Br. 157. AN Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po i četvrt godine surazmjerno; za inozemstvo polugodište. me vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto U DUBROVNIKU 22. Februara 1908. ATENI M GLASNIK STRANKE PRAVA u DALMACIJI. godišnje K. 9 — Ko / Prilike u Banovini. Kako su stvari okrenule, rijet bi, da će grof Rauch naslijediti «glasovite» pri- mjere i pogane posve neustavne na- čine zloglasnog Khuena. On bi vazda kad bi hotio proturati svoju samovo- lju, izazvao nemire, pak bi se umije- šala policija, oružnici i vojska, i tako od straha mnogi izbornici ostali bi u svojoj kući i Khuenovi šegrti pjevali bi slavlje, da ih «narod» bira: ili bi naprosto našao smutljivce, koji bi u skupštinama zametnuli kavge, vlada bi pod imenom «da sačuva javni red» otposlala brahijalnu snagu, ova bi po- štene i neodvisne izbornike uzaptila ili bi zapriječila da dogju do izborništva, i da se tako proti volji vladinoj pro- turaju slobodni i pošteni kandidati. Naj- bolje pak srestvo bilo je to, da činov- nici bez prigovora moraju skokom gdje vlada okom. Taj isti način provagja grof Rauch: u pustoj Udbini bio je usmrćen čovjek a nekoliko ih ranjeno, jer su se mirno dogovarali, kako će glasovati za neodvisnog Srba a protiv Srba-radikalca, koga štiti vlada. Krv je protekla, mučenička krv: slava muče- nicima, a dao dobri Bog da se takovi okrutni prizori ne ponove, koji sramote «hrvatsku» vladu u svemu svijetu. U- potrebila je vlada : drugi način zastra- šivanja: u Vukovaru izbornici drže sa- stanak; vlada u tome vidi «izdajničke ciljeve», i naprosto osugjuje fratra Ma- retića, obrtnika Tonaljenovića, trgovca Živkovića, obrtnika Štrla i činovnika Pehajna i četrdeset drugijeh, te će tako mješte davati svoje glasove na dan iz- bora čamiti u tamnici. | treće srestvo bi upotrebljeno: činovnicima data je naređba, ali na sreću maše tužne do- movine rijet bi, da većina neće nasje- stit zamci, koja bi ih htjela sputiti. Na 27. i 28. ovog mjeseca dolaze strašne kušnje izbornicima posestrime banovine. Ako svi znaci ne varaju, PODLISTAK. m mmm Pabirci po Strojilovoj povijesti Dubrovnika. (Pabirču dva Stara Dubrovčanina). A kakovi su bili ti dubrovački «papski kalugjeri», dosta je spomenuti: Ljudevita Cervarija Tuberona (1455.-1527.), prvoga po vremenu povjestničara Dubrovačkoga, Ma- vra Vetranića (1482.-1586.), hrvatskog pje- snika, koji spada u prve koji utirahu put narodnoj knjizi, a u XVII. i XVIII. vijeku Anselma Bandura (1671.-1743.), starinara i numismatika svjetskoga glasa, pouzdanika Kozma Ill. Medici-a kod francuskog dvora za vrijeme Ljudevita XIV. i regencije Lju- devita XV., bibliotekara Orleanskog vojvode i člana franceske akademije, te njegova su- vremenika /gnjata Gjorgjića, (1675.-1787.), pjesnika izmegju prvijeh, prozatora, koga a) IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ SIOJI 10 PARA. Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE. Odgovorni uređnik FRANO SCHICK. kirani ne primaju Godina IV. NMM Pretplata, pisma, dopisi i oglasi -šalju se Administraciji Usta. — Za zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi neiran- se. — Plativo 1 utužljivo u Dubrovniku. vlada će potegnuti tanji kraj, i još će jedanput zlopatnica Hrvatska dokazati, da svojim glasovima ne trguje, i da nema na svijetu toga silnika, koji bi mogao odoljeti narodnoj volji. Bude li tako, niko se više neće obradovati nego mi, koji u Starčevićevoj stranci gleda- mo prave junake, gorljive branitelje narodnijeh prava. Svi listovi, sve vijesti nagoviještaju, da će Starčevićeva Stranka Prava ući u novi sabor prilično ojačana, a da je sreće i pravice, ona bi jedina imala za- stupati hrvatski narod: jer kolikogod graktale resolucijonaške novine, njih ne nadahnjuje pravi patrijotizam, nego se- bičnost i egoizam. One bez razloga i temelja u sve glase trube, da ako se je narod osvijestio to je njihova za- sluga: dočim, ako hoće biti razložiti i pravedni, imali bi priznati da je to u najvišem dijelu zasluga Starčevićeve Stranke Prava. One podmeću svaki čas Franku i njegovim sumišljenicima ne- poštene namjere, ali vrijeme dokaže da su to izmišljotine, dapače još gore da su to grdne klevete. Progovorio je s Luegerom i Frank postade najednoč zgoljni «austrijanac»; Wekerle ga pozivlje i on postaje za rezolucijonaše «kamarilac», koji će «stu- pit na vladu». Vrijeme pako dokazuje da je i to laž, jer je vlada ultra ma- gjaronska a nikako Starčevićanska. Do- gje ona tuga i nevolja od Rakodczaya, a Frank i Mile Starčević tuženi su, da skupa šnjime «prave spletke», ali Ra- kodczay zlovigjen od svijeh a osobito od Starčevićanaca ode netragom. Ta sramotna hajka daje nam najviše brige, da bi narodna stvar mogla loše proći, jer se vidi očiti i slijepi jed, ho- timična laž, gadna potvora od onijeh, koji bi imali u teškijem ovijem časo- vima hrabriti narod i svu snagu upo- trebiti, da propane vladino nasilje. Starčevićeva Stranka Prava već je više puta dokazala, da se znade žrtvo- u prve po vremenu dubrovačke prozatore, Rajmund Zamanja (1644.) kazuje izmegju prvijeh u pero pravila hrvatskoga pravopisa. Klement Ranjina (1590.) izvrsni diplomat, zna izvući republiku od saveza ktšćanskijeh sila proti Turčinu, Serafin Cerva povjesni- čar je dubrovačke crkve, a Remedelli Dio- nizije grecista na glasu, Kakvi su bili ti dubrovački «papski ka- lugjeri» svjedoči Marin Galjazović, prvi po vremenu dubrovački prozator; /van Gundu- lić povjesničar; Gjuro Dobretić glasoviti fi- lozof; Bonifacij Darkolica; Frano Gučetić muzik i minijaturista; /larije Bandur, brat Anselma; Sabo Dolci dubrovački povjesni- čar; Joakim Stulli sastavitelj riječnika; An- &gleo Franki poslanik republike Karlu VI. Evo kakovi su bili «papski kalugjeri», koji su kao trm u oko niškom episkopu Nika- noru; ali treba da razviđdimo i kakovi su bili «papski jezuiti», koji su, po svjedočan- stvu srpskog episkopa uvukli kojekakve «| «papske novotarije» u Dubrovnik. O njima piše vrli hrvatski otačbenik i čestiti hrvatski književnik pok. Kosto Vojnović slijedeće : .|8 drugim dolaskom lsusovaca red počimlje -|si utirati put megju vlastelom s Ivanom Gra- dićem (1588.-1622.) i s Marinom Qunduli- ćem (1597.-1647.), koji pokloni družbi svu očevu baštinu, da se uzmogne ustrojiti ko- legij. Malo po malo porede se sve najotme- nije dubrovačke obitelji te dadu redu odlič- njaka iz vlasteoske i pučke ruke, Ranjine, Gunduliće, Rogacce, Betondiće, Tudisiće, Zuzzeriće i Malo po Gjorgjiće. malo se udomiše i priljubiše se Dubrovniku vati za narodno dobro: oma je dala koaliciji poštenu desnicu i poslala ih u Peštu; ona je u saboru kidisala hra- brije i na temelju zakona odvažnije proti banu nametniku od koalicije; ona je ko jedna duša_ ustala proft name- tniku Rauchu; ona je dopoko4 najviše doprinijela, da Dr. Amruš ostane na- čelnikom Zagreba, koji nije hotio po- kloniti se «banu», kad je dolazio kao satrap da podjarmi Hrvatsku. Posve smo uvjereni, da će Starčevi- ćeva Stranka Prava biti prva, dapače jedina na braniku narodnijeh prava, i da se njoj neće moći prigovoriti, kako se posve razložito prigovaralo koaliciji, da je zapostavljala narodne. interese Wekerlu, Polonyu, Naku i ostalim. Neće joj se prigovoriti, da je mešetarila ili da je ostala prevarena ili da $e je pu- štila prevariti od onijeh, koji bi htjeli utući Hrvatsku. Da je sreće, stanovite novine, kojijem je najprešniji posao osvagjati «Frankovce», imale bi pre- pustiti narodu, da on dade svoju osu- du, a ne zavaravati ga nepoštenom hajkom. Da nije već docna jer su na pragu izbori, mi bi smo pozvali sve stranke, da složno i dogovorno rade, jer ako pobijedi narodna, onda Hrvatska može se nadati boljoj [sudbini i zaalo go- dina; ali nadvlada li vladina, onda za sigurno Hrvatska će okusiti sve nevolje druge Khuenove ere, a to je barem dvadeset godina sužanjstva. Dok strahom ovo pišemo“ srcu nam sviće nada, da će narodna predobiti, a, ako predobije, da će najviša zasluga biti dične naše stranke, koja je kao malo zrno gorušnice ponarasla do go- lemog stabla, da u hladu istoga hr- vatski narod otpočine od |golemijeh muka, patnja i kušnja, koje su ga kroz vijekove progonile, te je već doba da i sunce pravice prosine na mučenički narod. i jeziku naroda. Tako dogje sa tri druga u grad g. 1619. Vinko Bartul Kasić (Cassius), koji prevede Evangjelja i Poslanice, što se pjevaju po seoskijem župama, Belarminov katekizam, rimski obrednik i druge pobožne spise. Ne ograničiše se oni na grad i oko- licu, nego kao apoštolski poslanici proputo- vaše i Dubrovačku i Stonsku biskupiju, svuda naučavnjući narod i bodreći svećen- stvo. Spori u osnivanju, da ono, što se gradi, može odoljeti svakoj buri i navali, ustanov- ljuju g. 1628. privremenu postaju sa četiri svećenika, a čekaju da glavnica Gunduli- ćeva može opskrbiti 12 svećenika za kole- gij. Vlada izravna sve poteškoće, samo da se gradižkolegij, u koju svrhu dade im po- rabu prvobitne stolne crkve Sv. Stjepana, te one iste godine bi udaren temelj kole- giju na južnoj visočini grada. Bt sreća, da velika trešnja ne nagje ga gotova. Isusovci u toj katastrofi dadoše primjera najveće po- žrtvovnosti po O. Orsatu Ranjini, koga na- zvaše « patriae» i po O. Franu Gun- duliću. Stoprv g. 168. bi dovršen «Colle- glum Ragusinum», kojemu je vodilo monu- mentalno stubište dovršeno g. 1735. Vele- bna crkva Sv. Ignacija u clegantnom stilu renaisance Borrominia bi dogragjena za 26 ljeta i otvorena g. 1725. U kolegiju steče Dubrovnik prvi svoj humanistični i filozo- i Pijaris- »La Nave“. Čekali smo hoće li naše novinstvo oši- nuti po pravu ovaj najnoviji atentat talijan- skog pjesnika d' Annunzia, na našu narod- nost, na naša čuvstva. Ali uzalud nam če- kanje, jer osim našeg glavnog glasila «Hr- vatske Krune,» «Tršćanskog Lloyda», Pulj- skog «Omnibusa», «Jedinstva» i «Hrv. Pra- va» niko ni mukaeta. Biće možda, da je tu uplivala mnogo i naša tradicionalna apatija, naše poznato mrtvilo i običaj, da podignemo glas stoprv onda, kad nam dogori do nokata, ali nam se čini, da tu postoje dublji razlozi. Nesretna politika, koja je izručila ovu hrvatskom krvlju natopljenu zemlju i Srbu i Magjaru i vragu, pušta je i Talijancu. Tako i potpuno opravdano tumačimo muk na- šeg novinstva. Talijanski patriota Gabriele d' Annuuzio, te osim Talijanaca nepoznaje drugoga ne samo u Italiji već i u ovim na- šim krajevima (ne kao naši nazovi rodoljubi, koji ovaj pedalj zemlje predaju svakome, koji bolje udovolji njihovim željama i am- bicijama) pozivlje svoga gospodara, da spase ove još nespašene zemlje. «Signor nostro, reddimi Adriatico»! Ne čudimo se talijan- skomu patriotu, što mu je žar domovinske ljubavi narinuo u usta ove riječi, ali ne možemo a da bez bola ne upozorimo "na one koji su krivi, da se taj gospodin usugjuje tako bezobrazno svojatati ovu našu hrvat- sku zemlju. Nesretna riječka rezolucija kriva je tome. Većina potpisivaća vodila je uvi- jek politiku vlastite koristi, i dok su se ča- som prepuštali Austriji i kad 'se radilo da se ujedinimo sa materom zemljom proti- vili se, jer nije bilo u njihovom interesu, časom izručivali se Magjaru, mislili su đa treba udovoljiti i onoj sačici naših nazovi Talijana. Razlog je veoma providan. Treba utući Starčevićance, koji ne puštaju nikome ovu grudu, pa neka i aulonomaši pri tom pomognu, a tu namjeru prikrili su tim, da hoće živjeti sa svima u miru. Veoma lukavo ali i jako providno! I Dr. Smodlaka, jedan od onih, te potpisaše riječku rezoluciju, predlaže, da dalmatinski autonomaši budu izjednačeni nama u svemu i posvemu, da- pače da službeni jezik bude ne samo hr- vatski već i talijanski, a tome predlogu se- kundiraju i gospoda nazovi «Hrvatske stran- ke.» A dok naši tobože patrioti rade tako, nije se ni čuditi da se rogjeni Talijanac usugjuje svojatati za se ove čisto naše kra- bio sasvijem ponarodio pod konac XVII. vi- jeka, te potisnuo na površinu slavna imena Ivana Lukarića (1621.-1709.) profesora re- torike u rimskom kolegiju, govornika i pje- snika latinskoga na glasu, Benedikta Ro- gaccia (1646.-1719.) bogoslovca i filozofa od prvijeh svoga vremena, klasičnog pje- snikaflatinskog velike trešnje, Ignjata Gra- dića (1655.-1728.) gojitelja hrvatske knjige, sastavitelja u našem jeziku pjesni «Gesta Petra Velikoga», Rafa Tudisia (1645.-1732.) takogjer hrvatskoga pisca, Brnju Zuzzeri (1682.-1762.) prvoga narodnoga propovjed- nika svoga vremena, /gnjata Gjorgjića ve- likog pjesnika i prozatora, koji ostavivši red poslije sedam godina iz privatnijeh uzroka da piogje u benediktinski, uze na čast stare družbe, kojoj pripadaše, ime lgujata. Isu- sovci dadoše našemu jeziku dva riječnika, za ono vrijeme vrsna, iz kojih crpi i aka- demički riječnik svoje gradivo, Jakoba Mi- kaliju u polovicn XVII. i Ardeliju Della Bella u prvu polovicu XVIII. | ovo zadnje stoljeće odlikova se glasovitijem muževima, | koje zateče ukinuće reda g. 1773., Rajmun- dom Kunićem \latinskijem prevodiocem lli- jade, dubrovačkijem Muratori-em Mattei-a (1714.-1783.) i veleumom Rugjem Boško- vićem (1711.-1787.) Ne odgovara dakle hi- storičkoj istini, kad se pređbacuje redu, da je bio neprijatelj naše knjige, što nagje iz- raza u onome Preradovićevom. napadaju ma Loyolovo sjeme. Ako su lsu- sovci bili prestavnici i promicatelji huma- nizma, tijem slijegjahu onu staru baš du- brovačku predaju, koja učini od malenoga | S jeve. Jesu li htjeli?, kako kažu mira, s Ta- lijanima, nijesu smjeli da zaborave na onu mudru: «Si vis pacem para bellum», ali njima nije bilo do toga, već samo da nas utuku. se e. . Vijesti iz naroda, Iz Konavala. (C. k. kot. sudu Cavtatskom). Ima neko vrijeme, da su kroz Konavle učestali sud- beni pozivi na talijanskom jeziku; — pro- mislite, talijanski za nas, Konavljane! Komu je to došlo na pamet? (Da ne bude mla- dome pristavu?) Borme se još Konavle nahode u Dalmaciji, još nije prenešeno u Pulju, a Konavljanin zbori samo jezikom naših narodnih junaka. On se svojim jezi- kom ponosi i traži, da mu ga drugi štuju, pogotovo oni, što ih sam narod plaća. Mi ne mislimo molit i hodit od Petra do Pavla, da nam rastumači iugji jezik, i to u mašoj zemlji. Nek :nam se hrvatski piše, kao što je u novije vrijeme vazda bilo, patad nema nikakva zanovetanja. Ako bi se talijanski i dalje nam dopisivalo, to'bi ibilo gonit stran- čarstvo po našem shvaćanju, to bi bila za nas uvrjeda. Tad bi mi dsukčije zapjevali, Konavljanin. Iz Čilipa. (Naš zemljak). Ovih dana prispio je u našu sredinu maš domorodac gosp. Stijepo Skurić. Inteligentan, čestit čovjek, kojega su naši zemljaci izabrali presjednikom fhrvat- skog pot. društva «Sokol» u Watsonville. Po osjećaju Hrvat starog kova, koji je rije- čju i djelom pomagao hrvatskoj s\ megju našim u Americi, poslije skoro dva- desetgodišnjeg odsustva evo mam ga na rogjenoj grudi, koju svi naši dični Konav- ljani žarko ljube, da provede neko vrijeme megju svojim milim i dragim. Dobro nam došao ! (Ravnateljstvu pošta i brzojava). Htjela se je ruka božja dok su se gospoda .maka- nila da nam otvore gpoštarski uged, a sad će proteći opet koja godina dok nam dadu brzojav, toliko potrebit kao i pošta. Dana- šnji promet i trgovina zahtijevaju da imamo i brzojav, kojega nije teško namjestiti .samo da je malo dobre volje. (Dvorazredna škola). Pitanje naše dvoraz. škole proteže se kroz toliko godina. Pokra- jinsko školsko Vijeće kao da nas vuče za nos, te stavlja vlastniku kuće neprilike, dag grada ognijište obrazovanosti na slavenskom jugu, na kojoj bi odmah s početka podi- gnuta zgrada narodne književnosti. A onaj, koji je slijedio povjesni razvitak ideje na- rodnosti megju Jugoslavenima, neće im u- pisati u grijeh, što nijesu pretekli za dva stoljeća ono gibanje, kojemu domaća lite- ratura zahvaljuje u školi ono mjesto, što zapremi kod nas stoprv u drugoj polovici prošloga vijeka. Ali stoji, da su je revno obragjivali, da su joj dali lijepijeh imena, da su dvije stotine godina prije Vuka, do- sta sretno za ono vrijeme pokušali kupiti blago našega jezika u dva riječnika, da u naraštaje, koje su oni Olhranili, spadaju Dinko Ranjina (1536.-1607.), Ivan Gundnlić (1588.-1638.), Gjono Palmotić (1606.-1657.) i Ignjat Gjorgjić (1675.-1737.). Istina, do- maća književnost nije bila za njih u prvom redu obrazovana umjetnosti za ljubav; ali, okrenuvši je po svome zvanju ma moralno izobraženje puka, pretekoše onaj zadatak, koji joj postaviše sve moderne književnosti. Evo samo u kratkim potezima kakovi su bili «papski» popovi, kalugjeri i jezuvite u dubrovačkoj republici, za koje niški epi- skop Nikanor tvrdi: da su prezigali &ubro- vački pok, a pik opet njih. Ljudi, koji su svojim perom, svojim umom, svojim radom i samoprijegorom proslavili zidine svoga malenoga grada — od jednog fanatika pred- stavljeni su kao kakovo izrogjeno pokolje- nje, koje bijaše na sramotu svoga roda, Veće drskosti teško je i zamisliti. (Slijedi.)