CRVENA HRVATSKA

CIJENA JE LISTU SA DONASANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 6.
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN
1 ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO 1 UTUŽIVO U DUBROVNIKU

PRAVA

ki

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 20 PARA.

TVU. — ZA ZAHVALE I
ZA OGLASE 20 PARA PO

 

sena

 

Hrvati pred Kraljem.

Dne 2 o. mj. primilo je Njegovo Ve-
ličanstvo, naš premilostivi Ćesar i Kralj, u
svom dvorcu u Schonbrunnu poklonstvo
izaslanika iz hrvatskih županija i gradova,
zajedno sa izaslanicima ugarskih municipija.

Rijetko je kad toliko odličnih Hivata
i Madžara došlo na poklon Njegovu Ve-
ličanstvu, kao ovaj put, ali je za dugog
vladanja sijedog nam Vladara malo kada i
bilo ovakove povjesničke prigode kao sada.

Naši dušmani, naši samozvani »oslo-
boditelji«, pođavali se lažnim nadama i ra-
čunali na unutrašnje smutnje i trvenja, na
razdor i neslogu megju narodima monarhije.

Ali su se ljuto prevarili!

Kad je viteški Vladar pozvao u ime
Božje svoje narode na oružje, ustali su svi,
naročito mi Hrvati, neslućenom jednoduš-
nosti i besprimjernom hrabrosti, da obrane
domovinu svoju i Habsburški Dom!

I ovaj su se put okupili oko prijesto-
lja Njeg. Veličanstva uvijek vijerni Hrvati,
u znak najtjesnije i nerazdružive veze, ko-
ja u ova teška vremena veže jače no ika-
da Vladara i narode njegove.

Ugarsko-hrvatska deputacija sastojala je
od 470 članova.

Na dolasku Njeg. Veličanstva, ugarski
je ministar-presjednik grof Tisza izrekao go-
vor, u kome je dao izražaja naslijegjenim
osjećajima vjernosti, poklonstva i zahvalne
ljubavi prema uzvišenom Vladaru; istaknuo
je prokušane patriotske kreposti ugarskoga
i hrvatskoga naroda, junaštvo ugarskih i
hrvatskih junaka kroz ovu godinu dana,
otkad se borimo proti premoći, pa je za-
želio, da Svemogući dugo uzdrži Njeg. Ve-
ličanstvo u onoj blagoslovljenoj epohi, ko-
ja će slijediti iza pobjedonosnog uspjeha
velike borbe, u epohi poštenog mira na
sreću i korist svih: naroda.

Njeg. Veličanstvo je odgovorilo, da
ga duboko diraju izražaji poklonstva, kao

 

U DUBROVNIKU, il. SEPTEMBRA 1915.

ponovni sjajni dokaz vjernosti i privrženo-
sti ugarskog i hrvatskog naroda. Kad su
naši neprijatelji nas napali, nagnati pohle-
pom osvajanja, preuze ugarski i hrvatski
narod, osjećajući se jedno sa Krunom, i u
bratskom natjecanju sa ostalim Mojim na-
rodima, oduševljencm odlučnošću i pot-
punom snagom borbu proti premoći, koja
nas je napala. U plamtećoj, na svake žrtve
pripravnoj ljubavi Domovine, našle su se
sve narodnosti.

Ponosnim veseljem vidi Njeg. Vel. u-
garski i hrvatski narod sa ratnim kreposti-
ma od predaka naslijegjenim. Duboku za-
hvalnost osjeća da su oni, koji su ostali
doma, nastojali odanom brigom blažiti te-
rete rata. Čvrsto je pouzdanje Cara, da će
Njegove junačke vojske, u vezi sa našim
vjernim saveznicima, izvojštiti mir pošten,
trajan, siguran, i da će ugarska država i u
njoj udružena oba naroda, koja su današnjim
zajedničkim borbama i žrtvama vezana no-
vim vezama sa drugim narodima, moći u
povećanoj snazi i ugledu uživati blagoslove
mira.

Kralj je na kraju zahvalio na vijernom
poklonstvu i ovlastio deputaciju, da izrazi
narodu Njegovu najdublju hvalu za vijerno
i junačko držanje.

Kad se je Kralj okrenuo izlazu i do-
šao do grupe hrvatskih članova delegacije,
ponovio je ban Skerlec u hrvatskom jezi-
ku izražaje vijernosti i odanosti hrvatskog
naroda prema Nj. Veličanstvu. Kralj je za-
hvalio, da su Mu hrvatski članovi dali pri-
godu, da dade izražaja hvali za odlično dje-
lovanje i za ustrajno držanje Hrvata u o-
vim teškim vremenima.

»Ja zahvaljujem Hrvatima  po-
novno, rekao je Kralj, iz puna srca i
takogjer u budućnosti računam na
njih«.

Poslije svršenog prijema deputacija je
pošla u vijećnicu na doček. Cijelim putem
je burno aklamovana.

\

Opazit je, da ne samo što je Njeg.!
Vel. izrazilo zahvalu i ugarskom i hrvat: |
skom narodu, i što je na posebni pozdrav |
hrvatskog bana napose priznalo Hrvatima
njihovo odlično i ustrajno držanje u ovim
teškim vremenima, nego je i min.-presj.|
grof Tisza naglasio junaštvo i ugarskog i!
hrvatskog naroda, spomenuo više puta Ugre
i Hrvate.

Zar ne bi to mogao biti ako i daleki
početak ostranjenja »stoljetnih nesporazu-
ma«, a ostvarenja — iz zajedničke ljubavi
i zajednički lijevane krvi za Prijestolje —
sretne i moćne Hrvatske, kako je u pro-
gramu stranke prava.

Glede važnosti ovog poklonstva u sa-
danjim sudbonosnim časovima, donosi za-
grebačka »Hrvatska«, glavno glasilo stran-
ke prava:

»Da je ova manifestacija znamenit do-
gagjaj prema vani, to je razumljivo i jasno.
Protivnici monarhije shvatit će zamašaj nje-
zin, jer su sigurno obaviješteni, kojim je
zanosom, kojom srdačnošću i ljubežljivošću
bečko pučanstvo primilo ove odlične goste. |
Očitovala se tom prigodom sloga naroda
za Kralja, sloga u borbi protiv zajedničkih
neprijatelja, pa će ovi, ako zdravo i realno
misle, uvidjeti, da je rat protiv stare Hab-
sburške monarhije najveće bezumlje, jer na-
rodi njezini u golemoj većini ne imaju ni-
kakovih želja ni čežnja za nezvanim  oslo-
boditeljima.

Ali i u nutarnjosti monarhije može ova |
manifestacija u buduće uroditi boljim odno-
šajima. Sav svijet znade, da se Hrvati neo-
pisivim junaštvom bore za Kralja i svoj
dom i da očekuju kao stalno i sigurno, da
će njihove žrtve, doprinešene s takvim o-
duševljenjem, naći isto takvo priznanje i
naroda monarhije, s kakvim je o njima go-
vorilo Njegovo Veličanstvo. Riječi, što ih
je sijedi naš Kralj izrekao na pozdrav, ko-
jim ga je oslovio ban barun Skerlecz, ra-
dosno će odjeknuti diljem svih hrvatskih

PRETPLATA I OGLASI SALJU. SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI-

ll
PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU, |
RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI |

UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE. |

ll
BAN ANAL ND

God. xi. |

zemalja i u svim hrvatskim srcima probu-
diti osjećaje. zanosa i harnosti, jer te riječi
dokazuju, da Njegovo Veličanstvo naš Kralj
dobro prati sudjelovanje hrvatskoga naroda
u ovom strahovitom ratu, da uvigja, kako
Hrvati počinjaju vanredna djela, pa se us-
trajno drže i računa i u buduće na Hrvate«.

Poslije rata ...

Kadačističemojzasluge i žrtve Hrvata u o-
vome ratu, me činimo jedino jer se radi o ju-
naštvu junaka našega roda i plemena, i ako bi,
da je i tako, bilo/naravno, jer je prirogjeno da
svak ističe najprije svoje.

Tu Car i Kralj, tu su državnici, tu je vr-
hovna komanda, koja se je o Hrvatima, preko
Corr. Burreau, više puta laskavo izrazila, tu su
bečki i strani listovi, pa i izvjesni magjarski,
kada Hrvate spomenu na pošljednjem mjestu i
malim slovima. Time otkrivaju slabost, kako im
je teško spominjati hrvatsko junaštvo, pa ipak
ne mogu nikako, da ga ignorišu.

Poslije ovoga rata Monarhija će morati da
prizna, da je ona imala svoje Termopile u Kar-
patima, na Soči i na obalama jadranskoga mora,
otocima zaštićenim. A sada ma Karpetima —
Soči — primorju : Hrvati su bili u prvim redo-
vima, Hrvati su se istakli i ističu junaštvom i
uspjesima.

Nijesmo velik narod, -ali-smo u razmjeru
učinili za Monarhiju, koliko da nas je pet puta
više. Ovo nije niti najmanje pretjerano. Mi ne
znamo, što je više zaslužno nagrade od krvi i
krvlju zasvjedočene vijernosti, što više od teko-
vina i uspjeha za Carstvo u najteže mu doba,
otkada postoji, uvjereni smo: i do vijeka.

Prema ovome još jednom kažemo, da su
sporedna sva raspravljanja i sva nagagjanja, kako
će biti ne samo Hrvatima, nego i Hrvatstvu po-
slije ovoga rata. Glavno je uvjerenje, da imamo
prava očekivati, jer smo to pravo slekli, da
nam budučnost bude najljepša, i mi je očeku-
jemo, kao vitezi i junaci od ostalih viteza i ju-
naka u Monarhiji, vjerom da ćemo je i dočekati,
Sada ili nikada! Radi toga: od sada kao i do
sada — odvažno i junački za Cara i Carstvo,
do kraja rata, do konačne pobjede! Ovo je naša
dužnost i ovo je jedini put za budućnost, a po-
slije dužnost je države, ne da Hrvatstvu daje
važnosti, jer ne treba, nego da mu zajamči važ-

 

Dnevnik italijanskog časnika.

Gradački »Tagespost« prima iz Chiassa o-
vaj dopis :

Danas ću vam ispripovijedati tragediju jed-
nog od brojnih alpina — jednog časnika — koji
je izložio strahotu i beskorisnost italijanskih bo-
jeva u dnevniku, što mi ga je uručio stari nje-
gov otac, koji uživa lijepo ime megju italijan-
skim naučenjačkim svijetom, i koji mi je vrlo
omilio. Zapisi časnika, koji je kao »capitano«
junački vodio svoje ljude, sadrže u sebi tešku
optužbu proti italijanskom vojnom vodstvu, koje
— iz bojazni, da bi zima mogla nahrupiti prije
nego što italijanska vojska pregje prve alpinske
zapreke — izlaže sigurnoj propasti cvijet svojih
četa, alpine i bersagliere. Kad pročitaš ovaj dnev-
nik, razumjet ćeš, zašto signor Cadorna ne o-
bjelođanjuje popise gubitaka... Razumjet ćeš i
to, zašto napola izliječeni italijanski ranjenici
bježe u planine i u Švicarsku. Časnikov otac iz-
gubio je za četiri nedjelje pet sinova. Svi su
popadali u jurišima na Alpama, u bojevima za

"koje su već uniapred znali, đa ne mogu donijeti

nikakove koristi. Iznosim na prvom mijestu od-
lomak, koji opisuje prodiranje italijansko u Cor-
tinu i Ampezzo (prema Schluderbachu i Toblachu):

»Onoj nekolicini stanovnika ovog pogra-
mičnog austrijskog kraja dovikivali smo : »Evviva
1 Italia», a onda: »Evviva Savoial« i »Bvviva
I' esercito italiano I« Ali nijesmo dobivali nika+
kova odgovora. Nijemi poput kumira stajali su
ljudi; sažimali ramenima, kad smo ih / izazivali,

 

da odgovaraju. Nadali smo se, da će nas obje-
ručke dočekati. Dobio sam nalog, da poveđem
razgovor sa mjesnim župnikom, koji mi je od-
mah izjavio, da stanovništvo Cortine neće u na-
ma nikada gledati prijatelje i braću. Toliko je
govorio, da ja nijesam mogao ni doći do riječi,
te me zamolio, kako bih nastojao, da naši voj-
nici dalje ne obesčašćuju žene i djevojke. Ja
sam prosvjedovao. No on isto i dalje tvrdi, te mi
napominje imena tobožnjih žrtava. Povratim se
natrag i javim to pukovniku. Ovaj izda nalog,
da se uhvati neprijazni župnik i da se provede
istraga o nasiljima. Naši momci neće da prizna-
du. Ali dopuštaju, da se je možda našao koji
momak u drugim bataljunima, koji je bio nešto
prijazniji sa ženama, pa se to zlo tumačilo ...
Župnika smo odstranili, no raspoloženje njego-
vih župljana nije postalo boljim, nego gorim,
Navečer stanem ispitivati u krčmi »Croce bianca«,
da saznam, zašto su nam ljudi tako neprijazni,
pa su mi odgovorili: — Nama je u Austriji do-
bro, ne trpimo nikakove oskudice, pa premda
smo ltalijanci, Nijemci rado dolaze u Cortinu u-
pravo poradi toga, što smo odani Austriji. Kad
bismo došli pod italijansku vlast, niko od stra-
naca ne bi k nama dolazio, pa bi smo sesvim
propali... I sve u tom smislu. Rekao bih šta
više, da nas austrijski Italijanci mrze, Oni dođuše
govore italijanski, ali su svoju ćud sasvim izmi-
jenili, pa ne pripadaju više k nama ni po čemu.

Dobili smo zapovijed: da napadnemo na
Schuderbach, Naš bataljun polazi na čelu. Kod
kilometarskog kamena br. 12. obaspe nas tuča

 

od tanadi. Mojajsatnija bude decimovana. Ostatak |
momčadi moli me, da okrenemo natrag. Bilo bi
besmisleno napredovati. Uvigjam to i sam, jer
vidim da su obronci Monte Piana posjednuti ne-
prijateljskom vojskom. Kako su zaboga došli o-
naino ? Ovaj dio planine zapravo je italijansko
zemljište, Šest nedjelja prije rata bio sam glavom
ondje, vrluđajući po bregovima potpunih 20 dana
onuda, odakle sam poslao izvještaj, da ćemo
s ovoga mjesta lako napasti Austrijance i baciti
ih. A sada? Kako su onamo došli neprijatelji?
Kako su mogli svoje teške topove ukopati on-
dje na italijanskoj strani?,.. Nema kada raz-
mišljati, I prije nego sam se mogao razabrati,
opazim, da sam ostao sam sa svojim služakom.
Ostatak moje satnije pobjegao je natrag. A evo
pobočnik doletio, te mi predao zapovijed: »Po-
što po-to valja napredovati do Landral«... Zar
ja sam sa svojim služakom ?...

Na večer se održalo ratno vijeće. Rgjavo
raspoloženje u višim regionima. Tri momka iz
moje satnije imaju da budu strijeljana. Spasio
sam ih uz naprezanje svih svojih sila. Već dvije
sedmice izriče se bar po jedno strijeljanje, ali
se niko ne strijela... Duh naših četa popustio
je. A — alpini su naše po izbor čete!

Juriš na Monte Piano! Austrijanci valja da
se protjeraju! Planina mora postati našom. »Sra-
mota je,« rekao je general — »da nam je ne-
prijatelj oteo ovu planinu«, I moj služak ubijen
je dva koraka od mene. Povratim se sa 15 mo-
maka moje satnije, Austrijanci su triumifovali, pa

prevarili. Kako su se mogli popeti na planinu,
ostat će za nas tajnom, kao i problem, kako
bismo se mi mogli onamo popeti, Od naše pu-
kovnije ostavilo je preko 2000 ljudi život na
ovim obroncima. Pa se još u novinama piše,
kako mi »napredujemo« prema Toblachu!! Da
ti ljudi znadu, kako su Italijanci na jezeru Misu-
rini, na ždrijelu Tre Croci i na obje ceste, koje
vođe od Cortine prema Landru i Schluderbachu
— ostavili preko 20.000 mrtvaca, ranjenika i za-
robljenikal! Da znadu, kako Austrijanci stoje na
nedosežnim pozicijama i utvrgjenjima oko pro-
kletog Monte Piana, onda bi govorili — vrlo
piano... i pianissimo!

Neka gjavo nosi ovu nesretnu planinu! Za
kaznu morao sam u Arrabu. Jučer sam po treči
put morao odgovarati pred svojim sucem. Ja
sam im kriv poradi kukavnosti moje satnije i
duh mojih ljudi ima da se prekori — vele. Ni-
jesam smio dopustiti, da pobjegnu... i td,
Moja je obrana bila kratka: »Sa svojih 89 mo-
maka — moegju kojima je bilo 46 ranjenih —
okrenuo sam natrag, kad sam razabrao, da bi
se svako napredovanje neosporno svršilo s upro-
pašćenjem svih mojih ljudi. Jednoga kukavicu
ustrijelio sam svojom rukom, drugi je bio nani-
šanio pušku na mene, ali ga je u istom trenutku
pogodilo neprijateljsko tane. Ja sam povratio
se posljednji iza svoje čete«, Presuda: imam biti
premješten u Arrabu, gdje ću moći dokazati svoju
osobnu hrabrost...

Slijedeća bilješka zapisana je pet nedjelja

 

će još mnogo triumfovati. Mi smo se u njima

kasnije. Nesretni kapetan bio je kroz to vrijeme