Br. 250.

PRAMA CARE

U DUBROVNIKU, 4. Decembra 1909.

 

i četvrt godine  surazmjerno;

polugodište.

 

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
za inozemstvo godišnje K. 9
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

 

God. V.

IMSI

 

 

— Ko

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.
Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

 

 

 

Pretplata | oglasi šalju se Administraciji. Pisma | dopisi Uredništvu. |

zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20, para 3]

a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju.
nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

Listovi |

 

Frankovci i vlada.

Nema broja stanovitijeh novina, a
da ne viču kako su »Frankovci me-
zimci Rauchove vlade«, kako ga oni
»brane i uzdržavaju«, kako na njihov
mig »pokorno vrše njihove naredbe
razne vlasti u Banovini«, ne isključiv
ni isti sud, koji bi bio »po naputku
Frankovaca  inscenirao veleizdajničku
parnicu«.

Uzalud glavni organ naše stranke,
»Hrvatsko Pravo«, ne propušta niti
jedan prigovor, a da mu ne odgovori
po sedam zakona, dokazujući da su
to sve izmišljotine, dapače grdne laži.
Videći, da dobrim i temeljitim  razlo-
zima uprava naše stranke ne može da
ušutka hude ozloglasitelje, jer se nig-
da ne osvrću, niti pobijaju navedene
razloge, a još manje ispravljaju  bače-
ne potvore, da stane na put nemiloj
hajci, koja se sa svake strane diže na
nju, uprava je naše stranke bila prisi-
ljena neprestano se uteći kraljevskim
sudovima, da se istina ispostavi. A to
najbolje kaže, komu su sudovi u pri-
log, i to najbolje odgovara objedi go-
respomenutoj, da su vlasti igračka u
rukama Frankovaca. Najbolje to će o-
svijetlati što glavni list naše stranke po-
tanko razlaže u broju od 17. pr. mj.
u jednomu sočnomu članku, pod na-
slovom licumjerno zgražanje. Ra-
zloživ, da kad neke novine stanu bra-
niti suce, treba da se smuči; kazav da
je prava sablazan za svaku sitnicu u-
teći se sudovima, koji bi imali puno
više vremena posvećivati redovitim po-
slovima; spomenuv kako je presjednik
naše stranke Dr. Frank, na zahtijev i-
ste stranke, morao više puta sudbeno
postupati; niže ove konkretae slučaje-
ve, koji najbolje dokazuju partajičnost
mnogih sudaca ne na uhar Frankova-
ca nego baš protivno: na uhar njiho-
vih ozloglasitelja. Spominje se parnica
za Khuenovo doba; ali ta je stvar bi-

PODLISTAK.

LE VOLEUR (Lupež>)
pjčsa u 3 čina od Henry Bernsteina.
Ocjenjuje Antun Krespi.

Na 7. dećembra navršiće se ravno 3 go-
dišta, da se je u Parizu prvom igrao »Lu-
pež«. Moderni teatar »de la Renaissance«
bješe otvorio vrata toj nadri- modernoj glumi.
M.me Le Bargy igrala je Marizu. Nazad
njekoliko dana — u petak, na 19. p. m. —
»Neues Theater« u Berlinu davao je istu
pjesu (našemu jeziku oskudijeva prikladna
riječ za ono dramatsko djelo, ni dramat ni
komedija, koje Francuzi zovu pićce, a Njemci
Schauspiel) dakle »Neues Theater« u Ber-
linu davao je istu pjesu, u kojoj je Suzanne
Despres — dramatski star prvog reda —
igrala Marizu. Inače Berlin pozna već oda-
vna »Voleur-a« i takogjer već odavna...
digao ga je sa svog repertoara. I mi smo
u ponedjelnik vidjeli »Lupeža«. Marija Lu-
iza nije bila ni Le Bargy ni Suzanne De-
spres, nego g.gja Sainati Lenci, primadon-
na, a ipak ne možemo reći, da se u pone-
djelnik veče nijesmo lijepo zabavili.

Za Dubrovnik ta je gluma bila novost:
premijera. Ultimo successo, kako što je prvi
program bombasno ličio, to ne stoji. U Pa-
rizu uspjeh »Voleur-a« pada već mei di che
furono, a bilo bi za francusku publiku ža-
losno, kad tako ne bi bilo, Da je gluma
g. Bernsteina u svoje vrijeme i za glavni
grad Fiancuske bila successo, to se ne da
poreći; ali da taj successo nije bio duga

 

la u istom listu na temelju spisa opo-
vrgnuta; i sama besprimjerna bezobra-
znost može se još na to osvrnuti.

»Hrvatsko Pravo« u broju od 15.
pr. mj. nosi odugački članak, pod na-
slovom »Čudni pojavi kod tiskovnih
parnica«, u kome spominje ove slu-
čajeve: »Presjednik naše stranke, Dr.
Josip Frank, bio je prisiljen da tuži
Frana Eugena Petrekovića, radi uvre-
de poštenja, počinjene tiskopisom. U
istrazi nije tuženi mogao opravdati svo-
je klevete. Došlo je do glavne raspra-
ve. Tuženik, da se po mogućnosti u-
gne odgovornosti za svoj prestupak,
zatražio je odgodu rasprave, i naveo
svjedoke, koji će dokazati temeljitost
njegovoga pisanja; a sud je udovoljio
tuženikovoj molbi, a taj ponugjeni do-
kaz nikakov je dokaz, jer na predmet
ove parnice ne spada«.

»U parnici proti g. prof. Klaiću ta-
kogjer je sud dozvolio odgodu, i do-
pustio da budu saslušani kao svjedo-
ci naši odmetnici, od kojih jedan u-
prav je i borbu vodio, i oštro žigosao
neistinite tvrdnje prof. Klaića. Još je
znamenitiji slučaj sa Dr. Reberskijem,
koji je grdio našega presjednika u jav-
nijem lokalima, i nazivao svoje pseto,
da lajanjem potvrdi njegove pogrde,
a ipak mu sud dozvoli da iznese ne-
dopuštena dokazala, a to objede tisu-
ću puta pobijene. Po tome načinu kle-
vetanje oblači se plaštem istine, a po-
šten čovjek, koji otvoreno radi za pra-
vednu stvar, koji se bori za prava hr-
vatskoga naroda, biva proganjan kao
divlja zvijer po nesvijesnim klevetnici-
ma. A ipak sud sve to dopušta, kako
dopušta da budu preslušani kao svje-
doci oni, koji su se od nas odmetnu-
li; dočim za nas ništa se ne prima, a
to najbolje dokazuje slučaj g. Josipa
Zočeka. On je bio oglobljen sa 450
K ili odnosno osugjen na tri mjeseca
tamnovanja, kad je isti htio da brani
sebe sa ogavnim člancima iz »Pokre-

života, ni to se opet ne da poreći. Zašto
to? pitaće me ko. Ustrpite se i daću vam
odgovora.

Imam pred sobom njekoliko ocjena pari-
skih i berlinskih novina. Imam takogjer i
glumu u francuskom originalu. Čudnovato !
Nema veze, nema mosta, nema — kako ću
reći — nijedan fraitf d' union megju fran-
cuskim i njemačkim kriticima. Oni prvi pišu
u dugo, ali gracijozno i lako. Hvale, daka-
ko, hvale... Potpisi su inače sve naj soli-
dniji: Emile Faguet — akademik, književ-
nik, a nadasve sjajan kritik — Adolphe Bris-
son, Frangois de Nion, Catulle Mendes —

pjesnik, beletristik, dramaturag, već pokoj-
nik — Emmanuel Arene — književnik i
dramaturag; u dvojicu pisac »Paris-New-
York«-a, u trojicu avktor brilantne kome-
dije »Le Roi«, koja je već dovršila put oko
svijeta; takogjer pokojnik — Robert de Flers
Sardou-ov zet, u komedijama nerazdru-
živ od g. Caillaveta ; pisac »L' ćventail-a«
i krasnog »L'4ne de Buridan« — Joseph
Renard i t. n. — Njemci pišu kratko, vrlo
kratko, ožeto, vrlo ožeto, brzo dapače. Ne
kude, o ne! dajbudi očito, ali... Pa nema
nigdje potpisa, nigdje. Zar ne, čudnovato?

Politika valjda? Otkud! Ta Berlin je već
dao tvrgji — i baš prema Francuzima —
da on zna lučiti politiku od umjetnosti. Vi-
glite samo, da navedem naj noviji primjer,
kako je jučer berlinska publika srdačno pri-
čekala glumce teatra »de I'Oeuvre«. Ne znam
pak, je li vam upalo u oko, da su francu-
ski kritici od veće česti u isto doba i pisci.
Mi, i mimo toga, različito ocjenjivanje je-

 

ta«, sudac mu ne dopusti da u tomu
smislu govori«.

»Hrv. Pravo«, da bolje stvar osvi-
jetla, više puta u raznijem brojevima
označilo je silnu nepravdu, koju stran-
ka podnaša, a nadasve nje dični pre-
sjednik, jer glavni ozloglasitelji kao
odgovorni urednici napišu što god je
uvrijeda i potvora, a jer su zastupnici
te uživaju imunitet, sud svaki put od-
bije prinešene tužbe, ili odgodi na taj
način, da radi zastarjelosti već se ne
može postupati.

Najbolji pak dokaz, da nijesu sami
sudovi kivni na našu stranku u Ba-
novini, nego i ostale vlasti, imamo u
tome, da je onomadne jedan činovnik
s Pošte predao jedno pismo  stanovi-
tim novinama, a to pismć jednoga u-
čitelja, koji se preporučivao g. lvanu
Zatluki.

Ovo su istinite činjenice, koje naj-
bolje kažu, da naša stranka tamo ne
samo da nije u milosti bana Raucha,
kako blute stanovite novine, nego da
trpi jednako progonstvo ako ne i ve-
će od ostalih stranaka.

 

Pa ipak se miče!

Poznati predlog »trojice« iznešen u Za-
grebu početkom godine, pa ponovna akcija
mjeseca Maja u Spljetu, gdje se je birao
takogjer i presjednik i tajnik »megju strana-
čke kooperacije«, pa dotično sav rad utom
pravcu eto je napokom — »zadrijemao«.
Tako glasi najnovija izjava sa kompetentne
strane (»Hrvatska Kruna« Br. 128) — Da-
kle akcija za koju se tvrdilo da je »p1ava-
ška« i »hrvatska«, da je ,znamenit dogo-
gjaj« kojemu je »teren ispitan«, da je »u na-
čelu primljena od svih stranaka izuzev Star-
čevićanaca«, eto je —  »zadrijemala«. Šta
bismo joj? — »Viječnaja pamjat«!

A razlog tako brzog »drijema«? — Ro-
ditelji i posebice kumovi predloga u prvom
početku nedadoše ni pisnuti ni posumljati
o zdravlju poroda: tvrdili su da je zdrav
ko cekin, zlatni cekin, a tvrd ko drenovina.
Kad su malko kasnije uvidjeli klicu bolesti
na porodu, onda su to samo utomah tuma-

dne te iste glume iz Berlina i iz Pariza, ci-
jenim da bi se u glavnome imalo pripisati
raznim harakterima dviju narodnosti i ra-
znome shvatanju umjetnosti. Onamo nad-
bija površnost, amo preteže jezgra; onamo
lašti se gipkost, amo dubi se ukočenost;
onamo se vijuga lakoća, amo se duši te-
žina; onamo je glavna forma, amo je gla-
vna suština. Pretjeranost u onome pravcu
tjera do banalnosti ili do nevjerojatnosti;
pretjeranost u ovome goni do mutnosti i
do sirovosti. Oni — Francuzi — ne će, i-
stina, nikad biti dosadni; ovi — Njemci —
obrnuto; malo će kade biti zabavni. Ali zato
oni će često zabluđit u varavost, a ovi će
malo kada napustit istinu. K tome red je
dodati, da je Njemac prirodno moralan, ja-
jar i puritanac. Ne ću tim da rečem, e je
Francuz amoralan. Ne. Ali on shvata mo-
ralu lakoumnije, Puritanizam mu je sasvim
tugi, a jajarstvo priznaje samo na jednome
polju: kada se njegova materinskog jezika
tiče, — Ele, možeš biti blag koliko hoćeš,
ali »Voleur-a« ne možeš nikako nazvati mo-
ralnom glumom. Eto! Pa i to *je jedan i
ne malahan razlog, zašto ga Pariz kritikuje
onako, a Berlin ovako.

A sada da pregjem na sadržaj »Lupeža«.

Ožeto: g. i g.gja Lagardes; 43. i 26. go-
dina; 300,000 franaka prihoda. Fernand La-
gardes, sin g. Lagardesa iz prvog braka;
18 godina. G. i g.gja Voysin, 35 i 23 go-
dišta; mnž i žena od nazad 11 mjeseci; pri-
jatelji iz djetinstva s porodicom Lagardes;
govore im: ti. G. Voysin je njeka vrst za-
postata kod g. Lagardesa. Prihod po prilici

 

čili vanjskim uplivom. Našli su, da je uz-
rok bolesti »zlo shvaćeni stranački profit« ;
koji dan kasnije držali su uzrokom »neču-
venu hajku« i »falsifikat«; za tim »neupu-
ćenost« i »nepoznavanje stvari«; napokom
su — kad sve to nije išlo — kazali da je
uzrok bolesti »ropski duh« kod nas. Nu zna-
jući neosnovanost svojih piagnoza, potražili
su uz vanjske i nutarnje razloge bolesti i
našli — pomislite ljudi moji! -- i našli da
predlog nije uspio jer je »pravaški i hrvat-
ski«! — Razumijemo: teško je kazati »mea
culpa«, dakle kaži »culpa«; teško je priznati
istinu i kazati da je predlog i cijela akcija
u onom smisli onako vogjena, već u sebi
u svom zametku imala razvijenu klicu bo-
lesti, koja je sve to brzo uništila, i eto sada
— »drijema«.

Jest, svi ti navedeni uzroci mogli su do-
duše pogoršati bolest, pospiješiti »drijem«,
mu jedini i pravi uzrok da je akcija »zadri-
jemala« jest što je pogrešna bila u sebi sa-
moj. To smo mi dovoljno raščinili u našim
člancima u »Pravoj«, pa u »Hrvatskom Pra-
vu« popunili, i ne mislimo o tome. Jedino
je za čudo da to neki neće hotimično da
vide i — priznadu. Ali nama priznanja i ne
treba, mi želimo rada u tom pravcu i bez
ikakova priznanja. Veselimo se pak da se
neki i nehotice približuju našem stanovištu
koje se oslanja na čisto pravaškom temelju.
To je za sada već dosta, jer dobar znak
za budućnost, a opet najbolja zadovoljština
nama, jer nijesmo uzalud radili! —

Vidite. U početku poznata akcija Prodana
i drugova išla je, da na nekoj bazi — pred-
logu — okupi sve stranke većine i manjina
u hrvatskim zemljama za zajednički cilj. Na-
ša stranka kazala je da to onako kako je
zasnovano ne ide i — nije išlo, uza sve na-
pore gospode da se održe. Kasnije u Spljetu
poduzeše istu akciju, ali je sužiše za po-
četak na samu Dalmaciju i stranke u nas.
Kazasmo da i to ne ide i — nije išlo, ak-
cija je »zadrijemala«. Rekbi po uvodnom
članku »Položaj pravaštva« u »Hrvatskoj
Kruni« Br. 128 i slijedećim, da gospoda
misle još jedan korak poći — na bolje, i
doći nam bliže, te stegnuti svoju akciju na
same pravaške frakcije i ako ne za »bloko-
ve« a ono »bar za suradnju«. Tim bi akcija
stupila u treću fazu, a megjutim se u sebi
potpuno izmijenila, te za neizmjerno pribli-
žila pravaškim načelima. Prva faza: sve
stranke u svim hrvatskim zemljama; druga:
stranke u Dalmaciji; treća bi bila: samo

8-10,000 franaka. To su đdrammatis perso-
nae. | sva se ta čeljad ljubi. G. Lagardes
ljubi ggju Lagardes i viceversa. G. Voysin
ljubi g.gju Voysin i viceversa. Obe se po-
rodice opet uzajamno ljube. Fernand pak
ljubi g.gju Voysin bez wiceversa. Bilo je
koketiranja, ali nema wgiceversa. S njezine
je strane puko prijateljstvo. Ele, g.gja Vo-
ysin — Mariza — krade novaca svojoj pri-
jateljici, g.gji Lagardes. Moj bože! jest:
krade. Zašto? Da uzmogne kupit fine i skupe
odjeće i obuće, pa da pred svojim mužem
figurira. Jer ona ljubi svoga muža, stras
tveno, čoravo, nevjerojatno čoravo i žestoko.
Tako je. Doznaje se da je ponestalo no-
vaca, da ima u kući lupež. Pada sumnja na
Fernanda... i on ne poriče: priznaje. E,
dakako. Samo da spase ženu koju ljubi.
Vidite odavle prizor: duboku žalost oca,
tugu maćehe, grom iz vedra neba. Mariza

|vidi, čuje i muči, Mučala bi još i danas,

da u II. činu — scene unique i naj markan-
tniji prizor cijele glume — njezin muž nije
slučajno otkrio istinu. »Jest, ukrala sil« —
»»Jesam od ljubavi prema tebi!«« | on, kao
pošten čoek, očituje sve Lagardesu i tako
se sve lijepo i tiho svršiva. Ostaje samo
Fernand, istina oprat od svake sumnje, ali
sa ljnbavi bez ufanja. — Schluss!

To je sve brilantno napisano. Dijalog živ,
da ne može življi. Prizori potresni, da ne
mogu potresniji. Čin se razvija savršenom
postepenošću i njekom, rekbi munjevitom
brzinom. Počinje na 10 ura u veče, a u ju-
tro rano na 5 ura svršeno je sve. U tri
akta. Slušalac ostaje iznebušen, uspijehan,

 

pravaške frakcije. Tim bi se dakle, kako što
rekosmo, bitnost prvotne akcije posve izmi-
jenila na bolje, odalečivši se za ogroman
korak od prvotnog pravca, a približila se na-
šem stanovištu i ako mu nebi odgovarala.
Ipak bi se tome od srca radovali, jer bi lak-
še došlo do razbistrenja današnjeg nesno-
snog stanja. Hoće li gospoda »stranke prava«
tu treću fazu akcije poduzeti? — Ako se
smije zaključivati iz rečenog članka u »Kru-
ni« te iz nekih drugih informacija, rekbi da
hoće. Ta već daju upute pravašima u ko-
aliciji, kojima je glasilo prestalo da izlazi, i
nagovješta da će se tim i skupština stranke
u Makarskoj pozabaviti. —

Neka nam bude dopušteno ovom zgodom
upozoriti na nešto, po našem mnijenju vrlo
važno, ako bi »stranka prava« što pokušati
htjela. To je obećanje i javno založena riječ
sa strane Prodana u »Hrvatskoj Kruni« Br.
34 o. g., biva, da je on uz svoje drugove
iznio poznati predlog jedino za slučaj da se
dotični (naše stranke a pogotovo »Srbi«)
stave na stanovište »hrvatsko državno«. »Ako
se ne stave« — kaže — »nikomu ništa, ito
se razumije«. Pošto se »Srbi« (a i drugi)
ne samo nijesu stavili, već uprav svojim iz-
javama protivno rade; pa jer je eto dosa-
dašnja akcija u obe faze potpuno »zadrije-
mala« — to se neophodno mora iskupiti
zadana riječ te se »stranka prava« povratiti
onamo, gdje je bila prije nego se poduzela
poznata akcija. To je zahtjev poštenja, to
zahtjeva .... ako se hoće išta dobra polu-
čiti. Inače čeka isti udes i treću fazu, kao i
prve dvije. Kad bi se pak to dogodilo, onda
pokretačima akcije nebi preostajalo drugo
ne — povući se u kut. To bi, iskreno pri-
znajemo, bilo i žalostno i štetno! To smo
htjeli naglasiti u opće, da se razumijemo
poslije pisanja »Krune« pa i dopisa u »Hrv.
Dnevniku« i nekih koji nas dobro shvaćaju.

»Red dolazi na pravaše. Sad je momenat«
— kaže »Hrvatska Kruna« — »da dokaže-
mo kako mi nijesmo niti sterilna niti ne-
gativna stranka, nego da u nama i u ideji
koju zastupamo, ima blago žilavosti, akcije
i inicijative«. — Tako ona zaključujući da
je pravaštvo došlo do onog momenta kada
mora da se aktivno baci u borbu. »Kako i
na koji način? neka pozvani povuku zaklu-
čke«. Dakle, počekajmo tu novu fazu akcije,
da vidimo... Megjutim još jednu opasku.
O skupštini »stranke prava« u Makarskoj
prošle sedmice izvijestio nas je onako u
opće naš jedan prijatelj, nu ovih dana pri-

ni na nebu ni na zemlji. Hvata ga uprav
za srce. Nema nego štucat... pa odahnut.
Jest, odahnut! Mislit? Nemaš kad mislit u
teatru. Kod kuće, oh! to je nješto drugo.
Dramat, pa bio i naj dirljiviji i za živce
naj potresniji, ostavlja na koncu u čoeku ono
duševno ravnotežje, koje se, kad se razdra-
gani živci stišaju, malo po malo u nama
uspostavi. Logika života može biti i naj
okrutnija i naj turobnija, ali je uvijek logika.
Kad se uzmu njeke okolnosti kao premise,
red je prihvatit i zaključak, koji iz tih okol-
nosti istječe, pa bio on žalostan ili smije-
šan. I tako dobivamo tragediju ili kome-
diju. Naravski, valja da su okolnosti vjero-
jatne, a harakteri prirodni. Recimo tačnije:
i jedni i drugi moraju nositi pečat istine,
To je conditio sine qua non. Jer teatar ne
prikazuje drugo no život, u raznim fazama,
razvicima i mogućnostima. Život, biva ono
što jest. A što je, molim vas, u tome »Lu-
pežu«? Kragja, to stoji. Ostavljam paragrafe
po strani: bacam ih u koš, ako hoćete. Ali
pitam: je li kragja — općenito zboreći —
kažnjivo i sramotno djelo ili nije? Zanago
jest. Bi li mogla nebiti sramotno i kažnjivo
djelo? O, dakako! i ja sam s vama. Uz
njeke okolnosti. Dopustiću dapače, da može
bit i herojično djelo, svegi uz njeke okol-
nosti. Na današnjem stepenu kulture doje-
dan zločin prestaje biti zločinom uz njeke
okolnosti. | to ne po $$. već po savijesti.
Docet n. p. bečki proces međicinera Ho-
seka, falsifikatora banknota, To nije zaglu-
šna povjest, već stvar od jučer. Sad ne-
mojmo raspravljati, koje bi, u slučaju kra-