PRAVA

CRVENA HRVATSKA

 

nnREe

 

 

PRETPLATA I OGLASI SALJU SE ADMINISTRACIJI, A PISMA I DOPISI UREDNI-
ŠTVU. — ZA ZAHVALE I PRIOPĆENA PLAĆA SE 50 PARA PO PETIT RETKU,
ZA OGLASE 20 PARA PO RETKU A KOJI SE VIŠE PUTA TISKAJU PO POGODBI
UZ POPUST. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. LISTOVI NEFRANKIRANI NE PRIMAJU SE

CIJENALJE LISTU SA DONASANJEM U KUĆU ILI S POŠTOM NA GODINU K 8
NA PO ILI ČETVRT GODINE SURAZMJERNO; ZA INOZEMSTVO GODIŠNJE K. 12, |
KO NE VRATI LIST KAD MU PREDPLATA MINE, SMATRA SE DA JE PREDBROJEN f
1 ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. — PLATIVO | UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

IZLAZI SVAKE SUBOTE

POJEDINI BROJ STOJI 20 PARA.

 

 

)

i Reap DE. pi JE po

aje taJ? SA a rates
U DUBROVNIKU, (5. APRILA 1916.

. ARA i SA NA e ISSA MA SSA: a A et JA rRA M et PA SSM tI atrtnA st.
\ at SRA An JEEP pt keeRJASTSOA Dl pe JESSE O RAPA JERE

dj stižu it RA DALA SŠ.
SESSA SALSA LL SSSS SŠ A SENN LENA SENN NJENA ED
Br. 678.

 

stita potreba, izuzev ratni materijal, i to tako, |
da se dozvola za izvoz neće izdavati uz uvjet
posebnih ' protuusluga. Osim toga obvezuju se
obje vlade uzajamno, da će u načelu dopustiti

g | narodima. Interesantne su izjave u tom po-; ferenciju, koja pak neće više raspravljati o
Nakon govora njemačkog | gledu o Poljskoj i o Belgiji, kojima je Nje-| konačnoj pobjedi, već o konačnom miru,
državnog kancelara. mačka pripravna dati samostalnost uz je- za kojim već svako plemenito srce željno
dini uvjet, da one ne smiju postati tvrgja-| čezne. Nije li u tu svrhu imao služiti i

 

Dne 5.0. mj. ponovno je progovo-
rio .njemački državni kancelar Bethmann-
Hollweg pred dupkom punom kućom nje-
mačkog parlamenta. Taj je govor od oso-
bitog pomena i zaslužuje posebnu pažnju;
neutralne ga dapače novine nazivlju histo-
ričkom činjenicom, pak nije čuda da još i
danas odzvanjaju riječi kancelarove čitavim
svijetom i da sve novine o njemu pišu.

Sam je njemački car Vilim Il. brzo-
javno čestitao državnom tajniku na »snaž-
nim njegovim riječima, kojima je u držav-
nom vijeću prikazao novi položaj Njema-
čke u prošlosti i u budućnosti«.

I doista ovaj je govor čitav program
Njemačke ; pun je samosvijesti, snage i od-
lučnosti, u.njemu se je prvi činovnik nje-
mačkog carstva dotaknuo svih pitanja, te
sada javnost zanimaju, i ujedno označio,
pod kojim je uvjetima Njemačka sklona na
častan i trajan mir sa svojim neprijateljima.

Njemački se kancelar ne kiti u svom
govoru lijepim frazama, već podaje riječ
činjenicama, po onoj latinskoj »facta loqu-
untur«, a to na svakoga mora da proizve-
de dubok dojam.

Čudne li razlike izmegju ovog govo-
ra i zaključaka pariške konferencije! Ova
se je naviještala u sve glase, a sve je imalo
da ostane tajno i skriveno, dok njemački
kancelar govori javno i odlučno.

Dok državnici Entente drže svoje go-
vore u obliku zdravica sa čašom u ruci, te
se podavaju fantaziji i hoće da djeluju na
srce, dotle njemački državnik govori trije-
zmeno i razborito, izvodeći logične zaključke
iz već postojećih činjenica.

Dvije glavne oznake provlače se kroz
govor državnog kancelara : Njemačka vodi
ovaj rat radi samoobrane, jer je Engleška
stavila .u glavu ,potpuno uništenje Nje-
mačke“, i u tu svrhu ne žaca se nikako-
vih srestava, ni politike izgladnjenja nje-
mačkog naroda od 70 milijuna, ni pošto-
vanja neutralnosti, ni najsvetijih megjuna-
rodnih prava.

Druga je pak oznaka, što izbija iz
izjava njemačkog kancelara, sklonost Nje-
mačke na prestanak ovog groznog klanja,
poštivanje neutralnosti malih državica, te
spravnost da se dade sloboda i malenim

Srbi na Krfu.

O strašnom umiranju Srba na Krfu pripo-
vijeda izvjestitelj »Stampe« : Budući naraštaj, kad
budu pomišljali na tu srpsku dramu, neće ho.
tjeti u, njoj vigjeti ništa drugo, nego jednostavno
ishitrenu legendu. Vigjeh ulaz Austrijanaca u
Beograd i krvavo klanje, po ulicama, vigjeh prve
ratove. uzmaka na-Moravi i mukli očaj šuma-
dijske , divizije; vigjeh seobu čitavoga naroda,

u, šutljivu, koja te je hvatala za srce, vi-

b ono prolaženje i nepregledne povorke
kola, kojima su žene upravljale, a bila su nato-
varena djecom i starcima. Vigjeh smrinu stisku
putujuće prijestolnice« u Nišu, a u onoj, gosti-

ve u rukama Rusa, dotično Engleza, nape-
rene proti Njemačkoj.

Upadno je, kako državni kancelar u
svojim izjavama svu krivnju ovog rata, kao
i odgovornost za produljenje istoga, baca
na Englešku, dok o Francuzima veoma ob-
zirno govori.

Pomljivo je pako, kako se neprijateljske
novine muče da oslabe dojam ovih zna-
čajnih izjava, i da umanje njihovu zama-
šitost. Neki su listovi u tom tako daleko
išli, da su sa svojim izvodima postali čak
i smiješni.

I tako, dok je govor državnog kan-
celara pobudio u svoj zemlji oduševljenje
i svijest u vlastite sile, dotle se poput sa-
punastih mjehurića raspada umišljena veli-
čina pariške konferencije. Jedinstvenost voj-
ničke akcije izgleda još slabija poslije kon-
ferencije nego li prije, jer eto Italija na svoju
ruku šalje vojske u sjeverni Epir, dok u
Solun, ni pred Verdun neće da pošalje ni
jednog vojnika.

Napokon se je doznalo i to, da će
jedinstvenost vojničke akcije biti provede-
na posvemašnjom defensivom, to jest da
svak gleda održati svoje položaje proti na-
valama neprijatelja. Ententa dakle više i ne
pomišlja na ofensivu! Ali im ni ova veli-
čanstvena defensivna organizacija kroz ovo
vrijeme od pariške konferencije nije doni-
jela drugog ploda, nego da ratni ministri
Entente redom daju ostavke, da je opet
svrgnut zapovjednik ruske jugozapadne fron-
te, general Ivanov, da njemačke bombe
sprečavaju promet čak i u najvažnijim cen-
trumima Engleške, da i u Engleškoj i u
Rusiji radnički štrajkovi u tvornicama mu-
nicije postaju sve to ozbiljniji, da su Ni-
jemci došli već u drugi obrambeni pojas
utvrda kod Verduna, a da Talijani svojim
napadajima ne mogu ništa da postignu,
osim da budu potisnuti i iz svojih pozicija.

Naprotiv sigurne izjave njemačkog kan-
celara pokazuju, da onako odvažno može
govoriti samo onaj, koji je cijeli položaj
do u tančine proučio i prozrio u budu-
ćnost rata.

Na sve ovo Ententi preostaje još jed-
no sredstvo, da sazove naime novu kon-

 

 

na čarobnom otoku Krfu, Dok je Srbija ležala
na umoru, bubali su bubnjevi po selima Stare
Srbije i pozivali dječake od sedamnaest, šesnaest,
petnaest godina; dok su spasavali ostanke vojske
i arhive, sakupljali su i one, koji će sutra biti
muževi, te moći nositi pušku i boriti se, Pozivali
su dječake na oružje, jer nijesu znali, kad će
se rat svršiti. Tako su skalupili zadnji ustanak
od 30.000 novaka. Trideset hiljada ih je bilo,
kad su krenuli, Koliko ih je bilo, kad su stigli
do cilja, do malo ćemo vigjeti.

Ostali, pravi vojnici, imali su na svom
uzmaku svoja birališta, na kojima su se sabirali.
Bio njihov poraz još tako velik, oni su ipak do-
bivali zapovijedi, imali su vogja, imali su dapače

 

oni, u, kojoj se je zadnji put sastala sku i svoje zastave, znakove, oko kojih su se kupili.
slušao sam posljednje pomosite riječi umirućega| Nu one kolone dječaka neimagjahu ni vogje, ni
naroda. i zapovijedi, ni zastava, neimagjahu dapače ni čim
_Pa ipak se je jošte nešto našlo, što bijaše| da utišaju glad, Na arbanaškoj granici čekao je
ii US 9oe08 ga toga! Tragičnije od| na novake srpski oružnik. On pruži samo ruku
ok ) i Kosova leži | prema zapadu i reče; »Pogjite samo ravno, za
Srpskom. križnom putu komad pakla| mjesec dana ugledat ćete more, a na njem bit
dii MNE

 

 

 

 

 

TAM

posjet engleškog ministarskog presjednika
Asquitha kod sv. Oca Benedikta XV.?
Dao Bog!

 

U Rumunjskoj.

Ruska je vlada odredila, da se zatvori gra-
nica naprama Rumunjskoj. Zabranjen je izvoz
svake robe iz Rusije, kao i provoz kroz Rusiju.
U svezi s ovom naredbom ruske vlade isto je
tako obustavljena sva roba, koja se nalazi u
Solunu, a namijenjena je za Rumunjsku, i ako
je Bugarska prema nedavnome sporazumu s Ru-
munjskom dozvolila provoz ove robe. Ove su
odredbe izdane poradi ugovora Rumunjske, pre-
ma kojima se višak žitarica i petroleja prodaje
središnjim vlastima. Ove su se mjere zaključile
u pariškoj konferenciji četvornoga sporazuma.
U rumunjskim se političkim krugovima smatraju
ove mjcre za pritisak, koji megjutim neće imati
nikakovoga uspjeha, budući da se ni do sada
nije dobivala iz Rusije nikakova industrijska ro-
ba. Engleški industrijski proizvodi znatno su po-
skočili u cijeni radi velike ruske potražbe, U dru-
gu se ruku pod izvjesno očekuje, da će središ-
nje vlasti zacijelo propustiti neutralne proizvo-
de, dapače dobavljati Rumunjskoj vlastiti suvišak.

»Az Est« javlja iz Bukurešt: U Filipescuo-
voj stranci pokazuju se sve više znakovi rasko-
la na vrlo interesantan način. Rad s Jonescuom,
put Filipescu-a u Rusiju i njegovo nastojanje,
da čitavu stranku učini skutonošom Rusije, uz-
drmali su u stranci povjerenje u njega. Filipescu
doživio je još prigodom svoga boravka u Rusiji,
da su ga mnogi ugledni i stari pristaše ostavili.
Kad se je povratio iz Rusije, odvratili su se sta-
ri stranački prijatelji sa stidom od njega. Oni
osjećaju, da će uz Filipescu-a postati smiješni i
sve više raste broj onih, koji se žele povratiti u
staru stranku u tabor Marghilomana. Knez Kal-
liliga-i, koji je za Filipescu-a pridonio velikih
žrtava, izjavio je u otvorenom pismu, da istupa
iz stranke i da više neće ništa znati o Filipescu,
koji je pao u ulogi vojskovogje. Mnogi članovi
Filipescuove stranke u Jassy-u umolili su za-
stupnika Greceanua, da im omogući pristup u
Marghilomanovu stranku. U Crajovi priznali su
zastupnici Pop i Missu, da je Filipescuova stran-
ka pošla stranputicom.

Wolffov ured javlja, 12. travnja: Vijest iz
Bukurešta, da je izmegju rumunjske i njemačke
vlade utaaačen ugovor u svrhu, da se olakša iz-
mjena robe, prema našim je informacijama is-
pravna. Ug:vor je bio 7. travnja u Berlinu pot-
pisan. Prema tom ugovoru obvezale su se o-
bje vlade, da će dopustiti izvoz svojih proizvoda
za potrebu druge zemlje, u koliko to dopušta vla-

će brodovi«. Onda sc srpski oružnik okrene i
vrati se k svojoj pukovniji. Kolona novaka pro-
slijedi pako svoj put.

Dane i sedmice trajao je taj pohod. Tu
popadaše na stotine dječaci, izmoreni umornošću,
gladom i zimom, Svako konačište označeno je lje-
šinama onih, kojih su u večer legli, da se više
ne dignu. Dječaci življahu od trave i kore sta-
bala, a kad dogjoše do cilja, bijaše ih samo
15.000. A kraj mora legoše i opet mnogi na
vječni sanak. Brodovi preuzeše savječni sanak.
Brodovi preuzeše samo 9000, 9000 živih mrtvaca;
24 sata kasnije baciše brodovi sidra na Krf. Ali
kratki prijevoz i opet je tražio svoje žrtve. Oni,
koji su toli dugo gladovali, ne mogahu sada,
gdje su im dali jesti — ni gutati. Tužna ta ko-
lona bijaše uz put prema Vidu, a na očigled
čarobitoga otoka, megju maslinama i narančama,
iskrcali su eto ono, što je jošte preostalo od te
povorke smrti,

Otada su prošle sedmice, a veliko umiranje
Srba traje jošte sveudilj. Možda su se mogli

 

takogjer pievoz iz trećih zemalja. Ovim ugovo-
rom, za koju provedbu će se poduzeti još po-
sebne mjere, namjeravaju obje vlađe, da po mo-
gućnosti_izboljšaju gospodarske odnose izmegju
Njemačke i Rumunjske, koji su uslijed ratnoga
stanja jako trpjeli, i da ih u uzajamnom inte-
resu olakšaju.

 

Talijanska izvrtanja.

Iz ratnog dopisnog stana javljaju 11. trav-
nja: U talijanskom službenom dnevnom izvje-
štaju od 8. travnja iznosi se ova tvrdnja: Po-
što su naše baterije uzele talijanske položaje na
Rauchkoflu pod koncentričnu vatru, povukli su
talijani svoju prednju liniju natrag, da ne izvr-
gnu svoje čete nepotrebnim gubitcima.

Iz naših službenih dnevnih izvještaja od 7.
i 8. travnja, kao što iz poluslužbenog izvještaja,
što je objelodanjen 8. travnja, vidi se, da smo
mi spomenuti položaj nakon pripravne žestoke
topničke vatre zauzeli jurišem u tučnjavi. Sa
talijinske se je strane moglo tim manje radit
tu o nekakvom u redu provedenom povlačenju
jedne izbočene linije, jer su naše čete svu ne-
prijateljsku posadu na obronku Rauchkofla, ko-
ja je brojila po prilici dvije kumpanije, na po-
lovicu uništili vatrom ili pobacali niz pećine, a
polovicu zarobili, i to 150 vojnika i 4 časnika,
od kojih su bila dvojica neranjena i dvojica ra-
njena; zaplijenile su još k tomu dvije strojne
puške i mnogo ratnog materijala, a jarkove su
našle pune lješina. Prema iskazu zarobljenog
talijanskog kapetana, nije po svoj prilici uspjelo
ni jednom da umakne. Uprav je smiješno, kad
talijansko vojno vodstvo ovaj poraz na Rauch-
koflu hoće da prikaže dobrovoljnim ispražnje-
njem jedne naprijed pomaknute linije!

Ništa manje značajno izvrtanje činjenica,
sadržaje talijanski službeni izvještaj od 7. travnja,
gdje se tvrdi, da je bio napadaj naših četa proti
talijanskim položajima istočno od Selca suzbijen
još prije, nego što su se navaljujuće čete mogle
približiti zaprekama od žica. Ova je tvrdnja ta-
kogjer nečuveno drzovito patvaranje istinitih do-
gagjaja. Akcija za pročišćenje i za uništenje spo-
menutoga komada jarka, koji se je imao iza toga
napustiti, jer je njegov položaj nepovoljan, bila
je od prvoga početka baš onako zamišljena, kako
je zaista i provedena. Uspjela je sasvim prema
programu. Jedna je naša kumpanija doprla ne
samo do zapreka od žica, nego i u same jarke,
pročistila ih i uništila, te se onda — ostavivši
tamo oko 500 neprijateljskih lješina — sa 2 na
životu preostala zarobljena Talijana u redu opet
povratila. Naši su gubitci bili: 1 časnik i 3 voj-
nika mrtva, 3 časnika i 17 momaka ranjenih.

 

jošte spasiti mnogi od ovih mladih života. Ali
za jadne bolesne mladiće ne bijaše na Krfu ni
soba, ni kreveta, ni bolničarka, ni mlijeka, ni
njege. Samo jedan liječnik ...1 Kasnije dogjoše
doduše i drugi, ali smrt ne dade se smesti u
svojoj žetvi. Patnje su odviše izmučile ona nježna
tjelesa. Sad pružaju umornima krevet, ali oni
umiru; pružaju im hranu, ali oni umiru; sunce
im ogrijeva do kosti zamrzla uda, a oni ipak
umiru i umiru. Pakao sučelice rascvijetanom vrtu
od ruža! Pod platnenim čadorima leže mledi
ljudi i umiru, Ne imaju više ni pravoga lica,
samo im vidiš na pola ugasle oči, koje nekud
prazne, ukočene bulje u daljinu.

Ali kraj obale stoji mrtvački brod »San
Francesco d' Assisi«, te dan na dan preuzlina
lješine, da ih vozi daleko na debelo more i pre-
daje morskoj dubini. Okrutne li ironije sudbine!
Ove mrtvace, odvjetka naroda, koji je da
će se ugušiti unutar svojih granica, ie
pokapaju u moru, koje su mislili živi osvojiti . . .