Poštarina plaćena u gotovu.
Br. 18.
_Narodna _Svijest
DUBROVNIK 17. aprila 1923.
Cijena Je listu 4.
Plativo i utuživo u Dubrovniku
Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrvat. Tiskare.
Din. mjesečno; za inozemstvo 80 Din. godišnje.
4 k t ika. Oglasi, zahvale i priopćena po posebnom cijeniku. — Odgovorni
zi i og Za ii urednik A. FI&. — Vlasništvo Odbora Narodne Svijesti. —
Pojedini broj 1 Din. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare, —- Rukopisi se ne vraćaju
Ne sila, već sporazum!
Na zadnjim izborima vladajuća stranka Pašićevih
radikala nije iznijela toliki broj poslanika, da bi mogla
sama ili u društvu koje manje grupe da dalje vlada,
'Opozicijonalne stranke u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni
izišle su iz izborne borbe ojačane : Slovenci okupili
“se oko Slovenske pučke stranke, Hrvati oko Radićeve,
a Muslimani u Bosni oko Spahine jugoslavenska mu-
slimanske organizacije. U Srbiji odnijeli su radikali
samo relativnu većinu, jer su demokrati izišli znatno
jaki. Tako gospodin Pašić našao se na raskršću: ili
da se sporazumi sa Hrvatima, Slovencima i Muslima-
nima, a to znači reviziju vidovdanskog ustava i napuš-
tanje srpske prevlasti — ili da se odluči na uspostavu
'rradikalsko-demokratske koalicije, preko koje bi ujedi-
jeno srpstvo, uz pomoć vojske te bijele i crne ruke,
a Orjune, ,Narodne Obrane“ i drugih tajnih sila,
pokušali , jakom rukom“ da provode centralistički ustav
i da produže sa prevlašću Srba nad Hrvatima i Slo-
vencima. Ako to ne bi mogli da provedu sa sadašnjim
parlamentom, raspisali bi i ,jakom rukom“ proveli
nove izbore, a ako i ovi ne bi doveli do željenog rezul-
tata, onda bi se u zadnju imalo da pristupi uvagjanju
vanparlamentarnog režima i diktature.
= To su zagovarali neki šovinistički srpski krugovi,
| dsobito beogradska ulica,. koja je davala vidnog
oduška u zagriženoj beogradskoj štampi. Njima se je
tidružio i po koji glas iz prečanskih krajeva sa strane
ifarističkih sinekurista, koji se kite srpskim imenom.
a i zadnji žučljivi uvodnik mjesnog »Dubrovnika«
nije nego kriještavi pandant takovih očajnika, koji se
oje, da im se iz ruku ne istrgne silom prisvojena
vlast i stane na put njihovom bahatom pašovanju.
| Ali megju vodećim radikalima, ma kako im bilo
vratno i teško svako popuštanje Hrvatima i Sloven-
ima, prevladava ipak stanovište sporazuma, jer se
e da bi produženje režima sile moglo da urodi
osljedicama pogibeljnim po Kralja i po Državu i
a ugrozi privilegovani položaj radikalne stranke u
amoj Srbiji.
U S druge strane Radić je svijestan svoga položaja
svoje velike odgovornosti. On uvigja, da ako može
a nešto učini za narod, to mora da učini sada, kad
on uistinu predstavnik hrvatskog naroda. I on se je
učio | Našao je, da je Hrvatima pravi put k sreći u
tiskom sporazumu sa Srbima i Slovencima u jednoj
avi. S toga je prvi pružio pomirnicu ruku za bratski
razum. S druge strane prihvatiše ponudu i već stižu
sti, da će sporazum megju braćom uspjeti. Za
“je majljepše zadovoljstvo, da će, kako izgleda,
razum uspjeti baš na autonomističkom programu
e Pučke Stranke. Ako je bio nuždan poraz naše
e u prošlim izborima, da pobijedi njezin pro-
m, te donese narodu dobra, tada najradosnije
zdravljamo taj poraz! i
Naš narod u ovim danima proživljuje historične
ve i dao Bog da u svemu prevlada zdrav razum,
iam imperativno dovikuje : k sreći i napretku vas
e prkosna sila, već bratski sporazum !
n Frani lvaniševiću — na odgovor!
Na naš člančić: ,Zajedrio put čirilice“ oda-
se naš valjani don Frane osebnim člankom u
»Prosvjeti«, i, kao da to ne bi bilo dosta, poslao
Splitsko >Novo Doba« odulji članak, gdje je
o da se opravda i obrani od našega, kako on
li, ,napađaja“, prihvativši u isto doba prigodu,
Sprede svoje poznato mišljenje o tome, kako bi
la se riješi “pitanje u jedinstvu pisma i knji-
narječja kod nas. lazi
tim svojim dvjema. člancima, navlaš u onome
od natpisom , Neopravdana mržnja“ (I?) iza-
»Novo Doba«, odabrao je naš vrli don Frane,
Stitu obranu, najkomodniji metod. On je, naime,
ekaže ve one, koji u ovoj stvari ne
nekakve separatiste, i mrzitelje ne
samo ćirilice, nego čaki ,svega što je srpsko“, držeći,
valjća, da će time naići na aplauz kod onih, koji
misle, da se svaka nedosljednost, svaka ludorija, pače
i svaka mahnitost lasno dade opravdati ili zabašuriti,
samo ako je učinjena pod inače krasnom i zamamlji-
vom lozinkom ,za narodno jedinstvo I“
Mi smo već u našem listu više puta u više raz.
nih prigoda izrijekom naglasili i izjavili, da mi mrzi-
telji ćirilice nijesmo. Mi ćirilicu smatramo našom, ali
ne damo reći da latinica nije naša! Ako se kaže, da
latinica nije naša za to, što joj porijeklo nije slaven-
sko, onda to isto valja reći i o ćirilici, jer ni ona nije
postankom slavenska, već grčka. Svakako, oba pisma,
iako nijesu postankom naša, postala su naša vjekov-
nom upotrebom, pa stoga ne smije da u ovoj našoj
državi jedno pismo goni drugo sa motivacijom, da je
jedno ,narodno“ a drugo tobož, gnenarodno“.
Mi stojimo ma stanovištu, da ova naša država,
uzme li se onako kakva jest, jednom nogom, da tako
rečemo, sežući u zapad, a drugom u istok, ne može
da se progje bez oba pisma, latinice i ćirilice, To je
, za našu državu u sadanjim prilikama (koje niko ne
može znati, koliko će trajati) politička nužda, koju sam
izuzetni megjunarodni njezin položaj zahtijeva. Raču-
nanje pokojnog Jovana Skerlića, (prije rata !) da ćeći-
rilice nestati kroz kakvih dvaestak godina ispostavilo se
pogrešnim. Dogagjaji koji su nastupili, pomrsili su
njegovo računanje, Ali i bez tih dogagjaja valja reći,
da je nagoviještanje pok. Skerlića o skorašnjem nesta-
janju ćirilice preuranjeno bilo, buduć da je izvan
sumnje, da će upotreba ćirilice kod srpsko-pravoslav-
nog dijela našega naroda postojati sve dotle, dok se
Rusija i Bugarska tim pismom budu služile.
Ovakovo shvaćanje općenitog pitanja o podrža-
vanju jednog i drugog pisma: kod nas, držimo da je
ispravno. Zaludu je zanositi se idealom o jedinstve-
nosti pisma kod nas, kad realnost ubija idealnost !
Što su vijekovi napravili, ne da se kroz kratko vrijeme
promijeniti. Uostalom nijesmo mi jedini narod kod
kojega postoji razlikost u pismu: istu stvar vidimo
i u Njemačkoj.
Nego stvar poprima drugo lice, kad se kod nas,
pozivom na načelo o ,jedinstvu naroda“, izazivlju i
pokreću pitanja o općoj upotrebi ćirilice, uz potpuno
napuštanje latinice, ili o općoj upotrebi latinice, uz
. potpuno napuštanje ćirilice. Tu onda mora da dogje
do borbe i reakcije, bilo s jedne ili s.druge strane, što,
mjesto da pospiješi, može samo omesti i otegnuti
proces narodnog jedinstva.
I baš zbog toga, biva, jer.smo uvjereni da na-
bacivanje sličnih pitanja i vogjenje propagande u ta-
kovu smjeru može samo da urodi zlim plodom po
narodno jedinstvo, mi, kao što smo nedavno ustali
bili protiv pisanja izvjesnih beogradskih. listova, koji
su latinicu proglasili bili ne samo nenarodnom, nego
čak i ,antidržavnom“, (a sve u ime ,narodnog jedin-
stva“ i , jedinstvene državne misli“ l); kao što smo
ustali bili protiv pisanja profesura Šare u bivšem »Na-
rodu«, koje je za tim išlo da baci omrazu na latinicu,
obož kao na nešto tugjinsko, čega bi nam se trebalo
otresti: tako smo cijenili: da nam je ustati i protiv
članka ,velecijenjenog suradnika“ don Franine »Pro-
svjete«, što ga je don Frane onomadne, bez ikakve
svoje primjedbe, u svoj list dao uvrstiti, primajući time
saodgovornost za njegovu sadržinu.; i
Kao iglom uboden skočio on sada, da se pravda ;
ali šta će ti, bolan ne bio, sve pravdanje, kad se ljč
ne opravda! Jer ne samo mi, nego svak ko je onaj
članak imao prigodu da pročita, dobio je isti utisak
ko i mi, biva: da se ondje govori o ćirilici kao o
pismu, koje bi trebalo da postane općim narodnim
pismom. Sva don Franina izmotavanja i pravdanja,
da je njegovu -»velecijenjenom suradniku“ bila samo
»plemenita misao, da uspostavi jednu nepobitnu istinu
O uporabi kod Slavena i savršenosti ćirilskoga slova“
i da ,tim otupi onu bijesnu i neopravdanu mržnju
proti svemu što odaje srpstvom“ — ovdje nimalo ne '
pomažu, jer već sam matpis koji je dan članku
(Naš jezik i naše pismo“) očito odaje njegovu ten-
denciju. ,Naše pismo“ — ćirilica, dovodi se navlaš u
svezu s ,našim jezikom“, da se pri svrsi članka može
reći da ,njegujemo i čuvamo ćirilicu isto onako kao
naš jezik — i u sadašnjosti i u budućnosti, Suština
članka, u kratko izražena, jest ova: jedan narod —
jedan jezik; jedno pismo i to — ćirilica. O zapadnom
pismu, latinici, udešenoj od pok. Gj. Daničića prema
osobitim potrebama našega jezika, kojom pišu Hrvati
i Slovenci, nema u cijelom onom članku nigdje ni
spomena, kao da kod nas ne bi ni postojala, i po
svemu se može zaključiti da članak nije nipošto napi-
san i I'st uvršten u onoj namjeri, kako bi sada htio
da prekaže don Frane, već da je ono onako navlaš
napisano, da bude služiti kao uvod i inauguracija
pisanja ćirilicom u »Prosvjeti«, buduć da bi naš vrli
don Frane želio da u njegovu listu bude od prilike
onako, kako u »Novoj Evropi«. Po tome se i tumači,
zašto on nije odmiah onome članku od svoje strane
nikakve primjedbe dodao, već tek sada, kad su ga,
kako veli, ,iz pokrajine pismenim upitima“ zaskočili.
Računao je on po onoj: ,,se la passa, la passa ; se non
— scherzavo !* (Suršetak u došastom broju.)
Protićev list o srpskim težnjama.
»Radikal« u članku »Gdje je izlaz“, razmatra
položaj stvoren u državi težnjom Srba za hegemonijom,
koju hoće provesti preko centralizma. Članak megju
ostalim kaže: Hrvatima čudno izgledaju ti unitarci,
Po njihovom Hrvati i Srbi su jedan narod i zato
treba ukloniti sve, što bi moglo podvojiti to jedinstvo,
ali istodobno ti pobornici jedinsiva tvrde, da je Lika
i Banija srpska i zato da ne može biti u Hrvatskoj,
pa niu Hrvatskoj -kao administrativnoj pokrajini jugo-
slavenske države Srba, Hrvata i Slovenaca, jer Srbi
u toj državi ne podnašaju, da budu pod vlašću admi-
nistrativne poglavice bana, sve kad toga bana imenuje
zajednički vladar i ma da je on organ zajedničke
stedišnje vlasti, Jedno smao, ali Srijem je samo srpski
i ne smije biti administrativno u Hivatskoj, i ako u
Srijemu ima 188.304 Srba i 221.703 ne Srba. Jedno
smo, ali Vojvodina je samo srpska, pa kako smo jedno
treba da sva historijska prava i historijske tvorevine
iščeznu, ali za Vojvodinu konstruišu se nova histo-
rijska prava. Jedno smo ali Bosna je samo srpska i
ako od 1,898.044 stanovnika ima samo 325.000 pravo-
slavnih, koji se priznaju neprikornim Srbima. Jedno
smo, ali Južna Dalmacija je srpska, jedno smo, ali
ako Bunjevci i Šokci kažu: Mi smo Hrvati, onda im
se kaže: To ne smijete biti, Možete biti Srbi, ali ako
nećete biti Srbi, ošstanite Bunjevci i Šokci, ćirilicu pak
na svaki način moratć prihvatiti, Jedno smo, ali ako
jedan dio bosanskih muslimana kaže, da se osjećaju
Hrvatima, odmah im se kaže: ne, vi ste Srbi, pa ako
baš nećete biti Srbi ostanite Turci. Jedno smo, ali
svagdje se pita najprije: jesi li Srbin. Tako n. pr. u
Srijemu ni zadnji podvornik na pošti ili želieznici ne
smije biti Hrvat, a pogotovo šefovi ureda moraju biti
Srbi. Tako u praksi izgleda jedinstvo naših unilaraca
Pribićevićeva kova.
Kulturne vijesti.
Novo katoličko akademsko društvo u Zagrebu.
Na zagrebačkom sveučilištu osnovali su slovenski ka-
tolički sveučilištarci posebno katoličko akademsko
društvo »Danica«. U proglasu, što ga je društvo izdalo
prigodom svoga osnutka, navode se razlozi, zašto je
društvo osnovano: ,Naše je društvo nastalo iz žive
potrebe, da sačuvamo naš visokoškolski naraštaj; iz
ljubavi prema radu u onim sinjernicama, što su nam
ih zacitali u svojim programima još živi, i u svojim
oporukama već pokojni Evangjelisti; iz želje, da raspi-
rimo u sebi vatru i da iskujemo gvožgje, tako da će
se kresati život o nama.“
Megjunarodni euharistički kongres. Stalni od-
bor za priregjivanje megiunarodnih euharističkih kon-
gresa ispitivao je nedavno ponude raznih velikih gradova,
koji su zamolili, da se u njima održi naredni veliki
27. megjunarodni euharistički kongres. Odbor je je-
dnoglasno zaključio, da se ima godine 1924. održati
kongres u Amsterdamu, (Holandija). Sveti je Otac
odobrio ovu odluku.
NA
l
i
!