Br. 20. na je tištu o Din. mjesečno ; za zno" 10 Din. PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. Bredhištvio i Uprava kod Dion ke Tiskari Komunalna kriza. Već poznatom novom naredbom Ministarstva ancija od 3. ožujka o. g. br. 8861 (Službene Novine 79.) oduzimlje se, kako znamo, općinama pravo late uvozno-izvozne takse zabratijujići im njeno nje pobiraje. Za one pak općine, koje su već za (godinu dobile odobrenje za naplatu ove takse egjuje se, da imaju obustaviti njezinu naplatu sa oim 1. jula 1924. : _ Sve dosadašnje odredbe, što se odnose na općine, i ova mova odredba izgleda da polako ali sukce- io idu za jednim te istim ciljem : uništiti općinsku \oupravu. Gorecitirana odredba ima da zadade naj- udarac općinama, koje, kako se to dade zaključiti ypćinskih proračuna te zaključnih računa, jedva da odšada bez ovog prihoda moći živjeti a kamo li tijati sve svoje raznolike zadatke. Tvorac ove od- he sigurno je dobro znao, da dignuvši općinama čana sredstva onemogućuje ih se za svako samo- avno djelovanje, onesposobljuje ih se za vršenje ovih zadataka te ih se čini ovisnijim od državne ave. U ovo par :godina po prevratu neprestano mo, kako se općinama oduzimlju njeni prihodi te se svakom prilikom namiču novi tereti (n. pr. vojni rat, plaćanje najamnina za škole i t. d.). Tako iu njem financijskom zakonu za 1924./25. u članu 124 izimo ustanovu, kojom se općinama nameće nova eza i odgovornost, a koja glasi: ,sve štete na tele- [skim i telefonskim linijama dužna je naknaditi u cu ona općina, u čijem su području učinjene, a njoj ivlja se pravo, da krivca pronagje, od njega štetu lati i državnoj ga vlasti za osudu preda“, i tako ovo svakog mjeseca susrećemo nove terete općina. Nema sumnje, da treba ograničiti pravo općina isivati slične namete te uredili visinu ovakovih jeta, ali se ne smije ići tako daleko, da se jedno- nom nerazmišljenom odredbom stvara u državi tolike silne krize još jednu novu : komunalnu krizu, Dubrovačka Općina, koja jeu ovogodišnjem pro- ifiu predvigjala pobrati prihod od cirka D. 1,500.000 slov ove takse, dospjet će očito u vrlo tešku krizu, neće biti kadra ni da izvrši onaj svoj mizerni pro- in. Prihod od ove uvozno-izvozne takse prama računu naše općine iznosio bi preko iri puta toliko, iko nosi općini taksa na strance; dok se naime taksa na strance predvigjalo utjerati ko D. 500.000, takse, na uvoz-izvoz očekivalo se je utjerati preko 1,500.000. Iz ovih jasnih brojka svakomu će opći- u biti jasno u kakovoj će se neprilici naći pored alih općina i naša. općina, tim više što i predvi- ni. prihod <od takse na strance teško da se utjera, hažalost ove godine, nešto usljed nepogodna vre- ta a nešto usljed lanjskog nerazumnog ponašanja im stranih gosta, na dubrovačkoj rivijeri nema g broja stran2ca, kojeg smo prošlih godina susretali. | Socijalnom motivu ove odredbe, koji se navagja strane Ministarstva, kao jedini razlog izdanju ove edbe, bilo bi se za sada potpuno udovoljilo, da je najviše zabranilo općinama pobiranje ove takse nekih predmeta: prijeke: potrebe kao od brašna, wi sličnog, što bi bili razumjeli i iskreno pozdra- | ali da se iz razloga sprečavanja poskupljivanja otiih watmirnica zabranjuje pobirati izvozno-uvoznu nm. pr. na luksusne predimete zbilja je paradoks isens. Malo je neozbiljno govoritio poskupljivanju života općinama usljed njihove uvozno-izvozne takse, kad lvakomu poznato, da je baš država kod nas onaj | ekonom, koji najviše život poskupljuje. Tomu za az mogu osobito poslužiti visoke Carine, visoke jezničke prevozne tarife, silni porezi i t. d., što pak fkruni novi takseni zakon. Neosnovanost tvrdnje, da iksa život poskupljuje najbolje nam ilustrira činje» "da država na kilogramu šećera u ime uvozue le pobire preko 8 D. dok općina u ime ove takse 9 para. Tko poskupljuje dakle život. Pošto smo svijesni katastrofalnih posljedica ove iedbe po općinu, a lišeni još uvijek mogućnosti da Puštanina plačena 33 u gotovu. Hilčtečno; DUBROVNIK 6. maja 1924. Izlazi svakog Utornika. Pojedini broj 1:50 Din. | u općinskom vijeću podignemo svoj glas u ovoj stvari, to smo držali za našu dužnost da ovim načinom ape- lujemo na. današnje Općinsko Upraviteljstvo, da u smislu Želje općinara bilo ono samo, bilo zajedno sa drugim općinama u državi poduzme shodne korake, da se pomenuta odredba povuče a ova taksa:bilo u starom obliku, bilo još bolje : revidirana općinama ponovo dopusti pobirati. — P. Gospodinu ,Dantonu' beogr.,,Republike«. U beogradskoj »Republici« pod naipisom ,Reč u svoje vreme“, neki gospar, koji se potpisuje ime- nom jednoga od triumvira francuske revolucije (a bit će da je on ,Danton“ onako kao ja ,Robespierre* !), piše poslanice, namijenjene našim , intelektualcima“, u kojim raspravlja o raznim važnim akluelnim pitanjima, Dosad je u rečenom listu izašlo sedam takovih poslanica, i po svemu se može vidjeti, da onaj, koji ih piše, jest ozbiljan čovjek, s kojim se dade ozbiljno raspravljati. Mene za čas osobito interesuje ono, o čemu gosp. ,Danton“ raspravlja u svojoj četvrtoj posla- nici, naime o pitanju jednoga zajedničkog jezika i zajed- ničkog književnog narječja za sve uopće Jugoslavene, Polazeći sa ispravnog gledišta da je srpsko- hrvatski jezik jedan jedinstveni jezik, gosp. Danton ističe, kako ovaj naš jezik ima najviše uslova da pos- tane jedan jedinstveni jezik svih Jugoslovena. Uslovi su za to: 1. Što njime govori najveći dio Jugoslo- vena; 2. Što ima centralni položaj megju Jugoslo- vesitišiu 3. Što se dovoljno formirao, da bi mogao služiti ia sredstvo nauke i poezije; 4. Što već ima priličan broj originalnih i prevedenih naučnih i pjesnič- kih djela; 5. Što njime govori narodna masa sa naj- čistijim etničkim osebinama. - »Kad tako stvar stoji — kaže g. Danton dalje — onda bi lako bilo razumeli, da bi svi ostali Jugoslo- veni (misli na Slovence i Bugare) lako primili srpsko- hrvatski jezik, i na taj način dobili bi za sve Jugo- slovene jedan jedinstveni jezik“, Za taj opći jedin- stveni jezik Jugoslovena, koji bi ih imao duhovno ujediniti, g. D. predlaže naziv Jugoslovenski jezik. Ja se s ovim izvodima gospodina pisca i slažem i ne slažem. Slažem se u tome, da ovaj naš jezik ima doista sve uslove, da postane zajedničkim književnim jezikom svih Jugoslovena; a i s druge strane, fak- tično, sve i kad naš jezik tih uslova ne bi imao, te kad bi baš imalo doći do jedinstva u ovome pogledu, svakako bi Slovencima i Bugarima lakše bilo prihva- titi u književnosti srpsko-hrvatski jezik, nego nama slovenački ili bugarski. Ali kad g. Danton misli, da bi taj proces primanja našeg jezika od strane Bugara i Slovenaca lako išao, treba mu reći, da je on odveć velik optimista u tome, MNaosob, što se tiče Bugara, pored svega što g. D. tvrdi, ,da je zabluda misliti da bugarski jezik jako odstupa od našega“, o kakvom primanju našeg jezika s njihove strane ne može biti ni govora, doklegod su Bugari od nas politički odije- ljeni i dokle god megju samim Srbima i Hrvatima ne dogje do potpunog nacionalnog jedinstva. Da će do toga prije ili poslije doći, o tome nema sumnje, ali će, po riječi samog prof. Cvijića, proces stapljanja biti dugačak, dosta dugačak. Toliko što se tiče jedinstvenosti jezika ; što se pak tiče narječja.... kud će suza neg na oko? Tu nam g.D. ponavlja već poznatu zavodljivu pjesmu : »Najbolje bi, kaže, bilo, da se braća Hrvati ostave svoga ijekavskoga dijalekta (u.koliko ga oni unose u književnost) a braća Srbi da se ostave ćirilice, pa uzmu latinicu“. Nego dok g. D. ovo ovako piše, smeće s uma više stvari, koje ovdje treba imati pred očima, i to prvo: da upogled dijalekta ne može, dapače i ne sinije da bude govora o. ,braći Hrvatima“ s jedne strane, a ,braći Srbima“ s druge; jer je ijekavski dija- lekat (središnji narodni dijalekat) zajednički i Hrvatima i Srbima; dapače su ,braća Srbi“ glavni predstavnici ijekavskog dijalekta; drugo: da su uprav Srbi, i to najodličniji i za naš jezik najzaslužniji megju njima, naime Vuk i Daničić, a ne Hrvati, bili oni, koji su u ERIE ED o Oglasi, Zala i Kropćeni po osi di či — urednik A. FI&. — Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare: — Rukopisi se ne vraćaju. — God. VI Odgovorni Vlasništvo Odbora ,,Narođne Svijesti“. — književnost unijeli ijekavski dijalekat, Priznavajući Hercegovinu našom . jezičnom . Toskanorm, Hrvati su taj dijalekat prihvatili, i nema nikakva razloga da ga napuštaju, a prihvate onaj drugi, koji su istočni Srbi od Bugara uzeli; treće: da je ćirilica Srbima amanet (kako je to. nedavno dokazivao prof, Šare i kako to neprestano slušamo) kojega se oni okanit neće nego tek onda, kad budu na to. prisiljeni, to jest kad uzvide, da je ćirilicu napustila Rusija i Bugarska. A pak, sve. i kad bi je od svoje drage volje napustili (što neće), to nije još nikakav razlog, dase u književnosti napusti jedan dijalekat, koji najbolje simbolizuje srpsko- hrvatsko narodno jedinstvo, i koji nas, po riječi Jovana Živanovića, najviše približuje ostalim velikim slaven- skim narodima, osobito Rusima;.i napokon četvrto, i baš ono, što je u stvari najvažnije i ujedno zajzani- mivije, tojest: da središnji (ijekavski) narodni dija- lekat ima za sebe uprav sve one uslove, da postane jedinstveni književni dijalekat za sve Srbo-Hrvate, koje ima srpsko-hrvatski jezik, da postane jedinstve- nim jezikom za sve Jugoslovene. | ja molim pošto- vanog gospodina ,Dantona“, neka bi.izvolio ispore- diti razloge što ih je Vuk. Karadžić naveo za središnji književni dijalekat, s razlozima, što ih on — g. Danton — mavodi za jedinstveni jugoslavenski jezik, pa će se uvjeriti, da se razlozi za jedno gotovo sasvim pokla- paju s razlozima za drugo. Za opće poprimanje ijekav- skog dijalekta u književnosti, od osobite, ja bih rekao od odlučne. su važnosti ova dva razloga : 1.) on-ima centralni položaj megju Srbo-Hrvatima, što donosi kao posljedicu, da je najrašireniji i najpoznatiji, i, po riječi prof. Maretića, već ,kao od poroda stvoren za književnost“ ; 2.) njime govori narodna masa sa naj- čišćim etničkim osebinama, što ako bi g, Danton pore- kao, spravan sam da mu navedem što prof. Cvijić o tome kaže. Sioga ja velim, da ako bi jednom srpsko-hrvatski jezik imao biti primljen kao jedinstveni jezik svih Jugo- slavena, on ne smije nikako da bude primljen onako kako ga je s jedne strane ulicaj slovenštine, a s druge uticaj bugarštine izobličio, već on treba da uzdrži svoju glavnu karakteristiku, koja nije ni ikavština ni ekav- ština, već ijekavština. Na sve pak ono drugo, što g. Danton u pome- nutoj svojoj poslanici iznosi u prilog književne ekav- štine, njezine ,prednosti“ za ,naučnu“ i za ,pesničku“ upotrebu, njezinu ,gipkost“, ,elastičnost“, ,klasičnu prostotu“, ,muzičnost“, ,snagu“, ,energiju“ ,šumove prirode“, ,nježnost“, ,ljupkost“, ,melodiju“, ,gnjev“, veličinu“, ,melodičnost u užem smislu“ i t. d. — na sve, velim, to, ja bih mu mogao tek onda odgovo- riti, kad bi on za te svoje proste tvrdnje bio iznio dokaze. Ali dok se on žali, da mu ne dotječe prostora da ,sve ono što tvrdi, argumentuje primerima“, vrlo je žao i meni, što svu tu ,izvanrednu ljepotu“ ekav- štine ne mogu nikako da uvidim. Reći ću samo te, da kod nas samo mala djeca izgovaraju po ekavsku, i kad tako izgovaraju, kaže se da ,tepaju“. A sad bi se našemu svijetu htjela nametnuti i ta pokora, da i stariji ljudi i žene počnu tepati! V. Medini. Dan Katoličke Omladine U Nedjelju 11, svibnja ove godine treba da svi svjesni katolici pokažu koliku važnost treba da se po- leži na dobar uzgoj i dobru organizaciju naše omla- dine. Nedjelja 11, svipnja (nedjelja iza blagdana sv, Ivana Evangjeliste, zaštitnika kateličke omladine) pro- glašena je po našem Episkopatu danom kaicličke om- ladine. Na ovaj dan držat će se po svim crkvama pro- povijedi o važnosti organiziranja omladine na kato- ličkim principima, ,Katolička organizacije, orlovske i druge, proslaviti će ovaj, dan na svečani načia prire- gjivanjem svečanih akademija, nastupa:itd, Naše pri- staše pokupit će taj dan mladež svega mjesta i tamo gdje nema katoličke omladinske organizacije, prolu- mačit će im važnost, značenje i ljepotu orlovske orga- nizacije; kao i važnost dobrog odgoja i prosvjete, Svuda će se sabirati prinosi za katoličku omladinsku