sar ADAC 4 DO OO GJ

1 o M a AE a DIANE AE AE 7

istima HH.
LA oD

>

Ca a ME, e TE BR 1

štake io Pamoljie ninam — šije a- Rom Zane

 

OTE č %

Br. 325

Mugjem 3. Doškovićn u slava!

Na 18. maja 1911.

Pred 200 godina rodi nam se u
Dubrovniku On — Rugjer Josip
Bošković.....

Iz sve se duše tomu danas radujemo,
srce nam uzbugjeno življe kuca, to
danas sa ganućem i ponosom ističemo
pred sugragjanima svojim i pred stra-
nima: Slavenima i Neslavenima, pa i
pred kulturnom Evropom cijelom.

Nije nam moguće, da svečano ho-
dočastimo na Rugjin grob, jer ga pod
čempresima u Mihajlu nema, nigdje ga
u Dubrovniku nije..... Daleko od
nas leži Rugje naš mili... Milan mu po-
dao grob i čuva ga, već su 124 ljeta.

No Rugjin duh jošte nam živi, be-
smrtan lebdi, vije se nad Gradom svo-
jim i našim, brižriio bdije nad njime,
jer mu želi dobra, ko što mu ga je i
za života uvijek želio.

»Ono (Dubrovnik) je moja domo-
vina, ondje imadem svoje ..... Koji
predmet može za mene znamenitiji biti
od onoga, u kojem se radi da se od
propasti očuva moja domovina?« —
čini nam se još čuti Njegov glas kako
ono On pisaše g. 1771.

Divne sile vrlog uma i umijeća svoga
svekolike je ozbiljnoj znanosti poklo-

nio.... zadužio je silno Grad svoj...
zaslužio je: sjajan kip.... spomen-
lik... ploču jednu...... pred ko-

jima, za sada, pusta nam svaka želja da
se sjeni toga velikana poklonimo. Tih
vidnih svjedoka Rugjine slave, zna-
kova našeg priznanja i poštovanja, —
nemila ironija sudbine! — u Rugjinom
rodnom gradu jošte nema ..... no bit
će... bit će i toga..... bit će bolje,
tješimo se i nadajmo se!

Ovog mjeseca baš za krasnih dana
i zlatnih noći razgaljene su nam sve
ljepote raskošne prirode i čarnog neba
našeg, zaista malo manje neg' li u bliž-
njoj nam zemlji onoj, gdje »limun
zori, gdje ruže najljepše su u vječnom
cvatu«, a gdje je naš Rugje duboko
proučavao i mnogo pisao o astrono-
miji, meteorologiji, fizici, filozofiji.

Rad Njegov bio je obilan, ogroman, —
no život mu ne tješe dug: gorčila mu

ga, rušila ga ljuta bolest, a i zloća|*

braće-nebraće . ... učenih zavidnika.

Naša je Atena željela, i te kako, da
Ga izmorena al' živa na svoja mate-
rinska njedra primi, utješi, okrijepi ;
željela Ga zagrliti i mila mu seka A-
nica, — al' želje im ostaše samo želje.

Dubrovnik Ga mrtva dolično oslovi
i oplaka .... Tako i vijek kasnije, 24
godine natrag.... toga se sjećamo.

I sada Ga eto opet slavimo... U Go-
spinu mjesecu slavimo oduševljenog
»slovinskog« pjesnika »Slave Začeća
Blažene Dijeve Marije«.

Sa Gundulićeve »Poljane« uzagjimo
danas uz romansko veliko stubište;
mimo glasoviti »Kolegium«, gdje je i
naš Rugje prvom učio, ugjimo u hram
sv. Injacija na crkveni svečani pomen
našem Rugju, crkovajaku i Isusovcu.

Kulturne narodne manifestacije ne-
ma.... nema ni lokalne veće sveča-
nosti ...... učinimo, Dubrovčani, što
možemo da danas crkveno, a ovih
dana još kakogod proslavimo

RUGJERA JOSIPA BOŠKOVIĆA
Dubrovčanina, svećenika, rodo-

ljuba, učenjaka, veleuma.

Slava Mu!

 

Slava Boškoviću!

Mi svi, koji prigodice ističemo pot-
punim pravom učenost, uglagjenost,
mudrost i revnost naših pregja, nada-
sve onih te su se bilo knjigom bilo
gragjanskim krepostima proslavili, da-
nas se u duhu klanjamo najvišemu
Dubrovčaninu, čigovo je znanje bilo
prostrano, kako naše more; razbor bi-
star, kako naše nebo; slava sjajna, ka-
ko naše sunce; ljubav k domovini stal-
na, kako naše litice; umjerenost priro-
dna, kako i naše krši; mašta bujna,
kako naše cvijeće; pojanje milozvučno,
kako i naših ptica. Otrag se dva sto-
ljeća baš u današnji dan sretno rodi
slavni Rugje Bošković, veliki filozof,
astronom, fizičar, meteorolog, a isto-
dobno ugledni arheolog, idraulik, me-
kaničar i graditelj, improvizator latin-
ski i hrvatski pjesnik, duhoviti puto-
pisac, znameniti nastavnik.

Da smo gornjim riječima kazali ni-
šta drugo, nego živu istinu, na krupno
ćemo i u kratko dokazati.

Dubrovačka mu je samostalna Vla-
da sva ta svojstva i sve te vrline pri-
znala, kad je naredila da se iste ista-
knu na spomen-pločni natpis u Veli-
koj Gospi, kog u prevodu donašamo
ispod slike neumrlog velikana. A po-
znato je, koliko je Dubrovačka Vlada
u tome bila obzirna, dapače škrta, po
glasovitoj svojoj lozinci: Privatorum
obliti publica curate; jer što znamo
namjenula je osim Boškoviću spomen
ploče, samo nepoznatomu nekomu Ni-
koli, što svjedoči ulomak natpisa, ko-
ji je u Državnom Arhivu, g. 1638 Mi-
hu Pracatu, g. 1678 Niku de Bonal-
vovu, dopokon g. 1764 Trojanu kne-
zu Laliću, a posve mimošla velike svo-
je pjesnike, naučenjake i državnike.

Dubrovačko mu je gragjanstvo to
priznalo, kad je ushićeno slušalo iz u-
sta velikana pjesnika Brnje kanonika
de Zamagna, (&oji sam veli da je ti-
jesno prijateljevao sa Boškovićem a u
nauci ga imao za vogju i pribranog
pomoćnika) pohvalno posmrtno slovo
pri zadušnicama, gdje zanosno kaže, na
početku uvoda: i

»Ako je ijedan dubrovački gragja-
nin igda živio, koji bi pravom  zaslu-
žio, od svih nas, koji smo se u ovom
gradu porodili, najviše iskaza poštova-
nja, ljubavi, zahvalnosti, taj je zaista
R. B., čigovu smo pritužnu smrt do
danas pojedinci u sebi oplakivali, a
sad ju svi nemilo žalimo i kukamo.
Jer je njegova krepost, vanredno nje-
govo znanje, njegova slava na široko
i daleko rasprostranjena to postigla,
da nema dijela, pak bio kolikogod
pust, i kolikogod neotesan u svijetu,
koji nije zadivljen saznao za Dubrov-
nik, te ga nije cijenio dostojnim  sla-
ve, bolje nenavidnosti. Jer je u svako
doba takovu ljubav domaji iskazao, da
je kolikogod se je isticao u časti, u
milosti, u ljublježljivosti glavnijeh vla-
dara Italije i Francuske, sve to upo-
trebio, kako bi od nas pogibelji uklo-
nio, pomnožao opću našu korist, sa-
čuvao netaknuta naša prava, dobrosta-
nje i mirnoću našu«.

Te su mu vrline bile priznate od
svih dubrovačkih spisatelja, što izosta-
vljamo, a spominjemo samo da je du-
brovački Vergil O. Kunić ispjevao pje-
smu dopokon i Boškovićevoj vlasulji.

Došla je prva stogodišnjica Boško-
vićeva poroda, a Dubrovnik zanijemi.
Skamenjen i tužan, izgubivši svoj sjaj,
svoju slobodu, gledao je nametnike
Francuze gdje ga globe i mrcvare!
Možemo promisliti, koji je pečal mo-
rio naše oce, kad su u svojoj nesvje-
stici taj god mukom  mimošli, Netom
se nešto osvjestiše, prvi se javlja knez
Ivan de Bizzarro, koji pročita na 10.
ožujka iste godine u Mletačkom -Ate-
neu »Elogio all' Abate R. G. B. (Ve-
nezia. Tipografia Alvisopoli; a g. 1841.
kad mjesni tipograf Pero Frano Mar-
tecchini izdade »la Galleria di Ragu-

PRAVA CRVENA HRVATSKA

sei Ilustri«, u tom djelu uz sliku B.
ima životopis napisan po slavnomu C.
Cantii. Napokon g. 1887. kad se na-
vršila stogodišnjica smrti, bila je Sve-
čana Akademija sa velevažnim govo-
rima i sastavcima, a istodobno kratak
životopis od prof. Mata Zglava uz
sliku, iz kojega navodimo svršetak:

»B., koji sačinjava naš najveći po-
nos i kojijem samijem mogao bi se
dičiti cijeli jedan narod, a kamoli ma-
li naš Dubrovnik .... Broj spisatelja,
koji ga oplakaše mrtva te nam  saop-
ćiše njegovu biografiju, sačinjava go-
tovu legiju, a da je sakupiti zajedno
sve razne pjesme, složene na njegovu
hvalu, došlo bi se zanago do cijele
knjige. Njemu su se divili Talijanci,
Francuzi, Inglezi i Nijemci, i toliku
slavu zadobi, da, osim Milana, podi-
gne mu i London dostojan spomenik,
koji se nalazi u Britiskom muzeju.
Djela pak, koja on napisa (90 ih na
broju) svjedoci su nam njegove oštro-
umnosti i revnosti« ...

Saglasni sa našijem spisateljima i
Dalmatinski, a kratkoće radi spominje-
mo samo, pohvalno slovo Julija Baja-
monti-a, uglednog liječnika i književ-
nika, koji g. 1789 objelodani u Du-
brovniku »Elogio del Boscovich«.

Daleko su u tome zaslužniji od nas
Hrvati, i slavna im Jugoslavenska A-
kademija. To najvažnije i najuglednije
kulturno središte na jugu, kako je sa-
bralo i izdalo u kritičkom izdanju, uz
silni trošak i ne :manju brigu svojih
učenjaka, glasovite naše pjesnike, tako
je osobitim se pjetetom osvrnulo i o-
svrće se na B. slavlja. Kad se je g.
1887 spominjala prva stogodišnjica smr-
ti B., Akademija je izdala osobito dje-
lo vanredne važnosti, a td: »Život i
Ocjenu B. djela«. Knjiga broji do 716
stranica, sa slikom velikana. Vanredna
vrijednost knjige otskače, kad nabro-
jimo sve one dobro poznate i slavne
spisatelje, koji su namakli i uredili
materijal iste; a ti su Dr. Frano Rački,
profesor Giuseppe Gelcich, J. Schia-
parelli, Dr. Valtazar Bogišić, V. Bru-
nelli, J. Torbar, Dr. V. Dvorak, Dr.
Frano Marković.

Kako nastup ovogodišnjem slavlju,
ista je Akademija još lani izdala prvi
dio velevažne radnje, »Matematički rad
B.« veleučenog i uglednog svog čla-
na prof. Vladimira Varićaka, koji je
baš ovijeh dana boravio ovdje da sa-
kupi neke podatke o porodici i ra-
dnjama B., koji će današnji dan u Za-
grebu držati predavanje o Boškoviću.

Hvala miloj braći na gorljivom zau-
zimanju, i pravo je da kad je Dubrov-
nik predao zublju znanja i prosvjete
Zagrebu, ovaj ju prenese slavno kod
naroda i po svijetn.

Natječu se s nama i tugji naučenja-
ci, u takovom ogromnom broju da
nije ih spodobno u članku nanizati, a
biti će dostatno navestiti što kaže po-
hvaljeni i zaslužni g. Varićak :

»A u dokaz, da je Boškovićeva u-
spomena u naučnom svijetu posve
svježa — ne mislim jedino u historij-|
skim raspravama, u kojima se razma-
traju samo prošla vremena i pitanja
definitivno riješena, nego upravo u buj-
nom naučnom životu sadašnjosti —
mogao bi navesti posve moderne en-
gleške udžbenike, na pr. Taylosov od
g. 1903, ili Smitov od g. 1904, u ko-
jima dolazi The accentric circle
of Boscovich, krug, koji je Ch.
Šaylon tako nazvao ..... Mogao bih
dalje spomenuti Francuza P. Duhema,
koji pišući g. 1909 o relativnom i ap-
solutnom kretanju iznosi protiv New-
tonova učenja o apsolutnom kretanju
uprav one iste razloge, što ih je Bo-
šković iznio još pred podrug vijeka.
Svakako nam to svjedoči o velikoj
pronicavosti Boškovićevoj. Duhem ne-
zna za Boškovića, a nezna za nj ni
Nijemac H. Strache, pa ipak i on g.
1909, na osnovu najmodernijega mi-

 

 

kon gravitacije za male udaljenosti na
isti način, kako je to učinio Bošković,
pa i predočuje zakon onako krivuljom,
koja je osnov Boškovićevoj teoriji pri-
rodne filozofije. Za Boškćvićevo djelo
»Theoria philosophina naturalis«, kaže
E. Cassirer g. 1907, da je »das na-
turphilosophisce Hauptwerk«.,,
A da ono sadržava u sebi ideje, koje
nijesu nipošto zastarjele, bit će dosta
ako spomenem, da je Bošković baš
poradi toga djela bio literarna simpa-
tija jednoga od prvaka u modernoj
teoretičkoj fizici — lorda Kelvina....
U sličnoj svezi spominje g. 1909 Bo-
škovića L. T. More, profesor fizike u
Cincinatiju. U velikom djelu Kelvino-
vu o molekularnoj dinamici od god.
1904, na kom je Kelvin radio dvade-
set godina, često se spominje Boško-
|vić. Kao zadaću, čijim bi se riješenjem
učinio veliki napredak u mehanici €-
lektrona, ističe Lord Kelvin ispitivanje
sila, koja postoji izmegju dva clektro-
na u kretanju, a koja se dobiva iz či-
ste Boškovićeve obojne sile, kad je
kombinirano sa silom, koja potječe od
inercije etera pokrenuta kretanjem tih
dvaju elektrona. Pa i J. J. Thomscn
tumačeći g. 1907 svoj model atoma
shvaća nabijeni ion kako Boškovićev
atom, koji na korpuskule djeluje si-
lom, koju prikazuje poznata Boškovi-
ćeva krivulja«.

Slavio je napokon i veliki Lav XIII
naše Dubrovčane velikane, a nadasve
je uzvisivao Boškovića.

Pak zar da neimamo poste pravo
što smo kazali u početku ovog članka?

Da, mi se ponizno klanjamo vele-
bnom njegovom duhu, uvjereni da tim
dičimo nas i mili naš grad, te kliče-
mo: Slava! Slava! Slava! velikom Bo-
škoviću!

—ut>pNed — —

Boškovićev kratki životopis
(1711-1787).
Po Dru. Fr. Račkomu.

Rodio se je u Dubrovniku dne 18. Svi-
bnja 1711. od pobožnih i uglednih gra-
gjana Nika Boškovića i Pavle Beterine; se-
dmi po rodu, i primi na krstu ime Rugje.
Škole je izučio kod vrsnih učitelja te su
bili u gradu, i kod Isusovaca, koji su po-
dučavali mladež u njihovom kolegju, gdje
je danas vojnička bonica. Ugled, znanje i
dobrota tih njegovih nastavnika, od kojih
neki su Dubrovčani bili, kako O. Rafo Tu-
dizić, O. Injacij Gradić, O. Barlul Zuzerić,
a primjer starijega brata O. Bara i bratu-
čeda O. Bara Betere, pobudiše u njemu živu
želju da ugje u Isusovački red, I njegova
prošnja bi uslišena, te g. 1725. on otputova
u Rim i bi primljen u novake reda 31. Li-
stopada 1726. U Rimskom kolegju dovrši
svoje učenje pod upravom glasovitih učite-
lja O. Karla Nocetti i O. Oracija Borgon-
dio (1726.-1733.).

G. 1733.-1738. po ustanovama reda imo-
rao je predavati gramatiku i lijepu knjigu.
God. 1735. napisa prvu pjesmu u latinskim
stihovima, a od onda može se reći svake
je godine učene svoje radnje izdavao.

Od 1738. do g. 1744. učio je bogoslovlje,
i zasluži lovor-vijenac doktorata, a po svr-
šetku bi zaregjen i ispjeva prvu misu. Dok
je tako revno i uspješno učio, istodobno
je predavao u rimskom kolegju matematiku
i filozofiju, i druge predmete kako su sta-
rješine reda odregjivale. Istodobno kako
odmor iza učenja i predavanja napisao je
i objelodanio nekoliko velevažnih rasprava.
Sve te radnje u velike od mudraca pohva-
ljene proniješe na daleko njegovo ime, i svr-
nuše pažnju slavnoga učenjaka pape Be-
nedikta XIV. na Boškovića. Uz tri druga
matematičara on pozva i Boškovića da do-
skoče pogibelji, da se sruši velebna kula
sv. Petra u Vatikanu, koja je bila raspu-
cana. On sastavi opširni izvještaj i objelo-
dani ga g. 1742, Po naredbi istoga pape
prouči kako bi se popravila i učvrstila a-
kripta sv. Petra i odnosno izvješće objelo-
dani g. 1743. Odma zatim proučavao je po
papinskoj želji (1744.-1759.) golemo pitanje,
kako da se izsuše pontinske močvare (oko
Rima), da se Tiber uredi, da ga se učini
plovnim preko Fiumičina, da se urede po-
toci Caina i Nistore kod Perugje, a nada-
sve da se uredi Jakinska luka. Duboka raz-
matranja o svim tim radnjama objelodanio
je B. naznačivši kako bi se izvele, Tad se
počeše oko njega jagmiti vlade i okrunjene |

šljenja o sastavu materije ispravlja za- | glave.

Oko g. 1750. pozva ga k rtu
Ivan V. e Pa piše za.
panj meridijana, razvidi li sistem ko
je u Kvitu sastavila pi om
pokon sastavi točan zemljovid pokrajine,
koja se je imala zamjeniti sa drugom špa-
njolskom. Ali papa ne dađe B. nego mu
naredi da sa O. Kristom La Maite izmjeri
stupanj polutnika u papinskoj državi, i da
sastavi nje točan zemljovid. Radnja je tra-
jala dvije i po godine, golem bijaše trud
a i pogibelji, a njegovo je izvješće steklo
priznanje glasovitih učenjaka; tako da je
Marija Terezija po njegovom savjetu pre-
dala mjerenje Bečkog i Ugarskog polutnika
O. Liesganigu, a sardinski kralj Karlo Ema-
nuel Ill, O. Beccariu. Istodobno je sastav-
ljao i izdavao pojedina djela, i pisao učene
rasprave u znanstvenim časopisima i smo-
trama, te veleučenim primjetbama razjasnio
ugledne pjesme O. Nocetti, i našega Bene-
dikta Staića. Kako nastavnik da olakoti u-
čenje matematike sastavi u tri sveska »Ele-
menta matheeos«; a odgoji učenike mno-
gobrojne, od kojih mnogi postaše glasoviti,
nadasve naši O. Rajmund Kunić i Brnja
Zamanja. A gdje je učeno dopišivanje sa
učenjacima reda i sa drugim? Toliko je bio
ugledan i poštovan da su se natjecale aka-
demije da ga proglase svojim članom, tako
one od Rima, od Firencije, Bolonje, Kortone,
Liona, Londona, Petrograda i mnoštvo dru-
gijeh. Pojednako kako i Benedikt XIV. uva-
žavao ga i častio nasljednik mu Kliment XIII,

Nu dugotrajno stanovanje B. u Rimu od
33 godine, bijaše mu dosadilo; g. 1750,
on ostavi Rim i pregje u Firencu, gdje o-
stane 11 mjeseci, pak radi Luke ode u Beč,
Ta je republika imala pravdu sa Austrijom
i Toskanom radi radnja na Bientini, i obe
stranke dogovorno pozvaše B., da on stvar
presudi; što on pokli je sve proučio u-
čini, tako da su obe stranke ostale zado-
voljne, dapače ga je Lukeška republika u-
pisala kako svog vlastelina u zlatnu knjigu.
U Beču ga u velike dočekaše i počastiše,
tu on objelodani neka svoja djela. Carica
ga Marija Terezija pozove da pregleda car-
sku knjižnicu i dade strukovno mnenje,
kako da se popravi. On je veliku Caricu
proslavio zanosnom pjesmom.

Kad se maknuo iz Rima, nije ni svoj
Dubrovnik zaboravio, amo je došao i pro-
boravio uz mile svoje i drage prijatelje i
štovatelje, preko tri mjeseca. |

G. 1760. nalazimo ga u Parizu, gdje je
gledao rastrkanu braću svoju Isusovce, koje
je vlada proćerala, ali do malo se preseli
u London. Tu ga akademičari i naučenjaci
vanrednom slavom dočekaše, i on kako uz-
darje izdade u pet knjiga svoje djelo »De
solis ac lunae defectibus« te ga posveti
kralj. učenom engleškom društvu. Isto ga
društvo zamoli e bi otišao u Kaliforniju i
motrio prijelaz Venere na 5. lipnja 1761.,
ali on me pristane, nego se prilagodi otići
za motriti u Carigrad, gdje je prispio s ne-
zgode na putu kad je već bilo kasno.
Na putu je pregledao neke ruševine i mu-
dro slutio da je tu bila Troja. I druga ga
nedaća na tom putu zahvati; oboli teško
da je jedva živ ostao. Hoćelo se sedam
mjeseci da se prilično oporavi. U to se je
imao povratiti kući engleški poslanik Jakov
Poster, koji je namislio svoje putovanje iz-
vršiti, zaokruživši dobar dio Europe; k nje-
mu se pridruži i B., koji je pak i opisao
to velevažno putovanje, koje je i prevedeno
bilo. Svrhom svibnja odoše iz Carigrada na
Brailu na Galac, pak preko Jaša u Poljsku.
U Zalešćiku pri granici Poljske pokažu se
B. rane na nozi, i tako je bio usilovan
ostaviti društvo i učinit da ga prenesu u
Kamienec, gdje jelbio kolegij isusovaca, da
se liječi. Nevješt mu vidar pokvari i gore
rane i on je dosta pretrpio dok se dočepao
Varšave da opet pokrpi porušeno zdravlje,
U Varšavi su ga svi od kralja do boljara
i učenjaka gostili i silno častili, Bio je na-
mislio otići u Petrograd, ali ga slabo zdra-
vlje primora da spješi na povratak preko
Krakova i Austrije u Mletke, odkle se po-
makne u Bresciu, gdje su i ranarnici imali
posla oko njegovih rana, a mapokon svr-
hom g. 1763. povrati se u Rim, gdje ga
O. Kunić naš pozdravi zanosnom pjesmom.

Nije se ni odmorio, a već ga iz Milana
zovu na stolicu matematike u Paviju, ali
prije po želji sv. Stolice morao je proučiti