Poštarina plaćena
u gotovu.
DUBROVNIK, 9. decembra 1925.
God. VII.
! Naro
dna
Cijena je listu 5. Din. mjesečno; za inozemstvo 10 Din.
PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.
i Uredništvo i Uprava kod Dubr. Hrv. Tiskare.
Hi i = <. či c ke
ev . vw .
Politički položaj.
Djelovanje parlamenta je opet prekinuto. Vlada
Pazi dovoljno materijala, da ga predloži parlamentu.
azlog za tu neproduktivnost vlade leži u prvom redu
i sve većoj nesposobnosti Pašićevoj za rad. Starost i
bolest, koja se opet pojavljuje, priječe ga. Pa i Radić
nije donio veće agilnosti u vladu, On nije za rad nego
samo za govore, U njegovom ministarstvu, gdje je
obično prisutna cijela lamilja, kupe se nepotpisani akti,
U radikalnom klubn su' još prije postojale tako-
zvana dvorska i Pašićeva struja, sporazumaška Ljube
Jovanovića i velesrpska Peašićeva. Sada su se u klubu
pie još različile pokrajinske struje, tako da je kaos
radikalnom klubu sve veći, Pa i u Radićevu klubu
nije prave harmonije. Klub nema u politici ništa da
govori. Otkada je Radić u Beogradu odlučuje sam sa
Svojom familjom o _ politici kluba, a klub ima samo
potvrditi i slušati, Ujedno pak dolaze neprestano vi-
jesti iz izbornih okruga, da su izbornici nezadovoljni
$ politikom Radićeva kluba, jer tako očito podupire
bm centralizam i njegovu protuhrvatsku politiku.
Zato su veoma vjerojatni glasovi, da će doskora još
neki poslanici istupiti iz kluba.
Sadanja vladina većina je doduše dovoljno jaka,
E izdrži sve navale u parlamentu, Njena slabost stoji
amo u staračkoj nesposobnosti Pašićevoj i neprera-
čunljivoj brbljavosti Radićevoj. Posljednja se doduše
e'da izliječiti, ali se ipak misli na to, da bi se za-
ijenio Pašić. Mnogo se spominje kao nasljednik Pa-
io sadašnji ministar vanjskih poslova Dr. Ninčić.
rugi spominju Ljubu Jovanovića. Radića se misli
držati u vladi do skrajnih granica mogućaosti, dokle
pred narodom dosta jasno ne kompromilira te do-
kaže, da je bilo sve, što fe'narodu obećao u 6poziciji,
mo varanje birača.
Porezi če biti i nadalje najveće i najteže breme
za radni narod. Malene olakšice, koje su odobrene u
dnjim dvanaestinama, nadomjestit će se tim, da će
te pri odmjerivanju diugih poreza navijati, jer sadanja
Wlada državnih izdataka nije snizila, već povisila. Dr-
žavna uprava nije dobra, nije štedljiva, nije uregjena.
Korupcija još uvijek nije izumrla. Rastrošnost, posebno
! Beogradu, je na dnevnom redu. Narod ničega tako
ne želi, kako poštenu vladu, koja bi dobro gospodarila
i olakšala narodu porezna bremena.
Trgovina i industrija se ne razvijaju zaradi pre-
velikih poreza, željezničkih i carinskih tarifa. Uslijed
toga ljudi nemaju rada. Nitko se za te siromahe ne
rine. Zato je pak od velike važnosti, da se svi rad-
ički krugovi naše države zanimaju za izbore u Rad-
ničke zbornice, koje će se skoro obaviti po većini
okružja. Radničke zbornice se nalaze u Ljubljani, Za-
grebu, Splitu, Sarajevu, Novom Sadu, Podgorici, Skoplju,
Beogradu. Jer je Davidović-Koroščeva vlada financialno
omogućila djelovanje zbornica, očekivati je od njih
mnogo koristnog rada. Kršćansko-socijalni krugovi
eka ne puste s vida nigdje u državi tih izbora.
Nesuglasje izmegju naše vlade i Vatikdna radi
vetojerolim. zavoda je pokazalo, da je mnogo kultur-
nobojnoga raspoloženja u našoj javnosti, I ako je bio
atikan u pravu, ipak je kao kišilo napadaja nanj i
a katoličku crkvu. Katolički su se krugovi dobro dr-
žali i napadaje odbijali. Strastveni Dr. Smodlaka, koji
e u svojoj diplomatskoj nesposobnosti skrivio cijelu
stvar, ne vodi više naše poslaništvo u Vatikanu. Po-
stao je bolestan! Beograd J. K.
,Hrišćanstvo na raskrsnici“'.
Odgovor na uvodni članak beogradske ,Politike“.
Prof. M. Fabris.
: Beogradska »Politika« u broju od 4. oktobra t. g.
onijela je uvodni članak ,Hrišćanstvo na raskrsnici“,
u kojemu izvješćuje o svjetskom kongresu u Stokholmu
sdržanom augusta mjeseca ove godine od predstavnika
šalje to izvješće iz Berlina, konstatuje da su pravo-
lavni zastupnici sviju istočnih crkava igrali vrlo bez-
ačajnu ulogu i da je cijeli tok rada na toj skupini
imjesećno,
vih kršćanskih crkava osim katoličke. Sam pisac, koji -
Izlazi svakog Utornika.
Pojedini broj 1:50 Din.
ukazivao na težnju, da se što prije organizuje jaki
protestantski blok.
Zastupnici velikih protestantskih zemalja isticali
su predstavnike istočne crkve maročito pri svim sve-
čanostima. Svi oni patrijarsi, mitropolit i arhimaadriti,
nastavlja dopisnik, trebali su svojom dostojanstvenom
pojavom i upadljivošću svojih ornata, da dadu tom
protestantskom kongresu cekumenioni značaj. U toku
rada na kongresu kao i u zaključcima istaknula je
želja, da se Crkve kao organizacije i kao važne usta-
nove potrude da osiguraju nadmoćnost jevangjelja u
svim pravcima čovječanskog života.
Taj zaključak kongresa može i sa katoličke strane
bit veselo pozdravljen, jer taj zaključak može da po-
spješi i ojača kutcličku akciju inaugurovanu od Pia X.
pod lozinkom ,omnia restaurare in Christo“, nastav-
ljenu od Benedikta XV. a potenciranu od sadašnjeg
Pape Pia XI, da se naime pomoću laikata prožme
kršćanskim načelima individialni, porodični i socijalni
život, te da politički i kulturni rad crpe iz nepresušiva
izvora Kristove vjere uzvišena nepromjenjiva načela
kao normu u svojem radu, ako se hoće preporoditi
današnie društvo.
Ta je akcija poznata pod imenom _ internacijo-
nalne katoličke akcije. To uvigjaju i sami razni aka-
tolički socijolozi, te današnji najviši pedagog Forster,
protestenat, otvoreno je navijestio odmah poslije pro-
šlog groznog rata svomu narodu i svim drugim na-
rodima, da Evropi nema drugog spasa nego u prepo-
rodu Evropejske savjesti po uzvišenim kršćan. načelima.
Nego dok dopisnik izvješćuje o tom kongresu i
ističe svoje nazore poviše zaključaka, njemu je to slo-
bodno, ali mu ne smije bit slobodno pripisivati kr-
šćanstvu nauke, koje ono ne uči i k tomu iskrivlja-
vati odiuke:tiidentiiskog sabora.
Pošten pisac treba da dobro prouči ono, o čem
misli pisati i da se ne usudi nikad pisati o predmetu,
koji nije svestrano proučio, da se pred publikom ne
obruči. »Politika« pak, koja hoće da stoji na nekoj
visini, imala bi dajbudi dobro proučiti izvješća prije
nego ih objelodani kao uvodne članke, da ne padne
sa one visine, na kojoj misli da stoji, da ne izgubi
kredita kod publike pružajuć joj neprobavljivo štivo.
Pogrešno je što pisac u početku svoga članka
kaže: , kršćanstvo uči da vjera jedino spasava“, jer je
svakomu poznato, da je to bludnja Luterova, dočim
na temelju nauke Kristove katolička i pravoslavna cr-
kva uči, da su uz vjeru potrebita dobra djela za spa-
seuje, jer je po apostolu sv. Jakovu vjera bez dobrih
djela imrtva, te kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako
je i vjera bez dobrih djela mrtva. Krist je jasno ka-
zao: ,Ne će svak, koji mi govori, Gospodine, Gos-
podine, uljesti u kraljevstvo nebesko, već onaj koji
vrši volju oca moga“. (Matej VII-21).
Pogrešno je kazano sa strane pisca, da je ljubav
svojstvo vjere, te da kršćanstvo uči da vjera može
biti bez ljubavi.
Vjera jest u istinu početak ljudskog spasa, temelj
i korjen svakog opravdanja, ali ona ne smije, da bude
bez ljubavi prema Bogu i iskrnjemu. To proizlazi jasno
iz riječi sv. Pavla (I. posl. Korinćanima XIIl-2):
imam svu vjeru tako da brda premašam, a ljubavi ne-
mam... ništa mi ne koristi“. To isto naglašuje u po-
slanici k Rimljanima (XIIl-3): ,Ko ljubi iskrnjega iz-
vršio je zakon“.
Ljubav nije svojstvo vjere, kako tvrdi pisac, te
mu je zamjerili to njegovo.neznanje, jer svak zna da
je ljubav bogoslovna krepost koja niče iz vjere i ufa-
nja kao plod iz stabla. Ljubav.dakle pretpostavlja vjeru,
jer po psihološkom zakonu ,ignoti nulla cupido“ ne
može se ljubiti nešto, ako se to nije prije spoznalo.
Vjerom čovjek spoznaje Boga, i u tom smislu vjera
sačinjava glavni elemenat kršćanskog života, jer bez
vjere nema ljubavi ni prema Bogu ni iskrnjemu.
'Teška je objeda dopisniku, koji tordi da kršćan-
ska ljubav nije opšta, jer da se ne proteže na sva
bića već samo na ljude iste vjere. =
Ovakovom tvrdnjom pisac očituje svoju ,ignoran-
ciju crassu“ u pogledu poznavanja kršćanske nauke,
ako nije zlobno podmetanje kršćanstvu.
za odbor
Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare (zast. I. Birimiša) — Dubrovnik,
Vlasnik - izdavač - urednik:
»NARODNE SVIJESTI“ Antun FI&
Dubrovnik.
Bit kršćanske vjere jest ljubav, koja ne zna za
nijedne granice nacijonalne, staleške, plemenske ni
vjerske pak ni za ograde vremena ni prostora. Kato-
lička crkva kao i pravoslavna uči jasno, da mi moramo
ljubiti svakog čovjeka bez obzira na njegovu narod-
nost i vjeroispovijest, pak bio on i naš neprijatelj. To
je baš cvijet i vrhunac kršćanske ljubavi. Od ove lju-
bavi nije isključen ni opaki ni moralno pokvareni čo-
vjek, jer dok njegovu zloću ne smijemo ljubiti, ali
njega, jer je slika božija i otkupljen dragocijenom krvi
Kristovom, dužni smo srcem, zborom i tvorom ljubiti.
U tom baš otskače uzvišenost Kristove: nauke i do-
sljedno nauke katoličke crkve, predstavnice Kristove.
To je baš ono što je uzdrmalo dušom jednog Jorgen-
sena, najvišeg današnjeg danskog književnika i pozna-
tog publiciste Papini, te ostavivši bludnje pregjoše u
krilo katoličke Crkve. Ovo bi mogao jedan naš gim-
nazijalac dopisniku bolje protumačiti nego li ovi moji
reci, jer mi se je red ograničiti na najnužnije, da ne
stavim na kušnju ustrpljivost čitalaca.
Karitativni rad katoličke Crkve.
Povijest katoličke crkve i njezina današnja praksa
utvrgjuje našu tvrdnju. Iz spisa svih svetih Otaca is-
točne i zapadne Crkve, sa katedre prve katehetske
škole u Aleksandriji pa kroz sve vijekove unaprijed
kao i danas sa katedra pučkih, srednjih i visokih
škola i sa svih propovijedaonica odjekuje ova nauka
Kristova: ,Ljubi iskrnjega svoga kao samoga sebe.
Vježbaj se, o čovječe, u toj ljubavi tjelesnim i du-
hovnim djelima milosrgja prema svomu iskrnjemu,
pak bio on tvoj najviši neprijatelj i najpokvareniji čo-
vjek, jer bez ljubavi tebi spasa nema“. Ova nauka
odjekne za prvi put u Kristovoj besjedi na gori. Ovu
nauku naglasnje Sv. Pavao u prije spomenutoj posla-
nici kRimljanima (Xlil)
Crkva katolička preko mnajsvečanijih abreda ve-
likog Petka upravija Bogu molitvu ne samo za svoje
vijernike već i za raskolnike, krivovijerce, židove i
pogane. Kako je Krist umro za sve ljude, Crkva kao
zastupnica Njegova obuhvaćajuć svojim srcem sve
ljude upravija Bogu vruće molbe, da bi se svi ljudi
bez razlike vjeroispovijesti okoristili mukom Kristo-
vom te da bi im dragocijena krv upućenog Boga bila na
spas. Na veliki se Petak ispoljuje ma osobiti način
prava liberalnost i općenita ljubav katoličke Crkve
prema svim inovjernicima.
Kad je 1572. kralj Francuski na poticaj demon-
ske i čestohlepne svoje majke Katarine Medici izdao
ukaz, da se pobiju svi Hugenoti u Francuskoj na
Bartolomejevu noć, biskup grada Lisieux Ivan Hennyer,
kad mu je bila priopćena ta naredba reče u pravom
duhu svoje Crkve: ,Ja se protivim izvršenju naloga ;
ja sam pastir biskupije Lisieux i puk, kojega mi nare-
gjujete da smaknem, pripada mojem stadu ; premda
su omi sada zalutale ovce i zapustili stado, koje je
meni od Krista, vrhovnog pastira povjereno, ipak se
oni mogu opet povratiti te ja ne gubim nade. Niti
sam ja u Evangjelju naučio, da pastir dopušta proli-
jevat krv svojih ovaca, već naprotiv, da on mora svoj
život za njih položiti“.
Ovu svoju izjavu preda biskup kraljevu vijesniku.
i pismeno, te je posljedica ovog plemenitog njegovog
vladanja bila, da se je većina protestanata biskupije
povratila u krilo Crkve (Weiss-Weltgeschichte VIII.-250.)
Cijeli karitativni rad katoličke Crkve prema ka-
tolicima ili akatolicima utvrgjuje ovu nauku katol.
Crkve. Djela ljubavi jednog sv. Karla Borromejskog i
njegova nećaka Federika, kojemu se dovoljno ne može
Manzoni nadiviti, karitativne institucije Cottolenga i
Don Bosca u ltaliji, a sv. Vincenca Paulskog u Fran-
cuskoj a sada razgranjene diljem cijelog svijeta, sjajni
su dokazi djelotvorne i općenite ljubavi u katoličkoj
Crkvi. A što da kažemo o samoprijegornom radu i
čudovištima ljubavi milosrdnih sestara i misijonara u
poganskim krajevima ? Nek mjesto mene odgovori do-
pisniku protestanat racijonalist Lohman, koji god.
1904. u »Amsterdamscher Courant« ovako piše: ,Ali ja
svjedočim da katoličkom apostolatu i ljubavi nema
premca. To čovjek na svoje oči gleda kod gubavaca
i prezrenih crnaca i gotovo su ta čudovišta takova, /