Br. 243.

 

U DUBROVNIKU, 16 Oktobra 1909.

 

i četvrt godine  surazmjerno;
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se d
polugodište.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
za inozemstvo godišnje K. 9

PRAVA CRVEN Th

God. V.

IMSI

 

 

— Ko
a je predbrojen i za došasto

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ SIOJI 19 PARA
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE

 

 

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

| Pretplata i oglasi šalju se
| zahvale i priopćena plaća se

 

Administraciji. Pisma i dopisi Uredništvu. — Za-
30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi
nelrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku. |

 

 

 

 

Veleizdajnička parnica.

Obrekli smo, da ćemo se osvrnuti,
kad parnica dospije: a to eto i čini-
mo. Kad smo osudu pročitali, odmah
nam je došla na pamet ona narodna
poslovica: »Koliko je derano, nije ni
krvavo«. Prije svega treba da spome-
nemo, da su dovedena pred sud 53.iica
i tužena s veleizdaje, koji, barem kako
mi sudimo, koliko god bili krivi, kako
se ispostavilo po svjedocima da i jesu,
imali su za sebe tu veliku okolnost,
koja ih je ispričavala, da su glavni kriv-
ci kaponje, slobodno se šetali i smi-
jali, dok su oni čamili u tamnici. Tre-
ba nam i to napomenuti, da glavni
svjedok t. zv. krunski svjedok rišćanin
je i po tome da se ne može katolici-
ma prigovoriti, da su tobože iz mržnje
kidisali preko suda na život okrivlje-
nika. Mnogo je poučna ova parnica
sa raznijeh strana. Prvo svega mnogi
listovi ne obziruć se ni malo na svje-
dočanstva i dokaze, vikali su u jedan
glas, da su okrivljenici »posve nevini«
i da su predani sudu »radi aneksije s
političkih prilika, e bi ulukli koaliciju
i »Srbe« samostalce«. Ipak se doka-
zalo, da statut postoji i da je pokre-
nuta akcija, koja je imala stanoviti smi-
jer, a na štetu i žalost hrvatskoga na-
roda. Nepošteno je dakle bilo sa stra-
ne većine listova, što su tendencijozno
izvješćivali o toj parnici, te proglašivali
»pravednijem« one, koji su pa sebi
imali bilo koliko god krivice, i čigove
su namjere očito hodile na to, da tu-
žnu Hrvatsku preko načina ožaloste.
Nepoštena je takogjer bila hajka na
suca istražitelja g. Košutića i divlji
napadaji na senat, koji je imao suditi,
i na tužnoga Accurti, koji je svojom
službom prisiljen morao da nategne
sve žice, kako bi okrivljenike prikazao
sveosve krivim; jer dopokon to rade
svi državni odvjetnici, a dužnost je od-
vjetnika obranitelja, da pobijaju nje-
gove nazore i navode. Žalosna je u toj
parnici ta činjenica, da su pozvani i

PODLISTAK.

Preokret u religijoznim načelima
Aleksandra Manzonija.
Prof. W. Ljubibratić.
u.

U svojoj oporuci bijaše Karlo Zubonati
imenovao Juliju baštinicom svojega ogro-
mnoga imanja, tako da ona, u posjedu sil-
noga bogastva, odluči da za uvijek ostane
u Parizu, dapače pozove k sebi i svojega
sina, te ga uvede u majglasovitije salone
francuske prestolnice.

Pariz bijaše postao središte svih tako zva-
nih liberalaca, koji u svojim društvima ra-
spravljahu o najvažnijim pitanjima, dakako
uvijek s materijalističnog i  volterijanskog
stanovišta. Izmegju članova tih društava bi-
jaše i dosta gospogja, koje sakupljahu oko
sebe epigone revolucijonaraca i baštinike
njihovih ideja. Od svih se takovih salona
osobito odlikovaše onaj gospogje Gabanis.
Njezin suprug bijaše glasoviti pjesnik, filo-
zof i liječnik Petar Cabanis, u čijim rukama
bijaše izdahnuo Mirabeau, Najvigjeniji nje-
zini prijatelji bijahu Volney, koji u svojim
les Ruines bijaše proslavio ideje revolucije;
Garot, ministar pravde za vrijeme Konven-
kta, koji bijaše nesretnome Ljudevitu XVI.
priopćio osudu smrti, zatim ideolog Destutt
de Tracy, filozof sensualizma, Fauriel, što-
vatelj gospogje Condorcet, odlični povjesni-

nepozvani umiješali se u stvar, i dok
je sve bilo još sub judice, blatili su
suce, prikaživali parnicu kao novu vr-
stu inkvizicije sa svijem mučenstvima
i grozotama, i riješavali optuženike od
svake krivice. Glasovite su za to bile
interpelacije u bečkom parlamentu, u
inostranijem novinama i skupštinama:
neki zastupnici dotle su se istrčali, da
su zaželjeli da bi ministar Wekerle skra-
tio sudbenu slobodu u Hrvatskoj i u-
zeo stvar u svoje ruke. | neki veliki
dostojanstvenici crkve okrivljenika ja-
vno i glasno stvar su presudili, dok se
još raspravljalo u sudu; a sve te či-
njenice dokazuju, koliko povlastica i
koju snagu i koji upliv imaju u tu-
žnoj Hrvatskoj t. zv. Srbi. Jer dopo-
kon da je i jedan katolički crkveni do-
stojanstvenik imao smjelosti, dok se
parnica vodi rijeti i stoti dio od ono-
ga, što su kazali vladike i patrijarka,
bili bi oćutjeli i oštru ruku cenzure i
silesiju neugodnosti ; dočim toj gospo-
di sve je bilo prcsto a da im niko ni-
je prigovorio.

Divljačka pak bijaše harangua na na-
šu stranku u Banovini: u delirijumu
neki su dopokon okrivljivali i istoga
dičnoga D.ra Franka: upotrebila su se
sva srestva, i kriva svjedočanstva, i po-
tvore, i obilazenje tugjih dvorova, na-
vodili su se svakojaci svjedoci: svaki
se čas oglašivalo, da će parnice nesta-
ti, da će kruna pomilovati, a dopokon
nakon toliko urnebesa, nakon zaglušne
vike, nakon silesije protesta i resoluci-
ja, pukla je osuda, koja glasi kako ka-
zasmo po raznim brzojavima. Osuda
je najbolja priznanica zagrebačkomu su-
du, da je znao mukotrpno, muževno,
odvažno izdržati i tegobu dugijeh sje-
dnica i rasprava, i sva napastovanja,
a ipak sačuvati bistrinu pameti i rav-
nodušje, da ga strast ne zavede u o-
sudi, koju je imao izrijeti. Drago nam
je, da je osuda blaga, napram predlo-
gu drž. odvjetnika, jer dopokon nije-
smo zvijeri niti smo žedni tugje krvi,
a biti će još blaža, jer smo posve u-

 

Ičar i filolog, s kojim sklopi Manzoni usko
| prijateljstvo i koji kasnije prenese na fran-
cuski jezik Manzonijeve tragedije Ađelchi i
Conte di Carmagnola, napokon pjesnici
Econchard Lebrun, opat Jacques Delille, za-
nešeni obožavatelj Vergilevih Georgika, koje
djelo prevede takogjer i na francuski jezik,
te Baggenu.

Manzoni ostade u Parizu pet godina, te
nije čudo, da se nije mogao oteti uplivu
ovih ljudi. On, koji imaše biti pjesnik krš-
ćanstva, auktor od /nni sacri, sastavitelj ka-
toličke moralke, bude bezvjerac, skeptičar,
volterijanac, donapokon  materijalista i ate-
jista. To nam pokazuju u prvom redu nje-
gova mladenačka djela. Godine 1800., da-
kle u dobi od samih 15 godina, sastavi
U trionfo della liberta. Pjesniku se prika-
zuje Sloboda u pratnji Mira i Jednakosti,
i odsijeca glavu svakome, koji kuša da se
dovine do tirjanstva. Tirjanstvo — kraljeva
vlast — i Pretvaranje — rimska crkva —
bore se protiv Slobode, ali napokon moraju
položiti oružje. Tada stupa pred pjesnika
Brutova sjena i tuži se, da usprkos njego-
vom junačkom činu — razumijeva se u-
morstvo Cezarovo — Rim još uvijek stenje
pod vladom

del celibo Levita
Con le venali chiavi, ond' ei si vanta
Chiuder la porta 6 diserrar superba.
| Manzoni predbacuje rimskome papi, da se
sa svojim Druidima daje obožavati od na-

 

 

vjereni da će viši sud ili kruna kriv-
ce pomilovati u nedalekom roku, što
bi nam milo bilo. Drago nam je, da je
osuda blaga, jer dok se po svijetu pri-
čalo, da »nigdje u svijetu nema okru-
tnosti i nevolje i političkog progon-
stva kao u Hrvatskoj«: osudom se do-
kazalo, da Hrvatska osudom ponosito
može dignuti glavu, i kazati da ima
još pravedne i zdušne suce. Ti goro-
padnici, koji ima godinu dana da blate
po svemu svijetu tužnu Hrvatsku, ne-
ka se osvrnu na carstvo Rusko, gdje
je lani bilo osugjeno na smrt 2569,
biva svaki dan po sedmorica, a to sve
radi političkih prekršaja. Osuda je bila
blaga, a pogovara se ovijeh dana, da
je muk delegata u Pešti najviše tomu
doprin'o, jer na magjarskom parlamentu
sud je tražio, da budu izručeni glavni
krivci u veleizdajničkom poslu gg. Pri-
bičević, Banjanin i Budisavljević. Ko-
liko je istine u tomu ne znamo, sva-
kako bi nam bilo milo, da se te gla-
sine opovrgnu, jer bi uprav žalosno
bilo, da u sveti hram, gdje stanuje bo-
žica Pravde, dopru pa koji bilo uplivi,
da smetaju redoviti tok pravde.

Još ostaje pravda, podignuta od za-
stupnika koalicije proti prof. Friedjun-
gu; i ta će pravda skoro svršiti, i ta-
ko bolje rasvijetliti sve ono, što smo
bez strasti i bez tendencije ustanovili
od veleizdajničke parnice.

*
* #*

Kazali smo o parnici naš sud, a taj
je zaključak od veoma pomnjivog či-
tanja cijele rasprave. U optužnici bila
je takogjer stavka, da su poglavice re-
volucije bile u dopisivanju sa »Srbi-
ma« i u Dalmaćiji, a navlaš u Dubrov-
niku. U koliko znamo i u koliko smo
mi osvjedočeni, to nema bit istinito,
te su imali potpuno pravo zastupnici,
ako su proti toj stavci protestirali, i
ako ne odobravamo zaključak, koga su
izveli.

* o #
Rekli smo, da su listovi tendencijo-
zno pisali, a to najbolje rasvijetljuju

roda, pri čemu svećenici oko oltara piju iz
zlatnih posuda još vruću ljudsku krv. Ova-
kovim je duhom prožeto prvo pjesničko
djelo Manzonijevo. Kasnije historičari, ko-
jima njegovo obraćenje ne bijaše po ćudi,
te stoga kušahu da s jedne strane umanje
njegovo kašnje vjersko osjećanje, a s druge
da omalovaže njegovo prijašnje neprijatelj-
sko držanje prama crkvi, pozivahu se na
Danta, govoreći, da je i neumrli pjesnik
Božanstvene Komedije u svojim stihovima
šibao svećenstvo, dapače i poglavicu kato-
ličke crkve. Ovim se historičarima može me-
gjutim slobodno reći, da nijesu nipošto shva-
tili Božanstvenu Komediju, jer bi se inače
bili lako uvjerili, da je Dante, koliko god
puta dizao svoj glas protiv zloporaba u cr-
kvi, ipak uvijek pravio razliku izmegju čo-
vjeka i poglavice crkve. O tome bi bilo lako
navesti lijepi broj stihova, ali će, mislimo,
ova dva slijedeća slučaja biti dostatna. U
trećoj bolgji osmog paklenog kruga nahodi
Dante izmegju simoničara papu Nikolu III.
Pošto mu je pjesnik predbacio, da su rim-
ski pape u svojoj pohlepi za novcem i ze-
maljskim blagom zapustili stazu, označenu
im od Hrista, nadodaje:
E se non fosso che ancor lo mi vieta
La rivorenza dello somme chiavi
Che tu tenesti nella vita lieta,
Io userei parole ancor pid gravi.
(I. 19. 100-103).

 

Ovdje Dante izričito govori, da mu »rive-

dva dogogjaja, koji su se u Biogradu
ovijeh dana slučili; a to je prvi da su
sudili Karlu Miilleru i časniku Jovano-
viću radi uhodarstva, i dočim u prvoj
molbi bili su ih osudili na 5 godina,
druga ih je molba osudila na 16 go-
dina teške robije, a ipak nijedan list
da prosvjeduje u ime čovječnosti. Zar
život njihov ne vrijedi koliko i onih
osugjenih u Zagrebu? Drugi, da je
10.000 osoba u Biogradu protestiralo
protiv godišnjice aneksije Herceg-Bo-
sne; da su svi listovi izašli u crnini;
svi dućani, trgovine i radnje zaustav-
ljene, pa zar ti ljudi, koji tako mahni-
taju, neće bit nastojali proširiti svoje
namjere i preko granica svoje kralje-
vine? Zaključimo: što god je bilo, ne-
što je bilo!

Vajno pravaštvo!

Zagrebački dnevnik »AHrvatstvo« u svome
br. 229 donaša jedan dopis iz Zadra, ko-
jega radi zanimivosti i da se još bolje naši
čitatelji uvjere o opravdanom našem istupu
proti bivšim pravašima gg. Prodanu i dru-
žini: Proces proti veleizdajnicima svršio
je. Sva kontrola Evrope, svi srpski dinari,
svi učenjaci i naučitelji, pa ni sama gromo-
vita riječ starca Bjornsona, ne pomogoše.
Čovjek i malo zdrava razuma, i malo o-
bjektivan, koji je pratio tijek veleizdajničkog
procesa, ne može a da ne dogje do zaklju-
čka: Stanje Hrvatske je zbilja bilo ugrože-
no. Grčko-istočni živalj pokršten srpskim i-
menom, fanatiziran od svojih vogja, nije
se bojao pod krinkom sloge i prijateljstva
raditi proti svomu narodu, iz kojega je ni-
kao, nije se žacao upotrebljavati najgnusnija
sredstva, da unesreći svoju kukavnu majku,
koja mu je dala sve, što ima. Iskaz sviju
svjedoka možemo svesti ukupno na samu
jednu smisao: Opstanak Hrvatske bio je
ugrožen. To je iskazalo pod prisegom na
stotine poštenih hrvatskih ljudi, koji se ni-
jesu bojali terora, upriličena im od prija-
telja veleizdajnika. Dakle ili jedno ili drugo :
ili moramo vjerovati tim svjedocima ili op-
tuženicima. Ili su lagali jedni ili drugi. A
možemo li mi ne vjerovati onomu, što svaki
dan na svoje oči vidimo, na svoje uši ču-
jemo; možemo li mi hrvatskomu narodu re-
ći: lažeš; »Srbi« nijesu nikada radili proti
Hrvatskoj, oni su naša iskrena braća. Mo-

renza delle somme chiavi«, koje je Nikola
Il. kao nasljednik apoštola za života imao
u svojoj ruci priječi upotrebiti još strožih
riječi. Kako svaki iole pametan čovjek lako
može razumjeti, Dante, i onda kad grdi
papu radi njegove simonije, u njemu štuje
još uvijek namjesnika Hristova na zemlji.
— Na petom kružnom tavanu čistilišta papa
Hadrijan V. podnosi kaznu za svoje lako-
mosti. Kad se otkrio Dantu, pošto mu je
u kratko ispripovjedio svoj život, klekne
preda nj i u tom položaju htjede s njime
govoriti. A papa

"Qual cagion“, disse ,in gih cosi ti torse?“

(I. 19. 1830).
Na to će mu Dante:
Per vostra dignitate
Mia coscienza dritto mi rimorse.
(1. 19. 131-139).
I ove su pjesnikove riječi nepobitni dokaz,
da je Dante u rimskome papi uvijek i u
svakoj prigodi poštivao vidljivog namjesnika
Hristova. Manzoni naprotiv u svojem 7ri-
onfo ne pravi nikakove razlike, dapače se
obara na papu ne kao na čovjeka, već kao
na poglavicu crkve.

Onim bismo historičarima mogli još pre-
poručiti, da pročitaju i Manzonijeva pisma,
eda se uvjere, kakovim je neprijateljskim
duhom govorio o crkvi, i onda će moći pro-
suditi, kako temeljito, iskreno i duboko bi-
jaše njegovo kajanje. Manzonijev prijatelj

 

 

Arese bijaše teško obolio. Kad je on to do-

žemo li mi to reći, dok jedan od vogja op-
tuženika tu, gdje gleda pred sobom vješa-
la, čisto, bistro, uz to još ponosno zbori:
Ova zemlja jest i ostaje srpska?! | zasli-
jepljeni dio Hrvatskog naroda ne će da po
bijelom danu vidi, ne će da čuje o njihovoj
krivnji, hoće da budu pušteni na slobodu,
dapače ih usporegjuje sa Zrinskim, Franko-
panima! Bezbožnog li hulenja! I pod upli-
vom tih i takvih, koji bi za dinar prodali
hrvatsko ime, vidimo na žalost, da i »neki
pravaši« uzmiču sa svoga stanovišta i da
baš veleizdajnička parnica, koja je iznijela
toliko pozitivnoga, neoborivoga materijala,
proti grčko-istočnomu življu, njima upravo
stvara Srbe, za koje oni prije ni čuti ne
htjedoše! I mi zadarski dalmatinski pravaši
na žalost evo to doživljujemo. Doživjeli smo
jučer 2. listopada u dalmatinskom saboru
takovu sramotu, kakvu nijesmo od naših
»vogja« doživjeli ni samim »prijedlogom tro-
jice«. Jedan naime od »vogja pravaških«,
Prodanov drug i ljubimac, koji se ponosi
imenom Starčevića, ustaje i pred cijelim sa-
borom, samo da ne zamjere drugi njihovu
držanju, prigodom Tresićeva predloga, i u
ime sviju pravaša (I) izjavljuje ovo: Prigo-
dom veleizdajničkoga procesa upriličena u
Zagrebu, sabor dalmatinski kao integralni
dio sabora kraljevine Hrvatske, izrazuje svo-
je negodovanje, što se je ta od austro-ugar-
ske vlasti zametnuta parnica vodila u srcu
Hrvatske, tobože u ime i u interesu naroda
hrvatskoga. A proti nečovječnom načinu pos-
tupka, te vješalima i tamnicama u polit. bor-
bi najodlučnije prosvjeduje. U samoj parnici
vidi posljedicu tugjinskih sustava nad na-
rodom hrvatskim ...« Ove je riječi izrekao
»pravaš« Drinković, a Prodan mu je pljes-
kao i »živo odobravao na onaj sjajni pro-
gramatički govor i predlog«. Ovako piše »H. '
K.«. Ovo je opet druga sramota nama pra-
vašima, druga ljaga, koju nam na naše ime
bez našega znanja tiskaju »Don Ive i dru-
govi«. Ali tješimo se, što ćemo, ako Bog
da, ima prilike, da Don Ivi skoro nešto pri-
šapnemo. Nije Don Ivo u »H. K.« pisao
ovako prije. On je vikao proti onima, koji
su smetali tok procesa. Ali. ..tempora mu-
tantur, et Prodan mutatur in illis. L. 3.

Organizujmo se,
dok je hora!

Žman, 10/X.
Žalosna je činjenica, koja se često kod
nas obistinjuje, da smo mi Hrvati puni ne-
haja prama mnogim važnim dogogjajima,

znao, posla 7. septembra 1806. grofu Cal-
derari u Milan pismo, u kojemu izmegju
ostaloga stoji: »Ako bolesnik ima oko sebe
pravih prijatelja, koji mu sakrivaju njegovo
| nevoljno stanje, onda je smrt laka, umire,
a da se ne osjeti. Ali, ako su pravi prija-
telji daleko od njega, a uz postelju mu neko
stoji, koji mu neprestano opetuje: ti moraš
umrijeti, onda je smrt strašna«. Ko bijaše
taj meko, najbolje se razabire iz drugoga
pisma, te je pisao jednom prijatelju osam
dana kasnije. U tome pismu imamo ove
značajne riječi: »Veoma me boli, što pravi
prijatelji ne mogu doći do našeg Arese, već
mu uz postelju stoji omraženi svećenik.
Nesreća me mojega prijatelja sve više otu-
gjuje zemlji, u kojoj čovjek ne može niti
da živi niti da umire po svojoj volji. Omra-
žena mi je revnost Talijanaca, koji se to-
liko zauzimlju za našu dušu, kao da čo-
vjek, koji ima jednu glavu, jedno srce, dvije
noge i želudac, ne bi mogao slobodno ra-
spolagati sa svojom dušom«.

Kako se vidi, Manzoni bijaše u kužnoj
atmosteri francuske Babilonije izgubio svaki
religijozni osjećaj i javno stupio kao pro-
tivnik crkve i njezinih ustanova. Ali ne samo
to; on bijaše i moralno propao, kako nam
to najbolje pokazuje njegovo držanje prama
majci. Kad je Karlo Imbonati, Manzoni ne
bijaše više dijete, a da nije mogao shvatiti,
da ponašanje njegove majke ne bijaše ni-
pošto skladno. Pa ipak on ostavi Milan,