J Br. 15. Poštarina plaćena u gotovu. Narodna. x DUBROVNIK, 14. aprila 1927. 0 - God. IX. \ PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv, Tiskare, čijena je listu 5. Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din. mjesečno, Izlazi -svakog Utornika. Pojedini broj 1:50 Din. Vlasnik - izdavač - urednik: za odbor ,NARODNE SVIJESTI“ Antun FI& — Dubrovnik. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare (zast. I. Birimiša) — Dubrovnik Oovršeno je! Vječni zagasivač žegje, koji je toliko puta žedne apojio i na svijetu ostavio Nepresušivo vrelo života, dakle utrugjeni crpe okrepu, gdje rastrojeni nalaze ladost, a nemirni postizavaju mir — taj je vječni agasivač žegje uvijek žegjao neutaživom žegjom ubavi. Pa i usred goruće predsmrtne vrućine nije dan vode, nego riječi milosrgja, koja bi oblakšala eskobu beznadne osamljenosti, Rimljanin, mjesto mu dade bistre vode iz galilejskih orutaka ili O- epljiva vina sa zadnje večere, pruža mu kiseli pitak: ali taj susretljivi i dobroćudni čin nepozna- ga roba upozoruje umirućega, da se je jedno srce ilovalo njegovome srcu. Ako je stranac prije onog trenutka nevigjen što milosrdno učinio, pa bila to i tako mala stvar, ak je, da umirućega Otac nije zapustio. Čaša je apljena : sva je gorčina potrošena. Sa svršetkom činje vječnost. Sakupljajući zadnju snagu viče u ini jakim glasom : — Oče, u tvoje ruke preporučam svoj duh / Isus, zavikavši iznova snažnim glasom, prigiblje vu i predaje duh. Ovaj moćni krik, koji je dušu lobodio od tijela, zagrmi u tminama i izgubi se rostoru. Na onaj krik, pripovijeda Matej, ,zastor hrama s vrha na dno raskine u dvoje, zemlja se trese, pećine se raspukoše i grobovi se otvoriše ; tjelesa mnogih sveto preminulih, koja spavahu rtnim snom, uskrsnuše i izašavši iz grobova pri- izaše se mnogim“. Ali srca gledalaca bijahu tvrgja pećina ; ovi mrtvaci, koji prividno bijahu živi, uskrsnuše na skrajnji poziv. Prošlo je gotovo 1900 godina od dana, kada odjeknuo onaj krik, a ljudi su postrostručili buku ega života, da ga više na čuja. Ali su magli i u naših gradova, u sve gušćoj tmini, gdje ljudi e vatre svoje bijede, onaj užasni krik radosti i obogjenja, onaj gromki glas, što vječno pozivlje koga od nas, grmi još u duši onoga, koji nije o da zaboravi, Krist je umr'o. Umr'o je na križu kako su ljudi li, kako je Sin odabrao, a Otac prihvatio. Smrtna ie borba dovršila i Židovi su zadovoljni. Žrtvovao e do kraja i umr'o je. Sada se počinje naše štanje — i još nije dovršeno. _ Krist je umr'o, a njegovo probijeno tijelo visi onog dana o nevidljiva Križu zasagjenu jed zemlje. Pod onaj orajaški Križ hodočaste u ču svi duševno raspeti, jer silne gomile izdajnika su uspjele, da ga istrenu..... (Giovanni Papini: ,Storia di Cristo“) vw e ..e ..e Naša spoljna orijentacija. Cijela evropska štampa bavi se već toliko vre- mena našim sukobom sa Italijom. Prave se razne kombi- nacije, stvaraju se planovi i davaju nam se savjeti na koji ćemo način najbelje riješiti taj spor. Mi vjerujemo, da će se spor ovaj mirno izgladiti, Da li na našu štetu, ili korist, to još ne znamo. Ali jedno znamo, uregjenje naših megjusobnih odnošaja ne može da bude definitivno. Kad- tad ono će opet iskrsnuti. A za tada moramo biti pripravni. Ponajprije moramo dobro znati da se politika ne vodi sentimentom. Još manje možemo misliti, da se u Evropi vode o mama posebne brige. Velike zemlje imaju svoju koncepciju svoje spoljne politike i mi tu dolazimo u obzir samo u koliko možemo biti od ko- risti ili smetnje provogjenju te koncepcije u djelo. Nosioci svjetske političke orijentacije danas su Rusija i Engleska. Stari rivali, koji su se tek silom prilika našli zajedno u svjetskom ratu. Ta prinudna zajednica bila je diktirana potrebom obrane od za- jedničkog neprijatelja. Megjutim, čim je opasnost mi- nula, rivaliteti su opet izbili na javu. Starom sukobu interesa pridošao je i novi. Ru- sija, nosioc novog socijalnog i društvenog poretka, vidi u Engleskoj najveći stup kapitalističko - buržujskog društva i vjeruje da sa bi padom tog stupa, pao i ci- jeli kapitalističko - buršujski sistem. Stoga je ona i udarila Englesku u Aziji, gdje su njeni kapitalistički interesi najosjetljiviji. Francuska se nije mogla solidarisati sa Exigles- kom, radi različilih interesa i ma Istoku i u Sredo- zemnom Moru. Nije se mogla solidarisati stoga što je Engleska uvijek naslojale; da se Francuska puno ne ojača, jer u tom slučaju kontinenat bi se mogao eman- cipovati od engleske politike, a to bi za Eoglesku bilo veoma opasno. Engleski su napori išli za tim, da se Njemačka spasi, da ne umre. Nije Engleska htjela, da Njemačka živi punim životem, već da životari, ali tako, da uvi- jek bude visjela nad glavom Francuske poput Damo- klova mača. Megjutim i Francuska i Njemačka kao da su prozreli ovu englesku igru i u posljednje vrijeme čine se veliki napori za zbliženje ovih dvaju do jučer krvno zavagjenih zemalja. Uz Englesku se jedino čvrsto drži Italija, koja nastoji, da sve reakcijonarne zemlje srednje Evrope okupi u jedan blok preti nama. Sigurno je da u toj igri ima Engleska svoje prste, jer nas se smatra ne- pokolebivim prijateljima Francuske; za ruski narod se zna što osjećamo, a takogjer se vidi i to, da naši od- nošaji sa Njemačkom postaju sve bolji. S toga nas se nastoji privezati uz Italiju, ako ne iskrenim prijateljstvom, a ono barem nekom vrsti kolonijalnog odnosa. Politička situacija u Evropi još nije iskristalizo- vana. I baš zato nam se nameće dužnost, da velikom obazrivošću spremamo puteve našoj konačnoj orijen- taciji. Sigurno je da mi ni u kom slučaju nećemo ići tamo gdje je reakcija i imperijalizam, već da ćemo biti na strani progresa i demokratije, Tamo nas upu- ćuju naši životni interesi. : U amerikanskom domu za ratnu siročad, (Od našeg E izvjestitelja). Na svom misijsk putu, što ga je poduzeo ove korizme po želji beogradskog nadbiskupskog Ordina- rijata O. Petar Vlašić po srednjoj i južnoj Srbiji, svra- tio se i u Vranje, da posjeti katoličku djecu, koja se nalaze u ondješnjem ,Amerikanskoin Vaspitom Domu za ratnu siročad“, Vaš dopisnik saznao je od O. Vlašića slijedeće potankosti o tom domu: Vranje je osrednja varoš u južnoj Srbiji, daleko 4 sata željeznice od Niša, a od Beograda 12 sati. Broji 9.000 stanovnika. Sijelo je velike županije isto- imene oblasti, a osim osnovne škole ima i gimnaziju i zanatlijsku školu. Osobite znamenitosti nema, a ni posebne ljepote. Ali je spomena vrijedan , Amerikan- ski vaspitani dom za ratnu siročad“. Taj dom _sa- stoji se od četiri velike zgrade sa više manjih. Podig- nut je g. 1921. doprinosima bogatih Amerikanaca, a zauzimanjem dviju plemenitih Amerikanka Miss King i Miss Matheson, koje su tu sada direktorice i duša svega zavoda. Nadzor nad djecom vrše četiri Miss Amerikanke i g. Aleksij Durakov, vaspitač, U domu vlada uzorni red i čistoća, te vojnička stega. Svake večeri moraju djeca oprati noge, a svake siibote uzina ioplu kupelj. Prije i poslije jela mole zajednički ,Oče naš“. Ustaju u 6 s. a lijegaju u 7 uvečer. Na praznike ustaju u 7 s. Djeca polaze osnovnu školu, ili zanatlijsku ili gimnaziju već prema dobi i sposobnostima. A u samom domu uče se postolar- skom, bravarskom, drvodjelskom i drugim zanatima. Odjevena su sasvim dobro, imaju dobru hranu, ai sve što im ireba. Njihovi uzgojitelji gledaju ih kao da su njihova vlastita djeca. Sada imade u domu 65 djece: sve sama srpska siročad bez oca i matere, osim osmorice katolika, koji su svi iz dubrovačke biskupije i to : 2 iz Dubrovnika, 2 iz Veleluke, 1 iz Stona, 1 iz Cavtata, 1 iz Račišća i I iz Dube kod Trpnja. Trojica pohagjaju gimnaziju, jedan zanatlijsku školu, a četvorica osnovnu školu. Ova kat. djeca bila su vanredno vesela, kad su vidjela ovog kat. svećenika, koji je s njima ostao tri dana, susretan velikom ljubežljivošću od uprave i svih u domu. Sva su tatri dana kat. djeca slušala sv. Misu, koja se govorila u jednoj sobi u domu, a na Blage- vijest su primila uskrsnu sv. Pričest. O. Vlašić ih je ispitivao i podučavao u vjeronauku, koji oni privatno ilka Gospodinova u Glazbi. Već u prva doba kršćanstva slavilo se je na ojanslven način kroz sedmicu prije Uskrsa uspo- u ma muku Gospodinovu. To svetkovanje, spo- kroz prve kršćanske vijekove sa strogim posto- , bilo je uveličano tim, što su katekumeni pola- javno u četvrtak veliki svoje ispovijedanje vjere, noći pred Uskrs krštenjem bivali primljeni u inu ,svetih“. : Drži se za sigurno, da su se za ovih svečanosti u. najranija vremena pjevali psalmi, i to prema kam milanskog biskupa Ambrozija '(340—397) uo od cijele općine, pa i od žena i djece, i tako rvi kršćani, slaveći skupa božanskog Spasitelja ravljali na svagje i megjusobna neprijateljstva. Djakon bi zatim u običnom, strogo liturgijskom pročitao život Gospodinov, a zatim: je slijedilo o pjevanje, koje je duboko djelovalo na osjetljiva vjernika, 4 Iz ovih najstarijih pjevanja razvile su-se već od: eka divne himne, koje su imale mnogo. harakte- ih oblika, 4 bile su bogate dubokom melodij- obradbom i izrazitim ritmom. Sačuvan je megju himnama Španjolca Prudentiuša (oko g. 400) jedan pijev muke dubokog izražaja. Škot: Sebulits (oko 450) sklopio je pjevanje »0 patnjama Kristovim“, koje djeluje svojom uzviše- nom jednostavnošću. Nešto kasnije nastade gregorijanska koralna »passio“, koja se i sad pjeva po cijelom svijetu u katoličkim crkvama kroz veliku sedmicu, te koja svojim duboko izraženim sadržajem i karakterističnom formom dje- luje jako na srca vijernika. Spomena su vrijedne pasijske himne biskupa Fortunata iz Poitiers (| 609) i svetoga Notkera (i 912 u St. Gallen). U srednjem vijeku nalazimo mnoštvo pjesama o muci Gospodinovoj, od kojih je najljepša ,Salve mundi salutare“ od sv. Bernarda od Clairvaux (t 1158.), po riječima Paula Gerharta ,O glavo puno krvi i rana“, U ovoj pjesmi ispoljava sva tragika najvećeg dogagjaja u svjetskoj povjesti, koji je donio čovječan- stvu novo lice i novi duh. EEE Počimljuć od 13. vijeka koralne pasije obragii- vale su se i dramatski. a = Pri prikazivanju muke Gospodinove svećenici su pjevali riječi Spasitelja i apostola, dočim je puk'pjevao korove, koji su kasnije bili i dvostruki. Glasovita su ,lmproperian“ (tužaljke Otkupite- ljeve prema svoin puku), uglazbljene 1555. od Palestrine; U 17. vijeku muka prima formu oratorija. Prvi je »otac njemačke muzike“ Henrik Schiitz (1585.—1672.) sklopio u umjetničkoj formi svoje ,četiri pasije“ i »sedam riječi Kristovih“. Zatim slijede: Richard Kaiser, Georg Telemann, Ivan Mathison, ali osobito Georg Friedrich Handel sa svojim snažnim remek-djelom , Messias“ pa Ivan Sebastian Bach sa svojim znamenitim pasijama po Mateju i po Ivanu, koja su djela pronijela ime slavnog njemačkog velikana po svem svijetu, a i danas se ta djela izvagjaju, jer su duboka i snažna. | Iza njih slijede Josip Haydn sa ,Sedam riječi Otkupitelja na križu“, Ludvig van Beethoven sa orato- rijem ,Krist na maslinskoj gori“, Fridrih Kiel i Frano Liszt sa oratorijima ,Krist*. , Cijela ta muzika muke Gospodinove stoji na čvrstom temelju najdubljeg religioznog osjećanja. Pravo pobožna srca stvorila su ova umjetnička djela, koja su plodovi duboke vjere i često djeluju kao Božja objavljenja s neba, na uspomenu i na čast Krista pribijena na križ, (Po članku Al. Wagner u ,»Universum“ od 31/3. NEEE: