kai a

Br. 209. U DUBROVNIKU, 20. Februara 1909.

4 »tu
g X
VI MO
5 vi
E |" m
ii
ro
F Ny
wi i
A u
1
kO
ta li
Ur!
vi
z 4
qa 4

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po

i četvrt godine  surazmjerno; za inozemstvo godišnje K. 9 — Ko

ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto
polugodište.

 

 

 

 

Pretplata i oglasi šalju se Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. — Za

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nefrankirani ne primaju se. — Plativo | utužijivo u Dubrovniku.

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.
Brzotisak DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.
Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

gosloviju, a gdje je dovoljan broj i-lje će stanovište zauzeti
madu svoje srpske fondacijonalne ško- tome predlogu.

le. Tome svemu niti smo prigovarali| Mi smo uvjereni, da će uzeti pro-
niti bi smo sada prigovorili, da nas|tivno stanovište, a uprav ne bi smo
ne siluje predmet o predlogu, koji im |žalili sve te žrtve, kad bi se oni pri-

Srbi prama |zargjanim bajunetama. Srbijalsa svojim | Godine 1812, Srbija je od Rusije na cjedi-
mahnitim Gjorgjem misljela je na taj|!! ostavljena i Turska je opet podjarmi.
način prestrašiti Evropu i sebi prokr- saragjorgje pobjegne, a to Miloš jedva do-

čiti put od D do Jadransk čeka, da se stavi na čelo Srba. Godine 1815.
I! put od Dunava do Jadranskog mo- pogje mu za rukom, tugjom pomoći, riešto
ra, od Jadranskog mora do Carigrada.

Prodanov predlog.

Onomadne smo obrazložili, koji su
razlozi ponukali velečasnoga Prodana,

\objelodanila, red je da se i na nj o-

da otigje u Zagreb i nastoji sakupiti
sve stranke, kako bi se zauzele posla
i stvarno radile na dobro mile domo-
vine: onda nijesmo imali predlog u
izvorniku kako ga je on skupštini pre-
dložio; a sad kad ga je »Hrv. Kruna«

svrnemo. Možemo kazati odma da on
kao ugledni svećenik, nesebični rodo-
ljub, plemeniti spisatelj, sa svojim pre-
dlogom potvrdio je sve one pohvale,
kojim su ga obasipali njegovi privrže-
nici, koji su mu uvijek priznavali te
vrline i onda kad se sa strane ustajalo
proti njemu, kao tobože tvrdoglavu i
teoretičaru. Kako svećenik tim je do-
kazao da mi ne miješamo vjeru sa po-
litikom, i da nam je mio brat koje vjere
bio. Kao rodoljub pokazao je, da je spra-

 

 

 

van svakoj žrtvi do granice mogućnosti
a da domoviua ožive. Kako spisatelj
dokazao je, da zna upotrebiti nova
srestva u novijem prigodama. Dakle
njegovo časno i slavno ime ostaje ne-'
taknuto, ne samo nego i jače otiči,
jer je čisti vrutak iz onoga izvora ne-
ograničene ljubavi prama svome rodu.
To zanosom bilježimo; ali nemožemo
se istijem zanosom izraziti o samom
predlogu, jer smo posve uvjereni da
ga Srbi usvojiti neće, ili ako ga u-
svoje da će naći kakvu bizantinsku
formu, kako bi do malo vremena mo-
gli ostupiti od dogovora i proslijediti

 

 

daje baš ono što su i do danas uži-
vali. Jedina je razlika u tome, da do-
čim smo do danas puštali da sve te
pogodnosti uživaju, s naše strane ni-
jesmo im priznavali; dočim po pred-
logu ne samo da bi smo i priznali
nego bi smo se i obvezali uložiti
svu našu snagu, dok im te pogo-
dnosti po zakonu budu odobrene i
priznate. Kako svećenici naravno je da
bi za ljubav bratimsku sve to pregor-
jeli, a i još više, ali kao rodoljubi ne
cijenimo da se smije otići toliko dale-
ko. Jer dopokon to je stvarati od je-
dnoga naroda, dva naroda, od jedno-
ga političkoga smijera stvoriti dva po-
litička smijera, koji se posve kose; u
narodu uvestit mješte miroljubne kitice
ljubic& zublju nesloge i rodoljubne ne-
snošljivosti, koja bi ucvijelila nas u

ruke onijeh jakijeh našijeh susjeda, ko-
ji nastoje našom se slaboćom okoristi-
ti u svoje sebične svrhe.

Žalimo za to da je taj predlog pa-
nuo s naše strane, jer po svoj prilici
unijeti će u naše redove jači nesklad
i nesporazum, a neće dostignuti ono
dobro i onu slogu, radi koje je bio
iznešen: nu ipak prepuštimo vremenu,
koji će najbolje dokazati, da li je bilo
umjesno tijem predlogom izaći, i da
li je taj lijek bio koristan i spasono-

znali kao politički Hrvati i radili kao
osvjedočeni Hrvati.

 

Noži i revolveri.

»Reichspost« je donijela više članaka proti
ministru Košutu, u kojima ga je sa svačim
obijedila, a obećala je da će o svemu o-
bjelodaniti brošuru, i nadodati još nekoliko
članaka.

Na to je ovih dana izjavio organ Košuta
»Magyarorszag« na adresu bečkoga lista :
ako izagje obećana brošura radiće noži i
revolveri.

Uredništvo »Reichsposta« je na to poru-
čilo, da će brošura ipak izaći, bez ikakvih
obzira na prijetnje.

Položaj u Srbiji.

Iz Srbije dolaze čudnovate vijesti, te iz-
gleda, kao da će doći do promjene na pri-
jestolju.

Značajno je pismo, što ga je kraljević
Gjorgje poslao ministru izvanjskih posala
Milovanoviću, u kom se veli: »Moj je otac
| već pet godina zarobljenik uroinika i radi-

 

 

 

 

\našijem odnošajima a predala nas u kalnih stranaka. Radi ovoga ne trpi on sa-

imo lično, nego i cijela dinastija došla je
\na rub propasti. Stoga je moja dužnost, da
\sa pravim prestavnicima naroda dogjem u

borbu proti korupciji, pa bilo i proti mo-
|me rogjenom ocu«. :
| misli kraljević Gjorgje u sporazumu sa ra-
tnim odborom i pomoću oficira protuzavje-
renika, da se proglasi kraljem Srbije i onda
\da odmah navijesti rat Austro-Ugarskoj.

 

Nesretna zemlja.

Ovaj naslov potpuno dolikuje da-

onijem putem, kojijem ima godina i|san ljutoj narodnoj rani, koja rastače našnjoj kraljevini Srbiji. Ko prati po-
godina da bezobzirno koračaju, Fakt! hrvatsku zemlju s ove i s one strane |litički razvoj ove malene kraljevine,

je, da oni jur uživaju sve pogodnosti
predloga,; jer ih niko «ne ometa da
ističu srpsku zastavu na svojijem ku-
ćama i u svojijem domovima; niko

im ne brani da upotrebljuju ćirilicu u |usijono nazivlju se drugijem imenom | nost ovih zadnj

svojijem računima i dućanima: dapače
uživaju povlastice u crkvi i u školi,
koje mi Hrvati ne uživamo; jer izni-
mno njihovi gjaci i ako ne navrše
gimnazijsko učenje, primljeni su u bo- |

PODLISTAK.

Koliko se troši za odlikovanja.

Nedavno je u bečkoj novini »Wiener X-
Strahlen« izašao članak, protkan finom iro-
nijom i satirom proti onijem, koji se jagme
za?odlikovanjima. Pisac dokazuje, kako je
ta jagma za odlikovanjima od neprocjenjive
koristi za razne grane narodnoga gospodar-
stva. Cijenimo, da neće biti žao štovanim
čitateljima, ako im te dokaze u kratko spo-
menemo.

Što se najprije dogodi, kada se u služ-
benomu listu čita, da je ko primio kakav
red, naslov, promaknuće? Čestita mu se, a
on zahvaljuje. Promislite, koliko se je po-
sjetnica, pisama, brzojava izmijenilo kod
zadnjih imenovanja i odlikovanja! Koliko
se je samo tim okoristila industrija papira
i tiska, nada sve kad se uvaži, da promjena
u naslovu nosi sobom i promjenu posje-
tnica a katkad i listovnog papira.

Uz posjetnice se moraju promijeniti i ta-
blice na kućnim vratima, da ti ko ne po-
griješi naslov; mora se utisnuti kruna, kao
znak plemstva, na rubenini treba promije-
niti monograme, ili napraviti novu rubeninu.
Za sve te posle treba povećati broj osoblja,
koje radi, naravno više nego je dužno, pak
za 10 već računa na posebne nagrade i da-
rove, osobito pak o Božiću.

Mi se većinom čestitke i zahvale ne svr-

 

šavaju samo pismeno. Mnogi idu najprije

Velebita,
dje na svijetu, da sinovi tć zemlje, koji
jili; koji od pamtivijeka nju obitavaju,
nego li što zemlja nosi.

Ne znamo još što su druge stranke,
osim Starčevićeve, na taj predlog od-
govorile; a i da znamo, za nas nema
vrijednosti, jer sve sastoji u tome: ko-

na odnosno Ministarstvo,
odlikovanje, pak k svim starješinama i po-
glavarima, pak visokim ličnostima, uplivnim
poznancima; knjima opet dolaze njihovi
podložnici i prijatelji. A za sve to treba ili
parobrod ili željeznica ili automobil ili ko-
čija: pak se obzirom na radosnu prigodu
daje i poslužnicima i kočijašima malo više
dobre ruke,

Nego za sve te saslušaje, predstave, po-

sjete i uzvrate posjeta, treba ne samo odli-

kovanim, nego i tolikim drugim, da nabave
dotične uniforme, svečana i obična odijela
i naravno, dotične kape ili šešire. Koliko
samo tim dobiju razne grane industrije, kao
prodaja rukotvorina, klobuka, rubenine; kra-
vat4, rukavic4. Većim se dijelom ti troškovi
podvostruče, jer i punim naslovom gospo-
gja supruga mora da svoju vanjštinu prila-
godi novomu društvenomu položaju svoga
muža. Zato valja da i ona kupuje nove robe,
finja pera svoje klobučiće, ljepše i skuplje
igle i druge predmete za nakit.

Razumije se po sebi, da valja imati ob-
zira i ma djecu, kćeri i ostale ukućane, pak
i na samu služinčad; jer ne smije sluga n.
pr. carskog savjetnika da se nosi kao koji
mu drago drugi sluga.

Jasno je takogjer, da samo u rijetkim slu-
čajevima ti pozdravi u salonima ministar-
stva, u uredima ili u sobama primanja mogu
da iscrpu prekomjernu iskrenost i srđačnost
čustava, koja se u tako veselim prigodama

je život abnormalan, ali ta abnormal-

 

(lični dodir, te da u danom času preduzmem !

| Po vijestima, koje dolaze iz Biograda,

ih dana dosegla je do.

Gjorgje se umišljao velikim Napoleo-
nom, a Pašić Marmontom u miniaturi.
Ali okrutna moderna Evropa ne pre-
straši se srpskih legija i zargjanih ba-
juneta, već Pašića i družinu otpremi
kući praznih šaka. Pobijesne šumadin-
ci, nizaju se protesti za protestima, »mu-
dre« srpske glave otpremaju memoran-
dume, na koje evropske velevlasti ne
odgovaraju, jer odavna navikle politi-
čke akte srpskih državnika u koš spre-
mati. Kad i ovakova akcija ostade bez
uspjeha, dade se tada fanatizovana sr-
bijanska ulica na provokacije i razne
iskaze proti našoj državi, ne bi li mo-
žda uspjeli na ovaj način propali srp-
ski diplomate imponirati našoj monar-
hiji. Srpski »političari« i ovom akcijom
potvrdiše svoju političku »zrelost«; zar
su oni toliko slijepi, te ne opažaju da
bi ovaj korak mogao njihovu nesretnu
zemlju do katastrofe dovesti; lako bi
se moglo slučiti da oni izgube i onu
slobodu što su im je drugi darovali.
Istina je, da naša država sa posmijehom
sažaljenja prelazi preko šumadinskih
provokacija; ali pitanje je: koliko će
dugo naša država podnositi da ju ko-
jekakvi nepozvani gosti vrijegjaju u nje-
zinom prestižu? Jesu li na ovo sve
promislili srpski državnici?

Otrag nekoliko dana dopala nam je

\do ruku brošura, koju je napisao Sr-

bin-katolik, i na strani 10-11 čitamo i
ovu historijsku istinu:

 

 

 

i 3 i tije ».... Sažaljujem Srbe u Srbiji, što su
gdje se opaža nešto što nig ljudi i s zalutali, a žao mi je, kad moram pisa-

su se u njome rodili, u njome odgo-|zmom. U Srbiji već odavna vaskolik

ti, da med Slovenima imade takvih nezna-
čajnih ljudi, te čine izimku prema ostalim
mirnim ćudima svih Slavena.

Evo u kratko nekoliko dokaza našoj

|vrhunca. Poznato je, da nakon što je tvrdnji.

[ro država izvela aneksiju Bosne i

Hercegovine, da su se silno ugrijale. gjorgje je vladao do 1813., nenavigjen i

| mržen od svih vigjenih Srba, a navlastito od
prijetili sa svojim | kneza Miloša. To mu bijaše narodna hvala !|

glave šumadinskih političara i oni su
\ćak cijeloj Evropi

(to davaju banketi, dimers, soupers od naj-

koje je predložilo | megju sobom natječu. Stoga se obično za |

|

svečanijih do najprostijih, Koliko tim do- |

bivaju ne samo gospodari hotela i gostio-
na, trgovci vina i šampanjca, fabrike por-
\celane i stakla, nego i dekorateri i proda-
\vaoci cvijeća, umjetnici sa nacrtima Menu-
| karte, pjesnici sa prigodnim pjesmama i na-
zdravicama, pak i sami poslužnici, koji do-
\vode kočije pred hotele ili palače.
Budući da se te svečanosti dogagjaju je-
pire za drugom, a mađasve odlikovane o-
\sobe ne mogu da im se otmu, stoga često
njihov želudac ne može da odoli svim za-
htjevima. Zato treba da im priteku u po-
moć liječnici, ljekari, apoteke, drogarije.
Megjutim su fotografi i slikari grbova na-
\pravili slike pojedinih znakova za odliko-
| vanje u raznoj veličini, sa bojama i bez boja.
Ali nije ni tim sve svršilo. Kiže se, da
je pokojni grof Taatfe kazao, kad je dobio
jedno novo odlikovanje: »Mene doista to
više ne veseli; jed'no me veseli, što se drugi
zato ljute, što sam ja odlikovan«. Po tomu
bi se dalo slutiti, da će doskora biti dosta
žutuge i bolesti na jetri; a uslijed toga biti
će veliki broj posjetioca Karlsbada i drugih
liječilišta, za liječenje i oporavljenje. Po-
sljedica će toga biti: sezona za putovanje,
kakove u Austriji još nigda nije bilo.
Doista korisne posljedice odlikovanja !

 

 

 

 

 

umađince na rat za oslobogjenje. Kara- |

 

Tragedija jednoga kralja. |
Prof. W. baron Ljubibratić, —/
Ima vladara, koje povjest spominje sa nji-
hove dobrote ili okrutnosti; sa njihove ple
menilosti ili surovosti; sa uzvišenosti nji-
hovih misli i nazora ili sa njihove podlosti ;
sa neprol znih njihovih djela ili sa propa-
lih njihovih podhvata. Oni su doduše po-
put ostalih običnih smrtnika i živjeli i uži-
vali, a i trpjeli, ali je o njima povjest tek
nakon njihove smrti izrekla svoj sud, i to
obično 1 jednostavnoj formi jednog epi-
teta, te je za uvijek ostao skopčan s njiho-
vim imenom. I ako, gotovo uvijek, taki e-
piteti potpuno harakterišu dotičnu ličnost,
ipak moramo ovge odmah p.iznati, da se
nesretnome Ludvigu Il, Bavarskome učinila
nepravica. Kao što pretjerani bijahu svojem
prevelikom zanosu prama njemu oni, koji
ga nazvaše Apolonom Sjevera, isto tako bi-
jahu nepravedni oni, koji ga jednostavno
proglasiše mahnitim. Ova je nepravica tim
teža, što je odurni epitet »mahnit« usko
skopčan još danas s njegovim imenom. Mi-
slimo, da su daleko na boljem putu oni,
koji sva njegova djela smatraju posljedicom
one ativične megalomanije, te se očituje
već kod njegovog djeda Ludviga I. i u mno-
gim činima oca mu Maksimilijana.
Sklonosti na samoću bilo je u nesretnoga
kralja dosta, isto kao što se o njegovom

 

 

 

 

bratu Otonu, koji evo već 30 godina živi

od Turske izvojštiti i god. 1816. dobije Sr-
bija prijašnje stanje. Knez Karagjorgje  po-
vrati se, ali ga kriez Miloš godine 1817.
dade ubiti u blizini Smederovca i proglasi
se nasljednim knezom. Srbi su ga trpili,
dok ih opet mržnja ne osvoji i god.: 1839.
prisile ga, da se odreče prijestolja i pobje-
gne u Beč. Najstariji mu sin umre brzo, a
naslijedi ga Mihajlo, koji bude već god.
1842. od istih Srba proćeran i čitava obi-
telj Obrenovića iz zemlje prognana. Ne tre-
ba ni spominjati, da su to uradili Kara-
gjorgjevci kao osvetu za ubojstvo Crnog
Gjorgja. Na srpsko prijestolje izabraše nje-
gova sina Aleksandra Karagjorgjevića proti
kome odmah započeše urote. God. 1857.
sretno izmakne dobro zasnovanom umorstvu.
Godine 1858. srpska skupština zbaci ga s
prijestoljai pozove opet Obrenoviće. Aleksan-
dar uteče u Peštu. Miloš se vrati i vladao
je do smrti. Naslijedi ga sin Mihajlo, čovjek
lijepih sposobnosti i velikih nada, koga ma-
lo iza toga, godine 1866. isti Srbi izdajnički
ubiše. Umoriše ga pristaše Karagjorgjevića.
Na njegovo mjesto dogje Milan, sin Mihaj-
la, strica ubivenoga i Marije Catargi, lju-
bovnice kneza Cuze. Radi sudjelovanja u
Mihajlovu umorstvu osugjen je Aleksandar
Karagjorgjević od srpskih sudova na 20 go-
dina tamnice, naravno in contumaciam. U-
garski ga sudovi nijesu zatverili. Ovo bi
bila starija povijest »slobodne« Srbije. No-
va je svakome poznata. Zavlada Milan, ko-
ji uradi od Srbije sve ono, što je uradio,
dok ne dogje do Slivnice, do progonstva
prvaka radikalnih, koji su ga htjeli zbaciti
sa prijestolja, do njegove odreke, pa onog
sramotnog izagnanja kraljice Natalije, koju
koju su po ulicama potezali i svih drugih
grdnih dogagjaja do obustave srpskog usta-
va i svake gragjanske slobode. Tragična
smrt kralja Aleksandra i kraljice Drage: još
je svakomu Srbinu svježa u pameti. Kad
na sve ovo promislimo, možemo lako shva-
titi, zašto je u Srbiji i dan danas svekoliko
gnjilo, a bojimo se, hoće li se ikad i izliječiti«.

Kada na sve ovo promislimo, nekako
i po sebi nameće nam se pitanje; da li

| Karagjorgje prvi godine 1804. dignuo je će g: 1909. zabilježiti jednu stranicu vi-

še u tragičnoj historiji nesretne Srbije?
Ko bi bio tome krivac? Niko'drugi
već opet sami srpski državnici.
Idemo da vidimo!

zatvoren u dvorcu Fiirstenried, posred kra-
sne šume, nedaleko od Bavarske prestolnice,
moglo već iz ranih godina reći, da u sebi
nosi klicu mahnitosti. Kod Ludviga Il. bi-
jaše sklonost na samoću s jedne strane po-

| sljedica njegove romantične naravi, a s drug

strane njegovog odgoja.

Svoje djetinstvo, a i dobar dio svoje mla-
dosti sprovede Ludvig II. sam, bes prijate-
lja, u ogromnim onim dvorovima, gdje se
epizode iz ciklusa narodnih pjesama o Ni-
belunzima opetovahu po svim slikama, za-
vjesama, zastorima i ćilimima. Godine, kada
se fantazija stvara, kada se najsilnije na-
meću utisci vanjskoga svijeta, on ih bijaše
proživio u dvoru od Hohenschwangau, čije
dvorane bijahu sve posvećene legendi o
Lohengrin-u, labudjevom vitezu. Odrastao
tako izvan realnoga svijeta, posred fantasti-
čnih ličnosti njemačke maglovite mitologije,
kada se kasnije mašao u realnom životu,
bijaše kao izvan svojega elementa. Ne bi-
jaše više sile, te ga m zaustaviti na
sklizavom putu mitoloških evokacija i hi-
storičnih personitikacija.

Nego u tom pogledu pada dobar dio kri-
vnje i na djeda i na oca mu. Otac Maksi-
milijan bijaše uložio sve svoje sile, da o-
ponaša cara-filozoia Marka Aurelija, te po
njegovu uzoru bijaše napisao za svoga sina :
zbirku moralnih traktata, kratkih, mnogo
puta i suhoparnih, u kojima se ipak amo
tamo nalaze tragovi pesimizma. Djed mu,