arodna DUBROVNIK 2. februara 1924. Cijena ovom broju Dinara 2— / vijes God. vi Eo + biK SVETOGA VLAHA. Preko cijele godine stoji lik sv. Vlaha na sločnim i zapadnim vratima grada Dubrov- vika. Stoji i na vrhu dražesne crkve posred irada. Tako on s visine gleda svakoga, koji lazi ili izlazi, i koji se šeta po gradu. Nitko 1e može izbjeći njegovom oku, ništa se ne nože dogoditi u gradu, a da on ne opazi. Taj ik sv. Vlaha preko godine stoji nijem i nepo- _ ničan. Mnogi ispod njega prolaze, a da ga i ne paze. Mnogi se vladaju kao da ga uopće i nema. poprimi novi oblik. Vidjet ga je okićena zele- nilom i rasvijelljena čarobnim crveno-modrim električnim žaruljama. On više nije neopažen. Svačije oči u njega su uprte. On više nije nijem. Svatko kao da čuje mili glas, koji s one visine blago progovara prolaznicima na nizini. Nije to više nepomični kameni lik. 10 je životni duh, koji prelazi na one, što ulaze u grad »hna festu“ ; koji zahvaća sve one, što se šeću Stradunom uz svirku muzike i paljenje bengal- ske vatre. Ne samo Dubrovčani, nego i stranci, pa i oni iz najdaljnjih krajeva, obuzeti su te večeri nekim posebnim duhom. Svatko se osjeća voljko i milo kao na domaćem ognjištu. Sve je prožeto čuvstvom brastva i sloge. Razmirice se zaboravljaju i uvrijede opraštaju i stranke u kut bacaju, pa svi složno i veselo provode večer i dan sv. Vlaha. A sv. Vlaho gleda s visine svoga iskiće- noga hrama, koji je danas i vazda svetim hramom svakoga Dubrovčanina, gleda na ono more naroda, što prolazi ispod njega, i milo mu je, što ga vidi složna i vesela; i raduje se što još i danas Dubrovnik nije njega zabo- ravio, nego se natječe sa starim Dubrovnikom u časti i štovanju svoga Pokrovitelja. I ruka na onom kamenom liku diže se u vis i blago- sivlja grad i stanovnike njegove.... - rastava sv. Vlaha — zastava slobode dubrovačke. Individualnost starog Dubrovnika izbija“ kao što pečatu i grbu njegovu tako i u zastavi njegovoj, oja se vijala na njegovim kulama i-brodovima. A ok je Dubrovnik bio pod nekom mletačkom vlasti 3. 1205.—1358.), u ovo doba spominje se i pravi ubrovački barjak sa sv. Vlahom; za prvi put u amom početku dubrovačkog statuta od g, 1272., gdje > propisuje, da će se svaki novi dubrovački knez, im dogje iz Mletaka, pred javnom skupštinom zakleti, a će pravo vladati gradom i čuvati stare zakone i ravice, a da će mu se tada predati u ruke barjak 7, Vlaha (»vexillum b. Blasii«), a time i vlast mad gra- om. Otkada je pak g. 1526. Dubrovnik prekinuo i idnju vezu sa Ugarskom, Dubrovčani (nijesu imali 'uge kakve zastave osim svoje bijele sa sv. Vlahom ) srijedi megju slovima S. B., t. j. Sanctus Blasius. ake se dvije stare bijele dubrovačke zastave čuvaju našen domorodnom muzeju, a jedna u štov. obitelji tarević. Sliku im je iznio Dr. Lujo Vojnović u svojoj ljizi ,Dubrovnik, jedna istcrijska šetnja“, odakle je ešla u Srgjevu »Spomenicu«. Najstarija je slika du- ovačke ovakove zastave ona na srebrnom kipu sv. laha, koji se čuva u njegovoj crkvi na glavnom ol- ru, a nosi u lijevoj rtici naš Grad. Ovaj je na kipu enije dodan, i to megju godinama 1481. i 1485., i tu već vidimo na »Orlandu« zastavu sa slikom . Vlaha. Kim Tu su bijelu zastavu sa sv. Vlahom Dubrovčani e do propasti svoje slobode smatrali svojom pravom stavom, pa zato i govori naš svećenik Petar Bašić svojemu »Životu sv. Vlasi«, štampanom g. 1803, kle još za vrijeme republike, ovako : »stijezi njihovi po kopnu i po moru ne bijahu otad drugo nego asine slike“, i Nu slobodni Dubrovčani imali su da gorko oku- ju, kako je na svijetu stalna samo — mijena... Mimo potoke krvi, kroz “topovski dim, udišući ris od baruta, osvajački Genij Korzikanac uzdizao je, s pomoću svojih svuda čuvenih armada, na rhanim krunama i žezlima ... I tisućljetnoj maloj znamenitoj dubrovačkoj republici bi sudbinom odre- :no da postane jedan od sastojaka u zgradi krvavog . slavoluka Napoleonova. Bilo je zimsko popodne 31. januara 1808... Dubrovnik se predao, kad sve bi svršeno u Gradu, kad se zlatna knjiga zatvori, kad Knez sagje sa prijestolja i Dvor opusti, kad zamuknu zvono Velikog Vijeća a republikanski Genij ostavi ovo tlo. Nad surim bedemima nestade i zastave sv, Vlaha, bijele one zastave slobode i njeno mjesto zauze druga — tugja. Koliki su onda kapetani na brodovima i pu- lakama s bolom u duši i sa suzama na očima saop- ćili ovaj svršeni čin svojim mornarima sazvatim na »kasaru“... Koliki su onda dubrovački pomorci, pos- ljednji mornari dubrovačke republike, — koji posje- ćivahu Levantu; Žmirnu, Crno more i Kandiju —, u dalekom onom kraju odlučno odvratili svome dragom im kapetanu : , Meni, šjor, molim Vas, spravite ,konat“. Ja Vam ostavljam brod, er ću samo pod ovom ,ban- dijerom“ ili pod nijednom drugom !“.... Tako je bila mila Dubrovčanima zastava sv. Vlaha, zastava slo- bodnog im Grada. Minulo je bilo od tada pet godina. Za oružanog ustanka jednog dijela dubrovačke vlastele zajedno sa pučanima proti okupatoraoj vojsci, zaleprša i zabijeli se narodna zastava dubrovačkog Svetitelja nekoliko puta, na raznim mjestima, sred naroda radošću ushi- ćena. Tako na Šipanu, u Cavtalu, na Žarkovici, aiu samom gradu: pred vratima od Pila pai na ,Orlandu“, simboličnom stupu slobode. Kad se ovo zadnje zbilo, uz sveopće pljeskanje i povike. nebrojenog puka sa » Živjeli 1, zbilo se je — kako nam je negdje zabilje- ženo — ovo: jednom je starom dubrovačkom »sodatu“, kad tu zastavu podignutu vidje, od velike radosti srce puklo, i on pade mrtav na zemlju... Tako je bila rodoljubnim starim Dubrovčanima mila srcu i očima zastava slobodnog Dubrovnika. Progje malo mjeseca od toga, i prispje i onaj kobni dan: 29, januara 1814. Toga dana Milutiuović, austrijski general, vjerom pravoslavni a austrijanac od glave do pete, koji bješe s austrijskom vojskom ulje- gao u Dubrovnik, naredi vlastelinu Sabu Gjorgjiću, posljednjem tek imenovanom Knezu, neka se bijela ona zastava odmah s ,Orlanda“ spusti. , To ne mogu“ — odgovori izrodu generalu ovaj naš vlastelin rodo- ljub —, »pripeo ju je narod“. Na to Milutinović ljutit povika: ,Skinite tu zastavu, jer ću drugčije pucati“, pa onda slaredi svojim vojnicima, neka tu zastavu skinu, Tako se je plemić dubrovački sa svojim naro- Ri IE Di a i zemst 10 Din. mjesečno. i k tornika. Oglasi, zahvale i priopćena po posebnom cijeniku. — Odgovorni Po ma IVO 1 UTUŽIVO U DUBROVNIKU. IK e te Gi ž urednik A. FIe. — Vlasništvo Odbora ,,Narodne Svijesti“. — uab i Uprava kod Dubf. Hrv. Tiskare. Pojedini broj 1:50 Din. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. — Rukopisi se ne vraćaju. — Ali kad dogje tri februara, fad onaj lik dom i u veoma opasnim časovima javno ponosio svojom zastavom, simbolom slobode dubrovačke... Nazad nekoliko godina dubrovački načelnik, ple- mić dubrovački, pok. Frano barun Gondola postignu od ausirijske vlade, da se na ,Orlandu“ opet vije ne druga već opet ona bijela zastava sa likom velikog Svetitelja našega Sv. Vlaha, kao uspomena... uspo- mena na slavnu nam prošlost. A Dubrovnik, grad tada mrtvog sijela Slobode radovao se, da je to postigao, da tu milu. zastavu može da gleda i uživa, dok se inače morala vijati ona omražena mu crno-žuta, dok se krilio crni dvoglavi orao, dok ne propanu na Dunavu trulo carstvo... . Moguća je, slavna i trajna zaštita Sv. Vlaha, Parca nad tisućljetnom slovinskom slobodnom drža- vicom, nad divnim ovim krajem mrtve Slobode pod tugjom nemilom vlasti, nad jadranskim ovim draguljem, poškropljenim, oslobogjenim i uljepšanim bujicama suza i krvi junaka mučenika za Krst časni i Slobodu zlatnu... Dubrovčani to dobro znadu i priznavaju, harni Bogu i Sv. Vlahu. Niko Gjivanović. Svečanost sv. Vlaha prije 50 godina 1874. g. Rijedak je dogagjaj u Dubrovnikn, da oba dva reditelja svečanosti sv. Vlaha (festanjula) doživu 50 godina, pošto su obavili ovu časnu službu, koju im bijaše povjerila dubrovačka općina. Ove godine zbiva se ta rijetka zgoda, t. i. da oba dva Dubrovčanina, koji su bili festanjuli 1874. g. još su živi i zdravi, te oni više g. 1924. pedesetu obljetnicu vršenja ove časti. _To su gg. profesor Antonije Vučetić i, \ onda svršeni aka- kemi ERE demičar, sada vladin savjetnik u m., Jozo vit, Rešetar. Ovo uredništvo tumačeći zanimanje Dubrovčana za ovaj dubrovački jubilej ovlastilo je jednog svog pri- jatelja, da zamoli jubilarce, eda bi mu ispričali štogod o svečanosti sv, Vlaha 1874. g., te držimo da ova dva gragjanina neće nam zamjeriti, ako mi priopćimo na- šim čitaocima ono, što su nam oni kazivali u svrhu da zadovoljimo želji gragjana. -Najmučnija radnja festanjula bila je sakupljanje novčanih prinosa za svetkovinu, jer i ako mal ne svi Dubrovčani i drugi naši stanovnici grada radosno pru- žahu svoj doprinos, a mnogi i prije no bi mi otvorili usta, znajući zašto dolazimo, ljubazno nam kazali: Vi ste naši dragi festanjuli, evo Vam, želimo Vam, da se opoštenite. Neki rijetki ipak ostadoše tvrda srca, kao nm. pr. jedna stara gospogja, inače skladna i ušesna, pošalje na zid pred vrata službenicu, da nam kaže, da idemo ća, a mi to i učinismo bez ikakva protesta, jer to odbijanje nijesmo uzeli lično na sebe. Jedna gospogja izvau Dubrovnika i predgragja, do koje da dogjemo, bili smo se umorili, dade, istina jedan mali prinos, ali ne ponudi nama umornim, ni da sjedemo, ni da se odmorimo, nego nas prosto otpravi i poz- dravi. Jedan dubrovački gospar, pošto bismo primljeni u njegove dvore, dade nas za piiku grandecu čekati dobar četvrt sata, pak zatim nam se prikaže ispričavajući se na dugo sa kmetima, ali nam ipak dade priličan za onda prinos i ljubazno nas otpremi. Da je onda bilo teško skupiti iznos novaca po- lrebit za svetkovinu, ma da su troškovi za nju bili onda čedni i umjereni, jer se još po starome hvale- vrijednome dubrovačkome običaju štedilo u svemu, dokaz je da smo se bili riješili da pitamo za troškove pomoć od općine, kao što su običavali i prijašnji fe- stanjuli, po usmenom svakogodišnjem naputku same općine. Na našu molbu općinsko opraviteljstvo odgo- vori nam doslovce: Opraviteljstvo Općine Dubrovačke. Br. 240. Gospodinu Antunu Vučetiću i Jozu Rešetaru, rediteljima svečanosti sv. Vlaha u Mjestu »Odgovarajući Vašemu pismu, općinsko opraviteljstvo »preporuča Vam štednju i obećava Vam s njegove »Strane onu istu pomoć, koju su imali prijašnji reditelji. »Dubrovnik, 30 Januara 1874. Načelnik: R | Pozza s. r. »Prisjednik : Drobac s. r,“ : Pismo je prepisao općinski pisar Gjuro Pasarić, negdašnji saučenik starijeg festaijula i brat profesora V. Pasarića. Svi pokojni,