U DUBROVNIKU 29. Avgusta 1908

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

i četvrti godine  surazmjerno; za inozemstvo

ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

polugodište.

godišnje K. 9 — Ko

 

 

GLASNIK_STRANKE_PRA

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJED

   

O
|

Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.
Odgovorni urednik FRANO SCHICK:

 

VA u DALMACIJI.

BROJ STOJI! 10 PARA.

 

 

Pretplata i oglasi šalju se

 

 

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo | utužljivo u Dubrovniku.

Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. — Za

 

 

 

Napredna misao“.
(Na odgovor g. ,L“.).
U broju 66. »Crvene Hrvatske« izašao je

jedan članak pod naslovom »Napredna mi-

sao«, a potpisan od nekog mladog g. »L.«;
a taj članak morao je biti kao »neki« od-
govor na članak, koji je izašao u našem
listu sa naslovom: »Na članak Dr. P. Čin-
grije«. Ili bolje — članak g. »L.« figurira
kao odgovor na onaj dio našega članka, koji
se je bavio sa jednim dijelom hrvatske o-
mladine, koja, prisvojivši monopolium mo-
derne kulture, kao za ironiju, proglasi se
»naprednom«. Ovim ne mislimo kazati da
taj dio mladosti nije sposoban za kulturu ;
i ona je sposobna, da, ali se ona obma-
mljuje kada misli, da za riješavati kulturna i
socijalna pitanja dostatno je ostaviti gimna-
zijalne klupe, proputovati do Beča ili Pra-
ga, upisati se u kakovu universu — pa
eto kulturna čovjeka. Ovo je iluzija i velika
iluzija kod jednog dijela hrvatske omladine.
Poznato je da neki od »mlagijeh« koji,
otrag samu godinu-dvije dana, nijesu bi-
li sposobni izraditi niti svoju domaću
gimnazijalnu zadaću, a danas se već raz-
meću sa kulturom, nazivlju se »naprednim«,
dijele lekcije desno i lijevo, riješavaju naj-
dublje probleme filozofije, socijologije i e-
tike. Zreli ljudi, filozofi i socijolozi svjet-
skog glasa, geniji i talenti, koji se name-
tnuše vijeku i narodu nakon napornog i
ozbiljnog umnog rada, bilo na kulturnom
ili socijalnom polju, ne odvažiše se ipak
onako kategorički osjeći svoje nazore o ve-
likim problemima ljudske savjesti, o evolu-
ciji ljudskoga roda — kao što to radi je-
dan dio t. zv. «napredne« hrvatske omladi-
ne, koja je stoprv jučer ostavila gimnazijal-
ne klupe. I ovakovo ponašanje mladosti mi
u našem članku okrstismo »nezrelom mla-
denačkom megalomanijom — prekuhanom
čorbom megalomanije, koja se pojavljuje u
mozgu onih, koji neće da proučavaju pro-
šlost, ili je ne mogu shvatiti, a s činjeni-
cam sadašnjosti ne računaju, već gledaju
šarovite oblake, kako jure nebom, i prama
sugestiji Hamleta vide u njima razne utvare.

Cijenimo da je ovo opeklo živce naše
»kulturne-napredne« omiadine, pak je na-
šla za shodno da se javi u »Crvenoj Hr-
vatskoj« preko svoga odvjetnika g. »L«, koji
nas je počastio dugom kobasicom, dugom
poput trakavice — razumije se ,odgovo-
rom“, nabačenim genijalnim neredom, uz
malu manjkavost logike i poznavanja hi-
storije prošlosti i prilika.

Kada smo pročitali onaj »kulturni. i du-
ševni« produkt našeg omladinca, koji je —
kako piše »Crvena Hrvatska«: »u Pragu na
vrutku slavenskog napiednjaštva upoznao
se njime« — sjetili smo se fine ironije, ko-
jom je otrag koju godinu dana »ne man-
tijaš ili mantijaški odgojen« već glavom
Dr. A. Tresić-Pavičić, pjesnik i filozof, ši-
bao značaj i kulturu praške hrvatske »na-
predne« omladine. »Megalomanija je obi-
lježje sićušnih duša, malenih srdaca, krat-
kovidnih umova — piše simpatični pjesnik
»rimske trilogije«. Veličina je ideal velike
duše, velikog uma i velikog srca. U mla-
dosti malo megalomanije nije još znakom
kratkoće uma nego neiskusnosti u shvaća-
nju svijeta. Djeci se sve veće pričinja nego
u istinu jest. Megalomanija to je mana
praških omladinaca. Ta ih megalomanija
tjera na pogrešan i maglovit pojam otačbi-
ne, na omalovažavanje i prezir svih ljudi,
koji danas za otačbinu rade, pa i onih koji
su umrli, a današnjim dadoše pravac rada;
a u precjenjivanju svojih sposobnosti i svo-
ga zvanja, ta megalomanija graniči sa smije-
šnošću. Onaj koji ih ne poznaje mogao bi
se možda ljutiti i žalostiti radi takove abe-
racije mladosti; nu onaj koji znade, da ti
ljudi nijesu kadri ništa svojim umom stvoriti,
da su sve one sušičave idejice pokupili po
tugjoj ropotarnici, koji ih osobno poznaje,
koji znade koliko dopire njihova glava i
kakvu rolu igraju, taj se mora ironično na-
smijati, mora uskliknuti: »Num et Saul in-
ter prophetas ?« Što na ovo veli »Crvena

| Hrvatska« ? Zar će hrvatskom pjesniku-filo-
 zofu predbaciti da »govori o naprednjaštvu,
\a da ga ni ne znade ?« Da poštovani pisac
| »Ciceronova progonstva« u svome sudu nije
ni najmanje pretjerao, najbolji nam dokaz
i onaj »kulturni« produkt mladog g. »L.« U
»Crvenoj Hrvatskoj«. Čitajte, sudite, diviti
se: »dojdući vjekovi ruše zgrade prošlosti
— povirimo u srednji vijek, gdje ćemo da
vidimo, kako se godina za godinom niže,
ruši negdašnju moć papinske trijare — kri-
žarske se vojne podižu na njegovu koman-
du (Pape) i okreću pod mač sve, što se
antikrstom zvalo, vičuči pri tom fanatično :
»za tebe, o Hossana«. — »Crkva udara u-
čenicima granice, preko kojih ne smiju ni
makac — znanost se gojila samo u podru-
čju teologije — istina se nije smjela istra-
živati. — Kolombo ne smije da otkriva »No-
vi svijet: u svetom ga pismu nema -—
svak, ko bi se usudio preskočiti granice
crkvom odregjene, na lomaču (Giordano
Bruno, Hus itd.). —.U Španjolskoj ne mi-
sliš li, kako crkva nalaže, čeka te inkvizi-
cija. — U medicini ne smiju se parati tje-
lesa. — Sve je uzela crkva u svoj monopol.
— Pop sudac začepio Galileova usta. —
Kopernik, Galileji, Keppler ruše stare teo-
rije... da na ovu zemlju samo sigje čo-
vjek-bog. — Ne vjerujemo po crkvenom
receptu srednjeg vijeka — borba proti kle-
rikalizmu ide za tim, da se čovjek otrese
onih veza, koje su stezale ljudski rod, stva-
rale ga slugom papinom, da se riješi mo-
nopola mračnjačkoga, koji je zaokupio »cu-
ru animarum« — naprednjaci puštaju slo-
bodu vjersku svojim pristašama — vjera je
stvar pojedinca, svak može da privatno bu-
de pristaša kojekakve struje filosoiske!!! —
Naprednjaci će zaći u narod da mu otvore
oči, ekonomski podignuti, boriti će se proti
popovima, koji mu skupo naplaćuju kuka-
vnu duševnu hranu (a zašto ne i proti od-
vjetnicima, koji na seljaku spljetskome, po-
put Dr. Smodlake, dobivaju preko 50.000
for, godišnjih ?) — Naprednjaci će tumačiti
puku razumljivim načinom Kristovu nauku
(kako ju tumače vidjeti ćemo kašnje). —
Naprednjaci će podignuti duševno narod. —
Naprednjaci će ojačati narod u borbi proti
kapitalu. — Naprednjaci će činiti da narod
shvati političke »mosse«. — Naprednjaci sje-
ću bez kompromisa (g. »L.« zarekao se je,
on je htio kazati »bez kompasa«).

Ovo je program »naprednjaka«, kako vi-
dite »jasan« i »razgovjetan«, pa konfuzno-
sti ideja nema . . .!

Ovo bi bila substanca one duge «kultur-
no-napredne« kobasice, sa kojom nas je
omladinac g. »L.« počastio. Ispovijedamo, da
nakon što, sa velikim ustrpljenjem, sve ono
pročitasmo, zapitasmo se mi a i javnost:
da li je zbilja bilo potrebno da g. »L.« pu-
tuje do Praga da nas može jednog dana
podariti sa onakom kitom »miomirisnog«
cvijeća iz »kulturno-naprednjačkog perivo-
ja«? On je mogao slobodno i kod kuće o-
stati, prebrojiti se na »Pokret«, »Slobodu«
i neke druge naprednjačke i socijalističke
novine — pa eto jednako onako »kulturna«
čovjeka; t& on i onako nije uradio drugo,
već tačno reproducirao stare klevete i osva-
de sa kojim se svagdano pune stupci spo-
menutih novina. G. »L.« bio bi vrlo opre-
zno uradio, da je svoje navode, u onome
članku, sa nepobitnim auktoritetom učvr-
stio, jer mi ne smatramo »praškog omla-
dinca«, koji je otrag same dvije godine da-
na ostavio gimnazijalne klupe, takovim au-
ktoritetom, a da bi javnost morala eo ipso
prignuti glavu pred onako apodiktičnim nje-
govim asercijama; tim više kada se radi o
nekim pitanjima za riješavanje kojih izisku-
je se duga i ozbiljna nauka, spoznaja filo-
zotije, socijologije i etike — u kratko: sve-
strana kultura, koju »praški omladinac« za
dvije godine dana nije mogao steći, pa ma-
kar se i nalazio zadnje ovo vrijeme pod
kuratelom prot. Masaryka, — takova kul
tura iziskuje koju godinu više, Samo veliki
geniji i talenti, koji stvoriše nešto svoga i
čiji umni rad djelovao je na razvoj čovje-

 

čanstva, samo takovi ljudi mogu svojim a-

uktoritetom javnosti imponirati. Možemo li
megju takove ubrajati vogje t. zv. »napre-
dne« stranke i našeg praškog omladinca
»koji je u Pragu na vrutku naprednjašiva
upoznao se njime«? — neka sudi javnost!

Ali ne mislite da je baš tako, jer naš o-
mladinac g. »L.« bio je prepravan svoje a-
sercije sa historijom u ruci i dokazati, ali
on se je pobojao: »da mu ne bi gnjavljena
javnost spočitnula, da pozira i da se razba-
cuje znanjem i — citatima« — *on neće
da doživi samilosni posmjeh lake ironije,
kada bi se razbacivao filozofijom — čitati«.
I baš stoga »genijalni« omladinac traži od
javnosti da bezuvjetno pokloni se njegovoj
kulturi i prizna ispravnost njegovih »geni-
jalnih« asercija. Zar ne, vrlo jeftino i ko-
modno ? Ali takove butade »genijalnog« na-
šeg omladinca mogu vrijediti u uskom am-
bijentu »naprednjačkog« svijeta, ali nemogu
da upale pred javnosti, koja se vlada krite-
rijima zdrave filozofije i razuma. Ali da,
praški omladinac ipak je rastvorio »neko-
liko požutjelih stranica povijesti čovječan-
stva« i izažeo substanciju i od nje nagjeo
onu dugu »naprednjačku« kobasicu, koja
je ugledala svijetlo u »Crvenoj Hrvatskoj«.
Žao nam je, da je g. »L.« imao toliko ob-
zira od javnosti, te nam nije kazao: ko je
auktor onih požutjelih stranica povijesti
čovječanstva, sa kojima se je on onako vje-
što, upravo majstorski, demokratski poslu-
žio. To mora biti unicum historije čovječan-
stva, a njezin auktor vrlo »genijalan« čo-
vjek; nu po svoj prilici da od te zlatne
rijetkosti ne postoji već samo jedan egzem-
plar: bilo na uredništvu »Pokreta« ili »Slo-
bode«, socijalističnih listova, ili u privatnom
athivu profesora Masaryka — a naša »na-
predna« omladina kad i kad tu zlatnu ri-
jetkost pozajmi iz ropotarnice onako kul-
turnih gospodara. Nu mi: bijedni smrtnici,
natražnjaci, mantijaši, jezuvite, mračnjaci,
klerikali — kako li nas ne nazivlju u svo-
joj eleganciji ti najnoviji proroci neo-kul-
ture — mi bijednici nijesmo ipak tako la-
kovjerni, da ćemo slijepo povjerovati ano-
nimnim historičnim fragmentima, kojim nas
dariva naš kulturni demi-monde. | pred na-
ma rastvorene su »požutjele stranice povi-
jesti čovječanstva« i na tim stranicam kul-
ture, zdrave filozofije i etike mi čitamo sen-
tencu: »me sutor ultra crepidam«. Praški
omladinac bio bi dobro uradio da se je sa
ovom mudrom sentencijom znao okoristiti.
Zbilja sumnjamo: bi li i jedan srednjoško-
lac četvrtog gimnazijalnog razreda, koji nije
niti rastvorio historiju prošlosti i čovječan-
stva, onakove gluposti bio izvalio kao što
je uradio akademičar g. »L.« u svome član-
ku pod naslovom: »Napredna misao«. O-
nakovo izopačenje i potpuno nepoznavanje
historije — rijetko se kada čitalo. Ali rek
bi da je to glavna vrlina uaših kulturnih
mladih »demi-monde«.

Suditi »srednji vijek« sa kriterijima »dva-
desetog vijeka« nazivlje se kretinizmom ;
jednako kao što bi bio pravi kretinizam kad
bi pozniji naraštaj, tridesetog n. pr. vijeka,
sa svojim, kriterijima sudio naš vijek. Iz hi-
storije razabiremo, da pozniji vijekovi ne
ruše kulturnu i socijalnu stečevinu svojih
predšasnika, već na starim temeljima gra-
de, nadogragjuju, usavršuju, i po tom: po-
zniji vijekovi prema predšastim biti će i
kulturniji i napredniji. Lako se dakle raza-
bire da »srednji vijek« nije mogao biti na
jednakom stepenu kulture, na kome se na-
lazi naše doba. Ali mi pitamo, je li »srednji
vijek« vijek mračnjaštva i onako crn, kako
ga zamišlja naš »praški omladinac« ?_Pita-
mo mi, moželi se nazvati vijekom tmine i
neznanja vijek: Danta, Boccacia i Petrarke;
vijek Chaucera i Mandevillea; vijek Calde-
ronA i Lopeza de Vega; vijek Tome Akvin-
skog, Alberta Velikog, Duns Skota, Bacona,
Lulla i drugih. Srednji je vijek izumio pa-
pir, dalekozor, barut, satove, tisak, mjedo-
rezbu, i još' mnogu toga, bez čega danas
ne bismo mogli živjeti. Ali da nam se ne
predbaci, da mi upadamo u istu manu, u
koju je upao »praški omladinac«, tim više

 

što sebe ne smatramo kojekakvim genijima

ili talentima, mi ćemo se ograditi sa aukto-
ritetom učenjačkih glava, koje su ipak malo
bolje poznavale »srednji vijek« od naših
neo-kulturnih demi-monde. Liebig, najveći
kemičar 19. vijeka, koji je prototip moderne
empirije, govori zanosno o resultatima em-
piričkih istraživanja srednjega vijeka. U 15.
vijeku, veli on, nalazimo već dotjeranu al-
gebru i trigonometriju, decimalni račuu, pa
i kemiju (Augsburger Allgemeine Zeitung,
br. 226. 1866). Upozorujemo »praškog o-
mladinca« na «historiju srednjeg vijeka« od
prof. Digby-a, na djela protestanta Riihs-a
i Menzel-a, pa i na sve ozbiljne historičare,
koji su kritično proučavali razvoj kulturnog
života »srednjeg vijeka«.

Istina je, da je najmoćniji svjetski vladar
u ono doba bio rimski papa, ali zašto ?...
neka odgovori mješte nas veliki talijanski
patrijota i filozof, koga je Italija zanosno
pozdravila sa »Pater Patriae«: »ll potere
civile dei Papi nel medio evo fiu una vera
sovranita europea, sovranita legittima, fon-
data parte nel consenso delle nazioni, e
parte nell' autorita spirituale di esso Papa.
Dal canto dei popoli non si pučo negare la
legittimita di tal potere, poich& il veggiam
consentito dalle varie sovranit4a nazionali,
che tutte riconoscevano nel Pontefice un
arbitro supremo. Ora ogni qual volta una
\sovranita legittima mne riconosce un' altra,
\col solo riconoscerla |' autorizza. Ma perchč
\\' arbitrato europeo fit ticonosciuto nel Papa,
| anzichč in un altro uomo, in un altro prin-
\cipe ? Perchč solo il Papa aveva la capacita
necessaria per esercitarlo. La capacita per-
sonale, e la sovranita tradizionale, congiun-
te insieme, costituiscono la legittimita per-
fetta. E questa capacita non proveniva dalle
qualita individue dei Pontefici, ma dall' es-
ser capi della societa conservatrice e pro-
pagatrice del vero ideale.« Evo kako piše
veliki talijanski rodoljub Vincenzo Gioberti
(Introduzione allo stud. della filosof. vol. I.
pag. 266). Shvaća li ovo »praški omladinac«?
Ne, Pape nijesu poput kakova tiranina na-
siljem se nametnuli ondašnjoj Evropi, već
ondašnja Evropa priznavajući ne samo Pa-
pin auktoritet na religijoznom polju, već i
zasluge na kulturnom i socijalnom polju
poklonila se je:njegovom prijestolju. Da je
Crkva spriječavala napredak znanosti, to je
najpodlija osvada dostojna samo »napred-
njačkog »demi-monde. Dok Bizant spaljuje
oktogon sa prekrasnom bibliotekom i prvim
učenjacima Istoka, Rim sabire oko sebe u-
čenjake, podiže biblioteke, naučne zavode,
omogućuje znanstvena istraživanja i sve je
to tako veledušno, da mu i u našem vijeku
jedan protivnik kao što je Herder mora pri-
znati: »Možda bi znanosti odavna već za-
kržljale, kad se ne bi na životu uzdržavale
mrvicama sa te stare trpeze svetaca« (Ideen
zur Philosophie der Geschichte der Men-
schheit. Il. 427.). Zasluge papinstva i Rima
za umjetnost ne ćemo nmi spominjati, jer u
tome do današ svi drugi mecene skupa tek
su patuljak spram vatikanskog gorostasa,
koji je stvorio Rim središtem sve umjetno-
sti, a Italiju rajem umjetničkim. »Po tebi
smo sve, što jesmo«, kliču do danas sva
vrijednija djela kršćanskoga genija. | Har-
mack, taj: inače strastveni vogja današnje
protestantske teologije, priznaje da je rim-
ska Crkva mladenačkim narodima donijela
kulturu, i ne samo jedanput donijela pa ih
onda na tom stepenu ostavila, nego  daro-
vala je narodima kulturu, koja je u sebi
sposobna za napredak, a tim je napretkom
rimska Crkva sama upravljala kraz hiljadu
godina (Das Wesen des Christenthums, str.
152). Jednako misle i drugi naučenjaci ev-
ropskog glasa, kao Grimm, Menzel, Fall-
merayer, Miiller i drugi. Koliko je ispravna
asercija našeg »genijalnog« praškog omla-
dinca, da je Crkva spriječavala napredak
i razvitak ljudskog genija neka svjedoče
imena poput: Beđe,: | Qvida \ Aretinskog,
Wallingiorta, Rogera Bacona, Kirchnera, Ka-
siodora, Schwarza, Regiomontana, Barto-
lomeja de Gusmao;: Kopernika, Keplera,
Poncija, Rolleta, Brauna, Boškovića, Secchi,

 

 

Denze i mnogih drugih... kako vidite i-

|mena samih »mantijaša«. Ali »mantijaški«
\bijahu odgojemi, jer vjerovahu u dogmu :
Dante, Petrarka, Tasso, Monti, Pellico, Man-
zoni, Milton, Klopstoch, Laharpe, Chatobri-
\and, Rafael, Tiziano, Michelangelo, Guer-
\cino, Marcello, Mozart, Pergolese, Rossini,
|Palestrina, Verdi, Canti, Pasteur i mnogi
| drugi. Genijima ovih »mantijaša« ili »manti-
\jaški odgojenih« što može suprostaviti naš
| »kulturni« praški akademičar? Zar: sebe,
\Lorkovića, Marjanovića, pok. Janušića, Pa-
\sarića i Masaryka?
| Eto kako vidite mi ne zaziremo od »filo-
| zofije citata«, a dobro bi uradio i naš praški
\akademičar, kada ne bi od nje zazirao, mo-
| guće, da bi koješta više znao; ne bojimo se
\ni »samilosnog naprednjačkog  posmjeha
'lake ironije« — t4 i tako ništa im nije o-
\stalo nego prezimi posmjeh neznalice, ko-
\jim hoće da ošine onoga, kojega vidi pod
\sobom, kao dijete mjesec u vodi, i do ko-
\jega taj sardonični posmijeh ne može dopri-
\jeti. Da naš »napredni« g. »L.« ne zazire
\od »filozofije citata«, znao bi što osnovatelj
| modernog povjesničarstva, protestanat proi.
| Miiller piše: »Sva današnja prosvjeta, koja
\je ne samo blagoslov za nas, nego i od
\neizmjernih posljedica za duh poduzetnosti
| Evropejaca u svim krajevima svijeta, dolazi
nam otuda, što je u vrijeme pada rimskog
carstva vladala hierarhija. Bez Pape bi nam
prosvjeta starine ostala tako tugja i nepo-
znata, kako grčka prosvjeta Turcima. Što bi
od nas bilo bez pape? Ono što su postali
Turci«... ovako tvrdi ne jedan »mantijaš«
ili »mantijaški odgojen« — kako bi kazao naš
praški »kulturni« omladinac — već glavom
prof. Miller u učenom svom djelu »Povjest
Švajcarske«. 3. sv. 1.... Ali koja fajda, kad
naš kulturni demi-monde, boji se, da mu
javnost ne bi spočitnula, da pozira i da se
razbacuje znanjem i — citatima ! !
»Universe bijahu osnovane kao crkveni
zavodi« — piše praški omladinac. Istina je
da universe u Oksfordu, Alcala, Koloniji,
Coimbri, Monpellieru, Lipsiji, Salamanki,
Padovi, Pisi, Parizu kao i Francuska aka-
demija, duguju svoj postanak rimskoj Cr-
kvi i Papi; ali kazati, da su sve ove uni-
verse bile osnovane kao crkveni zavodi i
da se znanost gojila samo u području teo-
logije, to može kazati samo onaj, koji ni-
kada nije rastvorio niti frontispicij kakove
historije, a kamo li »požućele stranice po-
vjesti čovječanstva«, kako za sebe veli »pra-
ški omladinac« u »Crv. Hrv.« Mi shvaćamo
»genijalnog« praškog akademičara, on ne
može da oprosti ondašnjim universama, jer
teologiju ubrajale megju znanost; ali koja
fajda, kada se je prošlost vladala sasvim
drugim kriterijama, nego li se vlada danas
naša »napredna« omladina. Nije istina da
se je znanost za onih vremena gojila samo
u području teologije, jer uz teologiju goji-
le su se jednako sve ostale struke znano-
sti, a najbolji su tome dokaz historija i a-
nali pojedinih universa. Mi ne ćemo kazati,
da ondašnje universe mogu se u svemu
usporediti sa današnjim universama ; ali bez
oklijevanja tvrdimo : da današnje universe u
mnogome ne mogu se takmiti sa universa-
ma prijašnjih vijekova. Vincenzo Gioberti,
u spomenutom svome djelu na str. 161 pi-
še; »Le antiche universita d' Europa erano
certo imperfette, € capaci di molti migliora-
menti; ma con tutti i lor difetti, oso dire
che sovrastavano alla maggior parte di quelle
dell' eta moderna. | fatti parlano assai chia-
ro; giacch& qual' & |' ateneo moderno, don-
de, ragguagliata la civilia del secolo, esca
un si gran numero di veri savi, quanti ne
uscivano dalle universita dei passati tempi,
senza escluder quelle, che fiorivano nel me-
dio evo? Se allora si peccava di pedante-
sco, ora si pecca di ftivolo e di superticia-
le; e-quanto a me, preferisco i pedanti agli
spiritazzi. Le scuole di quei tempi partori-
|tano forti ingegni: da esse uscirono Dante,
Galileo, Bacone, il Bossuet, il Leibniz, il
Newtori, il Linneo, il Vico, il Muratori, €
tutti i nomi pid gloriosi. Al presente fra gli
uditori dell' universita: pochi: intendono,
molti ascoltano, tutti applaudiscono«. Ovim

'