liberalne
struje. Ta se razlika očitovala malo zatim u dobro
poznatom govoru Koste Vojnovića u Makarskoj 9 ko-
lovoaa 1873, kad se je ma rastanku od bokokotorskih
birača odlučio da zastupa sasvim katolički kotar,

U tom govoru zastupnički kandidat naglasio :
,Obranu katoličke Crkve od napadaja ma s koje strane
došlih, kršćanski duh u zakonima i u javnom životu,
ostvaranje našeg hrvatskog političkog prava u potpunoj
autonomiji i nepovrjednosti trojedne kraljevine“. Tada
ga Strosmajer prozva našim Montalembertom. Ali upravo
tada, kad ga je trebela Dalmacija da kao svestrano
obrazovan čovjek i taktični umjerenjak izmiri duhove
podvojene u dva tabora u rasprama prigodom ulaska
talijanske vojske u papinski Rim 1871, kad je trebalo
da između braće pored vatrenog Pavlinovića zatrpa
jaz, morade ostaviti svoje more i seliti u Zagreb.

Nakon teškog razočaranja onamo preko Velebita,
kad su njegovi drugovi sklopili tranzakcije sa načelima
da uvedu oportunizam tamo gdje je on nesaglašiv sa
karakterom, pritisnut despotizmom Karla Heđdervarya,
vrati se u svoj mili Dubrovnik.* Tu nije više našao onu

Izlazi svake Srijede
Pojedini broj Din. 1:50

biljku oduševljenja kcju je on tako brižno zalijevao
a koja je venula borbećm između narodnjaka i auto-
nomaša. Činio je što je mogao da ugasi tu vatru
log mahije. Što bi taj vedri i nepomućeni karakter
iskrencg kišćanina i rodoljnba rekao, kad bi vidio
ovaj današnji moralni dance macabre“ i oportunizam
razorne korupcije, koji je inficirao čitav živčani sustav
sccijelnog i političkog organizma naših dana.

Kada sam kao exul vrludao g. 1929 po jednoj
rimskoj ulici i stao pred brončanim spomenikom Marka
Mingheitia, sjetih se odma nekim čudnim vkrštavanjem
misli čudesnog spisa Koste Vojnovića ,Un voto per
l'unione“ spisa, koji očituje slobodarski duh pisca
uzgojena u duhu borca znamenitog talijanskog ,re-
sorgimento“, a koji bi spis trebalo prevesti i čitati
mladeži u školema, A »iko naše vrijeme ima još da
uči kult tolerancije i kult gre đanske časti, treba iz onoga
spisa podvući zaključnu riječ:

»Tolerancija je majka i kći slobode...: ove ne
moeže biti premda joj se zlorabi ime ondje, gdje nije
dozvoljeno mišljenje koje za sebe ima auktoritet i silu.
Intolerancija _ubija opoziciju, ona drugo nije nego
despotizam. Šta više, nema gorega despotizma ni koji
bi više bio za osudu mego li je onaj, koji baca ma
sebe plašt liberalizma. Sloboda je kano sunce: oma
ima svijetliti dobrima i onakima ili nije više sloboda.
Iskreno i odvežno prakticiranje slobode urodiće, ne
sumnjamo, plodovima na polju narodnosti. Pa zato
trenutni poraz ni najmanje nas ne zastrašuje. Čovjek
nema nego sadašnjost za zlo: istina i pravo imaju za
svoju pobjedu, budućnost i vječnost I“

U znanstvenom se radu najviše odlikovao istra-
živajući dubrovačku prošlost u čemu ga je slijedio
kasnije sa mnogo više uspjeha njegov sin i čuveni
dubrovački historik Lujo Vojnović. Učenim su krugo-
vima poznati ovi Kostantinovi radovi: ,O državnom
ustrojstvu republike dubrovačke“, (Rad jugoslavenske
Akademije 103), ,Sudbeno ustrojstvo dubrovačke re-
publike“ u tri dijela (izd. Jugosl. Akad.), ,Crkva i
država u dubrovačkoj rčputsici“ (Rad 119, 121), ,Ca-
rinarski sustav dubrovačke republike“ (Rad 129),
Bratovštine i obrtne korporacije u dubrovačkoj re-
publici“ (Monumenta historico-juridica Sl. Merd. vol.
VII), a napisa još druge znanstvene rasprave, te ga
na temelju toga rada Jugoslavenska Akademija imenova
g. 1890 svojim pravim članom.

Kad je pak u obilju životnog iskustva napisao
g. 1901 škicu ,Četrdeset godina kasnije“ (Qvarani' anni
dopo), koju škicu posjeduje njegov sin Lujo, gdje je
izmjenio neke misli o uvjetima sjedinjenja Dalmacije
sa Hrvatskom, zecrta i ovo: ,Dubrovnik bi imao biti
kraljevski slobodni grad s posebnim statutom i sa
općinskom širom autonomijom“. Nije li i to atavistički
glas onog republikanskog Dubrovnika, koji živi u duši
njegovih najčestitijih sinova ? Od one godine nikad
se nije više čuo tako slobodarski zvuk jedne vjekovne
pjesme, koja je možda za vazda umukla.  N. S—ić.

* Žalimo da gosp. pisac nije imao pri ruci u svrhu što pot-
punije slike članke što ih je u ,Pozoru* 29. V. 1883. br. 121, kao
i prethodnom broju po oi gospar Kosto Vojnović sinovskom
ljubavi svome učitelju Dr. Gjuru Puliću. — Op. Uiedništva.

Vlasnik — izdavač — Urednik: Antun FI& —
Tisak Dubrov. Hrvatske Tiskare (zast. Ivo Birimiša)
Rukopisi se ne povraćaju.

Petst ljetnica ukinuća ropstva
= =.

u dubrovačkoj Republici.

Cijenimo, da bismo mnogo propustili, a da ne
spomenemo još jednu ustanovu kršćanske ljubavi du-
brovačke Republike, naime ukinuće ropstva. Petstota
obljetnica, ovog dogogjaja već je prošla neopaženo u
ratno doba god. 1916. Neka nam ob ovoj progovori
dubrovački hroničar Skurla*:

Ono što pak više nego sve drugo slaži na čast
dubrovačkoj Republici pred civilnom Europom, to je
akt ukinuća ropstva, što je ona svečano odlučila god
1416. na 27. januara, ,Smatrajući omu trgovinu kao
sramotnu, zločinačku, odvratna i proti svakoj čovječ-
nosti te sudeći, da je ona na nemalu krivnju i sra-
motu grada, da se sa ljudskim stvorovima, stvor
na sliku i priliku Stvoritelja, postupa kao s trgovačkom
robom, le se ljudi prodavaju, kao što se prodavaju živo-
tinje; zato odredi i naloži, da u buduće nijedan gragjanin
ni seljak grada Dubrovnika ili njegova okružja, pa ni
bilo ko drugi, što se nazivlje dubrovčaninom nesmije
na nikakav način, pod nikakvom izlikom ili t
njem usuditi se i latiti se, da prodava niti da
nijednoga roba ni nijednu ropkinju, niti da bude po
srednikom u takovomu trgovanju, kao ni to, da bude
udružen ili sporazumom sa bilo kojim gragjaninom ili
seljakom, koji bi se bavio tim poslom ili ga podržavao,
odregjujući kao kaznu prekršitelju za svaki put 6 mje-
seca u dubokim dubrovačkim tamnicama, a za svaku
glavu ili osobu, koju bi bio prodao ili kupio ili za
koju bi bio posrednikom ili udionikom, da ima da
plati 25 perpera, a da ne počne izdržavanje zatvora
od 6 mjeseca, dok ne bude zadovcljio novčanoj kazni,
Jednako odredi, da nijedan stranac, bilo kojega sta-
liša na nikakav način ne usudi se, da poduzimlje ili
se bavi takovom trgovinom u unutrašnjosti dubrovač-
koga kotara, pod prijetnjom gornje kazne. Isto tako,
da nijedna lagja, jedrilica ili brod dubrovačke države
na nijedan način ne usudi se ili se lati, da prenaša
takove robove i ropkinje, pod kaznom kapetanu, da
čami šest mjeseca u dubokim tamnicama za svaki
pojedini prekršaj, a mornarima, da ma isti način bude
svaki za tri mjeseca zatvoren u istim dubokim
tamnicama“.

Prama ovomu se vidi, da je dubrovačka Repu-
blika već u XV. vijeku bila ukinula trgovinu s robo-
vima, to jest mnogo prije nego nekoliko velikih kulturnih
država. Engleška je na primjer potpuno ukinula tu sra-
motnu trgovinu u svojim kolonijama tek godine 1834,

Vicko Lisičar.

* Ragusa, Cemni Storici compilati da Stefano Skurla canon.
onor. profess. Ginnasiale. Zagabriae 1876. strana 63.

Dubrovnik
— Dubrovnik

 

   

 

 

hladnoća i vjetar. ZaVašu
nježnu kožu ne trebate
biti u strahu. Uvijek i
svagdje . . . a osobito
prije izlaženja . . . uzmite
malo Elida Creme de
ehaque heure: nježno i
fino obavija on zaštitnim
slojem lice i ruke ...-.
čuva kožu, da ne postane
opora i crvena ... . uzdr-
žaje je mekom, nježnom
i lijepom!

ELIDA CR

DE CHAQUE HEURE

  

Sa

i“

ANN

YA

vw

 

ME

Dubrovački dvopek

U
e a

_
=