Br. 209

U DUBROVNIKU, 12. Novembra 1910.

 

PRAMA CRNENM RANATSK

Cijena je listu sa donašanjem u kuću ili s poštom na godinu K. 6; na po
1 četvrt godine  surazmjerno; za inozemstvo godišnje K. 9
ge vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen | za došasto

polugodište.

God. VI.

  

 

 

— Ko

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE. — POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

Brzotisak i vlasništvo DUBROVAČKE HRVATSKE TISKARE.

Odgovorni urednik FRANO SCHICK.

Pretplata | oglasi šalju se

 

Administraciji. Pisma dopisi Uredništvu.

— Za
zahvale i priopćena plaća se 30 para po petit retku. Za oglase 20 para po retku
a koji se više puta tiskaju po pogodbi. — Rukopisi se ne vraćaju. Listovi

nefrankirani ne primaju se. — Plativo i utužljivo u Dubrovniku. |

 

 

 

 

AGRARNO PITANJE.

U nes je to škakljivo pitanje ovo
godište primirilo, kmeti su rado davali
zemaljskim gospodarima njihovo i sve
je prošlo u redu. Duboko je naše uvje-
renje, da vrijeme samo po sebi donaša
sobom, da se gospodari liše svojih go-
spodskih povlastica i da sami kmeti
postanu svoji na svome. Najbolji izgled
za to imamo u našoj negda dubrova-
čkoj državi, gdje otrag 100 godina mal
da ne sve su zemlje bile vlasteoske, a
danas jedva možeš izbrojiti nekolicinu
tih gospodara, koji su sačuvali i uzdr-
žali svoje imanje. To mora da bude
tako, jer ko zemlju ne radi svojom sna-
gom, ona mu ne može pružiti srestva
da se izdrži, toli više kad su porezi i
prirezi tako teški da se jedva mogu
snositi. Što se je amo dogodilo, slučiti
će se i drugamo, kmet ako postojano,
racionalno radi, ako zna prištediti i sa-
brati nešto novca, on se brzo otrese
od svog gospodara, a lijenčine naravno
da to nigda postignuti neće, pak im
se pružila otklegod bila izdašna pripo-
moć. Ali ako je u nas jenjalo to pi-
tanje, ono se je preko reda zaoštrilo
u Herceg-Bosni, gdje je onomadne bi-
lo i očitog otpora, te je trebala voj-
ska da postavi red. Tamo su »srpski«
zastupnici i Mandićevci podigli pi-
tanje da se na silu .primoraju aga i
spahija da prodadu svoju gjedovinu,
dočim su turski zastupnici i stranka ko-
ju vodi presv. Šarić veoma razložito pri-
hvatili zaključak, e se to ne izvrši na
silu, nego da se prepusti dobroj volji
aga i spahija da prodavaju, što i ko-
liko, kako im se vidi. Da nam pred
očima ne lebdi narodno dobro i pro-
bitak mi bi smo se radovali jer su se
muslimani raskrstili sa »srbima«; ali
narodno je dobro vrhovno dobro i za-
to se toj narodnoj nevolji ne možemo
radovati.

Zar nijesu, pitamo, muslimani naša
krv, od naše gore list, naša braća? Pak
zašto ih prisiliti da prodavaju svoja i-
manja, svoje begluke? Što bi se tim

steklo? Da bi stotine tisuća ugledne i
radišne naše braće otišli od nemila do
nadraga, «isčezla netragom; a mješte
njih došli bi u ogromnom broju tugji-
ni, možda svakojaka čeljad s koca i s
konopca, da nas narodno cvijele i još
većma rascijepaju; pak bili i najbolji
kako težaci, svakako bi bili tugji u-
pljuvak, koji bi prije ili poslije otrovao
naše narodno tijelo.

Naša braća muslimani i za turskoga
vakta znali su se ponositi svojim na-
rodnim imenom, i turkuše su najviše
imale posla s našim muslimanima da
ih ukrote, i ako to nijesu nigda potpu-
no postigle. A takijem rodoljubiina zar
da se danas zaviče, izidi iz ove zemlje,
gdje su ti bili praoci i pragjedovi tvo-
ji, hajde glavom bez obzira, predaj kr-
vopijam tvoje imanje, i traži sebi nova
selišta ! ?

Ali, kako da čujemo prigovor: jest,
gonimo age i spahije, ali ne da nam
tugjin zasjeda, nego da se tužna raja,
nevoljni Hrvat otkupi, pak prožive i
unapredi se. Težak je taj prigovor,
ali mu temelja nema. Prije svega razlog
i pravica zahtjeva da se nikoga ne sili

na prodaju vlaštita, sa očitom svojom

štetom, pak to donijelo kolikogod ko-
risti trećemu, a osim toga, pitamo: zar
bi se baš kmetovi okoristili tom ku-
povinom ? Bi neki, ali u veoma ogra-
ničenom broju, a ogromna većina ili
bi stekla nove age u bogatašima koji
bi im novac pozajmili, ili bi postali
robovi i sužnji kakove banke, koja bi
omastila bradu, sisala im krv, vitljala
š njima i u narodnim pitanjima i u
narodnim  probitcima, kako što vjetar
vitlja sa suhim lišćem sad kad sa sta-
bla na snopove pada. Dobro veli naš
narod: ko je dužan, taj je sužanj, a
takovi bi bili svi tužni kmetovi, koji
bi osim poreza i prireza imali plaćati
prilične kamate i ostale pripadke. A
kad bi godine izdale, što je kod nas
postalo običajno, dug bi ponarasao, i
tužna bi raja jedan dan osvanula da
joj je imanje otišlo na bubanj, i da mo-
ra seliti; jer dočim ju kako kmeta ba-

rem niko ne goni sa topraga svoga,
ali kad bi bila vlasnicom dug bi ju
pozobao.

Nesreća bi velika bila za narod, kad
bi većina u saboru Herceg-Bosne o-
stala tvrda na svom stanovištu, te smo
uvjereni da neće goniti stvar do kraja,
nego da će prihititi pravedno stano-
vište zastupnika muslimana, koje je da
se uzakoni fakultativni otkup kmeto-
va, jer ponavljamo, kako je drugovdje
vrijeme tijekom učinilo svoju, tako bi
se i anektiranim zemljama to dogodilo.

Ragje neka ti gorljivi patrioti na-
pute kmetove tamo, da rade racional-
no, marljivo, svojski, da prištede sva-
ku i najmanju paru, da se radnjom i
štednjom dobro potkože, pak kad ne
budu praznijeh ruku, kad će dobar dio
kupovine imati u svom tobolcu, onda
će se lasno otkupiti, te bude li im
potrebnit zajam, moći će ga lasno sno-
\siti i u malo godina isplatiti, i tek će
\onda u Herceg-Bosni nestati agrarnoga
pitanja, nu na veliku sreću zanimanih
kmetova, i svega našega naroda. Do-
čim prisilnim načinom očita bi bila pro-
past ne samo aga nego i kmetova.

»Hrvatska Država“.

To je novo glasilo, organ za prosvjetno,
gospodarsko i političko osvješćenje naroda.
Prvi mu je broj osvanuo na 5. o. m.
Spljetu, te će redovito izlaziti svake subote.

I ako smo u svemu siromašni, a novin-
stvom i odviše bogati, ipak cijenimo da je
novi list doskočio uprav jednoj prijekoj po-
trebi; jer kako iza ovih neprestanih kiša iz
zemlje izraste svakojaka travina, u dobrom
dijelu nekorisna i škodna; tako su ima ne-
koliko godina osvanule mnoge novine, ko-
je se mogu usporediti sa štetnim i otrov-
nim travurinama, i narodna je njiva od njih
tako rastrovana i prorovana, da se imadu
čemu snebivati oni koji iz prikrajka gleda-
ju i trijezmeno sude. Nasrtaji sve to više
bijesni na vjeru i poredak, glavinjanje u po-
litici, za ruglo naprednjačka prosvjeta, sla-
bo gospodarsko stanje, vodi narod u očitu
propast, nagoni ga na takovo rasulo, da se
iz njega ili nigda ili posve kasno izdigne.
Takav je običaj: danas niko ne može živjeti
bez novinstva: obigji kuće, društva, kafane,

 

 

gostione, svud ćeš naći na hrpe novina, i sva-
koga gdje ih čita. A ono što stanovite novine
kažu za stotine je i stotine kd sveto pismo, ta-
ko se dogagja da se javno mnijenje uz opake
novine pokvari, kako se pokvari ukus u bo-
lesniku. A jer lošijeh novina ima cijela ba-
lica, neodvisni, nepartajični i nestrastveni
list uprav je narodna blagodat, koji može
više dobra učiniti, nego sva srestva druga
skupa uzeta.

Pročitali smo pomnjivo tek osvanuli list,
i mi mu se iz duše radujemo, te ga sva-
komu preporučamo.

Obećaje braniti najviše dobro, narodnu
vjeru praotaca našijeh; jer kaže: »Parirati
ćemo udarcima naših protivnika i na ustuk
njihove slobodoumne nehrvatske propagan-
de razvijati našu hrvatsku. .

A još to bolje priglaviva u člančiću: ma-
ša internacionala na djelu, gdje veli: »Pi-
tamo: koji je tako važan uzrok bio, da su
slovenski i hrvatski liberalci ma jedanput,
preko noći, bez da je javnost išta, ama i-
šta opazila po narod od opstrukcije (one u
Beču sa Slovencima) štetna, što ih je pri-
sililo da su na opstrukciju graknuli? Jer
su cijelu stvar imali zastupnici slovenske
pučke stranke, koji su — kako oni reku —
klerikalci — trebalo je stvar omesti, kleri-
kalcima klip pod noge baciti — narodne
svetinje žrtvovati jedino zato, da se njiho-
vo oživotvorenje ne bude moglo pripisivati
radu i zauzimanju »klerikalaca«.

»Pozivljemo Dra. Tresića, da pobije, ako
je u stanju ovo naše onako samo nabače-
no otkriće, pa da se onda i mi malo op-
širnije na sve to osvrnemo«.

Osim što će braniti taj amanet, pravaški
je list, kako izobilja dokazuju spretni član-
ci: Slovenija je i hrvatska državna ideja;
temelji hrvatske državne ideje; slavlje hr-
vatske državne ideje.

Mi se od srca radujemo mladom našem
drugaru, koji će mladenačkom snagom gu-
liti korov sa narodne njive, koji će osvje-
šćivati narod da ne nasjeda bilo sirenskim
glasovima onijeh koji se razbacuju fraza-
ma, bilo podmuklim glasovima koji bi htje-
li pospavani i zamantrani narod uspavati
dotle da se ili nigda ne probudi, ili ako li
se probudi da izgleda kako izmoždeni i kr-
žljavi starac.

Gospoda su urednici vrsne narodne sile,
budu li savjesno i duševno radili, steći će
privrženost publike, a tim neizrecivo dobro
narodu steći.

Nemamo li dakle pravo, da se. sveosve
radujemo vrlomu drugu u novinstvu ?

Pabirci.

Veleč. Dn. Vice Medini onom iskrenošću
i značajem, kojim se odlikuje, objelodanio
je u »Danu« izjavu »o najnovijoj izjavi ,hr
vatske stranke“«, iz koje navodimo slijedeće:

U sadašnjim znatno promijenjenim op-
stojnostima cijenim da se je moglo od
stranke očekivati nešto boljega, biva, da će
se ona postaviti na kršćansko stanovište,
tim više, što se je organ stranke već izja-
vio bio, da stranka stoji na kršćanskom te-
melju. Stranka mogla je imati pred očima
izgled bivše »hrvatske stranke prava« Tu-
škanove u Banovini, koja, u sličnim opstoj-
nostima, da svećenstvo bude omegućeno u
njoj opstati, bila je jednoglasno prihvatila
Zaključak da stoji, kako stranka, na kršćan-
skom osnovu, da njezini pristaše mogu do-
ista privatno imati vjersko uvjerenje koje ih
volja, ali da nijedan njezin pristaša ne smije
javno istupati proti vjeri naroda ni proti
istitucijama, koje su s vjerom u svezi, a u
slučaju da to učini, prestaje isti čas biti
pristašom stranke.

Praksa pokazuje, da u opće slabo tugju

 

vjeru poštuje onaj, koji se svojom ne diči.
Napram tome pri sastavljanju one izjave
moralo je, po mome mišljenju, hrvatsku
stranku rukovoditi načelo: »tugje poštuj
a svojim se diči«. :

Oštrac izjave naperen je proti onim, koji
izrabljuju vjeru u strančarske svrhe. Dobro,
ja velim; ako takovih ima, teško će oni
Bogu odgovarati. Nu, gdje su oni drugi,
koji su se kod nas nastavili da ruše vjeru,
i potkovaju ugled crkve i svećenstva u na-
rodu? Zar »hrv. stranci« nije poznato, da
su takovi kod nas ustrojeni u stranke, da
imaju svoje organizacije i svoje listove?
Zar takovi ne griješe Bogu i narodu mnogo
više, nego oni ptvi? A ipak »hrvatska stran-
ka« ne nalazi za njih ni samu jednu riječ
osude!

A zašto to? E, razlog pravi tih dvaju
mjera, tog obzira i premučavanja i odviše
je očit, da mi ga treba napominjati.

S kompromisom su »naprednoj« stranci
porasla krila tako jako, da je na njima nje-
zin vogja poletio u Beč. Ona je postala
»faktor, s kojim treba računati«, i to ne to-
liko radi nje same, koliko radi nekih ele-
menata u samoj »hrvatskoj stranci«, koji
su naprednjacima uvijek na ruku bili tako,
da su im i novcem i kupljenjem akcija po-
mogli, kad su ustrajali svoju stranku i svoju
tiskarnu u Banovini. Završujući velim, da
kao što me je od »hrvatske stranke« od-
bilo uvjerenje, da s kompromisom nije na-

 

 

PODLISTAK.

HNarakteri u Manzonijevim
(27) »WVjerenicima“,
Prot. W. baron Ljubibratić.

Iz svega što je Renco kroz posljednje
vrijeme doživio zna izvaditi mnoštvo mu-
drih opomena i zdravih nauka. Pripovijeda-
jući pri ognjištu svoje doživljaje, govori:
»Naučio sam ne uplićati se u nikakovu
bunu; naučio sam ne propovijedati na u-
lici; naučio sam ne zaviriti duboko u čašu;
naučio sam ne držati u ruci klapalo od
vrata, kada naokolo ima svijeta ugrijane
; naučio sam ne privezati za nogu
prije nego sam pomislio, što se
može izleći«, Pošto bi on o tim
na dugo raspravljao s Lucijom, oba
u tome sporazumjeli, da nesreće, do-
često » jer im čovjek daje po-

HNNOM

 

pisana za njih, valjalo je dakle da oni iz-
govore posljednju riječ, koja u svojoj je-
dnostavnosti sadržaje filozofiju, sjegurno
pravilo života toliko za učenu kao i za ne-
uku čeljad.

#
.(.

Uz vjerenike ćemo odmah spomenuti i
Anjezu, Lucijinu majku. Ostavši udovica
s onom jedinicom kćeri, jedva je čekala čas
da je vidi sdruženu s Rencom, koga bijaše
zavolila kao vlastito dijete, Anjeza je pravi
tip naših seljakinja, koje sa dobrotom srca,
s iskrenosti osjećaja i sa strahom božjim
spajaju dobar obrok iskustva, nježnosti, pri-
sutnosti duha i okretnosti jezika. Nije u
stanju da učini drugome nepravdu, ali te-
ško podnaša, kad se nepravda njoj učini;
ne može drugoga da uvrijedi, ali ne zabo-
ravlja tako lako nanešene joj uvrede; zna
mučati, ako je to baš potreba, ali opet u
potrebi umije vješto okretati jezikom, pa
bilo to i u prisutnosti visokih i uglednih
osoba. Misli da poznaje svijet, te da može

[drugima davati savjeta, uputa i opomena,

ali mnogo se puta mora uvjeriti, da baš
njezini savjeti ne odgovaraju realnim prili-
kama. Njoj manjkaju one kršćanske vrline
Lucije, ali je ipak uz sve svoje mane sim-
patična ličnost, koja je u borbi za život ste-
kla i iskustva i energije. | ako koji put ne
oklijeva u izboru sredstva da dogje do ci-
lja, mi joj ipak mnogo toga opraštamo, jer

smo uvjereni da joj je pred očima samo
jedna stvar: sreća svoje kćeri.

U svim se nezgodama života pozivlje na
svoje iskustvo, pomoću kojega se nada i-
zići iz neprilika. Kad je Renco donio kući
onu tužnu vijest, da Don Abondije iz straha
od Don Rodriga neće da ih vjenča, kada
je Anjeza od Lucije doznala, kako stoji stvar,
reče im nakon malene stanke: »Ja sam se
ma svijet rodila prije vas, i nešto poznajem
svijet. Ne valja se pak toliko strašiti, jer
vrag nije crn, kako ga kažu. Nama se si-
romasima čini stvar zamršenija, jer joj ne
znademo naći kraja. Ali kadkad jedan sa-
vjet, jedna mala riječ kojega čovjeka, koji
je učio.... znam ja što hoću da rečem«.
Nakon ovog uvoda dade Rencu savjet, da
pogje u advokata Pletipravde i njemu da
sve pripovjedi, a on da će ih izvaditi iz
škripca. Naravno da_mu prepominje, da po-
nese sa sobom četiri lijepa kopuna, jer »ne
valja nikada ići praznoruk u te gospode«.
Kad je doktor Pletipravda otjerao Renca, a
ovaj sav ljutit došao kući i mješte pozdrava
rekao Anjezi, da ga je uputila na baš po-
štena čovjeka, te ispripovjedio svoj razgo-
vor s odvjetnikom, nije Anjeza htjela pri-
znati, da je doktor učinio jednu lopovštinu,
već je stala dokazivati, da je njezin savjet
bio ipak dobar, ali da Renco nije znao o-
premiti stvar onako, »kako se morsla o-

 

premiti«.

 

 

Dok je fra Kristofor boravio kod Don
Rodriga i na sve načine kušao da ga skloni,
eda prestane proganjati ono dvoje nedu-
žnih vjerenika, Anjeza je u svojoj glavi
mozgala drugu neku osnovu, pak kad joj
se učini, da je (losta promozgala, reče:
»Čujte djeco, budete li htjeti imati srca i
okretnosti, koliko vam sada treba, budete
li se uzdati u vašu majku, ja ću vas izva-
diti iz te neprilike bolje, može biti, i brže
nego fra Kristofor, i ako je onaki čovjek«.
Zatim im stade potanko razlagati svoju o-
snovu, a kad se je Lucija usudila da iz-
razi i samu sumnju o uspjehu, odvrati ona
nekako uvrijegjena: »Zar mislite, da u tri-
deset godina, što sam proživjela na ovome
svijetu, prije nego ste se vi rodili, nijesam
ništa naučila?«

Za nju je svako sredstvo dopušteno, ako
vodi k cilju. Da se mnogo puta dolazi kud
toga u sukob sa zakonom, to je njoj ja-
sno, ali »zakon su skrojili oni, kako su
htjeli, a imi bijedni ne možemo sve razu-
mjeti. A pak, koliko stvari... Vidite, to
vam je kao da ste vi koga kršćanina še-
kom udarili. To nije u redu; ali kad ste gd
jedan put udarili, to mu ne može ni papa
dignuti. Ovim je htjela jasno odgovoriti
na Rencov upit, kako može jedna stvar,
koja nije u redu, biti dobra, pošto je u-
činjena.

O velikoj gospodi nema baš najbolje mni-

jenje, za nju su svi, više ili manje, mahniti
suludasti. Kad se je Lucija, koja s majkom
boravljaše već od nekoliko dana u samo-
stanu u Monzi, pod zaštitom Gertrude, prvi
put našla sama s njome, sva smućena pri-
povjedi joj, u kakova se pitanja opatica o-
bično s njome upuštala. Anjeza joj sa malo
riječi razriješi tu tajnu. »Ne čudi se tome,
kad upoznaš svijet koliko ja, vidjet ćeš, da
su to stvari, kojima se nije čuditi. Gospoda,
ko više ko manje, ko na jedan način ko
na drugi, svi imaju svoju žicu ludosti.
Valja ih pustiti govoriti, osobito kad se od
njih ima potrebe; pokazati se, kao da ih se
ozbiljno sluša, kao da govore što prave-
dno.... Svi su laki... U ostalom, bu-
deš li kćerce moja, živa, i dogodi li ti se,
da još budeš imala posla s gospodom, čuti
ćeš ih, čuti ćeš ih, čuti ćeš ih«. To svoje
mnijenje zastupa i pred kardinalom, kad
mu je na njegov zahtjev morala ispripovje-
diti, s kojega je uzroka bila odgogjena svatba.
»Valjalo bi da su svi popovi kao Vaše go-
(|spodstvo, da su malko sa strane siromaha,
a ne da pomagaju staviti ih u nepriliku,
eda bi se time sami iz nje izvukli... . Da
je gospodin župnik učinio svoju dužnost,
stvar ne bi bila ovako išla«,

I lukavost je osobita strana u Anjezinom
harakteru. Kad budemo govorili o Perpe-
tuvi, imat ćemo prigode da vidimo, kako je

 

Anjeza sa svim pravom mogla reći, da sa