DUBROVNIK 14. srpnja

1920.

 

 

 

 

Plativo i utuživo u Dubrovniku —
Uredništvo i Uprava kod Dubr, Hrvat. Tiskare.

ci E je listu sa dona I u ki ili En za mjesec ibn KI

Izlazi svake srijede |
Pojedini broj 2 Kr.

Oglasi,
urednik N. Fantela.
Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare. —

— Odgovorni
— Vlasništvo Odbora Narodne Svijesti. —
Rukopisi se ne _ vraćaju.

zahvale i priopćena po posebnom cijeniku.

 

Narod i inteligencija u Rusiji.

Rusija gotovo ni nema aristokracije. Neki, što
se broje u aristokraciju, potomci su činovnika i dvo-
rjanika. Činovništvo pak sastavljeno je iz svih slojeva
pučanstva. Glasoviti ministar Aleksandra 1. Speramski,
bio je sin sveštenika, a jedan od zadnjih ministara
staroga režima, seljački sin.

1 1. Inteligencija, kao zasebna klasa, nastade za cara
Aleksandra II., kadno se sloboda i naobrazba počela
više širiti u Rusiji.

Odmah je od početka inteligencija bila demo-
kratskih načela. Nije bila nikad bogata i bila je da-
leko od bogate buržoazije. Većina inteligencije pri-
anjala je uz socijalizam, slavila je priprosta radnika
i sanjala o budućem carstvu potpune jednakosti i
sveopćeg blagostanja. Nato je pridošla?riječ Tolstoja,
| koji je kulturu i bogatstvo žigosao kao grijeh, a sla-
| vic poljodjelstvo kao ideal. Moglo bi se misliti, da
|| je ova inteligencija posve blizu puku. i da je s njime
| s dušom i tijelom.

Ipak je ona bila daleko od puka, kao da je od
iugje krvi. Tomu ima više uzroka. *

Kullura i naobrazba u Rusiji potjecala je odoz-
gor. Petar je Veliki htio, da je prisadi strogim mje-
rama. Razlika izmegju naobraažene klase i menaobra-
ženog puka bila 'je strašna i sve to veća, jer je na-
predak u XIX. vijeku u Europi bio daleko veći nego
vx Rusiji.

Seljački sin, s naobrazbom .u osnovnoj školi,
| =već nije zadovoljan sa svojom sudbinom, pa hoće
| van iz sela. Onaj, koji jejučio na sveučilištu, posve
se olugjio od svoga sela, pa nije zadovoljan sa živo-

tom gruboga rada i grubih pogodnosti. Tako je pu-
| cao razdor izmegju najviše, naobražene kaste i rus-
— koga puka. Dapače razlikovali su se i u govoru. Se-
| ljak nije razumijevao sina seljačkoga ili svešteničkoga,
| koji je učio u Njemačkoj, te mu htio da tugjim rije-
| čima ulije europsku znanost. Nije bilo nikakva po-
vrednog staleža, koji bi bio most i veza izmegju njih
| dvojice. Stoga nijesu uspjeli razni pokušaji, da se

| kulturno podigne ruskoga seljaka, niti je mogao pro-
| evasti dobar seljački list.
k To je bilo kobno i po politiku. Revolucija je
| došla iz glavnoga grada. Novih ideja seljak nije ra-
i zumijevao, pa su mu bile sumnjive. Nije mogao da
razlikuje prijatelja od neprijatelja, te je išao za onim,

  
 

e

 

 

 

nije čeznuo. Državni ustav, izvanjska politika, svrha
| i potreba rata — sve mu je to bilo mutno. Tako su
mogli boljševici u njegovo ime proglasiti, što su
"htjeli. Seljak se nije mogao s njima nmi prepirati, niti
im se oprijeti.

Psihologija seljaka posve se drugačije izpoljila
nego li u inteligencije. Zaposlen svojim grubim ra-
| dom, od naravi podučen poznavao je barem najedno-
| stavnije uvjete života i gospodarstva; imao je istina
mnogo rutine, ali je gospodarstvo išlo ipak nepre-
kidao naprijed.
/ Kad su došli inteligentni boljševici i htjeli u-
vesti novi društveni i gospodarstveni red, sve se us-
\komešalo. To je bilo kasakteristično za rusku inteli-
“ genciju. Ona se nikada nije bavila obrtom i trgovi-
\nom, bila je daleko od društvenog života, uzdržavala
se je plaćom ili zvaničnom zaradom kao liječnici, ad-
 vokati i piscj. Praktične potrebe gospodarstvenog ži-
_vota bile su za ovu inteligenciju: »terra incognita«.
Mislila je, da zamršene zadatke može riješiti apstrak-
\tnom_ teorljom. Izgladit najače oprečnosti, na priliku
\izmegju grada i sela, lijepim riječima. Tako su ostali
| posve nemoćni protiv navale mase naroda i intriga
 boljševičkih, većinom od Njemačke plaćenih vogja,
(što su narod zavodili i učkali protiv inteligencije,
Na hiljade poštenih, puku odanih inteligenata platiše
ojim o RS ovo kobno sve je nerazumijevanje.

 

   

 

 
 
   

 

koji mu je obećavao zemlju, za kojom je kroz dece-'

Još jedna okolnost čini dubljim jaz izmegju
puka i inteligencije u Rusiji.
gojena slobodoumno po raznim liberalnim školama i
prožeta današnjim ma terijalizmom i socijalizmom. 'Sve
nadzemno, mistično, u čemu pliva slavenska duša,
bilo je inteligenciji tugje i neprijatno, jer je u tim
pučkim težnjama za carstvom Božjim gledala zapreku
u obnovi zemnoga carstva. Putovi u nebo imali su na-
rod odvesti od puta do revolucije.

Sad je očito, da se bez Boga ne može solidno
utemeljiti ni carstvo na zemlji. Ako hoće inteligencija,
da se izmiri s pukom i podigne domovinu, mora se
povratiti na teški put,. koji vodi u nebo. Strahote, što
ih je pretrpjela inteligencija, približuje ju puku i nje-
govoj čistoj vjeri. Tako se nadamo, daće nova era u
Rusiji biti bez onog kobnog jaza, te da će graditi
svoju budućnost na RE etične, ne materijalističke
kulture. NEJ

Op. Ur. I ovaj članak kao i onaj »Vjera i poli-
tika« u br. 26. našeg lista potječe iz pera ruskog no-
vinara iz Moskve gosp. Nikolaja Jezerskog, koji nas
je ponovno počastio svojom saradnjom, ma čemu mu
i ovim putem zahvaljujemo, Karakteristično je, kako
i kod nas vlada mal da me isti odnošaj kao i u Ru-
siji izmegju inteligencije i našeg prostog puka. Kamo
sreće samo, da i našoj inteligenciji najnovija povjest
Rusije posluži na dobru pouku!

 

Narodni“ svećenici.*

Jedna od posljedica svetskog rata, koje tišić naš

narod, i to jedna od najžalosnijih, jest pojava .na-.

rodnih“ svećenika. Nekoliko njih svjetovnog i redov-
ničkoga klera; ljudi bez savjesti, «otpadnici, krivoklet-
nici, varalice svoga zvanja, da prikriju izdaju svojih
dužnosti, koje su slobodno i svijesno primili na sebe,
pruzvaše se tim zvučnim imenom. Hoće, bez ikakova
stida, da unesu u naš narod jednu podlu rabotu, po-
put onih besavjesnih trgovaca, koji, da prodadu 'po-
kvarenu i sumljivu robu, postavljaju joj zvučni, ako
hoćete i patriotični cimer, samo neka roba ide.

Kad bi ti ljudi imali i samo malo zdrava razuma,
povukli bi logičku posljedicu svoga otpada od reda i
od crkve, pak bi stupili na drugo polje, kao što su
to neki i učinili; ali oni imadu toliko drzovitosti, da
zahtijevaju, neka se katolička. criva, taj vjekovni
nepromijenljivi hrast. promijeni i reformira po njiho-

+vim niskim pohotama, kad im je već dosadilo živjeti,
kako su joj obećali i svečano jojse zakleli. Oni hoće
uživati dakako sve one pogodnosti, koje crkva i na-
rod pruža svećenicima, ali me vršiti obveze, koje su
s tim pogodnostima spojene; dapače hoće, da se na-
metnu i crkvi i narodu i da ih u vjerskim i moral-
nim pitanjima preurede u sve drugo, nego što jesu i
što moraju biti.

U nijednoj struci, niti u bilo kojem društvu na
svijetu toga se ne trpi, a kad se tiče crkve, onda ti
ljudi naigju na &dobravanje. Liberalci svih vrsta po-
dupiru ih i moralno i materijalno; a njihova ih štampa
uzimlje u osobitu zaštitu. Tomu se nije čuditi, jer je
ta štampa u rukama židova i framasuna; tih zakletih
neprijatelja katoličke crkve; ali nažalost ima i dobro-
mislećih kršćana, koji odobravaju taj nazovi ,narodni“
pokret. Zabliještuje ih naslov )uarodni“, a da ne za-
vire, što .se krije pod tom lijepom riječi. Površnost u
prosugjivanju ovoga pitanja ima pak tu posljedicu,
da se svećenike, koji ostaju vjerni svomu. zvanju i
svom stadu proglasuju nenarodnim ; itako se našemu
narodu daje najžalosnija svjedodžba, Jadan ti -je onaj
narod, koji beznačajnost i moralni trulež drži narod-
nom svojinom ; a požtvovnosi, karakter i krepost tu-
gjom importacijom. U svakoj državi, svećenici su oni,
koji najbolje narodno osjećaju i koji se ponajviše za
"narod žrtvnju, a takovih i kod nas ima mnogo veći broj,

* Od ugledne ličnosti izvan uredništva,

Inteligencija je bila od-

negoli t. zv. ,narodnih“. To svaki neprisiran čovjek,
koji nije zadojen sektarskom ili strančarskom mržnjom,
lako uvigja po djelima našega svećenstva na svakom
polju. To je ono što crkva i traži od svojih svećenika,
jer ih zato rješava obiteljskih veza, da svu svoju e-
nergiju poklone narodu, iz kojega potiču i u kojemu
živu.

Prigovara se katoličkim svećenicima da su u službi
Rima i zato u tugjinskoj službi, a da bi bilo bolje,
da je crkva narodna. Da se vidi koliko taj prigovor
vrijedi, dosta je pogledati samo imalo preko granica
naše države. Nijesu samo jugoslavenski svećenici, koji
se u vjerskim stvarima pokoravaju papinskom Rimu,
nego to čine svi katolički svećenici i svi katolici ci-
jeloga svijeta. I ako je papa u Rimu u ltaliji, a ne-
gdje, na svijetu treba da bude, oni kao katolici ne-
maju zato ništa s talijanskim. Rimom; dapače nema
ovaj možda većih protivnika nigdje, negoli megju
jugoslavenskim svećenicima. i

Ali mi se nemamo za narodnost što bojati od
papinskoga Rima; mi smo od njega u tom pogledu
samo dobra primali. Dokaz je glagolica, koja i danas
postoji po mnogim župama u našim zemljama. Ako
u zadnje doba, kad smo bili pod njemačko-madžar-
skim jarmom nije se glagolica širila, lomu nije bio
kriv Rim, nego naši bivši gospodari; a i naši liberalci,
koji su glagolici davali posve drugu ulogu, negoli
što je ona ima. Ne smijemo pak zaboraviti, da ako
ona kod nas postoji u bogosiužju, da je io dar Rima,
koji nijesu mogli postići drugi veći i jači narodi.

Čudiovaiecje (pak; klase zas crkvi. = vjersku
organizaciju, samo traži, da bude iskljačivo narodna,
dok se drugim institucijama stručnim i znanstvenim
dopušta, da budu megjauarodnima. Zar su kriteriji
pravnika i apravnika narodni? Zar su liječnička i
druge znanosti isključivo narodne? Ko hoće, da se
usavrši u svojoj struci, pohagja tugje škole, ide na
megjunarodne kongrese; stupa se, osim u narodne
još i u megjunarodne organizacije ; ipak nijesmo ni-
kada čitali, da je to štetno za našu narodnost, A uprav
oni, koji najviše napadaju megjunarodnost crkve, a to
su lože, ite kako ovise o tugjinskim velikim meštrima
framasunerije. Svakomu se dopušta, da pregje granice
naroda i države, samo to ne smije crkva katolička ;
i ako ona, ako hoće biti ono, što mora biti po odluci
svoga božanskoga Utemeljitelja, ne može biti drugo,

nego megjunarodna u svojoj organizaciji, a ipak je

najnarodnija ustanova za sve narode u svomu djelovanju.

,Orli“ i ,Sokoli“ u Čeho-Slovačkoj.

Zagrebačka »Narodna Politika« donosi pod na-
slovom »Dvije slave u Čeho-Slovačkoj« slijedeći članak:

Čehoslovački je narod prije svoga oslobogjenja

bio poznat po svom Sokoiu. Ovih je dana imao So-
kol upravo svoje epohalno slavlje u Pragu. Prag je
bio okićen zastavama kao još nikada — uz mnogo-
brojne talijanske zastave vijala se i gdje-gdje rijetko
koja jugoslavenska zastava, što je megju jugoslaven-
skim studentima budilo silno neraspoloženje. Možemo
kazati, da se ovih dana Sokol nalazio na vrhuncu
svoje moći i sjaja. Broj je učesnika bio neobičan,
vježbe su bile krasne, ali ideja Sokola malazi se u
dekadenciji.
., deja je sokolsku bitno spojena sa idejom sve-
slavenskog bratstva. Ali na ovom sletu kao za ironiju
nije bilo zastupstva nijednog slavenskog naroda osim
malobrojnih jugoslavenskih sokola i jugoslavenske
delegacije. Ovi bi posljedni: bili bolje učinili, da ni
oni nijesu došli, jer su jugoslavenski Sokoli s drom
Lazarom Popovićem i zastupnici talijanske vlade, voj-
ske i žurnalistike slabo skupa pristajali. -

Praški svesokolski slet dakle nije bio sveslaven-
ski, pa je Sokol prama tome izgubio svoju najzna-
čajniju crtu. Ali Sokol nije u čehoslovačkom narodu
jedina gimnastička organizacija. Svaki pokret, koji se

 

 

===

i