gsm \ZLAZI SVAKE SUBOTE. zvace CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA: ZA DU- BROVNIK I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GO- DINU KRUNA 10,— ZA INOZEMSTVO KRUNA 12.— KO NE VRATI LIST KAD MU PRETPLATA MINE — SMATRA SE PRED- BROJFN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. te: ZA PO I ČETVRT GODINE RAZMJERNO. : Slavenska uzajamnost. Dubrovnik, 17. januara. Riječ uzajamnost mnogo slušamo i čujemo. I od toga se mnogo ne odaleču- jemo. Ono što sile vremena i prilika i 'brži, sve brži način saobraćaja dovodi nas do nekog sastajanja, a i malog zbli- ženja, ne može biti nikakva uzajamnost. Slušati, čuti, vidjeti se, sastati i poraz- govoriti — ne znači sve. Jedan jači udar, potresnija kriza, krupniji događaj, opasna zaprijeka. — sve je to kadro da nas ras- tavi, i to tako daleko, da: zaboravimo i da smo se nekada znali. Što je tome uzrok? — Nepoznavanje. x* *o # Veliko je slavensko stablo. Veliko je, i silno razgranjeno. Slavensko pleme zau- zima teritorije od 19.600.000 kvadra- tnih vrsta, a broji blizu 160 miliona: 159,420.000 (Po popisu od g. 1911. od prof. Florinskoga). Slavensko pleme možemo razdijeliti u tri glavne grane. I, Istočna grana, u koju računamo mnogobrojni ruski narod, a koji se dijeli u Velikoruse, Maloruse i Bijelo- ruse. — II. Južna grana. Njoj pripadaju 1) Bugari s Macedoncima; 2) Srbi i Hr- vati, i 3) Sloverci. — III. Zapadna grana. Ovu sačinjavaju a) Česi i Moravci, b) Slovaci, Lužički Srbi, Poljaci, Mazuri, Šlezi i Kašubi. Od svih slavenskih naroda najbrojniji su Rusi, Poslije njih odmah dolaze Po- ljaci, kojih ima 21,700.000. Srbo-Hrvata ima 10,000.000, Čeha 72 miliona, Bu- gara 5,700.000, Slovaka 2,740.000, Slove- naca 1,500,000, Kašuba 370,000, a La- žičkih Srba 157.000. Ovaj ostatak lužičkih Srba, koji su od svih Slavena najviše tlačeni, goječeni sa strane Nijemaca, po- kazuje u ovo zadnje vrijeme mhogo žila- vosti i rezistencije u svojoj nacionalnoj i kulturnoj borbi. Narodna svijest kod njih počinje već znatno da se budi, a što je osobito interesantno, na tom buđenju na- cionalnosti i kulturnog preporođenja rade isključivo skoro samo ljudi iz naroda, sa- mouci, bez_više uljuđenosti, dočim je in- teligencija prilično mrtva. Mi lužičke Srbe ili slabo znamo, ili uopće ne znamo. Da- nas možemo, ako imamo volje za to, sa- svim tačno upoznati ovaj mali narod, koji se odavna utaplja u veliko germansko more, a još se nikako ne da. Česki pisac A. Černy tu skoro je publikovao iscrpno djelo o lužičkim Srbima pod natpisom »Lužice a Lužičti Srbovć«. (U zbirci »Češk4 knihovna zabavy a poučeni“ č. XXVIII). Zanimivo je opaziti i zabilježiti kako se veliko slavensko stablo dijeli po vjeri. Treba istaknuti, da su od svih slavenskih naroda sačuvali političku slobodu i ne- odvisnost ona plemena, koja ispovijedaju pravoslavnu vjeru, kao Rusi, Srbi i Bu- Slavenstvo se po vjeri ovako dijeli. Pravoslavnih je 111,540.000, i to Rusa: 100,760.000; Srba: 5,450.000; Bugara: 5,260.000, a ostalih 60,000, Ruskih ras- kolnika ima 3,500.000. Unijata ima preko 4 miliona, od kojih je 5000 Bugara, dok su ostali Rusi. Katolika je broj 37,300.000. Od tih je Poljaka 21,15Q,000, Čeha 7,250,000, Slovaka 2,060,000, Hrvata 3,450,000, Slovenaca 1,480.000, Rusa 1,500,000, Kašuba 345,000, Bugara 50,000 i Srba 15,000, Broj protestanata dopire do 1,640.000 duša, od kojih je 680,000 Slovaka; 560,000 Poljaka; 230.000 Čeha. 142,000 lužičkih Srba; 25.000 Kaluba: 21.000 Slovaka i 2,000 Bugara. I Musli- Dubrovnik, 18. januara 1913. mana ima 1,230.000, i to 860,000 Srbo- Hrvata i 370,000 Bugara. * * o # Ovi statistički podaci su tačni. Malo je kad do sada bilo slovenstvo prikazano ovako u tačnim ciframa. Podaci su plod proučavanja glasovitog ruskog istorika i slaviste Florinskog. Mi smo ih iznijeli, da i naši čitaoci budu tačnije obavješteni o veličini i snazi slavenstva. Jedan je neoprostiv grijeh naš taj, što mi slavenstvo ne znamo do samo po imenu. Taj če nam se grijeh uvijek osve- čivati dok god ga ne iskajemo, Mi sve dotle ne smijemo ozbiljno govoriti o sla- venskoj uzajamnosti, jer uzajamnost po- čiva na poznavanju. Kad se mi poznamo, i dobro upoznamo, tek se tada možemo shvatiti. Upoznavanje treba, među osta- lim, da bude izvorno. Mi našu braću sla- venskog stabla možemo učiti i poznavati samo iz njih samih. Kad ih upoznamo onda ćemo i osjećati s njima. Naše do- jakošnje tako nazvano uzajamno upozna- vanje dolazilo je samo preko tuđega puta ; ne samo tuđega nego i skroz neprijatelj- skoga. Mi slušamo i učimo, na primjer, o Rusima, najjačem slavenskom plemenu, ili bolje predstavniku slavenstva, više ma- nje samo po njemačkim izvorima, bilo knjigama ili novinama. Suvišno bi bilo navoditi, kako je Nijemstvo nepomirljivi neprijatelj Slavenstva, zato ćemo samo pokazati, koji je za sada najlakši,“ naj- bolji i najsigurniji put, po kcme ćemo se mi moći upoznati s dušom Slavenskom. Taj je put jezik. * * o # Zar da učimo sve slavenske jezike? — Ni to ne bi bilo preteško, ali nije ni potrebno. Nama južnim Slavenima potre- bno je, a i dužnost nam je, da izučimo samo jedan slavenski jezik, koji će nam biti dovoljan, da se na izvoru_i iskreno upoznamo s velikom slavenskom dušom. To je jezik kojim govore preko stotinu i deset miliona Slavena, —_ruski jezik. Taj jezik moramo učiti prvo stoga, što njim govori najveći dio Slavena. Za- tim, na tome je jeziku danas bogato na- pisano sve što treba čovjeku počam od običnog čitaoca do najvećeg umnika. Ru- sija je predstavnik Slavenstva, Rusija je Slavenstvo, Ona ima sve razvijeno do najviše visine štogod nam treba da na- hranimo duhove naše, U Rusiji je razvi- jena književnost, umjetnost, znanost i nauka i sve moguće vještine. Sve to mo- žemo upoznati ruskim jezikom, i upozna- ćemo ne samo izvorno i iskreno, nego ćemo vidjeti i ugledati ua svemu tome sla- venske odlike, slavenske temelje, slaven- ski način razvijanja, slavensko savršen- stvo, slavensku moć, — slaveasku kul- turu. To sve nama trebuje. Uvidjećemo, kako se literaturu dotjeruje dotle da bude službenica istine i prosvjete, i da postane krotiteljicom savjesti; jer ruska je kultura i književnost zaputila svojim vlastitim putem da se pokaže doraslom svoje ve- like zadaće, — i danas njezino zuačenje bacilo je svoje zdrake daleko preko gra- nica Rusije u svijet. Ruski je narod sagradio visoku zgradu svjetskoga carstva. Nježna izdržljivost i visoki polet ruskog duha stvorili su svjet- sku literaturu, koja će, bez sumnje, i u buduće i još više biti vjerna humanoj i estetičkoj tradiciji svoje slavne prošlosti. Svijet je ne može više toga lišiti . , . Na tom se izvoru na- pajajmo. CRVENA HRVATSKA izdavatelj | odgovorni urednik: IVO ARSETE. Godina XXI, — Broj 3. [' annće Balkanique.“) Kakogod svršili londonski pregovori i vije- ćanja velikih vlasti, godina će se 1912. isticati u efemeridama Evrope, Za čas se je moglo držati, da se je histo- rija spravljala da napiše na dvije simetrične stra- nice 14563. i 1912., to jest datum zauzeća Cari- grada po Muhamedu II. i datum pobjedničke mise pjevane u crkvi Svete Sofije. Među ovaj veličajni san i realnost postaviše se utvrđenja na Čataldži, kolera, te nezna se koje još intrige ktoma, a čije ćemo zaslužne auktore, kasnije u- pornati Pri svemu tome ipak imamo to, da je eia prestala da bude evropska vlast; da će od sad umaprijed izgledati jedno osakaćeno po- litičko tijelo, a Bosfor će rastavljati njegovu glavu od trupla, da je u jednu riječ njena sudbina vodi natrag i tura u Aziju, odakle je poplavila naš vlastiti kontinenat. To je eto momentalno jedina bilanca o ovom nedovršenom ratu, o kojoj bi se moglo sa stalnošću govoriti. Ali to također do- staje da se proslavi jedna godina i da se ta go- dina učini ishodnom tačkom novog historičnog ciklusa. Ko će na Balkanskom poluostrvu zauzeti ovaj prostor što ga je ispraznilo Otomansko Carstvo? Ako bi imala da prevagne logika dogođaja, to bi imalo pripasti konfederaciji naroda, koji su stvo- rili koalicija za rat. Ovi narodi imaju da zahvalo njihovom ujedinjenju ne samo njihove ratne us- pjehe, nego također poštovanje i simpatiju obje- ktivne Europe. Samo ujedinjenje izmirilo je mi- šljenje trećih i udinjenje je samo obuzdalo, od- gojilo i disciplinovalo mišljenja kod njih samih. Zahvaljujuć njihovoj dobroj volji da se uzdrže ujedinjeni, opreke su se rasne, vjerske i interesne — čemu mnogo pogoduje etnička konstitucija kršćanskog Balkana — slegla za vrijeme ratne periode i klice tih opreka nijesu poslije primirja tamo i ovamo imale nego epizodičan i prolazan karakter. Saveznici moraju računati stim, da u- gororena veza ima svoju vlastitu vrlinu, da ona uspješnije zastupa proste interesne sporazume, te da će im ona biti najjača garancija bilo spram njihovih vanjskih neprijatelja bilo napram njiho- vim vlastitim trvenjima. U koliko se pak tiče Evrope, zašto bi ona primila sa skepsom tu eventualnost jedne balkan- ske konfederacije? Evropa nema nego da baci pogled na samu sebe, pa će naći precedensi i modela ovoj političkoj formi asocijacije. Od naše (francuske) granice Jura do granice današnje Sr- bije, federativnim principom bio je riješen pro- blem, koji je nastao iz razlike rasa Srednje Ev- rope. Švajcarska, gdje se govore tri jezika, i gdje se svaki kanton — osim iznimaka — vlada po svojim vlastitim zakonima, po istoj je definiciji jedna federativna država. Austro - Ugarska nije jedna monarhija, koja se da prispodobiti sa Fran- cuskom za vrijeme Burbonaca niti Italiji za Sa- vojske dinastije. Ona je samo na oko dualistička monarhija. U istinu ona više čini utisak jedne monarhične Švicarske, u kojoj hereditarna lojal nost posebnih naroda prama zajedničkom suverenu zamjenjuje mučkim pristajanjem asocijacijoni u- govor. Zašto dakle ne bi Srbi, Bugari, Grci i €rnogorci otkrili i stvorili jedan tip konstitucije koja so temelji na federativnom interesu ? Mo- derno je pravo previše elastično a da ne bi moglo dovesti u sklad taj interes sa autonomijom pos- tojećih država vladajućih dinastija. Savezne države Švajcarske, savezne države habzburške, i balkanske savezne države — pa i savezne države Evrope koje imaju već njihove proroke i njihove razgovaratelje — opće koracanje historije nagoviješta težnju političkih skupina da sve to više traže osiguranje u formuli udruženja. Zar nijesu i sami ,savezi“, ,prijateljstva“ i ,spo- razumi“, koji igraju tako velike uloge u odnoša- jima među velevlastima, zar nijesu i oni također nekakva ograničena udruženja posvećefta na ta- kav način običajima, da bi se jedna vlast ljubo- morna, zato što je osamljena, mogla dandanas li- jepo prispodobiti jednom zastupniku izvan stra- naka? Balkanski bi se narodi, nadasve u času kad se ispoljava i uzdiže njihova karijera, poka- zali ne samo malo razboriti nego i malo moderni kad bi pustili da oslabe veze posvećene pobjedom. U maoblačenoj zori 1913. godine vruće želimo bal- kanskim narodima, da proniknu ovu istinu, koja je u interesu općeg mira isto toliko koliko i u njihovom, POJEDINI 8ROJ: ZAPADA 20 PARA PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE UPRAVI, A UREDNIŠTVU Odraz balkanske revolucije u Evropi daje priliku jednoj konstituciji, koja izgleda paradok- Gi zeleno psi tl vno Frankfortu i Berlinu, jentu, samo njihova historija traži rameni sudjelovanja u politici sredozemnog mora, islam- skoj, balkanskoj i istočnoj, a one su takogjer je- dine koje filozofički stvaraju odluku o dovrše- nom, ili, da bolje rečem, koje se nadaju naći njihov profit. Ko se dakle, na suprot boji nove s:tuacije ? Koje države afektiraju grožnjama? Koje. države također očito izjavljuju, da bi im dobro došla jedna. proturevolucija u korist bi ta uopće bila moguća? Te su države rečem tek rođene za istočno pitanje ; to su one čija zastava, jezik, proizvodi, moda i običaji bi- sredozemnom 's$E bez akcije, bez upliva, bez pretenzija i skoro bez mandata. Sumnjam da li bi so moglo istodobno doka- zati jasnije i riječitije nego što'to dokazuje veli- čina promjena, te su nastale u Evropi od nazad četrdesetak godina u korist dvaju carstava cen- tra. Izmjerite parabolu evolucije. Ona ima za ishodna tačka formulu dčsinteres ement-a, koja se pripisuje Bismark-u : , Istočno Pitanje ne vri- jedi pred našim očima koliko koštica šipka“. Ono izrazuje afirmaciju jednog takvog imperijalističkog interesa, da se i čovjek danas pita, da li za Austro- Ugarsku i Njemačka istočno pitanje vrijedi ko- liko rizik opće Bismarkova - je generacija SAN i nije se prestala oripravljst na eventualnost, da bi mogo buknuti jedan evropejski rat radi inti- mnog protesta Francuske proti frankfurtskom u- govoru ili radi takmefija englesko- njemačkog. Ali ta ista generacija nije razumjela, ona se je možda nasmijala proroka, koji joj je poručio: »Godine 1912. nastaće pogibelj općeg SRE usljed toga, što će Južni Slaveni protjerati Tur- sku do Bosfora, i uslijed toga što će taj dogođaj onemogućiti Njemačku i Austro-Ugarsku najezdu k istoku — Drag nach Osten — izrabljujuć tursku iznemoglost. “ e x“ . Što da rečem, nego da se je žilavost ovih dvaju carstava, čiju dušu treba tražiti u samoj životnoj snazi germanske rase povećala u moći i u zahtjevima više što je predviđao ute- meljitelj sadanje Njemačke ? U trideset godina — uprav potrebito vrijeme koje so traži za stečenje civilne preskripcije (dosjelosti) — Njemačka su i Austro-Ugarska uredile neku vrst državnog po- sjeda, ,orijentalnih“ vlasti, to one ne opraštaju mladim balkanskim državama stoga što su ih smele u tom pretendiranom posjedu. i svrha njihovog saveza. Prosti ugovor međuso- bnog potpomaganja —- rečeno nam je u trojnom savezu — proti eventualnim navalama, kombina- cija čisto defenzivna, elementarna politika opreza. — Kad bi to bila istina, Beč i Berlin ne bi se to- liko koprcali. Njima ne | bi. ostalo drugo nego da se pridruže stanovištu kabineta, koje ide za. tim da se puste ratujuće stranke da one same skroje udes balkanskog poluotoka, te da proma- traju skorašnje dogođaje kao res inter alios acta. Ali, govorilo se štogod, duh Trojnog Saveza niti je sabran niti iskreno miran. To.je i ihiisa f š i i Hil :