POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU Br. '10. DUBROVNIK _9. Ožujka 1932. ms Broj Čekovnog računa našeg lista jest 4153 Podružnice Sarajevo God. XIV. Narodna Svijest Cijena je listu 5 Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din. mjesečno PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. Uredništvo i Uprava kod Dubrovačke Hrvatske Tiskare. Uspomeni Kosta Vojnovića. O 100-godišnjici njegova rogjenja (1832 — 1932). II Treba da posebno istaknem što piše Vojnović prijatelju Bjankiru, kad je bio izabran rektorom hrvat- skog sveučilišta dne 22 listopada 1877: ,U broju od 22 listopada ,Obzora“ naćete tiskan moj rektorov govor, koji je smjerao na ustuk materijalistične pogubne struje i na pozvanje Hrvatske da vrši svoju misiju na jugo- istoku Evrope na podlozi zapadne kršćanske civilizacije“, Veliki prijatelj Slavena papa Lav XIII imenova Vojnovića za njegovo otvoreno i praktično kršćansko djelovanje komturskim redom sv. Grgura Velikoga g. 1880, a 1881 imenova ga svojim članom lilozciska akademija sv. Tome Akvinskcga u Rimu. Stalan u svojim nazorima kao duševno sasvim solidno izgrađena ličnost i vazda sebi dosljedan ostao je vjeran svojoj katoličkoj vjeri, u kojoj je crpao snagu i radost za životni rad i koja je ispunjala njegov duševni svijet i moralno osjećanje. Svojim se vjerskim dužnostima i nazorima, kako je poznato, nikad nije iznevjerio, bio je odan pobožnom živctu, pa je ne samo u svečane nego često i u radne dane išao u crkvu da sluša Misu i da moli. Ovo će našim mncgim političarima čak i nastavnicima izgledati preživjelom banalncšću, iznu- renom staretinom. Zato i nemamo više cnako snažnih stoičkih karaktera Vojnovićeva kalibra, koji bi baš u mraku naših noći mcgli svijetliti našem izgubljenom naraštaju, u doba usudnih promjena sa tako pigmejskim ljudima. Takav narodni borac katoličkih vječitih nazcra znao je gdje će biti njegovo mjesto u oncm katastro- ialnom času, kad se je počela narodna stranka u Dal- maciji glodati pa se stadoše ccitavati na našem poli- tičkom obzorju dva krila: jedno liberalno sa Natkom Nodilom ma čelu i drugo kouservativno uz Pavlinovića, a da ne govorim o tome, kako se je nažalost otvorio razdor izmcđu Hrvata i Srba, koji su na početku u narodnoj stranci zajednički nastupali. Moglo se lasno predvidjeti, da će se Vojnović odvojiti od liberalne struje. Ta se razlika očitovala malo zatim u dobro poznatom govoru Koste Vojnovića u Makarskoj 9 ko- lovoaa 1873, kad se je ma rastanku od bokokotorskih birača odlučio da zastupa sasvim katolički kotar, U tom govoru zastupnički kandidat naglasio : ,Obranu katoličke Crkve od napadaja ma s koje strane došlih, kršćanski duh u zakonima i u javnom životu, ostvaranje našeg hrvatskog političkog prava u potpunoj autonomiji i nepovrjednosti trojedne kraljevine“. Tada ga Strosmajer prozva našim Montalembertom. Ali upravo tada, kad ga je trebela Dalmacija da kao svestrano obrazovan čovjek i taktični umjerenjak izmiri duhove podvojene u dva tabora u rasprama prigodom ulaska talijanske vojske u papinski Rim 1871, kad je trebalo da između braće pored vatrenog Pavlinovića zatrpa jaz, morade ostaviti svoje more i seliti u Zagreb. Nakon teškog razočaranja onamo preko Velebita, kad su njegovi drugovi sklopili tranzakcije sa načelima da uvedu oportunizam tamo gdje je on nesaglašiv sa karakterom, pritisnut despotizmom Karla Heđdervarya, vrati se u svoj mili Dubrovnik.* Tu nije više našao onu Izlazi svake Srijede Pojedini broj Din. 1:50 biljku oduševljenja kcju je on tako brižno zalijevao a koja je venula borbećm između narodnjaka i auto- nomaša. Činio je što je mogao da ugasi tu vatru log mahije. Što bi taj vedri i nepomućeni karakter iskrencg kišćanina i rodoljnba rekao, kad bi vidio ovaj današnji moralni dance macabre“ i oportunizam razorne korupcije, koji je inficirao čitav živčani sustav sccijelnog i političkog organizma naših dana. Kada sam kao exul vrludao g. 1929 po jednoj rimskoj ulici i stao pred brončanim spomenikom Marka Mingheitia, sjetih se odma nekim čudnim vkrštavanjem misli čudesnog spisa Koste Vojnovića ,Un voto per l'unione“ spisa, koji očituje slobodarski duh pisca uzgojena u duhu borca znamenitog talijanskog ,re- sorgimento“, a koji bi spis trebalo prevesti i čitati mladeži u školema, A »iko naše vrijeme ima još da uči kult tolerancije i kult gre đanske časti, treba iz onoga spisa podvući zaključnu riječ: »Tolerancija je majka i kći slobode...: ove ne moeže biti premda joj se zlorabi ime ondje, gdje nije dozvoljeno mišljenje koje za sebe ima auktoritet i silu. Intolerancija _ubija opoziciju, ona drugo nije nego despotizam. Šta više, nema gorega despotizma ni koji bi više bio za osudu mego li je onaj, koji baca ma sebe plašt liberalizma. Sloboda je kano sunce: oma ima svijetliti dobrima i onakima ili nije više sloboda. Iskreno i odvežno prakticiranje slobode urodiće, ne sumnjamo, plodovima na polju narodnosti. Pa zato trenutni poraz ni najmanje nas ne zastrašuje. Čovjek nema nego sadašnjost za zlo: istina i pravo imaju za svoju pobjedu, budućnost i vječnost I“ U znanstvenom se radu najviše odlikovao istra- živajući dubrovačku prošlost u čemu ga je slijedio kasnije sa mnogo više uspjeha njegov sin i čuveni dubrovački historik Lujo Vojnović. Učenim su krugo- vima poznati ovi Kostantinovi radovi: ,O državnom ustrojstvu republike dubrovačke“, (Rad jugoslavenske Akademije 103), ,Sudbeno ustrojstvo dubrovačke re- publike“ u tri dijela (izd. Jugosl. Akad.), ,Crkva i država u dubrovačkoj rčputsici“ (Rad 119, 121), ,Ca- rinarski sustav dubrovačke republike“ (Rad 129), Bratovštine i obrtne korporacije u dubrovačkoj re- publici“ (Monumenta historico-juridica Sl. Merd. vol. VII), a napisa još druge znanstvene rasprave, te ga na temelju toga rada Jugoslavenska Akademija imenova g. 1890 svojim pravim članom. Kad je pak u obilju životnog iskustva napisao g. 1901 škicu ,Četrdeset godina kasnije“ (Qvarani' anni dopo), koju škicu posjeduje njegov sin Lujo, gdje je izmjenio neke misli o uvjetima sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom, zecrta i ovo: ,Dubrovnik bi imao biti kraljevski slobodni grad s posebnim statutom i sa općinskom širom autonomijom“. Nije li i to atavistički glas onog republikanskog Dubrovnika, koji živi u duši njegovih najčestitijih sinova ? Od one godine nikad se nije više čuo tako slobodarski zvuk jedne vjekovne pjesme, koja je možda za vazda umukla. N. S—ić. * Žalimo da gosp. pisac nije imao pri ruci u svrhu što pot- punije slike članke što ih je u ,Pozoru* 29. V. 1883. br. 121, kao i prethodnom broju po oi gospar Kosto Vojnović sinovskom ljubavi svome učitelju Dr. Gjuru Puliću. — Op. Uiedništva. Vlasnik — izdavač — Urednik: Antun FI& — Tisak Dubrov. Hrvatske Tiskare (zast. Ivo Birimiša) Rukopisi se ne povraćaju. Petst ljetnica ukinuća ropstva = =. u dubrovačkoj Republici. Cijenimo, da bismo mnogo propustili, a da ne spomenemo još jednu ustanovu kršćanske ljubavi du- brovačke Republike, naime ukinuće ropstva. Petstota obljetnica, ovog dogogjaja već je prošla neopaženo u ratno doba god. 1916. Neka nam ob ovoj progovori dubrovački hroničar Skurla*: Ono što pak više nego sve drugo slaži na čast dubrovačkoj Republici pred civilnom Europom, to je akt ukinuća ropstva, što je ona svečano odlučila god 1416. na 27. januara, ,Smatrajući omu trgovinu kao sramotnu, zločinačku, odvratna i proti svakoj čovječ- nosti te sudeći, da je ona na nemalu krivnju i sra- motu grada, da se sa ljudskim stvorovima, stvor na sliku i priliku Stvoritelja, postupa kao s trgovačkom robom, le se ljudi prodavaju, kao što se prodavaju živo- tinje; zato odredi i naloži, da u buduće nijedan gragjanin ni seljak grada Dubrovnika ili njegova okružja, pa ni bilo ko drugi, što se nazivlje dubrovčaninom nesmije na nikakav način, pod nikakvom izlikom ili t njem usuditi se i latiti se, da prodava niti da nijednoga roba ni nijednu ropkinju, niti da bude po srednikom u takovomu trgovanju, kao ni to, da bude udružen ili sporazumom sa bilo kojim gragjaninom ili seljakom, koji bi se bavio tim poslom ili ga podržavao, odregjujući kao kaznu prekršitelju za svaki put 6 mje- seca u dubokim dubrovačkim tamnicama, a za svaku glavu ili osobu, koju bi bio prodao ili kupio ili za koju bi bio posrednikom ili udionikom, da ima da plati 25 perpera, a da ne počne izdržavanje zatvora od 6 mjeseca, dok ne bude zadovcljio novčanoj kazni, Jednako odredi, da nijedan stranac, bilo kojega sta- liša na nikakav način ne usudi se, da poduzimlje ili se bavi takovom trgovinom u unutrašnjosti dubrovač- koga kotara, pod prijetnjom gornje kazne. Isto tako, da nijedna lagja, jedrilica ili brod dubrovačke države na nijedan način ne usudi se ili se lati, da prenaša takove robove i ropkinje, pod kaznom kapetanu, da čami šest mjeseca u dubokim tamnicama za svaki pojedini prekršaj, a mornarima, da ma isti način bude svaki za tri mjeseca zatvoren u istim dubokim tamnicama“. Prama ovomu se vidi, da je dubrovačka Repu- blika već u XV. vijeku bila ukinula trgovinu s robo- vima, to jest mnogo prije nego nekoliko velikih kulturnih država. Engleška je na primjer potpuno ukinula tu sra- motnu trgovinu u svojim kolonijama tek godine 1834, Vicko Lisičar. * Ragusa, Cemni Storici compilati da Stefano Skurla canon. onor. profess. Ginnasiale. Zagabriae 1876. strana 63. Dubrovnik — Dubrovnik hladnoća i vjetar. ZaVašu nježnu kožu ne trebate biti u strahu. Uvijek i svagdje . . . a osobito prije izlaženja . . . uzmite malo Elida Creme de ehaque heure: nježno i fino obavija on zaštitnim slojem lice i ruke ...-. čuva kožu, da ne postane opora i crvena ... . uzdr- žaje je mekom, nježnom i lijepom! ELIDA CR DE CHAQUE HEURE Sa i“ ANN YA vw ME Dubrovački dvopek U e a _ =