ULTIMI
KARNEVALA
1938

 

PRIKLA

FOJ OD PAZARA

Preč

 

 

 

Letera te manoo, letera te skrivo..

Ima puno bremena što Vam nijesam
bio u viziti, pa su se mnogi i mnogi araj-
dali da neću doć. Ali nijesam im do gus-
ta, pa san se uz pomoć našijeh grackijeh
lera dopotanto dopotezo.

Znoj me oblio i glava mi se zamantra-
la, kad san vidijo koliko me posla čeka.

Intanto, čujte me! Kad san arivo va-
porom iz Cavtata bio je pun porat, in
kapite s jednijem mršavijem  tintilinom,
za kojega su mi rekli, da je — piloto. Vi-
dio sam da nema kapetana Ljuba i da
su sve nove face. Onega teribilo mršavo-
ga nijesam subito ni pozno, jerbo mi je
paro amiraljo s onezijem štrikama i ga-
lunima i svojom svetom facom.  Nikića
nijesam našo, jerbo je kitio grad, pa je
tu mjesto njega mi odhrdo parlatu Nito.
Njegova mi je parlata bila tenera i sen-
timentalna, da su mi upravo suze došle
na oko. Del resto razumio sam ovo:

»Dragi moj Berekinu: Došo si da rovi
naš i odneseš ono što sam ja i moji an:
tenati od Festivala godištima kupili. Te-
ško mi se od toga odijelit, ali...« Dalje
nijesam čuo, jer je kapito Čizmo sa tam-
burinom, pa su počeli teribilo plakat, da
mi je izgledalo prava demostracijon. U-
veli su me u grad i fermali pred bandje-
ru Orlanda, ukazali prstom i nešto mi
šapnuli. Izgledalo -mi je ko da me ko
štuknuo bagulinom po feralu. Ukazali su
mi i funjestre na komuni i u jednom ban-
ci na Stradunu, đe u virile neke fureste
tace. Kad je i Lujo skoprio da sam došo,
evo ti i njega s gosparom Toni od štam-
parije, održo mi je prediku o cipolima i

portu, iamento se na sočialu nepravdu i
na neke galanteriste.

Među drugijem ugledam poetu, dorna-
iistu, dotura, filozofa, diletanta,. Civis
Ragusinusa, gospara Toni, kaćatura  Pe-
ra, sekretara Runta, veterinara Frana,
ećetera. Išli su svi put Prijekoga, uz uli-
cu »Jadrana«. Subito sam ordeno foto-
grafa da mi fotografa neke druge face,
koje su se tu skupile oko jedne butižice,
da hi ponesem za moj memorijal. Iza te-
ga došla je jedna mala s peču boketa i
zakinula po staroj užanci. Nju su vazda
leri i berekini gustali, pa i mene nije puš-
tila libero. Nijesam imo korađa uzet bo-
ket, pa sam ga subito poslo doturu Toni,
jer nam je, eto, i on pobjego.u matrimo-
nijo sv. Luke. Pred Srskom bankom
klapa kapetana čestitaju k. Peru i kap.
Mičku na dobro položenom ispitu za pi-
lota. Među njima je i kap. Tonko, koji
je pasane neđelje isto finuo u libro sv.
Luke. Finuo sam onda diskorse po Stra-
dunu i pošo na ariju na Pile. Kad su me
na Pilama viđeli, neki gospari su subito
šmigli. Spjegavali su mi jednoga po jed-
noga, ma nijesam hito koja su to čejad.
Zašto? Jer da sam subito počeo fatigat
i vadit na ariju njihove stare konte iza

gvere. Jedva sam vidio jednog kala »O- -

ćeana«, đe pesta ljude i ko bez glave tr-
či put vrata od grada. Čuo sam da je tr-
čo doma fermat i zasajat  lokokomodo.
Rekli su mi da se povereto boji da ne fi-
ne tamo, jer da mu govore, kako je po-
sto inšepjan.

Inoltre nijesu neki prema meni imali

rigvarda pa sam, per ezempio, moro čut
i ovakijeh: Santo barbjer kad me vidio
reko mi je, da me intjeri grad čeka, ali
kad sam tu blizu srio direcion jednog fo-
ja (sve mladići od pustijeh dvadesti go-
dišta) pocrljenio san ko pomodora, jer-
bo san zno da hi neću moć zakinut, kad
nije oseka.

U večer san malo počinuo i pošo u ka:
tu komunalu. Tu san ti našo dotura
Zvonka đe čita pisma iz Beograda, dotu-
ra Joza i Sugju, đe se vrtu oko jedne me-
štrinje iz Konavala, a i za njih viri jedan
lonkadjer, tu je bio i Ivo s banke kala
Dvora đe spjegava fotografije sa svoga
vijađa. Vidio san Peka i Vukića, đe čita-
ju nove »sacbraćajne propise za teretna
kola sa zaprekom« od Jakoba Skleroze,
vidio san doturicu i profesuricu de igraju
šaha s doturom alpinistom, Frano Jančić
i dotur Pero ćakulali o modi, a u kantunu
»Zgužvana fizionomija« igra remi.

Zamjenik podestata (iz crkve) Stijepo
Velike igro je šah sa kapom od kašema-
late, a Oskar je senjavo najnovije novi-
tati u gradu.

Kad san se našo vanka tu je bio gospar
Ivo, Kurajica i ind. Marko. Jedan dru-
gome su došli u solitu vizitu, U toliko
čujem bulikan, deke i. kalavanje ko...
Kad što, počeli su lijepit plakate u koji-
jem je pisalo: ko je Dubrovćanin, ko Br-
gaćanin, ko domaći, ko furesti, ko ima
prava slavit sv. Viaha, a ko nema. Ćio bi
van pripoviđet toliko tega, ma, dragi le-
turi, fermavan' jerbo me strah da koga
ne uhiti kolap, a ja Van više volim opet

 

 

U Vašem je interesu da kupujete srećke kod

sretnog prodavača srećaka Drž. klasne lutrije

NIKA KLAIĆA

kog sreća ni na zadnjem vučenju nije iznevjerila.

Pogledajte izloge u Papirnici Ruda Hlajdića.