Prva
y koleker ot. ,

 

 

RAVA

RVENA HRVATSKA

 

   

 

CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU

ILI S POŠTOM NA GODINU K 6.

NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE VA JE PREDBROJEN
I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

Dobro nam došli!

Osvanuo je željno čekani dan. Da-

'nas dubrovački Hrvati slave rijetko

slavlje. Otvaraju sebi Dom, Dom hr-
vatske svijesti i snage. Primaju u svo-
je krilo sa svih strana šire i uže Hr-
vatske svoju mnogobrojnu braću iste
krvi i jezika, istih težnja i osjećaja. Hr-
vatski Dubrovnik danas će biti svje-
dokom slave čiste hrvatske ideje, one
ideje, koja je dubrovačkim Hrvatima
podavala snage, da kroče naprijed na
trnovitom putu svoga rada do vidlji-
vih uspjeha.

Veseli i puni zanosa primamo Vas
braćo Hrvati, u našu sredinu, pod naš
čedni krov, ne velikom paradom i re-
klamom, već hrvatskom ljubavi i go-
stoprimstvom, kao što brat prima svog
dugo željenog brata.

Sretno nam došli u ovu slavnu Du-
bravu, u taj biser hrvatskih gradova,
da se ovdje prožeti starom slavom
naših pregja i velikana, očeličimo na
zajedničku borbu, koja nas čeka. Že-
ljeli bismo imati Demosteriovu slatku
rječilost, da Vam iskažemo svu onu
ljubav i zahvalnost na požrtvovnosti
i žarkom rodoljublju, što ste pokazali
Vašim impozantnim sudjelovanjem na-
šoj skromnoj slavi.

Pozdravljamo Vas, kao čest one ve-
like vojske Antuna Starčevića, koja
danas kupi pod svoj barjak sve zdra-
vo misleće sinove naše domovine, ko-
ji će jednom, nadamo se, obračunati
sa svim nametnicima hrvatskoga naroda.

Kad se, mila braćo, vratite svojim
domovima, ponesite naš hrvatski po-
zdrav vašim sinovima i prijateljima, te
im poručite, da još ima još Hrvata!

Dobro nam došli i sretno boravili
u Hrvatskoj Atini!

Bog i Hrvati! Živjeli!

182, 1894. — ?%,. 1912.

U radu je spas. — Kad vidim, da se
pionir radnje zagrijao za dragu našu ro-
djenu grudu Hrvatsku — onda znam, da
joj je svanuo u istinu spas.

Ljubomir Babić-Gjalski.
Porasla vam krila sokolovi
Ljute vam se zaoštrile pandže
'Tudje vrane nek pred vama drhđu;
Zatočnici hrvatske slobode
1 Dubrovnik spasite nam za nju.
Dr. A. Tresić Pavičić.
(U spomen om posjete
uZadruge“ 7/1li, 1901.

Ocnutak.

I bilo je doba, kad je izgledalo, e je Du-
brovnik propao za Hrvatstvo, Dva jaku ne-
prijatelja, upriješe, da ga pokopaju a naj-
ljući bijahu hrv, otpadnici. Od gimnazijalnih
profesora i učenika, pa onih svih drugih
škola, do začnjeg poslužnika sve su hrv,
otpadnici zadojili protuhrvatskim duhom.
Stariji Hrvati primorani istupiti iz društava,
te sami osnovaše i uzdržavaše, gledali su
sve to sa tugom u srcu, Spominjahu prošle
dane i najveće pobornike hrvatskog jedin-
stva i slobode N.ka Velikoga, i druge —

al utaman,

U tako žalosnim prilikama, kad su du-
bovi starijih već bili omlitavili, zgrabi u
svoje ruke stijeg Hrvatstva dubrovački radnik.
Svijesan svoga roda i plemena a zadojen
[deama neumrlog Dr. Ante Starčevića odluči
pravaši radnik zakrenuti vratom toj ljutoj
tugjinskoj aždaji.

Trebalo je usredoči“i sile. A gdje bi se
braća bolje porazgovorila, gdje slobodnije

 

 

| sokolila i pripremala na ljutu borbu, koju
im je trebalo uzdržati, već u svome društvu.
Smišljeno, učinjeno. Sastalo se njih 16 na
broju. Sastaviše pravila društvu »Hrvatska
Rad. Zadruga«. Nakon dugog otezanja Na-
mjesništvo potvrdilo pravila. Kako je to
uzradovalo duše ovih plemenitih radnika,
željnih rada za milu rodnu gruđu i majku
Hrvatsku, najbolje se razabire iz govora,
koji je izrekao na prvoj redovitoj skupštini
»Hrvatske Radničke Zadruge« g. Jakov
Ivančić, jedan od prvih propagatora ove
ustanove: »Velika je po me radost, rekao
je, što je jednom svanuo i ovoj odavna
žugjeni dan, gdje se napokon ostvarila moja
mis6, vaše želje i vruća nada svijuh nas,
te možemo na jednom mjestu spojeni u
skupnu cjelinu jedan drugome ruku pružiti,
bracki se upoznati i složno raditi. Ovdje
nemamo se bojat nesloge i izdajstva, jer
smo svi jednog te istog mnijenja, nemamo
se bojati razdora, jer se odlučismo otole,
gdje je razdor vladao, da u skladu ži-
vImo....«

Znali su ovi čelični radnici, da ih čekaju
svakakove poteškoće i neugodnosti. Odmet-
nici podmetali im svakovrsne klipove, a na
žalost neki malodušni Hrvati izrugavali se
tome smijelom pothvatu. »Na muci se po-
znaju junaci, pa i u sreći i nesreći, da nas
bodri i hrabri neka se svegi ori iz našijeh
grla sokoleći i sveti poklik: Živila Hrvat-
ska!«, završio je svoj govor g. J. Ivančić.

I naše šesnaest sokolova, znajući za onu
C. Cantii: »Tko hoće, da dostojno služi
svojoj domovini, red je da bude pripravan
na sve žrtve«, nijesu predali pied ničim.
Svijesni preduzete zadaće sastajali bi se u
društvenim prostorijama, u kojima nije bilo
ni pokujstva i tu se dogovarali o unapre-
gjenju društva i podignuću zamrlog hrvat-
stva. Prvi presjednik g. A. Miletić posudio
društvu nekoliko stolica i dva stola, kupila
se igra tombole pa bi se na veče igralo a
dobit bi se poklonila za nabavu pokujstva,
jer su znali, da je lijepo pokujstvo uvjet
opstanku i napretku društva. Malo po malo
prikupljalo se sve više članova. Uprava a
na čelu joj zaslužni prvi a i današnji pre-
sjednik g. A. Miletić, zapanjena voljom i
marom članova pobrinula se za više pro-
storije. I našle se i to sa dvije sobe. Kako
ispuniti prazninu, zaodjesti društvo u pri-
stojno ruho?! Nije druge, kad nema novaca,
svaki član donesi, što je boljega imao kod
kuće i elo ti narešene Zadruge ko kićene
nevjeste. Tolika je ljubav i požrtvovnost
vladala. Društvo se okitilo i izvana, troboj
nom zastavom.

Doba je karnevala. Da se priušti člano-
vima malo zabave predloži g. A. Miletić,
da bi se držao ples a za udaranje da bi
se pozvalo Hrvate, koji tada radili na »Ho-
telu Imperialu«. Blage uspomene revni i ra-
dišni član gosp. Antun Šutić kao njihov
poznanac umolio ih a oni, jer zadojeni i-
stom starčevićanskom idejom rado se oda-
zvali. Tako se držala prva zabava i ples.
Mili Bože, da je bilo kome vidjeti onog
oduševljenja, onog veselja, onih suza ra-
dosnica u očima i starijih i mlagjih! Uz
članove s obiteljima njihovim sjatilo se sve,
što pravaški osjećalo. Pune su one dvije
sobe, pun ulaz i hodnik a mnogi bili za-
dovoljni, da mogu stajati i pred vratima.
Ovaj nenadani odaziv potaknu g. Miletića
i drugove mu, a osokoli učesnike, te prvi
poradi a drugi se upiši svi do jednoga. Od
trideset članova poraste isto veče broj na
sto osamdeset. »Udar nagje iskru u kame-
nu, bez njega bi u kam očajala« pjeva pje-
snik »Gorskog Vijenca«. | udar pravaškog
radnika po na pola zamrlom Hrvatsivu na-

koja se do tađa postrance držala, pristupi
u društvo. Zgodna predavanja, češće zaba-
ve, učenje tamburica, osnutak vlastilog pje-
Ivačkog zbora i orhestra privukao još veći

 

šao je iskru. Pravaška akademska mladost

 

 

 

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

AI SAA

PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE

ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI-

ŠTVU. — ZA ZAHVALE | PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI

UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRA

A tata ant RNS Pasta

RER SAA Aaa R SLS AJ ES SERA AJE PE E O NETNE O e

U DUBROVNIKU, 29. JUNA 1912.

broj članova. Stariji Hrvati, koji bili već
otpojali opjelo dubrovačkom Hrvatstvu, za-
panjeni ovakovim napretkom počeli zalaziti
u Zadrugu, da sokole članove neka i na
dalje ustraju. Članovi im odvraćali ljubav i
poštovanje, i ako su većinom stariji pripa-
dali narodnoj stranki. Takova su bila vre-
mena. Ovaj pristup starijih i ako je kašnje
prouzročio malih trzavica u Zadrugi, bio je
od koristi u ono doba. Uprava, da iskupi
riječ zadanu starim i novim članovima po-
brinula se, da nagje udobnije prostorije.
Smjestilo se društvo u kuću gosp. llije Mi-
letića. Prostorije velike, al nema vlastitog
pokujstva. Ele, nema druge već ruke na
posao. G. A. Miletić i gosp. Bogoslav Me-
dini, onda sveučilišni djak, sakupljaj dioni-
ce i sakupiše dosta. Kupilo se potrebito, a
kad se »Zadruga« već osuažila i počela,
da isplaćuje dionice, svak ostavljao svoju
na korist fonda društvenog.

Je li zamrlo srce, zamrla su i ostala uda.
Zamrlo Hrvatstvo u Dubrovniku, pa zamrlo
i u okolici. Ali »Zadruga« ne da, da po-
ginu uda,/ddok je živo srce, Treba probu-
diti, osokoliti uspavanu okolicu. Kako? I-
zletima.' Tu se sastaje brat sa bratom.

Prvi takav izlet bi priregjen u Mline 25/6.
1896, drugi u Ston 27/5. 1897, treći u Ko-
tor 17/7. 1898, četvrti opet u Mline 24/9.
1899, peti u sv. Jakob 6/5. 1900. Iz siću-
šne klice naraste ogromno stablo. »Zadru-
ga« postane rasadnikom čistog Hrvatstva u
bližoj i daljnoj okolici. Dok prije ni spo-
mena hrvatskom osječaju, sada niču posvu-
da hrvatska društva, svuda se ori hrvatska
pjesma, svuda se čuju poklici vogjama, a
naosob neumrlom Anti. Ovakov rad »Za-
druge« dovede Hrvate na dubrovačku op-
ćinu. »Zadruga« posta miljenicom i stjeci-
štem svega hrvatskoga, a prvi je nazva »ne-
pobjedivom pravaškom kulom« Dn. J. Bian-
kini prigodom svoje posjete. »Zadruga« je
priregjivala i kašnje izlete i to, da osokoli
istomisleću braću i da se njihovim napret-
kom osvježi za daljnju borbu.

God. 1903 ua 2/8. posjeti braću Korču-
lane, na 4/9. 1904 društvo »Starčević« na
Šipanu, prigodom posvete barjaka društva
»Hrvoje« 14/8. 1905 braću Mostarane, 26/7.
1908 kremenite Kotorane, a 5/9. 1909 Še-
her Sarajevo.

Blagoslov barjaka.

Osvanuo 28 Lipnja 1896. Nebo vedrije
no riblje oko, zrak neobično ugodan i mi-
risan, pa i ovo naše hrvatsko more ko da
osjeća nešto neobično, odiše nekom mili-
nom, pjeva i grgolji veselu pjesmu. Du-
brovačkom placom vrvi nepregledno mno-
štvo. Što je to danas u mrtvom gradu, gra-
du uspomena na prošla lijepa vremena?!..
Na to pitanje čuješ s jedne strane brojne
odgovore: »Pravaška kula slavi posvetu svo-
ga barjaka«, — a megju ovima gubi se
kriještunje i psovka odmetnika kao odgo-
vor na tvoje slučajno pitanje. Kao što u
životu pojedinaca ima slatkih i lijepih ča-
sova, ali gorkih i ružnih, tako je i u živo-
tu ustanova i društava. Naša »Zadruga«
morala je takogjer, da proživi mnogo gor-
kih, da izdrži innoge neprilike i borbe, Me-
gju članove rađenike uvukao se i gdjekoji
trut, koji je bio samo na jeziku pravaš a
u srcu najljući neprijatelj svega, što prava-
škim duhom disalo. | digla se prvo potaj-
na, pa zatim sve otvorcnija borba proti za-
služnom presjedniku g. A. Miletiću, najizra-
zitijem prestavniku pravaštva. Izlika je bila,
da je Frankovac.

Deset godišnjicu

svoga opstanka proslavila je »Zadruga« skro-
mno, bez ikakove buke i sjaja.

Dok braću preko Velebita sputaše ljutim
verugama, kako da se braća sa Jadrana ve-
sele i piruju! Jedna smo krv, jedno tijelo,
i ako proti božjem i ljudskom pravu poci-
jepani, pa što trpi jedan, trpe i ostali.

 

Nove prostorije. |

Broj članova megju to rastao sve više,
pa se trebalo pobrinuti za veće i udobnije
prostorije i prešlo se u kuću, gdje je nekoć
bila smještena »Narodna Štionica«, u kuću,
gdje su se kupili zadnji zatočnici dubro-
vačke slobode, u kuću glasovite i plemenite
dubrovačke porodice Sorgo. Riječka resolu-
cija i pristup gospode, koja pripadahu na-
rodnoj stranki — kako gore spomenuto,
djelovaše na nekoje, te htjedoše, da iz ove
pravaške kule stvore nešto što ne odgovara
njezinim tradicijama. Osobito na udaru bio
je opet g. A. Miletić presjednik društva, ali
zdravi elemenat shvatio je kuda nekoji smje-
raju, pa ih je isključio.

Požar.

Najteži udarac zatekao je »Zadrugu«, kada
je strašni i neumoljivi požar uništio sve,
do čega je mogao, da dopre, i ostavio od
»Zadruge« samo gola četiri zida. Bilo je to
8/8. 1906.

Kako je »Zadruga« obljubljena, pokazao
je požar, gdje su članovi neustrašivo srtali
u vatru, da spase što se spasiti dade, a
osobito njezin član blagopokojni g. P. Ku-
lišić. Još više se ispoljila ta ljubav, ta ob-
ljubljenost, kada za čitavu i po godina »Za-
druga« usljed požara nije imala svojih pro-
storija, a broj članova, mješte da opane,
rasao je s dana na dan. Požar je uništio
materijalno »Zadrugu, uništio je sve, što je
muka radnika otačbenika mogla, da joj pri-
bavi, ali nije uništio ljubavi prama njoj.
Ideja, ona velebna ideja neumrlog Ante,
koju ovo društvo od svoga zametka goji,
jača je od svih požara, od svih nezgoda.
»Zadruga« može da s ponosom kaže »Si
totus illabatur orbis inpavidam me ferient
ruinae«. Propao cijeli svijet, ja sam tu!

Nemogu, a da ne spomenem nekoje na-
še ljude, koji su uz g. A. Miletića mnogo
zaslužni za »Zadrugu« a nadan se, da će
i umaprijed ostati takovi, te što žilavije po-
raditi oko još boljeg napretka ove nama i
njima mile ustanove. U svojim je analima
zabilježila »Zadruga« imena gg. J. Ivančića,
S. Vučetića, V. Pate i M. Guske.

Kao što je već u početku sva hrv. aka-
demska mladost bila uz našu »Zadrugu«,
tako je sada ponovljenim silama i još ve-
ćim žarom sva omladina dubrovačka sa a-
kademičarima bila odabrala »Zadrugu« za
svoje gnjezdo, za svoju kućicu.

»Zadruga“i u općoj narodnoj
stvari.

Je li u općoj narodnoj tugi ili radosti
»Zadruga« učestvuje. Članovi se njezini ku-
pe, dogovaraju, raspravljaju, hoće li odo-
briti i pozdraviti odnosni pothvat, jer kori-
stan za narod, ili će ga osuditi, jer štetan.
Pada mi na um kako je god. 1901. »Za-
druga« prva najenergičnije prosvjedovala
proti uplitanju ministra Goluchowskog u pi-
tanju naše svetinje, naše glagolice, a da mi
je zaviriti u knjige našao bi sjegurno zabi-
lježen uz onaj značajni brzojav kardinalu
Rampolli i mnoge druge ne sumo od ove,
već svake druge prigode.

Zadesi li kakva bila nesreća bilo koji
kraj naše domovine »Zadruga« je tu, da
priskoči u pomoć i moralno i materijalno.
Burne i kobne godine 1903, kada je grof
Khuen htjeo, da iz Hivata napravi bespra-
vno.roblje, »Zadruga je bila stjecište du-
brovačkih rodoljuba; u njoj se raspravljalo
i smišljalo kako će se pomoći zarobljenoj
braći.

Burna sjednica (0/12. 1906.

Što se spasilo od nemilog požara smjes-
tilo se u jednu sobu u kući g. 1. Miletića,
nekadašnjoj »Zadruzi«. Naravska je, da se
u takovom mjestu nije moglo ni sastajati
mi dogovarati, a još manje držati zabave.
Nekoji članovi a u istinu neprijatelji »Za-

ĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

ermtaA A: tate
RPR aan JP pa A

God. Vitu. |

eat etni

istrgnu »Zadrugu« i pretvore je u napred-
njačko gnijezdo. Izravno nijesu mogli us-
pjeti, jer su znali da članovi dišu pravaš-
kim duhom, pa onda udri iz okola, obaraj
se na Upravu, da se ne brine za ništa, da
ne misli kako bi priušta članovima zabave
i nove prostorije a da novci društveni leže
mrtvi. I tako je došlo do burne sjednice
16/12. 1906. u kojoj su članovi prozrjevši
igru nekolicine, isključili ih za sva vremena
iz društva. »Zadruga« ostade što je bila do
tada, a što će biti i unaprijed »pravaška
kula«.

Popravak izgorjelih prostorija
i ponovni otvor.

Dugo je trebalo, dok se popravi onaj
kolos. Napokon se došlo kraju, a svak sa
pravom pohlepom čekao dan svečanog o-
tvora. Osvanuo i dan 5. Sječnja 1908.
Uzžutbalo se sve iz rana jutra, i ako zima
puri; svak hoće da prisustvuje svečanom
otvoru. A »Zadruga« izgleda ko kićena ne-
vjesta. Tu fina ogromna kristalna ogledala,
fotelji, biljari, skupocjene zavjese, najljepše
slike, čitava bi reko galerija. Sa napetošću
svak očekuje veče, da u ugodnu društvu i
u veselom razgovoru i zabavi provede ne-
koliko ura. A sve teče glatko, mirno, ne-
prisiljeno. Uz doktora vidiš radnika, a s ra-
dnikovom kćeri pleše doktor. U ugodnoj
zabavi i veselju došlo i jutro, a svak žalio,
da je tako brzo došlo i pošao kući sa za-
dovoljstvom u srcu.

Vlastiti Dom.

Prostorije i ako bile najveće i najudobnije
u gradu, bile su već onda premalene za 0:
noliki broj članova. Na vanrednoj glavnoj
skupštini dne 13/11. 1910 bi odlučeno ku-
piti vlastitu kuću.

Odbor za gradnju.

Članovi sa oduševljenjem prihvatiše ovaj
prijedlog te izabraše u odbor za kupnju i
gradnju gg.: Orepić Petra, Miović Iva Pe-
rova, Lešinu Marka, Regja Vlaha, Filičić
Vicka, Juvančić Josipa, Liepopili Antu, Vu-
četić Stjepa, Penić Milivoja, Patu Vlaha,
Križ Venčeslava, Gusku Mata, Kelez Vlaha,
Primorac Vlaha, Kolić Iva, Beasić Mata,
Lujak Vicka i Asić Rudolfa.

Presjednik: g. Miletić Ante; Podpresje-
dnik: g. Sušić Marko; Blagajnik: g. Kovač
Miho; Tajnik: g. Pekas Ivo; Upravitelj: g.
Rakidjija Vicko.

Odbor za priregjenje svečanog
otvora Doma.

Gg.: Brbora Baldo, Koprivica Luko, Da-
binović Aleksandar, Posedel Josip, Kopri-
vica Niko, Beasić Mato, Pučnik Andro i
Trs Edi.

dne 16/11. 1910 br. 2182, spisi bilježnika
g. Bone mq. Luka prošao je današnji dom
»Zadruge« u vlasništvo iste a kupljen je u
gg. braće Dr. Iva i Dr. Rajmunda DeGiulli.
Kuća bijaše trošna iz nutra, a ne mnogo
ni visoka. Trebalo je urediti iznutra i po-
dići još dva poda. Danas je elo i to goto-
vo i »Zadiuga« ima svoj dom, svoju kuću,
kakove nećeš naći u čitavom Dubrovniku
a ni dalje. Velebni ulaz odma te upozoru-
je, na ljepotu i prostranost. Stupiš li umu-
tra ostaneš tek iznenagjen. Na prvom podu
pet velikih i zračnih soba, na drugom 2
prostrane dvornice za čitanje jedna, druga
za razgovor. Do njih su sobe za igru, toa-
leta za gospogje, a sve snabdjeveno i oki-
ćeno krasnim pokujstvom. Sve što je boljih
domaćih i stranih slikara, iz domaće i stra-
ne povjesti zastupani su slikari i slike u

ništio je kruti požar, al je za to požrtvovni
radnik pribavio slike glasovitih Dubrovčana,
veliku rijetkost i starinu, koje u Dubrovniku

 

druge« htjedoše da izrabe ovu prigodu, te |

Iposjeduje samo knjižnica otaca Franjevaca

\

  
   
  
  
  
     

našoj »Zadrugi«. Slike glasovitih Hrvata u- _