Br. 292

U

 

DUBROVNIKU, 24. Septembra 1910.

PRAMA GRVENA MRVATŠKA

 

ljena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
i zet. godine  surazmjerno; za inozemstvo godišnje K. 9 — Ko
ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

polugodište.

Fuzija.

U zadnjem smo broju pozdravili sa
malo riječi uzvišenu pojavu, koja se
je u bijelom Zagrebu dogodila, a to je
fuzija pravaša oko »Hrvatstva« i pra-
vaša oko »Hrvatskog Prava«; a danas
eto sretno tamo postoji jedna stranka,
jaka i moguća, agilna i voljna rada,
samoprijegora, uspjeha, a to je Stranka
Prava.

Prostor nam na žalost ne dopušta,
da iz »Hrvatskog Prava« donesemo
iscrpljivo izvješće od tog sretnog čina,
nego u kratko i u glavnijem potezima.

Prije svega su održali svoje vijeće
pravaši oko »Hrvatskog Prava«, i di-
čni je presjednik g. Dr. Horvat biranim
riječima naznačio predmet vijećanja,
' pozdravio je zastupnike iz Bosne po-
nosne, iz Hercegovine, iz svih krajeva
uže Hrvatske, i našega zastupnika veleč.
Don Antuna Jaspricu, i kako bi on po-
jedine predstavnike pozdravljao, onako
su se iz silnog mnoštva sakupljenih
orili dugotrajni burni: živio! Nakon toga
je g. presjednik pozvao g. D.ra Karla
Bošnjaka da iznese izvješće o prego-
vorima i dogovorima, i da obrazloži
zaključke koji su bili prihvaćeni. Budi
nam dopušteno iz učenog i rječitog
izvješća navestit samo ovo:

»Za nas je bilo odlučno, što se u
Hrvatskoj probitci hrvatskoga naroda
podudaraju sa katoličkim. Nešto je uz
nas pristalo židova, i rijetki su pravo-
slavni. Što se muslimana tiče, oni se
pridružiše Srbima, u onom momentu,
kad je Dr. Šarić zagovarao hrvatsko
narodno ujedinjenje. Izmegju čiste hr-
vatske i katoličke misli moralo se naći
jedinstvo. Bolja budućnost za hrv. na-
rod bit će, budemo li umjeli amalga-
movati katolištvo i hrvatstvo. Eto kako
rade »Srbi« ko je pravoslavni, taj je
Srbin. Zato svak: ko je katolik, nek
bude Hrvat i katolik. (Burno odobra-
vanje). Rad protivnika uperen je proti

PODLISTAK.

Književni Prikaz.
Prof. K. Krile. Uspomene s puta u Argentinu.
(Piščevom nakladom. — Dubrovnik. — Brzotiskom
»Dubrovačke Hrvatske Tiskare« 1910).

Putopisne literature u nas skoro i nema.
Tek se gdje i gdje pojaviše kakve putne
bilješke, kao jednostavni snimak bez geni-
jalne prozirnosti, bez karaktera ljudi i ži-
vota, bez estetskih osjećaja, bez oštrine o-
pažanja, bez soka i smoka, kao kakve kom-
pilacije iz raznih geografskih, etnografskih
i historičnih priručnika, kao fotografske slike
bez života, mrtve figure slabih umjetnika.

Rekoh, da kod nas skoro i nema te vrsti
literature a uzrok je tomu što su naši i
bolji pisci ljudi srednjeg stališa, ovisni o
raznim karijerama, opskrbljeni svim jadima
života a oskudni da se šetaju po širokom
svijetu. A zaslužbom za literarni rad — kod
nas — malo bi koji književnik mogao u-
zeti putnu kartu od sto kilometara. Imade
i nekoliko uspjelih putopisa, od kojih su
mnogi razbacani po raznim časopisima. Pred
nama jeknjižica, koja sadrži putne bilješke
pod gomjim naslovom. To je knjiga prot,
Krile, tog neumornog »putnika«, koji je do-
sad obišo većim dijelom Evropu i Ameriku,
Letio po Nord-Kapu i povlačio se po po-
ljanama argentinskim, gledao prikaz velike

u Oberammergau i blažio se na
slapovima igo Motrio sjaj Pariza i slu-
šao buku Londona. Marni i ustrajni putnik
svake godine za velikih praznika obilazi

 

 

 

katolištvu i hrvatstvu. Rad proti hrvat-
stvu prikrivaju isticanjem potrebe sloge
sa »Srbima«, proti katolištvu se susla-
vno radi, da se poruši ugled katolič-
kog svećenstva. A to za to, da se u-
ništi hrvatstvo. Učini katolika mlakim
za vjeru, učinio si ga mlakim i za hr-
vatstvo. Složno smo dakle radili sa
pravašima oko »Hrvatstva«.

Principe hrvatstva i katolištva treba
da prihvati jedna jaka politička stranka«.

Odoše pozdraviti u ime skupštine
g. Dra. Franka ovi odaslanici: gg. M.r
Cankar, D. Adžija, Don A. Jasprica,
Ivan Kovačević i seljaci Lulić i Stu-
parić.

Mnogi su uzeli u pretres izvješće i
svi su odobravali, hvalili, uzvisivali rad,
požrtvovnost i korektnost pregovora i
zaključaka. Zaključci su bili jednogla-
sno i jednodušno odobreni, i mi ih
niže doslovno donosimo.

Ne možemo da “ni u najkraće na-
značimo sve ono što su oduševljeno
govorili toli u vijeću, koli na komer-
su pribrani govornici, kako gg. Dr. Pre-
beg, više puta presjednik Dr. Hor-
vat, Mr. Cankar u ime bosanske U-
druge, niti značajne riječi g. presjedni-
ka dvojici Slovenaca koji su došli u
vijeće, i tako učinili da sva Hrvatska
u najširem smislu bude na okupu, ni
kiilate riječi slovenca Kuloveca, ni o-
ne našeg prestavnika Don Ante Ja-
sprice, a tako isto mnogobrojne go-
vore izrečene na komersu, od g. Ni-
kole Prjaka, od stoloravnatelja D. Sti-
pe Vučetića, Ivana Zatluke, Stjepana
Šalica, Don Ante Jasprice, Ivana Vla-
šićaka, Dra. Josipa Lončarića, bivšeg
glavnog urednika »Hrvatsiva«, O. Ma-
karije Križana, koji je jedan dio iski-
tio u pjesmi, a niti od drugijeh, jer uz
ograničeni prostor ne bismo u neko-
liko brojeva izašli na kraj. Spominje-
mo samo, da dok se je u vijeću na-
šijeh pretresala fuzija, dotle su istodo-
bno bili na okupu u dvorani katolič-

svijetom, da se naužije prirodnih i umjet-
ničkih krasota, da sakuplja znanja a po-
troši novaca teškom mukom zaštegjenih, jer
su naši fondovi prazni — barem za nas —
da pripomognu na poletne podvige vrije-
dne ljude, a ako je »služben« o dopustu
se neda ni opepelit. Tako biva samo kod nas.

Dubrovačka puplika pozna pisca sa svo-
jih brojnih putopisnih predavanja iz »Dru'
štva Boškovićeva«, od kojih je na žalost,
objelodanjen samo ovaj pod gornjim na-
slovom. Knjiga se dijeli u tri opširna po-
glavja: Od Dubrovnika do Buenos Airesa
— U Argentini — Povratak.

Svrha mu je bila preći ocean i stupiti na
američko tlo, da vidi tu »sretnu« zemlju,
njezinu kulturu i njezine ljude, Za mene je
ta knjiga lijepo djelo svoje vrsti. Pročitao
sam je s nasladom, zabavna je i poučna.

U prvom dijelu putuje kroz Evropu da
se u Hamburgu ukrca na transatlanski pa-
robrod za novi svijet. Tu nam uzput slika
razne evropske gradove, u kojima se je za-
ustavljao, njihov život i njihove ljude, ka-
rakter i položaj, prirodu i znamenita djela,
kulturu, mane i vrline i sve što se može u
malim slikama važnijega i zanimivijega
hvatiti, Prama tomu je i sadržina vrlo ra-
zlična poput slika u fotografskom atelicru,
gdje su uz mlade pune života prignule stare
i često odvratne prikaze. Ipak sve riše bi-
stro, razgovjetno i duhovito. U stilu klasi-
čne istančenosti, u glatkom i preciznom
kalupu sve je svedeno i uregjeno. Pa u tom
malom obujmu, u kom se realnost i reflek-
sija, humor i subjektivne aventure u skla-

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ : sro E t2 i

Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE

Odgovorni uoodali FRANO SGMICK.

kog kasina svi pristaše oko »Hrvat-
stva« u velikom broju i tamo o istoj
stvari raspravljali. Tamo je otvorio sje-
dnicu veleč. g. Dr. Lončarić, šoji sve-
srdno pozdravi prisutne i naglasi za-
što su se okupili i tako mnogobrojno
pristupili, te je predložio kako presje-
dnika vijeća poznatog rodoljuba g. Dra.
Homotarića. Ovaj se zahvali krasnim
govorom, i pozove sveučilišnog pro-
fesora g. Dra. Milobara da izvijesti, kako
no onaj što je bio jedan od glavnih
faktora pri ugovoru. Ovaj iscrpivo i
duhovito sve izniže. Iza njega sveuči-
lišni profesor preč. g. Dr. Pazman pro-
čita zapisnike i odnosne resolucije.
Konačno se je odlučilo, da se upravi
na hrvatsko svećenstvo manifest, pak
sva skupština odobriv ushićeno sve,
potvrdiv fuziju, ustane i u povorci po-
hiti u Starčevićev Dom, gdje se je fu-
zija svečano proglasila i zapečatila.

U skupnom je vijeću pala riječ e bi
fuzionirana stranka prava pritegla x se-
bi i Milinovce, i tako okupila svu pra-
vašku snagu u jedan tabor, a to pita-
nje pokrenuše veleč. gg. Hegedić i Mi-
lan Pavlović, ali je pravo i zgodno o-
pazio g. Dr. Milobar, da su nespretno
Milinovci prenaglili zaključcima, i s nji-
ma izišli u javnost, a nadasve da su
se prenaglili zaključkom e će samo-
stalno u izbornu borbu, dakle da se
s njima nikako ne može, a pogotovo
ne jer mu je Mile sam kazao da ne
prima niti kompromisa niti kooperaci-
je. Zlatne su mu riječi : »Bude li nji-
hov rad pravaški, možda će ih logika
i nužda nagnati, da se s nama zdru-
že«; s njihove će se strane u tome
smislu raditi. Govorili su dalje za do-
govor sa Milinovcima veleč. Bujan,
veleč. Tomašković, proti pravnik Cuz-
zi, a dugu je raspravu zaključio gosp.
presjednik Dr. Horvat, ovim zaista pa-
trijotičnim riječima: »Njihov rad (Mi-
linovaca), hoće li slogu, mora biti dru-
gačiji. Njihov rad mora pokazati da

 

dnoj formi svrstale, sve stoji dostojanstveno
i mirno, rasvijetljeno žarom piščeve duše.

Ploveć po oceanu motri bjesnilo valovja,
gleda zvijezde i tumači njihove puteve, divi
se romantičnoj Madeiri i zanosi se za pri-
rodnim ljepotama Kapverdskih otoka. Pri-
povijeda o prelazu preko ekvatora i u sve-
mu nalazi začinka sred onog nujnog života
na oceanu, dok napokon ne prispije na a-
meričko tlo u Montevideo a odovle u gla-
vnu točku njegova putovanja: u grad Buenos
Aires. Tu mu ništa znamenitijega ne pro-
gje neopaženo. | društveni život onamošnjih
bogataša i njihov sjaj i sav napredak mo-
demmog grada i promet i zgrade i crkve i
učilišta i kazališta i tamnice i bolnice i svi
plodovi golemog napretka sve pomno riše
i savjesno prikazuje. U sve je zavirio, sve
je prstom taknuo; sav taj život velikog svi-
jeta nemirnog, punog energije i napretka
ispitao je; a onda se povukao u unutra-
šnjost zemlje da vidi ono ogromno površje
plodnog tla i zaviri u ladanjski život zani-
mivih »estancija«.

Kao u kaleidoskopu kojim ravna vješta
ruka, vidimo jasno koncentraciju svijeh ti-

u-|jeh slika, savjesno i snažno orisanih, kano

da nas hoće da upozori kako je u geniju
čovječjem pohranjena iskra neizmjernosti.
Sve je to prošlo kroz prizmu piščeve duše,
a da se nije pokvarilo o pretjeranu subjek-
tivnost. — Pa kad je sve to vidio i ispitao,
povratio se je ksvojoj kući da opet pro-
žive jednu godinu sred našeg kukavnog
»napretka« i da ojača svoju kesu za drugo
putovanje. A, A.

 

 

 

Pretplata i oglasi šalju se Administraciji. Pisma dopisi Uredništvu. — Za
zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. —

nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku.

Rukopisi se ne vraćaju. Listovi

 

hoće slogu pravaša, dok toga nema,
ne može s nama biti ni kooperacije.
Mi smo, gospodo, na našoj današnjoj
skupštini, izabrali vodstvo stranke, nje-
zin poslovni odbor, Zaključak, stvoren
na vijeću pravaša oko »Hrvatstva« ne-
ka se uputi tomu odboru, koji će lju-
bomorno čuvati čast cijele stranke«.
A te su riječi silnim aplauzom  usvo-
jene i odobrene.

Vijeće je izabralo u poslovni odbor
ovu četvoricu gg.: Dra. Dominesa, Dra.
Pazmana, Dra. Milobara i Dra. Lon-
čarića.

Zaključci stranke prava:
L.

Starčevićeva hrvatska čista stranka
prava i pravaši oko »Hrvatstva«, uva-
živši činjenicu, da se i do sada njihov
rad podudarao u političkom pravcu,
a u iskrenoj želji, da se svi pristaše
pravaškog programa što prije nagju u
jednoj stranci, sjedinjuju se u jednu
stranku pod imenom »Stranka Prava«,
te će, stojeći nepokolebivo na državo-
pravnom programu od 26. lipnja 1894.,
nastaviti svoj dosadašnji politički rad
u čisto hrvatskom duhu i pravcu po-
kojnog Dra. Antuna Starčevića.

I.

»Stranka Prava« uzimlje za osnovku
svog rada na polju kulturnom, gospo-
darskom i socijalnom načela kršćansko-
socijalna, te će na osnovi ovih načela
osobitu brigu posvetiti podignuću hr-
vatskog seljaštva, radništva i obrtništva.

II.

»Stranka Prava«, uzimajući u obzir
činjenicu, da se jedan jedinstveni hr-
vatski narod dijeli u više vjeroispovje-
sti, stojeći sama nepokolebivo na ka-
toličkom stanovištu, poštivat će vjer-
sko uvjerenje pripadnika svih zakonom
priznatih vjeroispovijesti. Prema tomu
e omogućeno i inovjernicima, kojima
e iskreno stalo do oživotvorenja dr-
žavopravnog programa od 26. lipnja
1894., sudjelovati u političkom radu
stranke, kako je to i do sada bivalo.

IV.

»Stranka Prava« stoji na načelu, da

su katolička crkva i država svaka u

 

 

Pitanje vojničkih ljekarnika. *)

»Pharmazeutische“, br. 38. od 13.
Maja 1910., uz nadodatak).

(Izvornik

Vojnički činovnici, kojima pripadaju i voj-
nički ljekarnici, do pred nekoliko dava ni-
jesu imali »portepec«, sada su ga dobili.
Po milosti naših najviših ratnih gospodara,
ručica sablje ponosi se sa srebrno-zlatnim
portepeom, a ovratnik od »Waffenrocka«
nosi plosnate zvijezdo-rozette mješte pup-
častih. Pak i oni nose kao i svi drugi uni-
formu —- die hechtgrane Feldmontur — den
hechtgranen Mantel.

Pripadanje ljekarnika vojsci — time je
bolje učvršćeno. Oni su naime ostali samo
činovnici ll. razr., ali im je dan znak pra-
ma vani, da se faktično znade, da pripada-
ju vojsci. A k tome upravo sadašnjost po-
kazuje jednu novost, koja je kroz godine
vojničkoj ljekarni bila nepoznata. Nepresta-
nog očekivanja za slobodno mjesto aktivi-
ranja za činovnike vojničke farmacije ne
samo da nije više onako velikog kao prije,
nego je dapače manjkavost personala, a če-
sto se dogagjalo, osobito u zadnje vrijeme,
da mlagji činovnici ostavljaju mjesta i ra-
gje se posvećuju i seoskom ljekarničkom
životu, borbom za opstanak. Zašto? — Zva-
nje civilnih farmaceuta nije ipak na poslu
upravo siromašno, Nu mlađi se aspirant,
za vojničku ljekamničku službu, ipak neće
dati zaslijepiti. On vidi da su danas du-

 

*) Primamo od prijatelja iz pokrajine, Ur.

 

 

svom djelokrugu nezavisna, prema tomu
one imadu mješovita im pitanja dogo-
vorno i u skladu riješavati, a u svim
vjerskim i crkvenim upravnim pitanjima
traži »Stranka Prava« za katoličku cr-
kvu potpunu autonomiju.

Organizacija »Stranke Prava« nado-
vezuje se na dosadanje obostrane or-
ganizacije. Stranačke poslove voditi će
poslovni odbor od osam lica, izabran
po zajedničkom vijeću.

VI.

Da bude jedinstvo »Stranke Prava«
i vanjskim načinom dokumentirano,
stopit će se oba dosadanja glasila »Hr-
vatstvo« i »Hrvatsko Pravo« u jedan
organ, koji će se zvati »Hrvatsko Pravo«
tako isto oba pučka lista »lstina« i
»Hrvatska Zastava« u jedan pučki list,
koji će se zvati »Hrvatska Zastava |-
stine«, dok se »Hrvatske Novosti« pri-
držaju pod istim imenom. Vlastnik svih
triju listova jest »Hrvatsko katoličko
tiskovno društvo«, sjedinjeno sa »Hr-
vatskom radničkom tiskarom«.

 

Nedostojna politička pomama.

Zagreb, 19. Rujna 1910.

Svi »lavski borioci«, vajni opozicionalci,
»ujedinjene (?!) koalicijonaške stranke«, po-
stadoše upravo oduševljeni za savez s Ma-
gjarima. Niko se pošten u Hrvatskoj nad
sramotami koalicijonaša ne čudi; svaki zdra-
vomišljeni i čestiti rodoljub pogagja, da je
sva javna i zakulisna politička rabota ove
stranke, djelo onih njezinih elemenata, koji
hoće, pod svu silu, da zabušure svoja pro-
tuhrvatska nastojanja i da istodobno sebi
obezbijede unosne peštanske prihode. I ovaj
fakat inače jasno dokazuje Hrvatima, kako-
ve neiskrene i pošemerene političare broji
današnja tobož ujedinjena koalicijonaška
stranka. Megjutim hrvatski novo-magjaroni
hoće, da se umjereni elementi rečene stran-
ke bezuslovno podlože vladi grofa Khuena
i bana Dra. Tomašića; a na to i najviše i
energično rade i živo nastoje slavonske
perjanice, kojima toliko simpatija iskazuju
službene »Nar. Novine«.

Na žalost i sramotu Hrvatske, osim no-
vo-fuzionirane stranke prava (»franko-furtima-
ša«), niko da uskipi velikom mržnjom pro-
tivu onih izdajnika koalicije, koji tako podlo

žnosti jednog vojničkog ljekarnika uz ne-
dostatak svijeh službenijeh grana, u mnogo
kojem pogledu tegotnije i zahtjevaju dale-
ko teže osobne žrtve, nego li služba u gra-
gjanskoj ili seoskoj ljekarni. A na koncu
niti sa materijalne strane nije baš tako sjaj-
no mladom činovniku, čim je iza kulisa
pogledao.

Olicirsko zvanje biva u najvećem dijelu
odgojeno na državne troškove u vojničkim
zavodima. Pravnici i medicineri, koji hoće
da se posvete vojničkoj službi, bivaju od
države (Heerenverwaltung) potpomagani sa
novčanim potporama (štipendijama) za vri-
jeme nauke ili onome koji je nauke dovr-
šio na svoje troškove, davaju potrošeni no-
vac. U Beču i Pešti bivaju u internatima
odgojeni mladi ljudi za vojničke veterinare
(Tierirzte). Činovnicima pako vojničke lje-
karne, koji su postigli akademsku čast Ma-
gistra pharmacije iz svojih troškova, ne
dava se ni sada kao niti prije, uobičajena
otšteta. Na svaki način on je molio uvijek
sam za sebe; da bude primljen nije ga se
trebalo tražiti.

I tako on stupi u službu kao činovnik
XI razreda čina, sa mjesečnim honorarom
od 140 kruna i stanom u naravi ili tome
odgovarajućem ekvivalentom, nadom pobolj-
šanja istom nakon velikog niza godina služ-
be, a to jedan vrijedni Magister u civilnoj
ljekarni imade već od prvog dana nastupa.
K tome računa se njegovo službovanje o-
bično istom nakon 24.te godine života, jer
se čast Magistra Pharm. rijetko može prije
postignuti. Jednu 40godišnju službu, koju

God. VL