|

 

PRAVA

  

ATSK

  

 

CIJENA JE LISTU SA DONAŠANJEM U KUĆU

ILI S POŠTOM NA GODINU K 6

NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 9.
KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN
I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

tasta KISSA:

RER 4 tv APR tan

LALR ASA MA a PSA NA

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 10 PARA.

NeOREO tm d

 

PRETPLATA | OGLASI SALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA | DOPISI UREDNI-
ŠTVU. — ZA ZAHVALE | PRIOPĆENA PLAĆA SE 30 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE.

 

Aa at JE

Br. 457.

Što je bilo u Baru?

= Novinar, ako je pravi i pošteni, o-
svjedočen je, da ima jedino služiti pra-
vici i istini, da ima oplemeniti svoje
čitaoce sa pribranom riječi, uglagjenom
formom, te u njima pobuditi čuvstva
i misli, koje .se dolikuju izobraženom
društvu i skroz čestitijem ljudima. Sve-
ta mu je dužnost suzbijati poroke, po-

Rea JE AA penj

ticati na krepost, odgojiti ukus na sve.

što je dobro i lijepo. U tim granica-
ma neka mu slobode do mile volje ;
blagoslovljeno bilo! Naravno je, da
kako ima pobijati opake ili škodne na-
mjere ili nazore, tako ima žigosati i
zlodjela, pak bilo od neznamo koga ;
ali i to uvijek bez osobnih uvreda,
bez strasti, a nadasve kad ima nešto
zamjeriti ili pokuditi, iza kako se je
tvrdo osvjedočio da kaže istifiu i ni-
šta drugo. Mi shvaćamo tako zvanje
novinara, a tako ga ima shvaćati i sva-
ki pametni čovjek.

Nu ima, nažalost i na pretek, tako
zvanih novinara, koji šnjure po zakut-
cima (da se skladno izrazimo); koji iz-
našaju sve smeće zlobnih duša, oga-
vnika; koji kidišu na tugje poštenje

«za majdeše, koji nasladom hoće da

navlaš okaljaju ili stanovite staleže, ili
stanovite osobe, te ko što bubne ili
šušne donašaju kao živu .istinu, bez
obzira, bez priupitati, bez osvjedočiti
se, bez pričekati da se stvar razbistri,
da sud ili pozvanici reku svoju, dapa-
če što je uprav zločinstvo, i kad je
dokazana očita laž o vijesti rasprostra-
njenoj, neće da opozovu, da svoju la-
koumnost ispričaju; bace kamen a sa-
kriju ruku.

A ipak oni su najprije iskusili na
sebi, što može ljudska zloba, mržnja,
strast; oni su na sebi okušali, kako
je teško i mnemilo podnašati  osva-
de i klevete, te bi ih imalo fo is-
kustvo učiniti oprezne, da mjere dru-
gomu istim laktom, kako bi željeli da
se njima mjeri. A tamo sve protivno
postupaju! Ako to čine iz lakoumnosti
i leventluka, onda nek bace pero u

PODLISTAK.

O dolasku sv. Frana Asiškoga

našim stranama i izvadoi du.

brovačkih povjesničara o nje-

govom boravku u Dubrovniku.
Napisao: O, Frano Jurić.

Onaj skromni poverello d' Assisi, sv. Frano,

o čijem životu tek sitni crtež iznašam, kroz
sve vjekove kao neki mistični tip zanaša

svat.uga. On se rodi u Italiji, u gradu Asizu,

godine 1181., od plemićke obitelji. Lijepi

niz mladenačkih godina sprovede veselo,
bezbrižno, kad god. 1207. u crkvi sv. Da-

mjana, sa Križa začu ove riječi: »Zar ne
vidiš, Frano, kako se ruši moja crkva? Idi
je dakle popravi«. Tek kašnje upozna Frano,
da ga je Svevišnji zvao, da popravi Kri-
stovu crkvu. I on zbilja osnuje svoja iri

reda; prvi za muške po samostanima, ko-

jih je dandanas preko 30,000; drugi za
ženske po samostanima, kojih je oko 3.000;

treći za sve kršćane u svijetu, kojih je da-
nas blizu 3 milijuna. I nebesa

rosom nebeskih milosti to divno sjeme Fra-
nino, koje poda sv. crkvi što svetaca i bla-

aa stam

RER RJE Ai EGER Apt JEEP pa JE AA pe JN RR

AAA A

ast oi ta ata st stn ta

.U DUBROVNIKU, 20. NOVEMBRA 1913.

kut, oni nijesu novinari, jer im fali o-
prez, uglagjenost, prava novinarska na-
mjera; ako pak to rade hotomce i ka-
stimice, onda su zločinci, ne ljudi ne-
go zvijeri!

Toli više treba doći do tog zaključ-
ka, ako ti vajni novinari na taj način
prosiplju vijesti, kako bi lukavo izbje-
gli posljedicama pravde, a to bude de-
vedeset i devet puta po sto. Rijet će
se: ima ispravak! Hvajda tog isprav-
ka, kad ga zabašure opaskama, tako da
mješte svijetla postaje gori mrak! Ima
sud? Ko je pokušao, zna koliko je
pogibeljan i trnovit taj put, te dobro
veli naš narod: ko tamo pogje prav,
ne izagje zdrav, a ko kriv, ne izagje
živ; a i još bolje zemlja tvrda a nebo
visoko! To kad se nevinost dokaže ;
a koliko puta uza svu nevinost, pra-
vorjek bude uharan huncutu i kleve-
tniku ?

Ovo se zove razložiti a ne natezati.
Uz takove predpostavke pitamo, kako
su se vladale »Sloboda« i »Dubrov-
nik« u poslu od Bara? Odgovor na
to pitanje dati će istinito iskazivanje
onoga što se tamo desilo.

Nekoga su mladićka iz Kotora vo-
dili u zavod, ne dva svećenika, ne
dva fratra, ne dva jezuvita, kako
su lažbeno i sramotno naglasile
te novine; nego dva svjetovnjaka. I-
stina ti nose haljine nekakove kongre-
gacije, ali su prosti svjetovnjaci, ne
pripadaju ni mirskom kleru ni redov-
nom kakvom redu. Sve one potanko-
sti, koje su našarane u istim novina-
ma, proste su izmišljotine, da popara
bude što paprenija omraženim
jezuvitima. Skadarski su jezuviti, ti
austrijski kulturtrageri za Arba-
niju (naravno, udri po sedlu kad ne
možeš po paripu!) ostali u Skadru a
da se nijedan nije maknuo, kako za
stalno znamo. U Baru su u javnoj go-
stioni, ta dva svjetovnjaka u odori kon-
gregacije, spavali u posebnoj sobi, dok
je dečku opredijeljena druga soba. Taj
mladićak, koji ima biti prefrigana ci-
ma, barem po kazivanju posve vjero-

ženika 380, a mučenika u raznim grupama
preko 1000. Pod barjakom tog poverella
d' Assisi kroz sve vjekove kupio se lijepi
broj učenjaka, kraljeva i careva. Tek nekoje
da napomenem: Dante, Boccacio, Tasso,
Kolombo, Wolta, Petrarca, Giotto, Rafaelo,
Murillo, Palestrina, Ljudevit VII., francuski
kralj, kao i Ljudevit IX., Ferdinand španjol-
ski, Rudolf habsburški i t, d. Divnih pak
blagodati kulture i morala sred vječnih bor-
ba klasa rodu ljudskom donese ovo sjeme
Franino! Taj Bogu odani svetac na Alverni
god. 1224. primi rane istoga Krista. On u-
mre god. 1226. 3. listopada. Bi proglašen
svecem 1228. 16. srpnja. Umre Frano, ali
njegov karakter: poverella, pjesnika, mo-
trioca naravi, ljubitelja potlačenih kao neki
sirenski glas zanaša i u današnjem vijeku
ne samo katoličke mislioce, nu i protestan-
ske, pravoslavne i inovjerce. Njegov duh
zanaša i slikare i kipare, pjesnike i knji-
ževnike, koji po akademskim katedrama o
njemu raspravljaju, velike študije o njemu
iznašaju. Motreći ovaj osobiti interes za tim
poetičnim svecem kod svih klasa naroda,

iše| mislim, da će mnogim ugodno biti čuti,

kada on doplovi našim krajevima, i što na-

 

ši povjesničari pišu o njegovom dolasku i

 

dostojnih svjedočanstva, u austrijskog
je konsula podigao tužbu, da su ga
htjeli silovati ti svjetovnjaci kongre-
gacioniste. Konsuo je stvar predao u
ruke crnogorskog suda. | uvrijegjeni
kongregacioniste tražit će zadovoljšti-
nu. Rijet bi, da je od svega bila ona:
u veče trista u jutro ništa, ali ćemo
se osvrnuti opet po istini, ako primi-
mo obavjesti. Znamo još da odnosna
dva svjetovnjaka bili su tamo uvijek
u gostioni, a ne u apsu. U »N. Je-
dinstvu« ona je vijest bila opovrgnu-
ta, ali ti vajni spisatelji, koji su sen-
zacijonalnu vijest natrubili, okitili, oso-
lili, nijesu vijest ispravili. Je li to bilo
pošteno? Pak da nemamo pravo ka-
zati, da su neki dopisnici ne ljudi ne-
go zvijeri?

Svi lome zub na Jezuvite, jer su neu-
strašivi borci za istinu, za pravicu; za-
to štogod se dobra čini jezuvitško je
maslo, dogod se dogagja, Jezuviti su
krivi. Barem odavna oni su nasta-
njeni i u Spljetu i u Dubrovniku, svak
budnim očima prati njihovo revno po-
slovanje, pak što se tijem ljudima ima
kazati osim dobra? .Ati im se dobro
od nekih ne priznaje; a baci li pako-
sna duša i sjenku, grade se kule u
zraku, koje se rasplinu što puhneš. Ža-
losno, zaista žalosno! | to se zove kul-
turna štampa?!

 

Zast. Perić u Parlamentu.

Donosimo drugi dio govora vrlog zastu-
pnika g. Perića, koji se odnosi na Hrvatsku,
a glasi:

A sad nas evo kod Madžara, tih razma-
ženih miljenika, radi kojih su žrtvovane
ostale narodnosti: Nijemci, Rumunji, Rusini,
Slovaci, Srbi i Hrvati, i koji nam diktiraju
cijelu politiku; jesu li bar oni zahvalni,
pristaju li uz kralja i carstvo?

Ne vidi stvari u pravom svijetlu, ko sum:
nja da? Tisza i Andrassy, Appony i Kossuth
svi napokon hoće jedno te isto, a borbe
njihove i njihovih stranaka nijesu nego borbe
o jasle, a ne borbe o političke ciljeve. Ma-
džar ima od vijekova samo jednu svrhu:
potpuna neovisnost i otcijepljenje od Austrije!

I jer to svi znadu, mažu se Madžari, kao
i svi ostali neprijatelji carstva, dok su oni,

boravku u Dubrovniku, i za to se potrudih
da ovo iznesem.

tree

Divni plam serafske ljubavi buktio je u
grudima Asiškog siromaha. Potaknut on tim
žarom, oči svoje upravlja k Istoku da tamo
luč sv. vjere propovjeda Saracenima. I zbilja,
god. 1212. po Krstu, a šeste godine svoga
obraćenja, upravu Reda povjerava fra Petru
Katanskomu, ostavlja grad Asiz, koljevku
svoga Reda, dolazi u Jakin, eda odatle ot-
plovi put bajnog Istoka, koji mu mora,
kako on mišljaše, palmu mučeništva priba-
vili, I brod zaplovi kristalnom pučinom
mora, nu tek kratko vrijeme progje i pro-
tivni vjetrovi silno i ustrajno stadoše du-
vati, more se uzburka na valove, da mor-
nari nijesu više mogli upravljati lagjom,
te bijahu prisiljeni tražiti zaklonište na oba-
lama Sklavonije. | sila vjetra neće di po-
pušta i naši se putnici moradoše. uvjeriti,
da im je nemoguć prelaz na Istok. Ali sv.
Frano, vjerovjesnik Boga, ne klone duhom,
dali odinah za prvih dana učini nekoliko
apoštolskih izlet4 po okolici, da barem ono-
mjesnim stanovnicima propovjeda sv. evan-
glelje. Pri kraju uvidi sluga Božji, da se

koji pristaju uz ovu državu, koji su podali
nebrojene dokaze vjernosti i privrženosti
državi i dinastiji kao Hrvati, predani na
milost i nemilost njihovih madžarskih tla-
čitelja.

Usluge; koje je hrvatski narod izkazao,
jasno su istaknute u povelji 7. Aprila 1850.,
čiji ću sadržaj dozvolom g. predsjednika
pročitati, I ako je povelja nešto podulja,
ipak je svaka riječ na svome mjestu i ništa
nije suvišno i ona bi bila, kako to dobro
opaža list »Gross-Oesterreich« »jedina baza
na kojoj se može raspraviti državnopravno
stanovište Hrvata, da oni nijesu god. 1861.
otklonili sudjelovanje u parlamentu. U nadi
pak, da se može popraviti učinjena po-
grješka, ne može se dovoljno preporučiti
temeljno proučavanje ove povelje.

Ja ću je sada pročitati, a neće škoditi,
ako i vi upoznate naše prilike. Ova povelja
sadrži zahvalu cara Frana Josipa za vjer-
nost Hrvata god. 1848. i 1849. Povelja glasi
— (čita povelju).

A sada Vas ja pitam, moja gospodo, kako
su ispunjena sva ona obećanja, koja su po-
dana u ovoj povelji hrvatskom narodu?
Gdje je obećana potpuna neovisnost od
Ugarske? Gdje je sjedinjenje Dalmacije sa
Hrvatskom?

Mjesto neovisnosti imamo ukinuće ustava,
madžarsku bezobraznost i materijalno pljač-
kanje, koje vodi k posvemašnjoj bijedi i

iseljenika.

Od onoga godišta, dapače od onoga dana,
od kada bi u Austro-Ugarskoj morale vla-
dati ustavne prilike, ne poštuju se zakoni
u Hrvatskoj, (čujte, čujte!) ne izvršuju se
najočitije odredbe nagodbe, a huncutski se
vode najnepravedniji politički procesi, koji
su bacili u zatvore na stotine nevinih.

Mi smo proti ovom bezobraznom postu-

panju u Hrvatskoj ovdje često prosvjedovali,
dapače latili smo se onog nemilog sredstva
opstrukcije, da bi smo sklonuli odlučujuće
faktore na koje poboljšanje.
_ Premda su sve stranke ove kuće bile je-
dinstvene s nama, osugjivajući ovo neza-
konito stanje u Hrvatskoj, premda smo mi
svi pokazivali na velike pogibli vanjskog
položaja, premda je i sama vlada na usta
ministra-predsjednika očito pokazala, da
dijeli mnijenje kuće, vlađalo je ipak neza-
konito stanje, koje je kroz čitavu balkansku
krizu u velike ogorčilo južnoslavenske na-
rode, a to stanje i nadalje traje i do danas
ga još ne dižu. (Pristajanje,)

Igra, koju danas igra Tisza i Skerlecz —
koji mimogred rečeno, ne pozna ni hrvat.
skog jezika — sa hrvatskim strankama, tako

ovog puta apsolutno mora odreći svoje
osnove, odluči stoga povratiti se u Jakin,
kamo se je već spremala lagja, u kojoj je
došao. Nu ne imajuć čim platiti prevoza,
ne hijedoše ga mornari primiti na brod.
U toj se neprilici posluži varkom, koju ja-
mačno neće niko osuditi. Neki mornar, vi-
deći grubu osornost kapetana prama svecu,
sažali mu se i pozove k sebi sv. Frana,
obeća mu, da će ga on potajno sa njego-
vim dragom uvesti u lagju, samo tom po-
godbom, eda obojica moraju na lagji sa-
kriveni ostati i da se ne smiju nigdje po-
kazati. Rado svetac pristade na te riječi i
onaj ih dobričina odvede na dno broda, sa-
krije ih do konja, što su se tu nalazili.
Neki drugi, nepoznati im čovjek, donese
lirane onom dobričini i reče mu: »Uzmi
ovo i podaj onoj siromašnoj braći, koju si
sakrio«, I sidro bt dignuto, a lagja zaplovi
morem. More stade nanovo lagjom ljuljati
i bacati je na sve strane.

Radi toga, prelaz koji je zahtjevao tek
nekoliko dana, produlji se preko običnih
granica, Pogibelj mora bijaše velika, a još
veća nestašica hrane: mornare i ostale pu-
toike obuze silan strah, Sakriveni sv. Frano.

 

jočituje se u: kolvsalnim brojkama bijednik

RR A tu
LEA An JES Aa o EG SOA JE "

je prozirna, e se može kazati, da predstoje
nova zavaravanja hrvatskog riaroda i odlu-
čujućih faktora bečkih krugova.

Moja Gospodo! Stari otadžbenik podiže
ovdje, valja da posljednji put svoj glas.

Vrijeme je ozbiljno, mir prevaran. že
su moći još uvijek na poslu, koje
da unište ovo staro carstvo. Neka se ini
štogod navrijeme, da ne bude poslije kasno.

Neka se dinastija uzdrži pravednošću, vjer-
nosti svojih naroda, da bi se oni svi ujčasu
pogibli veselim srcem skupili oko prijestolja
da brane zajedničku domovinu. :

A osobito neka se spomene kušanog i
vjemog hrvatskog maroda, koji će valjda
biti pozvan, da bude čuvar južnih granica.
Neka se odviše ne kuša vijernost ovog naroda.
Od toga ja opominjem i kao vijerni pri-
staša carstva i prijestolja velim : neka Austrija
koliko prije posegne za oktobarskom pove-
ljom 1860.

Moja Gospodo! Ja ziključujem moj govor
riječima: Justitia est funđamentum regaorum
a injustitia cst regnorum detrimentum !

 

Gjeneralaši!

Uskrsnuli smo opet zauzimanjem čaro-
bnjaka D.ra Drinkovića, kojemu su vazda
puna usta furtimaša, diplaša, gjeneralaša.

Otrag nekoliko godina mi sino skladno
+ otvoreno  požvali toga. koji+grdi
sva i sve, da dokaže ono čim nas bijedi;
on nije iznio niti najmanjeg dokaza. Zato
smo prisiljeni mu dokazati javnim činima,
kakovi smo mi »gjeneralaši«.

Kad je iznio predlog o saradnji sa Srbima,
mi smo jedini ustali proti tomu; ne jer smo
bili bezuvjetno proti narodnoj slozi, nego
jer smo željeli da se izvrši ona poznata
talijanska: patti chiari, amici cari. A kad je
ipak to pitanje postalo aktuelno, pristali smo
i o bratskoj slozi ogriješili se nijesmo, bez
pitati ikoga a nadasve ne one od gori što
oni misle. Na tome jesmo i ostajemo, do-
klegod ne budu očito Srbi otkazali pobra-
timstvo.

G. Doktor nije radi stranke podnio straš-
nih istraga, poziva na Poglavarstvo, osjet-
ljivih globa, osuda, tamnovanja preko brave,
i tisuću drugih nevolja; dočim smo mi »gje-
neralaši« sve to iskusili, sveto podnijeli, a
veleučeni g. Dr. Krstelj on može kazati na
kojim smo mukama bili, kad je velikodu-
šno uzeo da nas brani, na što mu do vi-
jeka hvala.

Mi smo »gjeneralaši« vazda pri izborima
iznosili svog kandidata, za nj se izlagali,
trošili, muku mučili, narod nagovarali i rad

iz svojeg skrovišta, rastumači svima svoju
prisutnost i razdijeli im hranu, koja bijaše
njemu i drugu pretekla. Svevišnjemu Bogu
bi ugodan taj dar svojega sluge, te čućom
umnoži živež u rukama Franinim, da nikomu
ne uzmanjka sve dok lagja ne stigne u
luku Jakina. Mornari i putnici divili su sc
tome čudu i na sve strane razglasiše, kako
ih sv. Frano spasi od očite pogibelji. A Bogu,
koji se pokazuje tako dobar i divan u sve-
cima svojim, iz dubine srca svoga zahva-
liše. Ovako piše Celano: Vita I. p. I. c. 20,
n. 55. ed. Ed. Alenconiensis O. M. Capuc.
Romae 1906. p. 57. Još ob ovome pišu
razni povjesničari, kao: Sv. Bonaventura:
Legend. mai. c. IX. n, 5 ed. Ad Ci. Aquas
1898. p. 98, on tu piše: »venlis contrariis
flantibus compulsus est in Sclavoniae par-
tibus applicare, (Buduć su duvali protivni
vjetrovi bi prisiljen zakloniti se Sklavon-
skim stranama). — Wading Tom. I. ad an.
1212. str. 133: Non substitit diu hoc in
loco, sed aestu percitus martyrii ad mariti-

ad Syriae partes tendentem, conscendit, sed
\ventis contrarils flontibus compulsus est in
 Selavoniae partibus applicare. (Za dugo se

 

doznav za bijedu svojih suputnika, izlazi) ne zadrži u onome mjestu, nu željan mu

mum progressus portum, navem quanđam