DUBROVNIK 14. srpnja 1920. Plativo i utuživo u Dubrovniku — Uredništvo i Uprava kod Dubr, Hrvat. Tiskare. ci E je listu sa dona I u ki ili En za mjesec ibn KI Izlazi svake srijede | Pojedini broj 2 Kr. Oglasi, urednik N. Fantela. Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. — — Odgovorni — Vlasništvo Odbora Narodne Svijesti. — Rukopisi se ne _ vraćaju. zahvale i priopćena po posebnom cijeniku. Narod i inteligencija u Rusiji. Rusija gotovo ni nema aristokracije. Neki, što se broje u aristokraciju, potomci su činovnika i dvo- rjanika. Činovništvo pak sastavljeno je iz svih slojeva pučanstva. Glasoviti ministar Aleksandra 1. Speramski, bio je sin sveštenika, a jedan od zadnjih ministara staroga režima, seljački sin. 1 1. Inteligencija, kao zasebna klasa, nastade za cara Aleksandra II., kadno se sloboda i naobrazba počela više širiti u Rusiji. Odmah je od početka inteligencija bila demo- kratskih načela. Nije bila nikad bogata i bila je da- leko od bogate buržoazije. Većina inteligencije pri- anjala je uz socijalizam, slavila je priprosta radnika i sanjala o budućem carstvu potpune jednakosti i sveopćeg blagostanja. Nato je pridošla?riječ Tolstoja, | koji je kulturu i bogatstvo žigosao kao grijeh, a sla- | vic poljodjelstvo kao ideal. Moglo bi se misliti, da || je ova inteligencija posve blizu puku. i da je s njime | s dušom i tijelom. Ipak je ona bila daleko od puka, kao da je od iugje krvi. Tomu ima više uzroka. * Kullura i naobrazba u Rusiji potjecala je odoz- gor. Petar je Veliki htio, da je prisadi strogim mje- rama. Razlika izmegju naobraažene klase i menaobra- ženog puka bila 'je strašna i sve to veća, jer je na- predak u XIX. vijeku u Europi bio daleko veći nego vx Rusiji. Seljački sin, s naobrazbom .u osnovnoj školi, | =već nije zadovoljan sa svojom sudbinom, pa hoće | van iz sela. Onaj, koji jejučio na sveučilištu, posve se olugjio od svoga sela, pa nije zadovoljan sa živo- tom gruboga rada i grubih pogodnosti. Tako je pu- | cao razdor izmegju najviše, naobražene kaste i rus- — koga puka. Dapače razlikovali su se i u govoru. Se- | ljak nije razumijevao sina seljačkoga ili svešteničkoga, | koji je učio u Njemačkoj, te mu htio da tugjim rije- | čima ulije europsku znanost. Nije bilo nikakva po- vrednog staleža, koji bi bio most i veza izmegju njih | dvojice. Stoga nijesu uspjeli razni pokušaji, da se | kulturno podigne ruskoga seljaka, niti je mogao pro- | evasti dobar seljački list. k To je bilo kobno i po politiku. Revolucija je | došla iz glavnoga grada. Novih ideja seljak nije ra- i zumijevao, pa su mu bile sumnjive. Nije mogao da razlikuje prijatelja od neprijatelja, te je išao za onim, e nije čeznuo. Državni ustav, izvanjska politika, svrha | i potreba rata — sve mu je to bilo mutno. Tako su mogli boljševici u njegovo ime proglasiti, što su "htjeli. Seljak se nije mogao s njima nmi prepirati, niti im se oprijeti. Psihologija seljaka posve se drugačije izpoljila nego li u inteligencije. Zaposlen svojim grubim ra- | dom, od naravi podučen poznavao je barem najedno- | stavnije uvjete života i gospodarstva; imao je istina mnogo rutine, ali je gospodarstvo išlo ipak nepre- kidao naprijed. / Kad su došli inteligentni boljševici i htjeli u- vesti novi društveni i gospodarstveni red, sve se us- \komešalo. To je bilo kasakteristično za rusku inteli- “ genciju. Ona se nikada nije bavila obrtom i trgovi- \nom, bila je daleko od društvenog života, uzdržavala se je plaćom ili zvaničnom zaradom kao liječnici, ad- vokati i piscj. Praktične potrebe gospodarstvenog ži- _vota bile su za ovu inteligenciju: »terra incognita«. Mislila je, da zamršene zadatke može riješiti apstrak- \tnom_ teorljom. Izgladit najače oprečnosti, na priliku \izmegju grada i sela, lijepim riječima. Tako su ostali | posve nemoćni protiv navale mase naroda i intriga boljševičkih, većinom od Njemačke plaćenih vogja, (što su narod zavodili i učkali protiv inteligencije, Na hiljade poštenih, puku odanih inteligenata platiše ojim o RS ovo kobno sve je nerazumijevanje. koji mu je obećavao zemlju, za kojom je kroz dece-' Još jedna okolnost čini dubljim jaz izmegju puka i inteligencije u Rusiji. gojena slobodoumno po raznim liberalnim školama i prožeta današnjim ma terijalizmom i socijalizmom. 'Sve nadzemno, mistično, u čemu pliva slavenska duša, bilo je inteligenciji tugje i neprijatno, jer je u tim pučkim težnjama za carstvom Božjim gledala zapreku u obnovi zemnoga carstva. Putovi u nebo imali su na- rod odvesti od puta do revolucije. Sad je očito, da se bez Boga ne može solidno utemeljiti ni carstvo na zemlji. Ako hoće inteligencija, da se izmiri s pukom i podigne domovinu, mora se povratiti na teški put,. koji vodi u nebo. Strahote, što ih je pretrpjela inteligencija, približuje ju puku i nje- govoj čistoj vjeri. Tako se nadamo, daće nova era u Rusiji biti bez onog kobnog jaza, te da će graditi svoju budućnost na RE etične, ne materijalističke kulture. NEJ Op. Ur. I ovaj članak kao i onaj »Vjera i poli- tika« u br. 26. našeg lista potječe iz pera ruskog no- vinara iz Moskve gosp. Nikolaja Jezerskog, koji nas je ponovno počastio svojom saradnjom, ma čemu mu i ovim putem zahvaljujemo, Karakteristično je, kako i kod nas vlada mal da me isti odnošaj kao i u Ru- siji izmegju inteligencije i našeg prostog puka. Kamo sreće samo, da i našoj inteligenciji najnovija povjest Rusije posluži na dobru pouku! Narodni“ svećenici.* Jedna od posljedica svetskog rata, koje tišić naš narod, i to jedna od najžalosnijih, jest pojava .na-. rodnih“ svećenika. Nekoliko njih svjetovnog i redov- ničkoga klera; ljudi bez savjesti, «otpadnici, krivoklet- nici, varalice svoga zvanja, da prikriju izdaju svojih dužnosti, koje su slobodno i svijesno primili na sebe, pruzvaše se tim zvučnim imenom. Hoće, bez ikakova stida, da unesu u naš narod jednu podlu rabotu, po- put onih besavjesnih trgovaca, koji, da prodadu 'po- kvarenu i sumljivu robu, postavljaju joj zvučni, ako hoćete i patriotični cimer, samo neka roba ide. Kad bi ti ljudi imali i samo malo zdrava razuma, povukli bi logičku posljedicu svoga otpada od reda i od crkve, pak bi stupili na drugo polje, kao što su to neki i učinili; ali oni imadu toliko drzovitosti, da zahtijevaju, neka se katolička. criva, taj vjekovni nepromijenljivi hrast. promijeni i reformira po njiho- +vim niskim pohotama, kad im je već dosadilo živjeti, kako su joj obećali i svečano jojse zakleli. Oni hoće uživati dakako sve one pogodnosti, koje crkva i na- rod pruža svećenicima, ali me vršiti obveze, koje su s tim pogodnostima spojene; dapače hoće, da se na- metnu i crkvi i narodu i da ih u vjerskim i moral- nim pitanjima preurede u sve drugo, nego što jesu i što moraju biti. U nijednoj struci, niti u bilo kojem društvu na svijetu toga se ne trpi, a kad se tiče crkve, onda ti ljudi naigju na &dobravanje. Liberalci svih vrsta po- dupiru ih i moralno i materijalno; a njihova ih štampa uzimlje u osobitu zaštitu. Tomu se nije čuditi, jer je ta štampa u rukama židova i framasuna; tih zakletih neprijatelja katoličke crkve; ali nažalost ima i dobro- mislećih kršćana, koji odobravaju taj nazovi ,narodni“ pokret. Zabliještuje ih naslov )uarodni“, a da ne za- vire, što .se krije pod tom lijepom riječi. Površnost u prosugjivanju ovoga pitanja ima pak tu posljedicu, da se svećenike, koji ostaju vjerni svomu. zvanju i svom stadu proglasuju nenarodnim ; itako se našemu narodu daje najžalosnija svjedodžba, Jadan ti -je onaj narod, koji beznačajnost i moralni trulež drži narod- nom svojinom ; a požtvovnosi, karakter i krepost tu- gjom importacijom. U svakoj državi, svećenici su oni, koji najbolje narodno osjećaju i koji se ponajviše za "narod žrtvnju, a takovih i kod nas ima mnogo veći broj, * Od ugledne ličnosti izvan uredništva, Inteligencija je bila od- negoli t. zv. ,narodnih“. To svaki neprisiran čovjek, koji nije zadojen sektarskom ili strančarskom mržnjom, lako uvigja po djelima našega svećenstva na svakom polju. To je ono što crkva i traži od svojih svećenika, jer ih zato rješava obiteljskih veza, da svu svoju e- nergiju poklone narodu, iz kojega potiču i u kojemu živu. Prigovara se katoličkim svećenicima da su u službi Rima i zato u tugjinskoj službi, a da bi bilo bolje, da je crkva narodna. Da se vidi koliko taj prigovor vrijedi, dosta je pogledati samo imalo preko granica naše države. Nijesu samo jugoslavenski svećenici, koji se u vjerskim stvarima pokoravaju papinskom Rimu, nego to čine svi katolički svećenici i svi katolici ci- jeloga svijeta. I ako je papa u Rimu u ltaliji, a ne- gdje, na svijetu treba da bude, oni kao katolici ne- maju zato ništa s talijanskim. Rimom; dapače nema ovaj možda većih protivnika nigdje, negoli megju jugoslavenskim svećenicima. i Ali mi se nemamo za narodnost što bojati od papinskoga Rima; mi smo od njega u tom pogledu samo dobra primali. Dokaz je glagolica, koja i danas postoji po mnogim župama u našim zemljama. Ako u zadnje doba, kad smo bili pod njemačko-madžar- skim jarmom nije se glagolica širila, lomu nije bio kriv Rim, nego naši bivši gospodari; a i naši liberalci, koji su glagolici davali posve drugu ulogu, negoli što je ona ima. Ne smijemo pak zaboraviti, da ako ona kod nas postoji u bogosiužju, da je io dar Rima, koji nijesu mogli postići drugi veći i jači narodi. Čudiovaiecje (pak; klase zas crkvi. = vjersku organizaciju, samo traži, da bude iskljačivo narodna, dok se drugim institucijama stručnim i znanstvenim dopušta, da budu megjauarodnima. Zar su kriteriji pravnika i apravnika narodni? Zar su liječnička i druge znanosti isključivo narodne? Ko hoće, da se usavrši u svojoj struci, pohagja tugje škole, ide na megjunarodne kongrese; stupa se, osim u narodne još i u megjunarodne organizacije ; ipak nijesmo ni- kada čitali, da je to štetno za našu narodnost, A uprav oni, koji najviše napadaju megjunarodnost crkve, a to su lože, ite kako ovise o tugjinskim velikim meštrima framasunerije. Svakomu se dopušta, da pregje granice naroda i države, samo to ne smije crkva katolička ; i ako ona, ako hoće biti ono, što mora biti po odluci svoga božanskoga Utemeljitelja, ne može biti drugo, nego megjunarodna u svojoj organizaciji, a ipak je najnarodnija ustanova za sve narode u svomu djelovanju. ,Orli“ i ,Sokoli“ u Čeho-Slovačkoj. Zagrebačka »Narodna Politika« donosi pod na- slovom »Dvije slave u Čeho-Slovačkoj« slijedeći članak: Čehoslovački je narod prije svoga oslobogjenja bio poznat po svom Sokoiu. Ovih je dana imao So- kol upravo svoje epohalno slavlje u Pragu. Prag je bio okićen zastavama kao još nikada — uz mnogo- brojne talijanske zastave vijala se i gdje-gdje rijetko koja jugoslavenska zastava, što je megju jugoslaven- skim studentima budilo silno neraspoloženje. Možemo kazati, da se ovih dana Sokol nalazio na vrhuncu svoje moći i sjaja. Broj je učesnika bio neobičan, vježbe su bile krasne, ali ideja Sokola malazi se u dekadenciji. ., deja je sokolsku bitno spojena sa idejom sve- slavenskog bratstva. Ali na ovom sletu kao za ironiju nije bilo zastupstva nijednog slavenskog naroda osim malobrojnih jugoslavenskih sokola i jugoslavenske delegacije. Ovi bi posljedni: bili bolje učinili, da ni oni nijesu došli, jer su jugoslavenski Sokoli s drom Lazarom Popovićem i zastupnici talijanske vlade, voj- ske i žurnalistike slabo skupa pristajali. - Praški svesokolski slet dakle nije bio sveslaven- ski, pa je Sokol prama tome izgubio svoju najzna- čajniju crtu. Ali Sokol nije u čehoslovačkom narodu jedina gimnastička organizacija. Svaki pokret, koji se === i