Br. 55.

PRAVA CRVENA MRVATSKA

MVA ORE O MRIMNORMSSE  O PGE U O Po Ani MEET
Y ia ' « 5 “ .

U DUBROVNIKU 3l. Marta 1906.

 

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K 5; na po i
surazmjerno; za inozemstvo

četvrt — godine

ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

2. SEVA S SW OM OO I Mer Rae PRE TO 228 modu NSTT O MU

F : M O tuta čv EAS LA La A ITA .
' \ g NA 3

Godina II.

 

 

godišnje K 8 — Ko

 

 

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.
Vlasništvo izdanje i tisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

 

Pretplata, pisma, dopisi i oglasi šalju se Dubrovačkoj Hrvatskoj Tiskari. —
Za zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po
retku a koji se više puta tiskaju po se ne vraćaju.

 

 

 

 

 

polugodište. Odgovorni urednik VLAHO KELEZ. Listovi neirankirani ne primaju se. — Plativo i E Dubrovniku.
NA USPOMENU Veliki nas putio je biskup,

Prvi u

nam tražit u borbi je snagu je podigla harnost svoga naroda.

da
pod zaštitom tog čudnoga stabla,

Josipa Jurja Strossmayera. AO

ako nam je do narodne sreće,

.
Non est mortuus.

Narodi su kroz viekove gorde
dizali se do ugleda zorna,
i do svakog liepa blagostanja
svojim radom i domaćom slogom,
"umnim sborom i pametnim tvorom
svojih vrlih odličnih sinova,
što im ime pronijeli svijetom,
i duševne probudili moći
od sna tvrđaži driemeža liena;
izbavili iz mračila gusta
i okova robovanja kleta,
vinuli ih do obzorja sjajna,
gdje se vjera sa istinom ljubi,
a pravica s milosrdjem grli,
gdje nauka i umjetnost svaka
pod ruku se uhvatile složno.
Ovakovi preko groba živu
sa narodom u djelima svojim,
a duševno što sgrnuše blago,
od koljena do koljena ide.
Taki prvak roda hrvatskoga
i velikan prosvjetljenog svieta
Josip Juraj, biskup djakovački,
već na domak godina je dana,
da je trudne zaklopio oči
u Djakovu ubavomu svomu,
gdje za dugi niz godina bješe
svom narodu i rame i glava,
svom narodu veslo i kormilo.
S njime se je devetnesti vijek,
— komu svoje on uklesa ime -
sa uzorom zadnjim oprostio.
Glave mudre prostranoga svieta
s poštovanjem njem, su klanjale se,
i divile veličini uma.
Ou će vieke nad grobom se svojim
ka gorostas izdizati silni.
Naše doba ostade sirotom,
pak izgleda na čovjeka svoga.

.

* #
Uvidio, da je narod prosti
svemu žiću korjen i srčika,
da u duši priprostita puka
ljepota je i narodno blago,
da se ništa trajna uzorita
nit izvesti nit stvoriti može,
kad iz bistrog ne izvire vrela
narodnoga života i bića,
pak se njemu navlač posvetio,
i podatnu pružio mu ruku,
da bi dopro do prosvjete hrama.
Naši predji boj su mačem bili,
da obrane vjeru, domovinu,
al to bilo pak i bitisalo;
a sad umnog kreševa je doba,
te svak vriedi, kolik glavom siže.
Naukom se oplovilo more,
naukom se pobrojile zviezde,
izmjerile visine nebeske,
i dubine proiznašle morske,
po njemu se zapovieda munji,
da prenaša iste ljudske misli
s jednog kraja do na drugi svieta,
on je sila, što mornara trudna
na pučini uzburkana mora
uporavlja do spasenja željna.
K tom Strossmayer put nam krčio je,
pak mu dužni dva smo spomenika :
prvi, da se u njeg ogledamo;
.a drugi je, koji će nas sjećat
dobrotvora i naroda dike,
i kucaja plemenite duše,
što je svojim srdcem i genijem
sve nevolje svog shvatio roda,
i moralnu crpio je snagu
u flajtežim prilikam života

drmale su oluje vjekova,
drmale su, pak ih uzdrmale, 0
ali Križ je kroz oluje biesne

do jedinstva i slobode zlatne,
želimo li, da Hrvatska mila
postane nam čvrsto, moćno tielo,
wtegnuto čvrstom vezom sloge,
opasano skladom i ljubavi,
da na kućnom svomu pragu Hrvat
nezavisan i svoj sebi bude!

Beč, na Josipovo 1906.

Prof. I. V. Perić.

MO JED

zA Strossmayera spomenik.

Širom se je naše Domovine oduševljeno .
pjevala i orila himna posvećena tome veli-
kanu, koji je pred Bogom i pred svijetom
|rodnu svoju zemlju podigao do one vedre
visine, s koje poredak, prosvjeta i blago-
stanje utješljivim svojim zracima, kako ono
blagotvornog sunca, sve obuhvaćaju, sve
oživljuju. On je posvuda bio priznat, hva-
ljen i čašćen, kako pravi nadahnuti vogia
u svakom dobru, u svakom pothvatu na'
religijoznom i gragjanskom polju, te su
posvuda i muško i žensko, starci i dječica |
iz svega grla ponosom pjevala: »Ljubimo
te naša diko«, a završavalo tvrdom  zavje-

dušom tvoj!«

Div je podlegao starosti; bi sjajno po-
kopan; — Djakovačka crkva čuva mrtve!
uuegovi tuke. Zamdaštipomeni, govori:
hvalevrijedno naš sabor odredi svotu za spo-
menik, primjer naslijediše neka općinska vi-
jeća, malko potraja i sve zaspi

I u ovomu imamo očiti dokaz naše ćudi,
koja plane kako rukovet slame, plane a ne-
tom plane, od svega ostaje pregršt pepela,
ni cigli jedan uzorak.

A ipak mi smo imali u našem narodu,,
kako kroz vijekove neprekidno, tako i u,
prošlom stoljeću uprav vanrednih umova,

\ljudi svjetskog glasa, koji bi u drugomu '

narodu imali na pretek spomenika; a kod;
nas jedva da se znade, gdje im kosti poči- |
vaju! Prigje li putnik, koji je proučio našu,
povjest, razabrao ljutu borbu da se narod,
osovi na svoje noge, da bude svoj u kući|
svojoj, da se pokloni pepelu onijeh, koji/
su se lavski borili i snagom i pameti, ode,
li n. pr. na Mirogoj, gdje počiva Rački,
naći će priprosti grob, ode li na Boninovo '
gdje. počiva Klaić, naći će priprosti grob,
ode li u S. Teklu ispod Podgore, gdje po-/
čiva Mihovio Pavlinović, i tu će naći pri-/
prosti grob; što više? Zaređa li oko Za-
greba, na svakom stupaju nailazi na ime
Strossmayerovo, na ime Mecene našega, ali
će uzalud tražit vidljive spomenike, koji bi
|potomstvu javljali, ne harnost ispraznih ri-
\ječi, nego faktičnu harnost naroda, za koga
je puni vijek, mal da ne, radio i trudio da
\ga usreći, da ga izdigne visoko, kako bi
ga zavidom ostali narodi gledali!

A ipak je“ poštovanje i harnost prama
zaslužnim mrtvim najbolji dokaz pravog
 čuvstvovanja, stvarnog napretka svakog
naroda!

Gospogje se Zagrebačke zauzeše, uteme-
\ljiše odbor, koji sakuplja novac"da "se" po-
digne u milom pokojnikovu Zagrebu pri-
kladni spomenik. Ima mjeseca da malo po
malo kaplježpo nešto, po zadnjem iskazu
jedva jedvice 30.000 kruna, ali što je to
prama harnosti cijelog jednog naroda ? Raz-
ložitom ovom pitanju ne dajemo odgovora,
(ali bi bilo skrajno vrijeme da se pokrene
opće sabiranje, da se stvar privede što prije
kraju.

Tom nam je namjerom narodni poslanik

probama gov toki

du u nevolji biti nam vrlo slatki i lju-/
bazni. i Naš podlistak o »Aleksandrijskom pita-
Hrvatski nam pak ponos kaže si-|nju« upekao je u živo meso gospara Luja,
gurni put k našoj svrsi i ulijeva nam |P4 nam kroz zadnji »Dubrovnik« odgovara
samopouzdanje u naše sile diktujuć,! '9 ha način kako se pristoji sumahnitoj
nam borbu za domovinske ideale. | Blavi punoj irlezije. Nijesu, gosparu Lujo,
Vara se zato, ko misli, da će mu|*Sektarski neznalice oko ,,P. C. H.“ izlile
Beč ili Pešta stvorit Hrvatsku; nju će|3“9! stekliški otrov na »jednoga doista ne-
stvorit Hrvati! \izmirljivog njihovog protivnika«, nijesmo mi
Jeste li nas razumjele, očajne duše? "€&o učenjak i [akademičar Tomić — on
Vas je operušao. Da ste pak Vi naš doista

QACIDET »neizmirljivi protivnik« to smo uvjereni, a

znate li zašto: jer nam nije prirogjeno hva-

govanje s političkim činovnicima; ne-,+-

. : : : i : ta
rom: »Ili u vatru ili u boj, Svak je srcem zo) ih pitati zašto su se ono“sizvili bu i djeci:

\jesmo zaista zaboravili ni onu Hande- blago palom zgrče.

a što je glavnije, moći će se rijeti da ga!le i misle o nama i umjerenije mad-| Neka ovo pismo dobro upamte naši či-

žarske perjanice Banify i Tisza. Svi |tatelji. Naši brojni sumišljenici razsijani iz-

\smo ogorčeni na izvješće najumjereni- | megju našeg puka neka ga odvraćaju od

(jih ljudi sadanje madžarske vlade u en-  šietnog po domovinu nam  seljenja, neka

ciklopediji Laorusse, da je Hrvatska liječe ovu epidemičnu bolest. Vršimo svoju

Viču na nas. \»une petite province de I' "Hongrie a-| dužnost!

\vec sa propre dičte«. | GUP

Austrijanštinom nas bijede, a s na-|  Vidimo?stanje u" Banovini, što su|

ma one brojne čestite Hrvate po cije-,od nje Madžari učinili; vidimo, što je,

loj nam otadžbini, jer se nijesmo htje- od nas Austrija. Sve to nas upućuje, Malo odgovora

li dati vući za nos od naše gospode|da se čuvamo ovih prijatelja, koji zna- | gosparu Luju.

političara, da kadimo kao mnogi dru-|

gi riječkoj rezoluciji; jer se nijesmo

htjeli zanositi za madžarskim šovinisti- |

ma iz patriotskog straha, da pomažu-'

ći njima ne odnemognemo sebi. A sve,

ove objede svjedoče žalosni fakat, da,

su se u nas neka čeljad naučila samo

nahodit se u čijoj tugjoj službi, pa ne,

mogu ni promislit, da se može komu!

drugomu služiti osim Beču i Pešti: da

se može služit i Hrvatskoj! U toj sve-

toj službi hoćemo mi, da se nalazimo.

To narod uvigja i za to je radosno piereijg ta-<p.

privinuo na svoje junačke prsi naš list. : lisati ambicijozne i napuhane glave! Vi ve-

Bijedi nas — ko? Drzovitost i be- l Aineriku kO d 02 (0. lite, da je naša zastava me hrvacka; to nas

zobraznost nijesu najoštrije riječi, ko- : __jni najmanje ne smeta, jer ako iko, Vi ni-

jita se to smije okrstit. Predbacuju nam | nema te sedmice, a da preko Gruža ne jeste zvani, da sudite naš rad. Kritiku

oni, koji viču na austrijsku puliciju, a ide naš narod na buljuke u bijeli svijet za gosp. Jovana" (Tomića .nazivljete »pseudo-

ona im je u krvi. Nećemo im u pr RE PENN. idu PRN EEA _ Zo _ , jer zavija

ivati Hutešleucčiia? - du naši ljudi iz okolice, a navlastito Ko- . U ostalom, neka je ilo glaso-

toči: dogivati oma učtonanige + a \nmavljani. Ostavlja ko stare roditelje, ko lju. viti naučenjak, u Vašem7slučaju mi dr-
icw, kuću bez života, zemlje bez žimo Tomića, ne iz inada ili zavisti prama

a našoj općini austrijski barjaci; ni- težaka; i to sve ieti ka da se tamo pusto Vama, nego jer Nodilo samo hvali radnju,

i veli da je stoprv po Vama za nju obaznao,

lovu obranu, kad je sva Dalmacija u-| A posljedice? Ko ispita loše ekonomno | dočim Tomić pozitivnim dokumentima doka-

stala, da brani jedino, što joj je osta- | stanje naše domovine, uvidjet će, da ;č 10-/2uje njezinu neosnovanost. Znate li Vi koja

kič mastite izmegiu Inite 10 1 iitoe

lo: svoje poštenje; ne treba nam su- (mu dosta krivo i izseljivanje. Dalmacija ne-
više govoriti o njihovim  metanisanji- | ma svoje najbolje mladosti, koja će je o- dokumentovane tvrdnje?! Pa zato jer Vam

ma vladi bečkoj i zadarskoj sve do |bragjivat, koja bi od nje moglaz učinit vrt; | je Tomić napisao nepovoljnu kritiku, Vi ga
riječke pustolovine. Dobro to oni zna- dug je pritisnuo, a od toga "opet je dobar | nazivljete »mladi jedan novopečeni srpski
u, a vide uz to, da su baš s toga u|dio nevraćeni zajam za put u Ameriku ; o- | akađemičar«, te tim nanosite uvrjedu srpskoj
uku omraženi, pa za to oni i doba- padanje pučanstva je pojava, što treba, da akademiji i onomu Beogradu, koji Vas je
cuju ovo nama, jer im smetamo, da zabrine svakog narodnog gospodara. Koje- primio i kruh Vam u ruke dao!! Što nas
nas tako preteku. Govore prije, nego kakvi bezdušni agenti znadu narod na sva- pak upućujete na martovsku svesku »Dela«,
im rečemo. ke načine"motati“bilo usmenim, bilo pisme- | uputite ragje gosp. Tomića, on Vas je —
Odista niko ne bi bio sretniji od nim ili preko nekih pučkih novina obeća- | kako rekoh — operušao, a uvjereni smo,
nas, da su naša gospoda rezolucijona- njima, da bježi iz doma, jer će u tugjini da Vam on ne će dužan ostati. Svakako
ši prekinuli za vazda svoje sveze s au- lako dobiti para i tamo. će nešto vidjet i|ćemo i mi pročitati »Delo«, da vidimo, dokle
strijskim vladama. Mogli bi smo se uživat. |, Vaša irlezija dopire.
bar tad nadati, da će nakon onog neu-' Sve se te lijepe nade rasplinu, čim se| Vi se hvastate da ste o gornjem pred-
spjeha riječkog stupit na pravi, narod- odvežu konopi parobrodski od domaće o- metu »ja prvi iznio veliki broj nepozna-
ni put; da ne će prosjačiti više u ni- bale. Odmah budu na"čistu, da su oni ni- |tijeh dokumenata i činjenica«. Ne velimo
koga milosti, nego osvijestiti ovaj puk, šta drugo, nego već tučroba nečije špeku- | da nijeste, ali ste ih na žalost, kako Vam
što su ga lakoumno ponizili i zapu- lacije, da se tu s njima postupa kao s mar- je Tomić dokazao, naopako shvatili, a to
stili, te u njemu tražiti jedino solidno | vom, i što se tiče hrane i spavanja i u sva- | Vam se može donekle i oprostiti, jer što
uporište za postignuće narodne mete. kom drugom pogledu. lza prvog obično | za koga nije, pa nije. Da ne bude to ona
Ali iskreno velimo — mi se boji-|slijedi drugo razočaranje. Nije Amerika ono radnja, o kojoj ste na stotine puta u sve
mo. Teško nam je nekako vjerovati, što je izseljenik mislio ili bolje, kako su četiri strane svijeta kroz »Jedinstvo« i kroz
da se čeljad, koja su do jučer služila inu drugi nalagali. Iz stida mnogi to neće tolike srpske listove irubili, da je spravljate
Beču, danas pokušala promjeniti gospo- da prizna i javi kući istinito stanje, ali sj potgaom stote obljetnice pada repuplike,
dara, ne povrate opet sutra u staru jesu rijetka ni pisma ovog sadržaja, kako |pak? Pak -— ništa: parturiunt montes,
službu, dapače, ako znakovi ne vara- ga je primio urednik vrijednog »Pučkog nascetur ridiculus mus. Da nije i ovo što
ju, ne će ni da čekaju to blaženo su- Glasa« od svog sestrića. slična onome, kad su svi listovi trubili i
tra. Bojazan naša proizlazi iz njihova Dragi Ujko! Vašu slavu raznosili zato, što bi ste tobože
dosadanjega rada, a Bože daj da se Javljam ti, da sam zdravo stigao u Ame- bili našli dva manjkajuća pjevanja »Osma-
prevarimo. Prevara bi ova mogla do- riku. na«? Spominjete li se?
nijeti samo sreću našemu mučenomu Pitat ćeš me, kako mi je ovamo? Ali veoma lasno, da se Vi ne spominjete,

bro i ne ravljamo, kao što to la-
ko zaborave naši ači. Zato dovi-
|kujemo narođu sad i vazda, neka se

 

 

narodu. Svakako ćemo u malo vreme-
na biti na čistu. |
Ne napisasmo ove retke, da se bra-
nimo od kleveta, jer sami klevetnici
ne vjeruju u njih. Još manje to uradismo, |
da se pravdamo pred svojim čitatelji-
ma i prijateljima, jer oni dobro pozna-
du nas, a poznadu i neki soj ljudi,
koji hoće, da im se svak klanja i za-
klinje ko Pitagori na njihove riječi. Na
ovo se osvrnusmo, da progovorimo |
ponovno jasno i bistro neke riječi:
Pravaši smo, Starčevićevi učenici,
kao što je negda bila i »Crvena Hr-
vatska«. Živemo i umiremo samo za
narodno dobro. Poznamo povjest, po-
znamo sve zlo, što nam ga je Beč u-
činio i što ga čini. To pamtimo do-

čuva Austrije, što on i radi, ali ne će
to većina »naših stojtevnjik. | »vi-
teške« Madžare , Čuli smo
za Luja Košuta, Franova oca i neod-
visne stranke i za njegovu »naklonost«

 

Hrvatskoj; znamo što va
Granka hoće. Cia smo dale. Mo ve
i

Da se tužim, koristi mi nema,
Svaki dan se gora muka sprema.

Kamo sreće da sam tebe poslušao i da
sam kod kuće ostao! U zao čas mi moj
dolazak ovamo ! Ledi veliki a rabote rizič-
ne. Od truda kosti puknuše. Tu treba ra-
diti svaki božji dan: i u svetac i u petak;
a što je najgore, treba raditi jednu sedmi-
cu obdan, a jednu obnoć. Tu se ne gleda
je li kiša ili snijeg; tu treba raditi, pa ka-
ko ti bilo da bilo. Ja sam se htio još pr-
ve sedmice vratiti kući, ali neću prije nego
dobijem barem za putne troškove. Ubvam
u Boga, da ćujih dobiti kroz četiri-pet mje-
seca, pa eto me odmah natrag, jer predvi-
gjam da bih7prije godine dana ovdje kosti
ostavio. Za žive oči ne bih više ostao u o-
voj zemlji, koju sam dosad stoput prokleo
i stoput se pokajao da sam u nju došao.

Pišem ti ovo pismo roneć trostruke suze.

Ako o Uskrsu pogješ doma pozdravi sve
naše, a svakoga, koji bi htio zaputit se o-
vamo, zaklinji živim Bogom" da ne ide, ne-
go da kod kuće ostane.

Da si mi zdravo, dragi Ujko!

Pittsburg. 23 veljače 1906.
Tvoj

sestrić
Ante Sumić.

jer izgleda, da ste jako slaba pamćenja, a
to ću Vam evo i dokazati.

Vi velite u »Dubrovniku« od 12 Marta
1906 doslovce ovo: »Najzad, gospodine u-
redniče, dozvolite mi da dementujem  tvr-
gjenje piskarala u »Pravoj« da sam ja »pre-
zirom« govorio o Gjalskome i o Tresiću i
da sam sdm sebe ubrojio u dobre književ-
nike. Ja sam prosto indignacijom odbio
drsko tvrgjenje tog istog piskarala, da »ne
treba da očajavamo za našu književnost
dok imamo Martića, Gjalskog i Tresića« —
što je involviralo uvrijedu cijeloj srpskoj
literaturi i to u srpskom književnom listu —
a o sebi nijesam ni riječi progovorio, nego
sam u nizu uglednih našijeh književnika,
koje pomeriuti piskaralo bijaše prećutao,
pomenuo moga brata zaista i u Hrvata i
u Srba priznatog dramatičara i pripovjedača«,

Laž sve ito najprostija laž, dragi gosparu
Lujo! Ako Vi u Vašoj frleziji pišete, pa
zaboravljate, što ste pisali — mi Vam tomu
nijesmo krivi. Prvo: laž je da nijeste pre-
zirom govorili o Gjalskome i o Tresiću.
Jeste i to nazad malo vremena, biva u istom
listu »Dubrovnik-u« broj 43. od 22 Oktobra
1905. Tu pišući o Gjalskom i Tresiću kao
|književnicima, iza imena Tresić stavljate u