Br. 201.

U DUBROVNIKU 24. Decembra 1908

God. IV.

 

PRAVA CRVENA th

 

i četvrt godine  surazmjerno; za inozemstvo

polugodište.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen | za došasto

godišnje K. 9 — Ko

 

 

GLASNIK STRANKE PRAVA u DALMACIJI.

 

IMSMA

 

Pretplata i ogiasi šalju se

 

=== === === = u u u u u _ u ===
IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.
Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

 

 

 

Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. —

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

 

 

wo
Božić.

Otrag 19 vijekova, onamo sa Istoka,
iz malenog Betlema, odjeknuše svije-
tom uzvišene riječi: »Slava Bogu
na visini, a mir ljudima dobre
volje na zemlji« — Hrist se je
rodio!

Izvan njega nije bilo spasa ni prije,
ni poslije. Hrist preporodi svijet, pre-
obrazi fizijonomiju društva. Betlem je
središte oko kojeg se okreće sudbina
ljudskoga roda. Ovu nam činjenicu po-
tvrgjuje i historija i filozofija. Kakova
je bila fizijonomija društva kod ondaš-
njeg naroda prije nego iz Betlema
odjeknuše riječi: Slava Bogu na
visini, a mir ljudima dobre vo-
lje na zemlji«? Uz 10.000 slobodnih
gragjana stajalo je 100,000 robova;
ženi u obitelji opredijeljeno zadnje mje-
sto; sudbina djeteta, njegovog života
ili smrti, u potpunoj otčevoj vlasti.
Venera, glavna božica Solona i Lixur-
ga, Seneke i Plutarka, Rima i Atine;
egoizam glavna krepost, strast jedina
zabava.

Iz Betlema zasja vječno sunce i svi-
jet se preporagja. Nestade osvetnog
Marta, oholog Jova, grabežljivog Mer-
kura, nečiste Venere; raspršaju se tmi-
ne predrasuda, pobudi se kod duha
osjećaj k višem idealu, raspali se u
srcu: iskra najmilije kreposti.

Kazivalo se, da to bijaše produkt
književne izobrazbe i ondašnjeg na-
pretka. Ta eno nam Grčke: Sokrat
predava; Sofokle i Pindar pjevaju; He-
rodot i Tucidid prepiru se o prvenstvo
u historiji; Perikle dariva svoje ime
onom vijeku, kao Aleksandar Grčkoj
gospodstvo svijeta — a starci, siromasi,
djeca, jednako se žrtvuju nebuloznom
božanstvu. Ta, eto nam Augustova Ri-
ma. Supersticija i idolatrija kreposti su:
Ovidija, Virgila, Tibula, Horacija i sviju
pjesnika ; Livija, Salustija, Svetona i
sviju povjesničara; Cezara, Hortensija,
Cicerona i sviju govornika; senata i
naroda, Rima i svijeta. Život Katona
i Bruta u jednakoj je cijeni samoprije-
goru Decija i kreposti Šipijona; i na
znak vestalinke, ginuti će u rimskome
anfiteatru gladijator sa očajnim pozdra-

PODLISTAK.

Ivanko Katjušin. či
NA BADNJU VEČER.
(Slika sa sela).
l

Osvanuo vedar, al studen Badnji-dan. Ta
Božić je srce zime.

U kući starog Luke sve podranilo, prije
zore i bijela dana, na noge lagane.

— Ti Mare navjesi vodu, a Marko će u
to ubit Božu; ti Luce u drva, a ti Mato aj
uberi badnjak.

Tako je domaćin Luka u zoru badnjega
dana naregjivao svojim ukućanima.

U mlagjega pogovora nema. Još starina
ne doreko, svak bio za svojim poslom.

On sam pogje u vrt, ubere naručje lovo-
rike te počne kitit kuću. Najprije prage kuće,
da svaki božji blagosov uljeze, a svaka zla
miso s praga se odaleči.

U to Marko opario prasicu, uredio i o-
bjesio pod gredu.

— Ima li trides, upita Luka.

— Ima i triđes i pet, otpovrne Marko.

— Baš je ugledna; io bi je i biskup.

— Bolja od one njiova Nika, što je na |.

materice zaklo za veselja.

 

 

 

vom: Ave Caesar, moriturus te
salutat.

Betlem čovjeka sjeća uzvišene sud-
bine. Čovjek kod grčkog i rimskog
naroda opstojao je samo za državu,
ona je bila njegova svrha. Poginuti za
državu bijaše dužnost, slava, heroizam:
bez sumnje divno. Megjutim siromah
i pošten gragjanin isčezavao je bez
nagrade. Evo velike nepravde, koja je
svijetom vladala prije nego iz Betlema
odjeknuše riječi: »Slava Bogu na
visini, a mir ljudima dobre vo-
lje na zemlji«.

Kakav je danas čovjek pod uplivom
Hristove ideje? Čovjek je stvoren za
Boga i ne smije biti žrtva ničije zlobe.
Ovo je nauka, do koje se nije znao
dovinuti ni Peripat ni akademija, ni
cijela ostala katerva starih filozofa. Pla-
tonova se želja ispunila, Bog je sašao
na zemlju, Hrist se je rodio, dao nam
je nauku, koja jedina uspjela ljudstvo
uzdignuti do vrhunca moralne i inte-
lektualne izobrazbe.

Priznajemo, da i u umjetnosti sta-
rih naroda ima remek-djela, kojima se
i mi vidimo. Filozofija Platona i Ari-
stotila; pjesništvo Homera i Virgila;

zalijeta se k vrhunaravnom idealu, ne-
poznatu grčkom i latinskom geniju.
Hrist se rodio i ceće se više
čuti u Atini i Laciju axčenti jednog
Demostena i Tulija, već pod utjecajem
Hristove ideje, javiti će se govornički
akcenat kršćanskog genija: Bossueta,
Bourdalu, Masillona, Segneri, Lakordera.
Hrist se rodio: a Ticijan, Ra-

 

fael, Angeliko, Cimabue, zadojeni krš-
ćanskom idejom, izmijenuti će seksu-
alne afreske poganskog kista.

Hrist se rodio: srušiti će se mra-
morni kipovi poganskih idola, a nad
njihovim ruševinam uzdignut će se ve-
ličanstvene bazilike rimskoga i gotič-
kog stila: Arnulfa, Bruneleschi, Buo-
narotti, Bernini, Giotta.

Hrist se rodio; i narodi uskri-
suju. Oni neće više biti tlačeni od jed-
nog Tiberija, ni prezreni od Kaligole,
niti će se obnoviti srdžba MNeruna i
Domicijana.
| Protumačite nam sav ovaj preokret ;
on je najdivniji, najsavršeniji i najtraj-
nija revolucija, što no je ikad opsto-
jala. Nema nego samo jedno razložito
razjašnjenje: Betlemska špilja.

Zar pred jednim prostim čovjekom

 

Poncija Pilata u Judeji — nad Betlem-
skom špiljom odjeknuše riječi: »Slava
Bogu na visini, a mir ljudima
dobre volje na zemlji«.

I iz betlemske špilje svanu narodi-
ma novo sunce: jednakosti, brat-
stva, slobode!

Bijedni hrvatski narode, narode po-
tlačeni, ali nikad pokopani! Dugo vre-
mena uzdišeš, plačeš, tražiš slobodu,
svoj narodni preporod, pozivlješ se na
zasluge svoje za krst častni i slobodu
zlatnu, ali kao da vapaj tvoje krvi još
ne doprije do ušiju mogućnika. Isku-
šani narode i mučeniče kršćanske pro-
svjete, ne smalaksaj duhom. Udruži u
tvom srcu kult vjere i kult domovine
— i tebi će jednog dana svanuti sun-
ce tvoje slobode i neovisnosti!

Hrvatski narode: sretan ti
pode)
|

 

 

 

| s . . .
Zanimiva slika iz

| . ose

| drniške krajine.
| II.

| Neće biti suvišno, ako u kratkim potezi-
\ma orišemo kakav mora da bude jedan na-
\čelnik. To je nuždno da se znade. Potre-

govorništvo Demostena i Cicerona i prignu koljeno neotesani Azijat, lukavi \pito je da imamo jedno mjerilo, po komu
nas zanaša. Divili smo se i mi pred|Grk, oholi Rimljanin, ponositi Gal i| ćemo rasugjivati rad naših starešina uopće

elegantnim formam Zeusa i Apela,
Laokonta i Niobe i Timantove liige-
nije; osjetismo i mi sve ljepote uzvi-
šenog akcenta Pindara i Livija i lirsku
formu Venozina. Divili smo se i za-
našala nas je materijalna izobrazba sta-
rog svijeta, ipak kod nje naša pamet
nije našla zanosa k višim idealima, jer
joj falila glavna oznaka, kadra uznijeti
ljudski duh i srce — falila joj krepost.
To su većinom sensualna djela, tu
vlada apoteoza materije nad duhom.

Hrist se rodio: nije više Rim
i Atina, nije poganska misao, koja u
umjetnosti vlada; već kršćanski genij
uzdiže se k uzvišenom idealu, do ko-
jeg nije znao dosegnuti genij starih
naroda. Glavni grad kršćanstva, postaje
glavnim gradom izobrazbe.

Hrist se rodio: zanijemiti će Ho-
racijeva i Ovidijeva muza, oglasiti će
se novi kršćanski genij sa Dantom,
Tassom, Petrarkom, Miltonom, Klop-
štokom — koji, u estatičnom zanosu,

— Ne bilo joj uroka, bila je sladokusna,

oglasi se iz ognjišta Lukina žena Mare.

— Donesi ti malo mantale i dvije smo-
kve da se mi napijemo, reći će Luka, kad
ugleda Mata gdje ide pro obora s badnja-
kom na ramenu; danas se i onako ne jede
ništa do: večere. Ako bude sreća bit će i
ribe, ako ne, a mi ćemo po bakaljaru.

Kad je Mare donijela, uze svaki po dvije
smokve i bokunić mantale, te se pošteno
napiše svoje miike.

Luce, vatrena, lijepa, mlada djevojka od
dvadeset,ljeta, dika našega Luke u to na-
brala balicu, uprtila se, te stignuvši na ra-
skrsnicu ispod seoske škole otpočinu.

— Uranila, Luce; neko je pozdravi.

Bila to jaranica joj Pave iz susjednog
komšiluka.

— Dobro moja Pave, a i ti.

— Bila u drvima?

— Evo jesam.

— Dobro moja Luce, a 'oćeš u zoru na
Maticu ?

— Mislim da 'oću, ako mi uzide Marko.
— Pogji, pogji, doć će ti i on.

— Ma ko, u čudu će Luce, ali se u taj
čas zarumeni do uši.

\meslalni Arap? Na, saws Bog mogao

nici koji osvetiše smrt Cicerona i slo-

gori iz grobova, danas nepoznatih,
Aleksandra, Hanibala, Fabija, Šipiona
i Augusta? Gdje zakoni: Nume, Likur-
ga, Solona i Cezara? — Ova imena,
ovi uzori ne zanašaju danas nikoga;
zaokupili su svijet jedan dan i na jed-
noj tačci, ali ga nijesu zaokružili ci-
jela i uvijek; a ljudstvo pod uplivom
\njihove spomeni, nije se uzdiglo niti
|za jednu lineju. Uzrok je tome, što
oni geniji bijahu ljudi i samo ljudi.
(Ipak ljudstvo, ima 19 vijekova, živi,
ide, ne pada više, ne umire. Ovaj
preokret, koji se javio iz Betlemske
špilje, zahvatio je cio svijet; on traje
i trajati će uvijek.

Godine 747. od postanka Rima, za
Tiberijeva kraljevanja, pod upravom

 

— Poj da bi ti meni rekla, a?

— Nemam ti što rijet, to su ti slagali
moja Pave. Ne valja svakomu vjerovat.

— Nijesu, ne. Pa lijep mladić oči mi, ej
kako ti zavide mnoge.

— Meni da zavide, nemaju na čemu, po
mojoj duši.

— Da, da, vigjet ćemo, brzo su kolende,
a tebi jabuka neće manjkat. Što ćeš, danas
se sretne udavaju, moja Luce. Sve što je
bilo momaka da valja, sve je otišlo u A-
meriku.

— Bit će tako, ali moja je sreća daleko,
vjeruj. Nego idem, ubit će me doma gdje sam.

— Dogji ovih festa da poigramo na mi-
jendela.

— Gledat ću, a vigie ćemo se i u kolu,
mislim da će bit na Šćepanj dan u njiovijeh

Došavši kući nagje majku gdje mijesi po-
gače. Danas je trebalo za dvadni umijesit,
jer se na Božić ne smije ni kuća pomesti.

I ona rasprtivši drva, prione da rasprema
po kući. Ovisoka, tankovita, žute pletenice
oko glave presomitila, skokne uza stube u
gornju kuću ko vila.

 

je takova šta proizvesti. Gdje su apo-|
štoli smrti Sokratove? Gdje svetci na-
dahnuti naukom Platona? Gdje muče-;

bodu Demostena? Gdje su samoprije-

(i u slučaju našeg načelnika Skelina.
| položaj, on mora dobro promotriti svoje vr-
liue, na pravednu tezulju staviti i tu ih na-
gnuti. Pametno čeljade ne smije se nikakve
službe tako lakoumno primiti. Kad se ko
lakoumno jedne uzvišene teške zadaće za-
\uzimlje, taj čini veliki grijeh pred Bogom
i pred ljudima. On griješi pred Bogom, jer
je to naravni zakon, koga nam u srce Go-
spodin postavio, da se ničega ne zauzimlje-
mo za što dorasli nijesmo; takav griješi i
pred ljudima, jer je uzrokom mnogih ne-
daća, koje društvo nepravedno snosi, bu-
duć ima pravo da ga odtolen grad ne tuče.

Jedan starešina mu je za dobro/društva.

ešće puta on treba da žrtvuje svoj vlastiti
probitak i da ga dragovoljno žrtvuje na žr-
tveniku zajedničkog dobra. Starešina treba
da odveć dobro pazi da nebi u čemu opće
dobro oštetio. Ne samo to, nego dapače on
se mora dnevu i noćju starat, kako će na-
rodno dobro unapredit.

Ako jedan starešina nebi ovakog samoprije-
gora ćutio, tad bi on nitio svoj cilj. Cilj je
starešinstva taj da unapredi opće dobro svo-
jih članova, i to sa žrtvom vlastitog gubitka;
a ne da ga vodi rubu propasti.

 

Danas je neobično vesela, pa tom veselju
dade oduška u lijepoj pjesmi, koja se izvi
iz njezina grla. Ta srela je jutros Nika gdje
ide u C..... , pa joj reče da će po večeri
k njima. Ovo nije bez neke, pomišljaše ona
u sebi idući kući. A Niko joj bijaše mio,
kao nitko na tom bijelom svijetu. Mnogi su
je snubili, mnogi željkovali njezinu ljubav,
ali ona jedino je našla u Niku ono nešto,
što je već sada usrećivalo. Ljubila ga je
svom dušom i ne bi za drugoga pošla; ne
bi krenula vjerom koju mu je zadala, kako
to običavaju mnoge djevojke. Ona je o njemu
uvijek mislila; danas pak nadasve, kad je
čula da će k njima. | u tim mislima prela-
zio joj brzo i onako kratki zimski dan, a
prikučila se noć — sveta badnja noć.

u.

Nebo se osulo zvijezdama. Nad selom
vlada tihi, nepomućeni mir, Žive duše nije
čuti. Al u onim bijelim kućama tu i tamć
rasijanim sve je oživjelo. Svak se okupio
oko svog ognjišta da po gjedovskom obi-
čaju proslavi ovu svetu noć.

Stari Luko prislonio badnjak okićen ze-
lenilom k vatri, pa će skinuti kapu i onako
svečano prozboriti :

 

 

Je li naš Skelin pri primanju načelničke
časti na ovo pazio? Ako je/pazio, a primio
se časti, tad je grozni zločin pred Bogom
i ljudima, počinio jer se prama načelima pra-
vog starešinstva nije vladao. Ako pak na to
nije pazio, tad je, kad je bio upozoren, mo-
rao se s mjesta povući za koje opravdanih,
potrebitih uvjeta nije imao a niti sada ima.

Je li imao Skelin nakanu, kad se je pri-
mio načelničke časti, raditi za opće dobro?
Jeli on imao nakanu usrećiti ovu jadnu i
zapuštenu drnišku općinu?

Ko hladno i bez strasti bacijpogled na
dosadašnji rad načelnika Skelina,' taj mora
sasvim savjesno izjaviti, da on nije radio
za dobro naroda.

Da se pak vidi i da se p. n. štovano
općinstvo osvjedoči, da mi nijesmo od onih,
koji se jedino lažno i bezočno/sa šupljim
frazama na osobe nabacivaju, navesti ćemo

 

 

 

temeljite i tvrđe dokaze, o kojim je velikom
većinom i na samom c. k. Sudu govora bilo.

Gosp. Skelin uzeo je za program svoj
vlastiti interes sa značajnom izrekom: »rič
vitar — ja rekao, ja porekao«.

Ne ćemo navagjat sve, čim se je načelnik
privatno okoristio, nego samo nešto gla-
vnoga. Ko pak želi vigjet, neka se potrudi
do c. k. Suda u Drnišu i pročita glavnu
raspravu dne 2/ViI. 1908. Odio II.

Mi ćemo iz te rasprave izvadit nešto, što
se je nas vrlo jako dojmilo.

Svak znade, da i privatna osoba treba da
štiti, koliko je to do nje, javno dobro. Pri-
vatno čeljade ne smije se okoristit s onim
dobrom, koje je odregjeno da cijelom dru-

 

Čovjek, kad ga se izabire za kakav visoki |

štvu ili ti vam cijeloj općini služi. Kad bi
se koja osoba tim htjela okoristit, oma bi
počinila grdni grijeh, ona bi odnosila ono,
što na nju ne spada, na što ona nikakva
prava nema. Ako ovo vrijedi o svakom po-
jedinom članu općine, koliko to više vrijedi
o onim, koji su po svom položaju zvani da
štite opće dobro i da nikomu i pod nijedan
uvjet ne dopuštaju ga krnjiti niti oštećivati.
Zašto g. Skelin, kad je bio pozvan u na-
značenoj raspravi, nije još ni danas odgo-
vorio na upit, koga je Dr. Buić načelniku
bio upravio? Dr. Buić tražio je od g. Ske-
lina: je li on ugrabio i na svoju privatnu
korist izrabio 11.000 [7] metara u odlomku
Drniš-Moseć ? To zemljište nije bilo nika-
kva privatnika, nego je bilo dobro drniške
općine. Jeli mogao načelnik takovu nepravdu
općini nanijeti? On, koji je zvan, da budno
pazi na dobro svoje općine, kako je mogao
što takova počinit? Da je to učinio kakav
zalupani seljak, mi se nebi čudili, ali kad
to čini jedna prva ličnost u drniškoj pokra-
jini, to nas smućuje!
| Skelin ne samo da je to učinio, nego je
još nešto gorega htjeo počiniti na Miljevcima
|u odlomku Karalići.
Svak znade bogatstvo našega načelnika

 

 

— U ime. Božje, u čas dobar! Na dobro
nam ova večer dolazila i sutrašnje sveto Je-
zusovo porogjenje naskočilo nas u zdravlju
i svakom beričetu, za mnogo ljeta i dobrih
godina. Daj nam se mili gospodare Bože
veseliti kutnjim mirom, a okićeni ljubavi,
kako ovo drvo večeras maslinom i lovorom,
a tvojom Bože milosti ponajviše, Gospo-
dare Bože rastići mladce, podrži starce koji
bi ovim danom vladali a svoje duše ne o-
griješili.

»Amen« — odgovoriše svi.

Pomoli se svak tiho Bogu, a domaćin
oškropi blagosovljenom vodom badnjak. Za-
tim uzme zdjelu sa pšenicom pa ga posiplje
govoreći po tri puta: Mi tebe kruhom i v'
nom, a ti nas gojem i mirom.

Isto tako oškropi ga vinom, gov je-
dnako, pa okadi tamjanom. Koliko

Mlagjarija stojeća naokolo -9%€ *
zma, toliko M upi, toliko barila

Luka uze vodu, a M<X0 Za njim tamjan,
da oškrope i okad« Kuću.

Mare iznijela -ečeru. Na sred trpeze stoji
zdjela pšeni« u koju je zasagjena vošta-
nica, znat žive vjere otaca našijeh.
se koliko komu bilo za volju,

 

, , Blagovalo
i

rumenom kapljicom zaslagjivalo jelo.

0

svje

 

%
te