PROMA i četvrt godine surazmjemno; za inozemstvo polugodište. Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K 5; na po ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da |i a jt 1 K 8 — Ko pedbrojen i za došasto godišnje GLASNIK IZLAZI SVAKE SUBOTE -— POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA. Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARI Odgovorni uredaik FRANO SCHICK. STRANKE PRAVA u DALMACIJI. U DUBROVNIKU 30. Novembra 1907. RVENI HRTATSNA_ Godina lil. kirani ne primaju Pretplaii, pisma, dopisi i oglasi šalju se Administraciji lista. — Za zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku a koji i se više pula liskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi aelran- se. -— Plativo i utužijivo u Dubrovniku. ,»Kamarilci“ ! — ,,Gjeneralaši“ ! — ,flustrijanci“ ! lina nekoliko vremena, da naši protivnici, |služi se svim mogućim sredstvima protiv| imala bi računati ovim pravom, te podu- u nestašici ozbiljnijih sredstava da nas uta- mane, trude se, kako bi nas pred narodom | diskreditirali, nazivljuć nas kojekakvim «ka- | marilcima», «klerikalcima» i t. d. Ko je pratio cao je svoje otrovne strijelice proti svako- da udovolji Hrvatom.... razvoj političkih stranaka u našoj pokrajini, | a u prvom redu rad stranke prava u Dai- maciji, taj je više nego sjeguran, da u Dal- maciji nikada nije opstojala nijedna hrvat- ska stranka u službi t. zv. kamarile. Da, autonomaška stranka pod vodstvom Lapenne | čevićanske misli i pobjeda u zadarskom sre- | vatsku. Taj i Bajamoniia biia je takova, a to bijaše u eri kad su se ljudi narodne stranke sa službe svrgavali, kad su se novine na užasan na- čin plijenile, kad su se tamnice punile, kad! Pravaške stranke. lInsinuacije, klevete, de- nuncijacije bile su na dnevnom redu; a «Narodni List», organ popa Bijankinija, ba- me, koji nije htio služiti njegovim intere- ostao prištegjen, a prigodom zadnjih izbora ova sramotna kampanja proti pravaškoj stranci dosegla je do vrhunca. Snaga star- zu porazi protivnike, te se osvjedočiše, da se ne može lako obračunati sa pravašima; stranka pravaška u zadnjim izborima poka- zala je svoju jakost i zrelost. «Politički kon- \ prijeti težnje Hrvata. Na taj način samo ona može vršiti veliko zvanje na isioku. Ali, da Austrija uz Hrvatsku, može naprijed, treba Inače neda se | pojmiti politika Austrije na Istoku. Mjero- \sima. Nijedan od prvaka stranke prava nije | davni krugovi nasuprot rade na način koji \nemože biti koristan ni po Austriju ni po Hrvatsku. To bi moglo nekoje Hrvate do- \vesti do zaključka, da misle samo za Hr- dan mi ne želimo, pače bismo g. Bijankini, a mislimo da nije bio s toga , kamarilac, niti da bi mu se gornjim riječi- |ma mogla podmetnuti austrijanština; opa- su se po noći premetačine vršile, kad su se | sorcij» kad nije uspio nepristojnom propa- ziti nam je, da su jednako mislili svi oz- cijela sela zatvarala, ralištu ljude ubijali, i kad su procesi za procesima slijedili, i kad se je na namje- sništvu napijalo smrti Klaića, i kad se je već o vješalima govorilo, pa se bio imenik napisao onih, koji su se objesiti imali. To! je bilo heroičko doba narodne borbe u Dal- maciji : doba idealizma i zanosa. Stranka Lapenne i Bajamonta, koja je podržavala tradicije mletačkog gospodstva u Dalmaciji, bila je stafaža bečke kamarile na uštrb na- pokušao je lažljivim insinuacijama degradi- Ali šta da predbace pravaškoj stranci u po- krajini? Zar afarizam? Ali mi možemo mir- no pozvati naše protivnike, neka nam kažu, u koje su to posle ušli naši ljudi i da su se okoristili svojim položajem, rabeć ga u osobnu korist. Afarizam nepoznat je sve do danas u našoj stranci, a oni koji nam ga prišivaju, hoće da nas sude po sebi; jer se kad su žandari na bi- gandom slomiti redove pravaške stranke, biljniji političari u pokrajini sviju stranaka, ako je u tome danas nastala kakova pro- \rati ugled pravaške misli pred narodom.| mjena, to bi trebovalo pripisati tome: što \izumriješe ljudi, koji su bili sposobni pred- | voditi narod u jednoj političkoj akciji, a \zamijeniše ih politički pigmejci. Ako g. Bi- \jankini, koji se je držao spomenutih poli- \tičkih načela nije bio kamarilac, ako Klaić li Pavlinović jer jednako mislili nijesu bili \stoga nikakovi kamarilci i austrijski pulici- rodne svijesti, koja se u ono doba počela u njima čini nevjerojatuo da Prodan nije sa- političke glave — nerazumijemo zašto bi Dalmaciji buditi. Borba je bila žestoka, | gradio niti jedne palače u Zadru, niti opre- |bili kamarilci dubrovački pravaši, koje se borba izmegju sile i ideje i ideja konačno pobijedi. Narodna stranka slomi Bajamonta, navijesti smrt nenarodnoj stranci, koja je za dugi ofz godina imala vlast u svojim rukama. Narodna stranka izvojšti većinu u saboru, Vlada uvidi da joj se je prilagoditi novim prilikama, a i narodna stranka ima- jući pred očima narodne interese, nije pro- slijedila u smislu jedne opozicijonalne stran- ke prema vladi, već je dapače tražila neki modus vivendi sa vladom. Mnogi su stali zbog ovoga koješta predbacivati narodnoj stranci, kao da se pretopila u nekakovu vladinu stranku, ali ni Klaića ni Pavlinovića to nije smelo, oni proslijediše udarenom stazom. Jesu li imali u tome pravo? Dosta je reći, da je narodna stranka pohrvatila, u koliko se jezika tiče, općine i škole, koje su prije bile talijanske, da je pohrvatila sa- bor i svu autonomnu upravu. I pohrvaćenje spljetske gimnazije njezino je djelo: a to je neprocijenjiva i neizmjerna stečevina. | ako sve ovo rado priznajemo staroj narodnoj stranci, ipak joj ne izdajemo svjedočbu po- litičke korektnosti, jer nije uradila sve što je mogla i morala, jer nije hrvatskoj stvari učvrstila temelj u čistom pravcu tako da ju zajamči proti svakome vihoru. Nego mi pi-, tamo, da li bi spomenute uspjehe bila po-' a narodna stranka, da se je u svakom slučaju stavljala na opozicijonalno vište prema vladi i gojila prema istoj ne- | povjerenje? Mi mislimo: me sjegurno. Ko; bi se usudio predbaciti Klaiću, Pavlinoviću i Montiu kamarilstvo, jer u naknadnim iz- borima za carevinsko vijeće birali Antoniettia i Flucka? Pravaškoj pako stranci predbacivati au- strijanštinu i kamarilstvo više je nego smije- šno, osobito kad takove insinuacije dolaze od osoba sumnjive političke prošlosti. Po- znato je naime, da je pravaška stranka bila gotovo uvijek u oporbi i od svoga stano- višta nije nikada ni za dlaku, bilo načelno, bilo u praksi odstupila. Pri izborima, i ako bi ona imala ogromnu većinu naroda, ona je ipak stradala, jer vladi — koja je pri- - |vatskih patriota. Austrija nije njemačka dr- + [žava, a iskustvo je i dokazalo da uz sve| dijelio bogati miraz svojim rogjakinjama. Naši protivnici, neznajući pronaći ništa no- va, hoće da paradiraju one rekriminacije, koje smo mi, u svoje vrijeme, punim pra- vom, nabacivali na neke ljude njihove stran- ke; tom razlikom, što-su naše optužbe bile temeljite, jer se osnivale na samim činiima, dočim njihove po nas neimaju smisla. Oni danas obiegjuju dubrovačke pravaše s «au- strijanstva» i «kamarilstva», a ova je objeda nastala nakon zloglasne pokojne «riječke rezolucije». Svaki onaj, koji nije htio pri- gnuti čelo pred jednim Franom Supilom, Polonyem, Trumbićem i Košutom, bio je: «bečki plaćenik», «kamarilac», «austrijski pulicijot». Ali nas ipak ova hajka naših pro- tivnika nije ni malo smela, mi smo i dalje proslijedili u obrani zdravih pravaških na- čela, a dogogjaji su nam dali pravo. Dok smo mi pred očima naših političkih proli- vnika bili austrijanci, jer ne htjeli pod ma- gjarski jaram, oni su za mas prije bili pe- štanska kamarila, a danas su bankrotirana magjarska kamarila. Od austrijanštine, koja hoće da sve skuči pod Beč, do one koja neće magjarskog gospodstva u Hrvatskoj, dalek je put. Naši neprijatelji objegjujuć nas sa austrijanštine, neka dozovu na pa- met rasprave i borbe hrvatskih sabora od godine 1861. i od godine 1865; a osobilo stano- | one sudbonosne prvoga hrvatskoga sabora. držali ovog načela, pa i danas, Austrijanstvo se je takogjer prigovaralo onim elementima prvih hrvatskih sabora poslije proglašenja ustava, koji su priznavali za- jedničke poslove čitavoj monarhiji, kakovi proizlaze iz pragmatičke sankcije, te htjeli, da Hrvatska sama te poslove uredi sa Be- čom. Ali to nije bila nikakova austrijanšti- ma; jednako kao što nije nikakova austri- janština kada mislimo, da će Hrvati u beč- kom parlamentu, gdje gospoduje slavenska većina, naći više oslona u proizvagjanju svojih ideala, nego li u peštanskom saboru, gdje gospoduje magjarska prevlast i poli- tički šovinizam. Da li je baš tako, mogao bi nam kazati i sam zastupnik Bijankini. Go- dine 1883. Don Jure Bijankini je pisao : «Interesi Austrije i Hrvatske daju se naj- ljepše spojiti: to je dapače želja svih hr- napore ona nemože njemačkom. Hrvate osobito nije moguće raznaroditi. Au- strija što je izgubila na zapadu ima nado- knaditi stečevinam na Istoku. Ali do tih ste- čevina, ona može doći jedino pomoću Hr- vata i Hrvatske, Hrvati ne traže drugo već sjediniti se u Austriji; u Austriji biti veli- kim, sjedinjenim i odlučujućim narodom. Ti njihovi zahtjevi su opravdani i po po- | tendencijozno hoće odvojiti od ostalih pra- | vaša u Dalmaciji, jer se još i danas drže \ gornjega načela obrazložena jednom od g. \Bijankinija. Opažaju li naši protivnici t. zv. \ «hrvatske stranke», da sa svojim insinuaci- \jama protiv Pravaša, oni udaraju žig sra- mote na čijelu hrvatsku politiku u našoj pokrajini od '80 do 903 i istodobno da di- skreditiraju vaskolik politički rad ponajbo- ljih političara sviju stranaka. Naše stanovište prema vladi ostaje ona- kovo kakovo je uvijek zastupala pravaška stranka dok je još i Bijankini u njezinim redovima vojevao, od toga se stanovišta du- brovački pravaši nijesu nikada udaljili; a ne mislimo, da znači udaljiti se od pravaš- kog stanovišta ne priznati politički suvere- nitet Supila, Ćingrije, Bijankinia, Trumbića, ili ne izdati svjedočbu liberalnosti i veliko- dušja Košutu i Polonyi-u. Pravaška stranka, koja nikada sa vladom nije sklapala nika- kovih političkih kompromisa, vodila je pre- ma vladi najžešću oporbu svaki put, kada bi ova radila proti interesima hrvatskog na- roda; ali voditi oporbu i onda, kada se vlada pokazuje sklona prema narodnim in- teresima, u ovom slučaju goniti opoziciju jedino iz prkosa i inada, mislimo da je ne samo neumjesno već i štetno po narodne linterese. Dubrovački pravaši uvijek su se makar nas protivnici i nazivali s toga kamarilcima. G. Bi- jankini, taj stup t. zv. «hrvatske stranke», pisao je jednom prigodom: Kod nas mnogi misle, da je vlada neka bete noire, od koje valja stati sto milja daleko; «da je vlada neki zloduh, komu je jedina zadaća da hudi narodu, da ko opći sa vladom, taj nemože da dobra misli narodu. Odatle s nekih strana vika na našu stranku, da je izgubila svoju prvašnju neodvisnost, jer traži neki modus givendi sa današnjom vladom. Ta, ljudi božji, nebudite divlji, kO oni seljaci, koji netom vide u selu kakva čovjeka pod klo- bukom, javlja se jedan drugomu: svrći blago u stranu, eto rubača ! Dok se vlada ukazuje naklona našim narodnim interesima, bila bi skrajna lu- dost, goniti neke neopravdane prkose, hti- juć time izlicati neku zlo shvaćenu neod- gisnost, Naši ljudi znali su svedjer sačuvati neodvisnost stranke, ko što su znali u sva- koj prigodi i samoj vladi kazati ih oštrih, kad bi vidjeli da skreće sa pravoga puta; ali pokazivati se u načelu vladini protivnici, to ih zdrav razum nemože svjetovati. Pu- stimo našim protivnicima — kliće Bijanki- ni — da odnošaje naše stranke sa vlađaju- ćim krugovima tumače nekim ulagivanjem sa naše strane, a mi ostanimo kod uvjere- vjestničkom i po narodnom pravu. Austrija - nja, da niši ljudi neće nikada izložiti do- ga žalili». Evo, ovako je pisao jednom | \joti — kako bi rekle neke nadute današnje. [stoltnatve stranke nikakvim malo pohvalnim kumovanjem na uštrb narodnih interesa. G. Bijankini nije sjeguruo zaudarao kamaril- stvom kada je izdao gornji recept o odno- šajima hrvatskih političara prema vladi; da li je umjesno i pošteno dubrovačkim pra- vašima pudmećati kojekakvo kamarilstvo, jer i danas oni se čvrsto drže onoga stanovi- \šta koga se je uvijek držala stranka prava, pa i Klaići, Pavlinovići, Bulati, Vrankovići i Čingrije ? — neka odgovore naši protivnici ! Zar za volju Supila, Smodlake i mladog | Čingrije, da dubrovački pravaši stupe u o- \poziciju prema vladi i onda, kada ova obe- |caje željeznički spoj Dalmacije sa Hrvat- Iskom i ekonomsko podignuće zapušte- ne naše pokrajine? To bi značilo u- dovoljiti hirima pojedinaca i potpomagati ostracizam Magjara nad Hrvatskom. Pravaši \neće spriječavati nikakovu vladinu akciju, \koja ide za ekonomskim podignućem naše pokrajine, oni će čekati da djela odgovore [RADNA ne uzsljnde li djela, stranka \prava neće štediti ni vladu ni vladine čim- Ibenike, ona će znati sačuvati svoje dosto- janstvo i dostojanstvo naroda. | Jesmo li s toga kamarilci? Naši protivnici \u svome bijesnilu, kad nemogu inače da nas diskreditiraju predbacuju dubrovačkim pravašima zadnju pravašku skupštinu u Splje- tu, gdje dvojica — trojica, da opravdaju svoj istup iz stranke, htjeđoše baciti žig sramote na dubrovačke pravaše. Pohvalno je, da je skupština shvatila cilj njihovih in- sinuacija i prezirom ih odbila ; dotična go- spoda, osobito inače vrijedni Dr. Majstro- vić, nasjedoše inirigama neprijatelja stranke prava, koji odavna nastojaše razdvojiti pra- vašku stranku u Dalmaciji. Našemu listu predbacivalo se, da je tiskao dopise iz Ma- karske, koji da su potekli iz pera jednog političkog komesara u Makarskoj. Mi ne- znamo jesu li zbilja oni dopisi iz pera do- tične osobe, ali sa stalnošću možemo ka- zali, da su cni dopisi nosili potpis sasvim druge osobe, koja nije u nikakovoj vladinoj službi; kasnije kad smo bili obavješteni gla- vom od Dr. Majstrovića, da oni dopisi ne odgovaraju istini, mi smo im uskratili pro- stor našega lista. Iznijela se i jedna notica našega lista, gdje zamjeramo dubrovačkoj općini, što prigodom Careva rogjen-dana nije dala rasvijetliti grad po običaju, i u onoj prostoj vijestici htjelo nam se je pod- metnuti neko kamarilstvo. Istina je, da smo mi to zamjerili općini, jer nam nije milo \da se prkosi nekolicine osvetu na cijelom | gragjanstvu ; a kao što nemislimo, da je | kamarilac spljetski načelnik, kad posebnim oglasom u spomenuti dan pozivlje gragjan- \stvo, da izrazi čuvstva lojalnosti svome hr- 'vatskom kralju, mislimo da nijesmo ni mi \kamarilci, kad želimo da se dostojno i kod nas onaj dan proslavi. Predbacivalo nam \se je, da smo tobože mi upriličili dolazak \Konavljana u Dubrovnik, prigodom zadnjeg | posjeta prijestoljonasljednika. Naša stranka \ne treba da soli pamet Konavljanima u to- me pogledu, jer su oni dosta svijesni. A kada bi smo u istinu mi bili sve ono u- priliči ispovijedamo, da se toga ne bi sra- mili, već ponosili. Godine 1888. Juraj je Bijankini pisao: «Prejasni nasljednici prije- stolja ne dolaze u pohode nijednoj stranci već cijelome narodu hrvatskom. Oko njih “će se kao oko svetoga ognjišta sabirati si- Imovi našega naroda svih političkih stranaka, a svi samo jednom misli i jednim osjeća- jem, da proslave dolazak njihov u našu sre- dinu. Svi da kažu: kraljeviću naš hrabreni, slijedit smo te pripravljeni». Je li '88 g. Bijankini bio kamarilac? Jesu li kama- rilci dubrovački pravaši, kada sa Pavlinovi- ćem kliču : «Živi, kralju, u vjernosti zakle- tvam otaca tvojih, kao što Hrvati živu u v otaca svojih. Ti znaš, svijetla kru- no, da su Hrvati na zapovjed tvoju stražili |stotine godina na obranu tvoga carstva. Hr- vati svoje kosti, za te i za tvoj dom, u tu- gjini ostaviše. Daj dakle danas, da i mi si. | novi hrvatski, na miru skupa uživamo na- rodne naše pravice. Ti znaš kralju, da su pravice hrvatske, da zemlja hrvatska bude cjelokupna; da nam zakone nitko ne kroji: mi smo Božji pa tvoji. Pravice su hrvatske, da nijedan zakon, nijedan jezik, nijedan tu- gjin čovjek ne sudi i ne zapovijeda u zem- lji hrvatskoj. Ti znaš, kralju, da su pravice hrvatske, da novcem hrvatskim nitko ne go- spodari, do Hrvata uz hrvatskoga kralja. Kralju, nek se vrše pogodbe na Cetini u- govorene, nek se vrše zakletve tvoje i otaca tvojih; to pitaju svi vijerni primorski i po- sovski Hrvati», — to pitaju i dubrovački pra- vaši: jesmo li s toga kamarilci, ako smo, : sa ovakovim kamarilstvom mi se ponosimo ! Ali mi pitamo, koji su to svijesni i ne- odvisni ljudi, koji se usugjuju pravašima predbacivati nekakvo «kamarilstvo»? Jesu li to kakove mudre glave, ozbiljni i snažni političari, nepokolebivi harakteri, čiji bi rad u istinu bio takav, a da bi njihov glas mo- gao odjeknuti političkim svijetom i name- inuti se svojim auktoritetom? Mislimo: n?. Ne osvrćemo se na razne insinuacije poli- tičkih probisvjeta, koji nikada nijesu bili u nikakovome dodiru sa strankom prava, nji- hove insinuacije mogle bi se donekle o- pravdati trajnom mržnjom, kojom su uvijek pratili svaki patrijotičan rad pravaške misli u našoj pokrajini i u Banovini; ali je va- žno i vrlo interesantno pozabaviti se sa ljudima, koji su nekada vojevali u redovi- ma stranke prava, a kada ovi, zbog kako- vih političkih špekulacija, okrenuše legja, sasuše na istu otrovne sirijelice pokvarenog svog značaja. «Novi List», «Crvena Hrvat- ska» i «Narodni List», to su novine, koje su nekada najodvažnije ustajale na obranu političkih načela Starčevića i Kvaternika. A danas? One danas vode najžešćiju«opo- ziciju. Supilo i Don Jure Bijankini, koje je baš pravaška stranka iznijela na političku površinu, od jednom pretvoriše se u naj- krvnije njezine neprijatelje; i danas oboža- vaju ono, što su nekada prezirali, a prezi- ru ono, što su nekada obožavali. Može li se to pripisati napretku shvaćanja političkih načela i dosljednosti njihovog političkog značaja? Sumnjamo. U istinu, ko je Frano Supilo? Inteligenat čovjek, ali bez ikakove kulture, negda urednik stare «Crvene Hr- vatske», a danas «Novoga Lista»; negda najžešći protivnik magjarske politike, i za- govaratelj aneksije Bosne-Hercegovine Au- striji. A danas? Kroz kakove faze nije pro- \šao Supilo, dok se od pravaša nije pretvo- \rio u nekakovog hrvatskog političkog «na- \prednjaka» izvan stranaka. U Dubrovniku inače njegova je politička karijera vrlo do- bro svakome poznata, a mislimo da ima | mnogo šta česa bi se on morao danas sra- miti; ali ipak to njemu ne smeta, da se svakom prigodom blatom nabaci na dubro- vačke pravaše kojekakvim insinuacijama i klevetama, koje mu odavle šalju neka grlo fina gospoda. Ko je Dn. Jure Bijankini, taj drugi heroj u borbi proti pravašima ? Nitko g. Bijankiniju neće zanijekati, da je mnogo, bilo u saboru ili parlamentu, koristio našoj pokrajini; ali mu nitko svijestan neće pri- znati politički karakter i dosljednost. G. Bijan- kini upotrebljuje dva politička cerimonijala, jedan mu služi pred narodom, a drugi u predsoblju bečkog ministarstva. Od onoga časa kada je Bijankini nazvao u «Nazio- nalu» Starčevića famigerato i nazdravljao Dr. Franku, pa do danas, kroz kakove po- litičke evolucije on nije prošao ? Od gorlji- vog narodnjaka, pa pravaša pretvorio se u nešto — u što? ni on sam nezna; a osva- me li jednog dana u demokra njačkom taboru, neće nas iznenaditi — to će za Don Juru biti politički oportunizam i politička dosljednost razvoja nestalnog njegovog karaktera. O gosparima oko «Cr- vene Hrvatske» ne treba vele raspravljati. Oni su uvijek bili «dosljedni» u politici, pak su «dosljedni» i onda kada nas ka- \marilcima nazivlju ! \ obod ika