U DUBROVNIKU 29. Avgusta 1908 Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po i četvrti godine surazmjerno; za inozemstvo ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto polugodište. godišnje K. 9 — Ko GLASNIK_STRANKE_PRA IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJED O | Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE. Odgovorni urednik FRANO SCHICK: VA u DALMACIJI. BROJ STOJI! 10 PARA. Pretplata i oglasi šalju se zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi nefrankirani ne primaju se. — Plativo | utužljivo u Dubrovniku. Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. — Za Napredna misao“. (Na odgovor g. ,L“.). U broju 66. »Crvene Hrvatske« izašao je jedan članak pod naslovom »Napredna mi- sao«, a potpisan od nekog mladog g. »L.«; a taj članak morao je biti kao »neki« od- govor na članak, koji je izašao u našem listu sa naslovom: »Na članak Dr. P. Čin- grije«. Ili bolje — članak g. »L.« figurira kao odgovor na onaj dio našega članka, koji se je bavio sa jednim dijelom hrvatske o- mladine, koja, prisvojivši monopolium mo- derne kulture, kao za ironiju, proglasi se »naprednom«. Ovim ne mislimo kazati da taj dio mladosti nije sposoban za kulturu ; i ona je sposobna, da, ali se ona obma- mljuje kada misli, da za riješavati kulturna i socijalna pitanja dostatno je ostaviti gimna- zijalne klupe, proputovati do Beča ili Pra- ga, upisati se u kakovu universu — pa eto kulturna čovjeka. Ovo je iluzija i velika iluzija kod jednog dijela hrvatske omladine. Poznato je da neki od »mlagijeh« koji, otrag samu godinu-dvije dana, nijesu bi- li sposobni izraditi niti svoju domaću gimnazijalnu zadaću, a danas se već raz- meću sa kulturom, nazivlju se »naprednim«, dijele lekcije desno i lijevo, riješavaju naj- dublje probleme filozofije, socijologije i e- tike. Zreli ljudi, filozofi i socijolozi svjet- skog glasa, geniji i talenti, koji se name- tnuše vijeku i narodu nakon napornog i ozbiljnog umnog rada, bilo na kulturnom ili socijalnom polju, ne odvažiše se ipak onako kategorički osjeći svoje nazore o ve- likim problemima ljudske savjesti, o evolu- ciji ljudskoga roda — kao što to radi je- dan dio t. zv. «napredne« hrvatske omladi- ne, koja je stoprv jučer ostavila gimnazijal- ne klupe. I ovakovo ponašanje mladosti mi u našem članku okrstismo »nezrelom mla- denačkom megalomanijom — prekuhanom čorbom megalomanije, koja se pojavljuje u mozgu onih, koji neće da proučavaju pro- šlost, ili je ne mogu shvatiti, a s činjeni- cam sadašnjosti ne računaju, već gledaju šarovite oblake, kako jure nebom, i prama sugestiji Hamleta vide u njima razne utvare. Cijenimo da je ovo opeklo živce naše »kulturne-napredne« omiadine, pak je na- šla za shodno da se javi u »Crvenoj Hr- vatskoj« preko svoga odvjetnika g. »L«, koji nas je počastio dugom kobasicom, dugom poput trakavice — razumije se ,odgovo- rom“, nabačenim genijalnim neredom, uz malu manjkavost logike i poznavanja hi- storije prošlosti i prilika. Kada smo pročitali onaj »kulturni. i du- ševni« produkt našeg omladinca, koji je — kako piše »Crvena Hrvatska«: »u Pragu na vrutku slavenskog napiednjaštva upoznao se njime« — sjetili smo se fine ironije, ko- jom je otrag koju godinu dana »ne man- tijaš ili mantijaški odgojen« već glavom Dr. A. Tresić-Pavičić, pjesnik i filozof, ši- bao značaj i kulturu praške hrvatske »na- predne« omladine. »Megalomanija je obi- lježje sićušnih duša, malenih srdaca, krat- kovidnih umova — piše simpatični pjesnik »rimske trilogije«. Veličina je ideal velike duše, velikog uma i velikog srca. U mla- dosti malo megalomanije nije još znakom kratkoće uma nego neiskusnosti u shvaća- nju svijeta. Djeci se sve veće pričinja nego u istinu jest. Megalomanija to je mana praških omladinaca. Ta ih megalomanija tjera na pogrešan i maglovit pojam otačbi- ne, na omalovažavanje i prezir svih ljudi, koji danas za otačbinu rade, pa i onih koji su umrli, a današnjim dadoše pravac rada; a u precjenjivanju svojih sposobnosti i svo- ga zvanja, ta megalomanija graniči sa smije- šnošću. Onaj koji ih ne poznaje mogao bi se možda ljutiti i žalostiti radi takove abe- racije mladosti; nu onaj koji znade, da ti ljudi nijesu kadri ništa svojim umom stvoriti, da su sve one sušičave idejice pokupili po tugjoj ropotarnici, koji ih osobno poznaje, koji znade koliko dopire njihova glava i kakvu rolu igraju, taj se mora ironično na- smijati, mora uskliknuti: »Num et Saul in- ter prophetas ?« Što na ovo veli »Crvena | Hrvatska« ? Zar će hrvatskom pjesniku-filo- zofu predbaciti da »govori o naprednjaštvu, \a da ga ni ne znade ?« Da poštovani pisac | »Ciceronova progonstva« u svome sudu nije ni najmanje pretjerao, najbolji nam dokaz i onaj »kulturni« produkt mladog g. »L.« U »Crvenoj Hrvatskoj«. Čitajte, sudite, diviti se: »dojdući vjekovi ruše zgrade prošlosti — povirimo u srednji vijek, gdje ćemo da vidimo, kako se godina za godinom niže, ruši negdašnju moć papinske trijare — kri- žarske se vojne podižu na njegovu koman- du (Pape) i okreću pod mač sve, što se antikrstom zvalo, vičuči pri tom fanatično : »za tebe, o Hossana«. — »Crkva udara u- čenicima granice, preko kojih ne smiju ni makac — znanost se gojila samo u podru- čju teologije — istina se nije smjela istra- živati. — Kolombo ne smije da otkriva »No- vi svijet: u svetom ga pismu nema -— svak, ko bi se usudio preskočiti granice crkvom odregjene, na lomaču (Giordano Bruno, Hus itd.). —.U Španjolskoj ne mi- sliš li, kako crkva nalaže, čeka te inkvizi- cija. — U medicini ne smiju se parati tje- lesa. — Sve je uzela crkva u svoj monopol. — Pop sudac začepio Galileova usta. — Kopernik, Galileji, Keppler ruše stare teo- rije... da na ovu zemlju samo sigje čo- vjek-bog. — Ne vjerujemo po crkvenom receptu srednjeg vijeka — borba proti kle- rikalizmu ide za tim, da se čovjek otrese onih veza, koje su stezale ljudski rod, stva- rale ga slugom papinom, da se riješi mo- nopola mračnjačkoga, koji je zaokupio »cu- ru animarum« — naprednjaci puštaju slo- bodu vjersku svojim pristašama — vjera je stvar pojedinca, svak može da privatno bu- de pristaša kojekakve struje filosoiske!!! — Naprednjaci će zaći u narod da mu otvore oči, ekonomski podignuti, boriti će se proti popovima, koji mu skupo naplaćuju kuka- vnu duševnu hranu (a zašto ne i proti od- vjetnicima, koji na seljaku spljetskome, po- put Dr. Smodlake, dobivaju preko 50.000 for, godišnjih ?) — Naprednjaci će tumačiti puku razumljivim načinom Kristovu nauku (kako ju tumače vidjeti ćemo kašnje). — Naprednjaci će podignuti duševno narod. — Naprednjaci će ojačati narod u borbi proti kapitalu. — Naprednjaci će činiti da narod shvati političke »mosse«. — Naprednjaci sje- ću bez kompromisa (g. »L.« zarekao se je, on je htio kazati »bez kompasa«). Ovo je program »naprednjaka«, kako vi- dite »jasan« i »razgovjetan«, pa konfuzno- sti ideja nema . . .! Ovo bi bila substanca one duge «kultur- no-napredne« kobasice, sa kojom nas je omladinac g. »L.« počastio. Ispovijedamo, da nakon što, sa velikim ustrpljenjem, sve ono pročitasmo, zapitasmo se mi a i javnost: da li je zbilja bilo potrebno da g. »L.« pu- tuje do Praga da nas može jednog dana podariti sa onakom kitom »miomirisnog« cvijeća iz »kulturno-naprednjačkog perivo- ja«? On je mogao slobodno i kod kuće o- stati, prebrojiti se na »Pokret«, »Slobodu« i neke druge naprednjačke i socijalističke novine — pa eto jednako onako »kulturna« čovjeka; t& on i onako nije uradio drugo, već tačno reproducirao stare klevete i osva- de sa kojim se svagdano pune stupci spo- menutih novina. G. »L.« bio bi vrlo opre- zno uradio, da je svoje navode, u onome članku, sa nepobitnim auktoritetom učvr- stio, jer mi ne smatramo »praškog omla- dinca«, koji je otrag same dvije godine da- na ostavio gimnazijalne klupe, takovim au- ktoritetom, a da bi javnost morala eo ipso prignuti glavu pred onako apodiktičnim nje- govim asercijama; tim više kada se radi o nekim pitanjima za riješavanje kojih izisku- je se duga i ozbiljna nauka, spoznaja filo- zotije, socijologije i etike — u kratko: sve- strana kultura, koju »praški omladinac« za dvije godine dana nije mogao steći, pa ma- kar se i nalazio zadnje ovo vrijeme pod kuratelom prot. Masaryka, — takova kul tura iziskuje koju godinu više, Samo veliki geniji i talenti, koji stvoriše nešto svoga i čiji umni rad djelovao je na razvoj čovje- čanstva, samo takovi ljudi mogu svojim a- uktoritetom javnosti imponirati. Možemo li megju takove ubrajati vogje t. zv. »napre- dne« stranke i našeg praškog omladinca »koji je u Pragu na vrutku naprednjašiva upoznao se njime«? — neka sudi javnost! Ali ne mislite da je baš tako, jer naš o- mladinac g. »L.« bio je prepravan svoje a- sercije sa historijom u ruci i dokazati, ali on se je pobojao: »da mu ne bi gnjavljena javnost spočitnula, da pozira i da se razba- cuje znanjem i — citatima« — *on neće da doživi samilosni posmjeh lake ironije, kada bi se razbacivao filozofijom — čitati«. I baš stoga »genijalni« omladinac traži od javnosti da bezuvjetno pokloni se njegovoj kulturi i prizna ispravnost njegovih »geni- jalnih« asercija. Zar ne, vrlo jeftino i ko- modno ? Ali takove butade »genijalnog« na- šeg omladinca mogu vrijediti u uskom am- bijentu »naprednjačkog« svijeta, ali nemogu da upale pred javnosti, koja se vlada krite- rijima zdrave filozofije i razuma. Ali da, praški omladinac ipak je rastvorio »neko- liko požutjelih stranica povijesti čovječan- stva« i izažeo substanciju i od nje nagjeo onu dugu »naprednjačku« kobasicu, koja je ugledala svijetlo u »Crvenoj Hrvatskoj«. Žao nam je, da je g. »L.« imao toliko ob- zira od javnosti, te nam nije kazao: ko je auktor onih požutjelih stranica povijesti čovječanstva, sa kojima se je on onako vje- što, upravo majstorski, demokratski poslu- žio. To mora biti unicum historije čovječan- stva, a njezin auktor vrlo »genijalan« čo- vjek; nu po svoj prilici da od te zlatne rijetkosti ne postoji već samo jedan egzem- plar: bilo na uredništvu »Pokreta« ili »Slo- bode«, socijalističnih listova, ili u privatnom athivu profesora Masaryka — a naša »na- predna« omladina kad i kad tu zlatnu ri- jetkost pozajmi iz ropotarnice onako kul- turnih gospodara. Nu mi: bijedni smrtnici, natražnjaci, mantijaši, jezuvite, mračnjaci, klerikali — kako li nas ne nazivlju u svo- joj eleganciji ti najnoviji proroci neo-kul- ture — mi bijednici nijesmo ipak tako la- kovjerni, da ćemo slijepo povjerovati ano- nimnim historičnim fragmentima, kojim nas dariva naš kulturni demi-monde. | pred na- ma rastvorene su »požutjele stranice povi- jesti čovječanstva« i na tim stranicam kul- ture, zdrave filozofije i etike mi čitamo sen- tencu: »me sutor ultra crepidam«. Praški omladinac bio bi dobro uradio da se je sa ovom mudrom sentencijom znao okoristiti. Zbilja sumnjamo: bi li i jedan srednjoško- lac četvrtog gimnazijalnog razreda, koji nije niti rastvorio historiju prošlosti i čovječan- stva, onakove gluposti bio izvalio kao što je uradio akademičar g. »L.« u svome član- ku pod naslovom: »Napredna misao«. O- nakovo izopačenje i potpuno nepoznavanje historije — rijetko se kada čitalo. Ali rek bi da je to glavna vrlina uaših kulturnih mladih »demi-monde«. Suditi »srednji vijek« sa kriterijima »dva- desetog vijeka« nazivlje se kretinizmom ; jednako kao što bi bio pravi kretinizam kad bi pozniji naraštaj, tridesetog n. pr. vijeka, sa svojim, kriterijima sudio naš vijek. Iz hi- storije razabiremo, da pozniji vijekovi ne ruše kulturnu i socijalnu stečevinu svojih predšasnika, već na starim temeljima gra- de, nadogragjuju, usavršuju, i po tom: po- zniji vijekovi prema predšastim biti će i kulturniji i napredniji. Lako se dakle raza- bire da »srednji vijek« nije mogao biti na jednakom stepenu kulture, na kome se na- lazi naše doba. Ali mi pitamo, je li »srednji vijek« vijek mračnjaštva i onako crn, kako ga zamišlja naš »praški omladinac« ?_Pita- mo mi, moželi se nazvati vijekom tmine i neznanja vijek: Danta, Boccacia i Petrarke; vijek Chaucera i Mandevillea; vijek Calde- ronA i Lopeza de Vega; vijek Tome Akvin- skog, Alberta Velikog, Duns Skota, Bacona, Lulla i drugih. Srednji je vijek izumio pa- pir, dalekozor, barut, satove, tisak, mjedo- rezbu, i još' mnogu toga, bez čega danas ne bismo mogli živjeti. Ali da nam se ne predbaci, da mi upadamo u istu manu, u koju je upao »praški omladinac«, tim više što sebe ne smatramo kojekakvim genijima ili talentima, mi ćemo se ograditi sa aukto- ritetom učenjačkih glava, koje su ipak malo bolje poznavale »srednji vijek« od naših neo-kulturnih demi-monde. Liebig, najveći kemičar 19. vijeka, koji je prototip moderne empirije, govori zanosno o resultatima em- piričkih istraživanja srednjega vijeka. U 15. vijeku, veli on, nalazimo već dotjeranu al- gebru i trigonometriju, decimalni račuu, pa i kemiju (Augsburger Allgemeine Zeitung, br. 226. 1866). Upozorujemo »praškog o- mladinca« na «historiju srednjeg vijeka« od prof. Digby-a, na djela protestanta Riihs-a i Menzel-a, pa i na sve ozbiljne historičare, koji su kritično proučavali razvoj kulturnog života »srednjeg vijeka«. Istina je, da je najmoćniji svjetski vladar u ono doba bio rimski papa, ali zašto ?... neka odgovori mješte nas veliki talijanski patrijota i filozof, koga je Italija zanosno pozdravila sa »Pater Patriae«: »ll potere civile dei Papi nel medio evo fiu una vera sovranita europea, sovranita legittima, fon- data parte nel consenso delle nazioni, e parte nell' autorita spirituale di esso Papa. Dal canto dei popoli non si pučo negare la legittimita di tal potere, poich& il veggiam consentito dalle varie sovranit4a nazionali, che tutte riconoscevano nel Pontefice un arbitro supremo. Ora ogni qual volta una \sovranita legittima mne riconosce un' altra, \col solo riconoscerla |' autorizza. Ma perchč \\' arbitrato europeo fit ticonosciuto nel Papa, | anzichč in un altro uomo, in un altro prin- \cipe ? Perchč solo il Papa aveva la capacita necessaria per esercitarlo. La capacita per- sonale, e la sovranita tradizionale, congiun- te insieme, costituiscono la legittimita per- fetta. E questa capacita non proveniva dalle qualita individue dei Pontefici, ma dall' es- ser capi della societa conservatrice e pro- pagatrice del vero ideale.« Evo kako piše veliki talijanski rodoljub Vincenzo Gioberti (Introduzione allo stud. della filosof. vol. I. pag. 266). Shvaća li ovo »praški omladinac«? Ne, Pape nijesu poput kakova tiranina na- siljem se nametnuli ondašnjoj Evropi, već ondašnja Evropa priznavajući ne samo Pa- pin auktoritet na religijoznom polju, već i zasluge na kulturnom i socijalnom polju poklonila se je:njegovom prijestolju. Da je Crkva spriječavala napredak znanosti, to je najpodlija osvada dostojna samo »napred- njačkog »demi-monde. Dok Bizant spaljuje oktogon sa prekrasnom bibliotekom i prvim učenjacima Istoka, Rim sabire oko sebe u- čenjake, podiže biblioteke, naučne zavode, omogućuje znanstvena istraživanja i sve je to tako veledušno, da mu i u našem vijeku jedan protivnik kao što je Herder mora pri- znati: »Možda bi znanosti odavna već za- kržljale, kad se ne bi na životu uzdržavale mrvicama sa te stare trpeze svetaca« (Ideen zur Philosophie der Geschichte der Men- schheit. Il. 427.). Zasluge papinstva i Rima za umjetnost ne ćemo nmi spominjati, jer u tome do današ svi drugi mecene skupa tek su patuljak spram vatikanskog gorostasa, koji je stvorio Rim središtem sve umjetno- sti, a Italiju rajem umjetničkim. »Po tebi smo sve, što jesmo«, kliču do danas sva vrijednija djela kršćanskoga genija. | Har- mack, taj: inače strastveni vogja današnje protestantske teologije, priznaje da je rim- ska Crkva mladenačkim narodima donijela kulturu, i ne samo jedanput donijela pa ih onda na tom stepenu ostavila, nego daro- vala je narodima kulturu, koja je u sebi sposobna za napredak, a tim je napretkom rimska Crkva sama upravljala kraz hiljadu godina (Das Wesen des Christenthums, str. 152). Jednako misle i drugi naučenjaci ev- ropskog glasa, kao Grimm, Menzel, Fall- merayer, Miiller i drugi. Koliko je ispravna asercija našeg »genijalnog« praškog omla- dinca, da je Crkva spriječavala napredak i razvitak ljudskog genija neka svjedoče imena poput: Beđe,: | Qvida \ Aretinskog, Wallingiorta, Rogera Bacona, Kirchnera, Ka- siodora, Schwarza, Regiomontana, Barto- lomeja de Gusmao;: Kopernika, Keplera, Poncija, Rolleta, Brauna, Boškovića, Secchi, Denze i mnogih drugih... kako vidite i- |mena samih »mantijaša«. Ali »mantijaški« \bijahu odgojemi, jer vjerovahu u dogmu : Dante, Petrarka, Tasso, Monti, Pellico, Man- zoni, Milton, Klopstoch, Laharpe, Chatobri- \and, Rafael, Tiziano, Michelangelo, Guer- \cino, Marcello, Mozart, Pergolese, Rossini, |Palestrina, Verdi, Canti, Pasteur i mnogi | drugi. Genijima ovih »mantijaša« ili »manti- \jaški odgojenih« što može suprostaviti naš | »kulturni« praški akademičar? Zar: sebe, \Lorkovića, Marjanovića, pok. Janušića, Pa- \sarića i Masaryka? | Eto kako vidite mi ne zaziremo od »filo- | zofije citata«, a dobro bi uradio i naš praški \akademičar, kada ne bi od nje zazirao, mo- | guće, da bi koješta više znao; ne bojimo se \ni »samilosnog naprednjačkog posmjeha 'lake ironije« — t4 i tako ništa im nije o- \stalo nego prezimi posmjeh neznalice, ko- \jim hoće da ošine onoga, kojega vidi pod \sobom, kao dijete mjesec u vodi, i do ko- \jega taj sardonični posmijeh ne može dopri- \jeti. Da naš »napredni« g. »L.« ne zazire \od »filozofije citata«, znao bi što osnovatelj | modernog povjesničarstva, protestanat proi. | Miiller piše: »Sva današnja prosvjeta, koja \je ne samo blagoslov za nas, nego i od \neizmjernih posljedica za duh poduzetnosti | Evropejaca u svim krajevima svijeta, dolazi nam otuda, što je u vrijeme pada rimskog carstva vladala hierarhija. Bez Pape bi nam prosvjeta starine ostala tako tugja i nepo- znata, kako grčka prosvjeta Turcima. Što bi od nas bilo bez pape? Ono što su postali Turci«... ovako tvrdi ne jedan »mantijaš« ili »mantijaški odgojen« — kako bi kazao naš praški »kulturni« omladinac — već glavom prof. Miller u učenom svom djelu »Povjest Švajcarske«. 3. sv. 1.... Ali koja fajda, kad naš kulturni demi-monde, boji se, da mu javnost ne bi spočitnula, da pozira i da se razbacuje znanjem i — citatima ! ! »Universe bijahu osnovane kao crkveni zavodi« — piše praški omladinac. Istina je da universe u Oksfordu, Alcala, Koloniji, Coimbri, Monpellieru, Lipsiji, Salamanki, Padovi, Pisi, Parizu kao i Francuska aka- demija, duguju svoj postanak rimskoj Cr- kvi i Papi; ali kazati, da su sve ove uni- verse bile osnovane kao crkveni zavodi i da se znanost gojila samo u području teo- logije, to može kazati samo onaj, koji ni- kada nije rastvorio niti frontispicij kakove historije, a kamo li »požućele stranice po- vjesti čovječanstva«, kako za sebe veli »pra- ški omladinac« u »Crv. Hrv.« Mi shvaćamo »genijalnog« praškog akademičara, on ne može da oprosti ondašnjim universama, jer teologiju ubrajale megju znanost; ali koja fajda, kada se je prošlost vladala sasvim drugim kriterijama, nego li se vlada danas naša »napredna« omladina. Nije istina da se je znanost za onih vremena gojila samo u području teologije, jer uz teologiju goji- le su se jednako sve ostale struke znano- sti, a najbolji su tome dokaz historija i a- nali pojedinih universa. Mi ne ćemo kazati, da ondašnje universe mogu se u svemu usporediti sa današnjim universama ; ali bez oklijevanja tvrdimo : da današnje universe u mnogome ne mogu se takmiti sa universa- ma prijašnjih vijekova. Vincenzo Gioberti, u spomenutom svome djelu na str. 161 pi- še; »Le antiche universita d' Europa erano certo imperfette, € capaci di molti migliora- menti; ma con tutti i lor difetti, oso dire che sovrastavano alla maggior parte di quelle dell' eta moderna. | fatti parlano assai chia- ro; giacch& qual' & |' ateneo moderno, don- de, ragguagliata la civilia del secolo, esca un si gran numero di veri savi, quanti ne uscivano dalle universita dei passati tempi, senza escluder quelle, che fiorivano nel me- dio evo? Se allora si peccava di pedante- sco, ora si pecca di ftivolo e di superticia- le; e-quanto a me, preferisco i pedanti agli spiritazzi. Le scuole di quei tempi partori- |tano forti ingegni: da esse uscirono Dante, Galileo, Bacone, il Bossuet, il Leibniz, il Newtori, il Linneo, il Vico, il Muratori, € tutti i nomi pid gloriosi. Al presente fra gli uditori dell' universita: pochi: intendono, molti ascoltano, tutti applaudiscono«. Ovim '