Br. 22.

\

Poštarina plaćena u gotovu.

DUBROVNIK 15. maja 1923.

"Narodna Svijest

God: V.

 

  
   
   
   
  
  
  
   
  
  
 
   
   
 
 
  
  
  
   
  
   
  
 
  
  
   
  
  
 
 
  
  
  
   
    
 
  
  
  
  
 
  
   
 
  
 
  
  
   
  
 
 
  

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv. Tiskare.

Kriza na vrhuncu.

Moguće te će nekome ovaj naslov izgledati apsurdan
elogičan u današnjoj našoj političkoj situaciji. Vla-
ma kriza je već riješena i mi danas imamo vladu,
a računajući na potporu revizionističkog bloka, može
| u parlamentu radiiriješava važna državna pitanja,
ja se u današnjem momentu nameću. Činovnički,
alidski i mnogi drugi zakoni već odavna čekaju
je ostvarenje i ima puno vjerojatnosti, da će današ-
'vlada moći da donese ove važne zakone i tako
muti sa dnevnog reda mnoga važna i urgirajuća
avna pitanja. Ali pored parlamentarne krize, koja je
žemo reći riješena, da li sretno ili nesretno to će
budućnost da kaže, moramo priznati, da kod nas
stoji državna kriza, koja je oličena u srpsko-hrvatsko-
mačkom sporu. I mi se danas moramo pitati, da
e nam ovo riješenje parlamentarne krize donijeti
jješenje državne krize? Mi nalazimo, da je ovakvim
ššenjem parlamentarne krize dovedena državna kriza
vrhunca, do kulminacije i da je sada riješenje dr-
ne krize neodoljivo, ono se nameće svom svojom
iljnošću i svom svojom težinom današnjim našim
avnicima i ona se mora riješavati, ona se mora što
rije riješiti.
U pregovorima, koje je radikalna stranka alla
revizionističkim blokom u Zagrebu, revizionistički
k je postavio kao preduvjet sporazuma obrazovanje
mogene radikalske vlade.  Revizionistički blok bi
pomogao tu vladu, jer smatra, da je homogena ra-
Iska vlada jedina u stanju da povede pregovore
porazumu pravim putem. I ako je poslije famoz-
 uepolitičkog. i. nediplomatskog; govora Stjepana
iča na velikoj skupštini HSRS u Zagrebu izgledalo,
su nemogući svaki daljni pokušaji u pravcu spo-
fazuma sa Radićem, odnosno sa revizionističkim bfo-
tom, opeta vidimo, da su se posiije nekoliko dama
ovi stišali, a Radić je, uvidjevši svoju krupnu po-
griješku, koju je svojim govorom napravio, pokušao
'povuče svoje izjave, da ublaži teški dojam, koji je
emlji proizveo njegov govor. Danas je obrazovana
kalska homogena vlada i prema tome je ispunjen
vni preduvjet daljnjim koracima sporazumijevanja,
inim koracima riješavanja srpsko-hrvatsko-slovenač-
spora, učinjen je prvi korak, koji biimao da vodi
tlačnom uregjenju'i konselidovanju unutrašnjih pri-
| naše mlade države.
Pri ovakvom položaju i pri ovakvom stanju stvari
se ozbiljno moramo pozabaviti izgledima ishoda
pokušaja, moramo se ozbiljno pitati, da li će ovi
aci moći da dovedu do konačnog sporazuma, do
ačnog mira i sreće naše mlade, ali već toliko na-
ene zemlje.
Težište političke situacije danas leži u radikalnoj
dićevoj stranci. Pašić i Radić su danas dva čovjeka,
ojima ovisi budućnost, sreća i veličina naše države
šeg naroda. I zato je prije svega potrebno, da
jica budu svijesni svoga položaja i svoje odgo-
osti. I jedan i drugi uživaju puno uvjerenje i puni
toritet, keliko u svoiim masama, toliko u svome
laničkome klubu i za to će od njihove dobre vo-
od njihove iskrenosti, od njihove svijesti držav-
e u glavnom i zavisiti ostvarenje sporozuma, mira
e u našem troimenom narodu. Pašić ima da-
vlast u svojim rukama, on je obrazovao. homo-
U vladu svoje stranke i na njemu je prvome red,
pokaže dobru volju i iskrenost, da hoće poći pu-
sporazuma. To će pokazati na taj način, ako se
htjeli provagjati u život tačke zagrebačkog spo-
ima. Sa strane Radića mora da se pokaže odluč-
\i to čvrsta i stalna odlučnost, da se zaista hoće
razum i sloga. Radićevem krivnjom već su jednom
četi pregovori oko sporazuma bili sasvim preki-
, zato sa Radićeve strane mora da se pokaže volja
remnost, da:se zaista iskreno radi i da se zaista
, da se već jednom u miru i ljubavi likvidira ovo
sno stanje, u kome se nalazimo. Ako bude i
Ime i_s drvge strane svijesti o cdgovorrosti, svijesti
čini posla, koji se ima da svrši, ako s jedne i

 

 

jena je listu 4. Din. mjesečno ; za inozemstvo 80 Din. godišnje.

Izlazi \svakog Utornika.
Pojedini (broj 1 Dinar.

 

druge strane bude puno iskrenosti i bratske ljubavi,
mi vjerujemo, da se može doći do sporazuma. Ali ako
bude svega ovoga falilo, a bude se imalo pred očima
samo sitni i partijski interesi, ako se ne bude išlo za
veličinom nacije i države, već za veličinom pojedinaca
i partije, sve će se to razbiti i mi ćemo se onda naći
pred katastrofom.

Sporazum, jedino pošteni.i pravi sporazum je u
mogućnosti da riješi našu državnu krizu. Taj sporazum
će biti pošten i pravi onda, kada se ne bude ideji
separatnih interesa žrtvovalo ideje  opštih interesa.
Sporazum će biti pošten kada budu njim zadovoljni i
Srbi i Hrvati i Slovenci, kada oni budu svuda, ma 'gdje
se u državi nalazili potpurio ravnopravni. Vrijeme spo-
razumijevanja je došlo. Čini nam se, da je dapače je-
dino sada moguće poći putem sporazuma. Kasnije
moći će se samo poći putem sile ili cijepanja. 1 zato,
upravo zato smo stavili današnjem našem članku ovaj
naslov. Državnici i političari moraju da uvide kritički
momenat u kome se nalazimo, a narod treba da budno
pazi i prati svaki čin svojih vogja i da im, ako za-
strane, ako povedu jedinstvo i državu u propast, po-
viče: ,Dosta nam je vaše igrarije, mi hoćemo reda,
rada i mira, mi hoćemo jaku i čvrstu državu, u kojoj
će da bude miran, zadovoljan i ravnopravan svaki
Hrvat, Srbin i Slovenac, mi hoćemo reda i slobode!“

 

Don Frani lvaniševiću — na odgovor!
(nastavak)

Isto onako, od prilike, kao što je g. Nikola Pašić
(da bilo kako opravda centralizam i onaku podjelu
države kakva je učinjena vidovdanskim Ustavom) trebao
da izbaci frazu, ,da istorijskih oblasti kod nas i nema“ o
i da oblasti, koje mi imamo, nije stvorila istorija, nego
»glupava“ (valjda lukava) Austrija i Turska: — tako
je i našemu don Frani, da bilo kako opravda opći
prihvat književne ekavštine, trebalo da vidi sablast
Austrije i ondje, gdje je drugi ne vidi, te da u »Novo
Doba« napiše i ovo:

»Kad je polovinom prošloga vijeka, makon ilir-
skoga pokreta Slovenac Stanko Vraz zagovarao kod
svojih hrvatski jezik i pravopis u školama, digli su se
tomu prigovori, kao i danas proti ekaoštini (kursiv
je naš. Op. Uredn.), a to sa osebujnog plemenskog
stanovišta. Onda se je znalo odakle vjetar puha, sa
Dunava, iz 'Beča, Koji dosljedan svome geslu ,divide
etimpera“ — gledao je krivim okom to stapanje Slo-
venaca sa Hrvatima i poduzeo je sva sredstva, da toga
ne bude, kao što se na žalost i nije zbilo“.

Ko ne zna, kako uprav. stvar stoji u pogledu Slo-
venaca i njihova književnog jezika, možda i povjeruje
ovakome don Franinu prikazivanju. Potreba je s toga
da kažemo koju riječ pobliže o tome.

Osnivač slovenačkog knjiž. jezika je Doljenec,
Primož Trubar, rodom iz Turjaka kod Ljubljane. Tru-
bar je prihvatio slovenački doljenski dialekat i podigao

ga na književni jezik, jer drugi dialekat nije poznavao :

i jer je mogao na taj način postići svoj cilj, da proširi
protestantizam na teritoriji, na kojoj je isprva djelo-
vao i htjeo djelovati samo sa živom narodnom riječi,
i. j. sa slovenskim jezikom, jer je i narod, za koji je
pisao bio isključivo slovenački i jer bi svaki drugi jezik
(n. pr. srpsko-hrvatski) bio bez uspjeha megju narodom,
koji je trebalo tek učiti čitanju, jer ga nared nebi razumio.

Od kako je velikog utjecaja bio književni jezik
16.og stoljeća (Trubarov i ostalih reiormatorskih spi-
satelja) na sve kasnije slovenačke spisatelje, najljepše
nam dokazuje visoki procenat Trubarove jezikoslovne
tradicije i mali procenat dialektičkih primjesa kod doc-
nijih spisatelja. Pored toga docnije doba nije imalo i
nije moglo imati kakav vanslovenski program, uslijed
čega se je još jače usredotočio sav književni rad isklju-
čivo na Slovence, i slovenski se jezik razvio kao sa-

.mostalni jugoslovenski književni jezik. To nije mogao

izmijeniti ni Stanko Vraz, koji je istupio sa svojim

 vanslovenskim, tako zvanim ilirskim, a faktično srpsko-

hrvatskim programom stoprv početkom druge trećine
prošlog stolječa, dakle onda kad Slovenci nijesu imali
samo jake protestantske književne tradicije, nego i

Oglasi, zahvale:i priopćena po ine cijeniku. — Odgovorni
urednik A. Fle.
\vlisak Dubrovačke Nitialske Tiskare. — Rukopisi se ne vraćaju —

— Vlasništvo Odbora ,,Narodne Svijesti“, —

Cojz-Vodnik-Minliartovu i Prešernovu. Takav neprirodan
pokušaj morao je biti osugjen na smrt već pri porogjaju.

Nije dakle istina, što nam don Frane priča, da
je Vrazov vanslovenski program osujetila Austrija!
Vrazov pokušaj propao je sam od sebe, jer je došao
u nevrijeme, i jer je bio neprirodan !

»Pod utjecajem moćnih i stogodišnjih spoljnih
sila — kaže jedan učeni noviji slovenski pisac — i
unutrašnjih prirodnih razvojnih težnja, slovenski se je
jezik razvio u sasvim samostalan, samonikao i izrazit
dialekat, koji ima danas sve atribute samostalnog je-
zika i signatura svih političkih borba naših (sloven-
skih) prošlih generacija bilo je priznanje (u Uslavu)
slovenskog jezika. U tom jeziku stvorili smo sebi visoku
literaluru, u tom jeziku stvorili smo sebi solidnu kul-
turu, i na taj jezik smo fundirali po elementarnim
pedagoškim načelima sav naš prosvjetni rad, koji je
baš zato urodio tako lijepim plodom. Sasvim je smi-

Jješno govoriti danas o tome da se napusti slovenački

kao knjiž. jezik i da se preuzme srpsko-hrvatski, da-
nas, kad imamo tako veliku književnost, i kada su
nam oba velika reformatora najnovije slov. književnosti
Levotik i Stritar, najuži Trubarovi rogjaci, još jače
usidrili Trubarovu jezikovnu tradiciju u našu književ-
nost i kulturu? (,Pisma iz Slovenije“, u podlisku
beograd. »Radikala«, svrhom prošle i početkom ov. g.)

Na, da upitamo mi sada našega don Franu: ra-
zumijeli on ovu slovenačku muziku ? Razumijeli oni
onu gosp. Dra Korošca sadašnjeg vogje po gotovo
svih Slovenaca, koji ponovno i na vas glas izjavljuje,
da Slovenci hoće da ostanu Slovenci, da su voljni
živjeti u najboljem skladu s Hrvatima i sa Srbima u
ovoj državi, ali da se ne misle ni pohrvatiti ni posrbiti >?

Separatistička muzika! — reći će don Frane, Pri-
znajemo da gornja muzika nije u skladu sa muzikom
t. zv. ,integralnog jugoslavenstva“; ali što ćeš, dra-
goviću, kad ti je to tako i kad tu više lijeka nema,
osim ako nebi ko htio da potraži ,lijek“ u nasilju ?!

Ono, megjutim, što je naš don Frane rekao o
uzrocima, koji bi tobož bili, doveli do današnjega
osebnog književnog jezika slovenskog, nije ipak od
svega najljepše i najzanimivije. Najljepše ie, kad on
ono protivljenje, na koje je nekoć nagazio bio Vrazov
pokušaj u Sloveniji, uporegjuje s protivljenjem, što se
sada kod nas diže protiv općeg prihvata ekavštine u
našoj književnosti, i kad on ovo protivljenje (pošto
već ne može da ga pripiše ,prstu Beča“ i ,vjetru sa
Dunava“) pripisuje ,osebujnom plemenskom stanovi-
štu“, s drugim riječima: plemenskom separatizmu. —
Ali o tome drugi put!

 

Kulturne vijesti.

Katolička crkva i sovjetska vlada. Emigranski
ruski list »Rul« javlja, da su sovjetske reprezentacije u
inostranstvu dobile iz Moskve nalog da obustave davanja
dozvola za dolazak u Rusiju katoličkim misionarima.
— Iz Moskve javljaju, da će tamo skorih dana zapo-
četi rasprava proti 13 katoličkih sestara, koje su tužene

»jer su utemeljile u samostanu kontrarevolucijonarnu
organizaciju. “— Poljski episkopat na čelu sa kardina-
lima Daljborom i Kakovskim izdao je proglas sa vru-
ćim protestom proti novim progonstvima katolika u
Rusiji, i to proti uapšenju patra Zeliskoga i sudbenoj
raspravi proti katoličkim sestrama. (»Ruskulta«).

Visoku vjersku školu utemeljili su Isusovci na

svojoj Gregorijanskoj universi u Rimu. Ta škola valja

da pruži laicima vjersku naobrazbu, jer je škola lišena
vjere učinila, da je znanje vjerskih istina u narodu ne-
dovoljno. Podučavanje u crkvi takogjer nema žugjenog
uspjeha. Na visokoj vjerskoj školi uči se apologetika,
mudroslovlje, moralka, sociologija i cikvena povjest.

Ove godine ima na toj školi 350 slušalaca. :

Hrvatska katolička župa u Beču. U Beču ima

nekoliko hiljada gradišćanskih Hrvata iz PRSTI RA

»Burgenlanda“, koji je prije pripadao Madžarskoj, a
prošle je godine uslijed plebiscita pripojen Austriji. Ti
su Hrvati zamolili kardinala Piffla, da osnuje za njih
u Beču posebnu župu, gdjebiim se kod službe Božje
propovjedalo na hrvatskom jeziku, Nadbiskup se'izjavio
pripravnim, da udovolji njihovoj molbi i da im dodijeli
jednu bečku crkvu. Dakako da će se Hrvati morati
sami pobrinuti za uzdržavanje svoga župnika.