suse IZLAZI SVAKE SUBOTE. cuemu

CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA: ZA DU
BROVNIK I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GO-
DINU KRUNA 10.— ZA INOZEMSTVO
KRUNA 12.— KO NE VRATI LIST KAD MU
PRETPLATA MINE — SMATRA SE PRED
BROJFN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE.
+: ZA PO I ČETVRT GODINE RAZMJERNO. :-

Dubrovnik, 28. februara.

U jednom od prošlih brojeva donijeli
smo o financijskoj krizi u monarhiji.
Svakog dana stižu novi glasovi o nevolj-
nom stanju, U Galiciji je zavladao glad.
Deputacije kod ministra tražile su pomoći,
i ministar-predsjednik obećao je da će
vlada dati kruha i krumpira. U mnogi-
jem kotarima Česke takođe /je nastupio
glad. Poslijedice današnjega stanja eto
se jako osjećaju. A što će još da bude?

Sad se skoro tražio opet zajam od
600 milijuna kruna za pokriće vojnih
troškova od najzadnjeg vremena.
dnog prospekta. Vojna uprava traži za
godinu 1914. 580.000.000 K, naime 40
milijona kr., više nego za godinu 1913.
Proračun vojne uprave za god. 1914.
bavi se slijedećim zahtjevima: Prelaz iz
trogodišnje u dvogodišnju vojničku službu
stajaće najprije 8 milijuna, a zatim svaku
dalju godinu 9,000.000 K, više. Premije
podčasnicima i poboljšanje njihovih plaća
stajaće trajno svake godine 800,000 K,
poučna sredstva zapašće 2,000.000 K, za
doplaćanje zaostatka izdavaće se svake
godine 3,100.000 K, za utvrde, zgrade
itd. treba 10 milijuna K. Nadalje će iz-
vanredni kredit za godinu 1914., iznositi
2,000.000 K. Skupne potrepštine g. 1914.,
iznašaće 15,500,000 K, više, jednokratni
izdatak pak 19 milijuna K — skupa da-
kle 34,500.000 K, od koje svote otpada
na Austriju 21,940.000. Ukupni proračun
ratnoga ministarstva za god. 1913. (bez
ratne mornarice) iznosi 395 milijona i
968.612. ako se pako uračunaju svi izdaci,
proračun vojne uprave za god. 1914, iz-
nosiće približno 420,000.000 K.

Uprava vojne mornarice zahtjeva za
god. 1944. okruglo 95,000.000. Od već
dozvoljenih 312,400.000 K, za popunjenje
vojne mornarice raspolaže uprava mor-
narice sa 95,000.000 K, od koje svote se
po osnovi zahtjeva za, god. 1914.
68,000.000 K., ako se ne bude htjelo
gradnja novih lađa pospješiti. Drži se, da
će se proračun ratne mornarice za god.
1914. kretati između 100 do 170 milijuna
Kruna, jer će uprava tražiti kredite za
nove lađe. Skupni proračun vojne uprave
za g. 1914. iznosiće približno 580,000.000
K, za 40 milijuna Kruna više nego za
god. 1913., ako ne bude iznenađenja, koja
nijesu isključena.

A što će iza ovoga da slijedi?

U prošlom smo broju progovorili o je-
zičnom pitanju u Bosni i Hercegovini,
i istakli smo svoje mišljenje. Deputacija
saborskih stranaka koja je otišla u Beč
i Peštu, kao da je i kod kuće ostala.
Svuda su naišli na nepredusretljivost i
skladno odbijanje.

Mi mislimo, da su se tome mogli i
nadati, I dosadašnje iskustvo imalo ih je
naučiti, da predstavnike našega naroda,
i u Beču i u Pešti, prima se uvijek ne-
rado; da ni od Beča ni od Pešte nikada
ništa isprositi nećemo, jer nas tamo, je-
dnostavno, ne slušaju, ne vode brige o

mislimo, da je deputacija bila skroz su-
višna. Glavno je sloga svijeh stranaka i
nepopuštanje, odnosno neizdavanje narod-
nijeh prava.
A može li da bude jačeg i nesavlad-
ljivijeg prava nego što je: narodni jezik?
s

Nedavno je pariški Temps donio čla.

Dubrovnik, 1. marta 1913.

 

a danas su čvrsti saveznici, tako se mogu
izmiriti i Rusi i Poljaci. Poljačka intran-
sigentnost trebala bi biti nešto manja;

mora se zaboraviti što je bilo, i poraditi

za zajedničku budućnost,

Članak pariškog uvaženog lista našao
je odjeka i kod Rusa i kod Poljaka. Pra-
teći to, opazili smo, da je ruska štampa
primila savjete Temps-a mnogo radije i
predusretljivije, nego li poljačka. Potonja
je pače ovom prilikom oštro pisala o Ru-

siji, dočim je prva zagovarala poljsko ru- /

ski sporazum.

Pri glasovanju sveučilišnih pitanja u
parlamentu, za talijansku universu u Tr-
stu, a protiv valjanosti ispita na zagre-
bačkom sveučilištu, glasovali su svi Ni-
jemci i — Poljaci.

U poljačkim krugovima koji simpatišu
južnim Slavenima, ovo je glasovanje
»Poljskog Kola“ izazvalo i priličnu uzru-
janost.

Ako Poljaci svoju protuslavensku po-
litiku uvijek hoće da ,opravdavaju“ pri-
tiskom službene Rusije, ne znamo, čijem
bi mogli ,opravdati“ ovu protuhrvatsku
politiku! Današnja politika poljačka u
Austriji nije drugo nego afaristička poli-
tika propale šljahte.

Bečki dopisnik Srpske Riječi razgova-
rao je s jednim političarom o konkor-

CRVENA HRVATSKA

ZMJERAN POPUST. NEFRANKIRANA PISMA
Izdavatelj | odgovorni urednik: IVO ARSETE. Godina XXIII. — Broj 8. NE PRIMAJU SE. RUKOPIS SE NE VRAĆA

datu Srbije. Taj se političar teoretski
slaže, da Srbija treba konkordat s Pa-
pom, i da ne mora dopustiti tuđe protek-
cije nad katolicima, njenim novijem po-
danicima u Novoj Srbiji.

Nota bene, taj se političar slaže samo
teoretski. Evo kako je razgovor dalje
slijedio :

— A zašto samo u teoriji? upitah ga.
+. Zato što je crkvena politika jedan sastavni
dio opće politike, i što se danas mnoge države
služe crkvom, kao što se ranije crkva služila dr-
žavom. Danas su uloge promijenjene.

+ # = Dakle po srijedi su drugi a ne čisto re-

ligiozni interesi ?

— To se razumije. Mi gledamo da proširimo
tu povlasticu, da bismo naknadili ono što smo
nekada propustili. Mi smo se, vidite, ograničili
bili samo na evropsku Tursku i to poglavito na
zapadni dio njen, a mogli smo se rasprostrijeti
s takijem protektoratom i po azijskoj Turskoj.
Dobro znamo da ćemo tamo doći u sukob ponaj-
prije s Francuskom, koja, na sreću, ne umije da
se koristi svojim pravom religioznoga zaštitnika.
Mi bismo to izvodili sasma drukčije.

— Naravno. I onda možete misliti kako nam
nije svejedno hoćemo li ga izgubiti na Balkanu.

— Ali ako sveta stolica rimska nalazi da je
mir i interes crkve u sporazumu sa Srbijom ?

— Mi smo učinili što treba da sveta stolica
ne stane na to gledište, jer je u njenoj tradiciji
dobro zapisana šizma .. . Budite uvjereni: na-
damo se da ćemo i ovoga puta osujetiti tu na-
mjeru Srbije, kao što smo u dva maha posljednjih
decenija to činili. Više Vam ne mogu kazati! —

Eto, kako u Beču vode ozbiljnu brigu
o konkordatu Srbije sa Sv. Stolicom! A
hoće li im i uspjeti?

 

Albanija i Srbija.

(Varijacije austrijskog stanovišta).

Glasoviti srpski istorik Dr. G. Jakšić
je pod gornjim naslovom još jedan članak o ovom
aktuelnom i veoma važnom pitanju arbanaških
granica. Taj je članak izašao u parižkom Temps-u
od 21 februara o. g., a mi ga radi njegove važ-
nosti ovdje djelomice prevodimo.
Hoća da iznesem razloge — kaže u uvodu
Dr. Jakšić — ponašanja srpske diplomacije i
dobro osnovane srpske teritorijalne tražbine, pa
nastavlja: Nazad malo dans nije se osporovalo,
da su Ohrida i Dibra komad slavenske Macedo-
nije pod skorom i djelomičnom poplavom arba-
naškog feudalizma. Izgledalo je, da više niko
nije zaboravio, da je ona lijepa dolina Crnoga
Drina zemlja macedonska, napučena Slavenima,
a pod eksploatacijom arbanaških gospodara. Gra-
dovi, a ponadasve Dibra, mogu danss imati ar-
banaško stanovništvo: to znači da su arbanaški
iskoristioci očutjeli potrebu da se grupiraju. Ali
predjeli, sela, ista sela Pinda na zapadu Crnoga
Drina, ostadoše slavenski, napučeni seljacima sla-
venskim. Stalno je, da su od nazad sto godina
nekoja od tih sela i mnogi od tih seljaka bili
silom obraćeni na islam, običaje, jezik i nošnju
svojih arbanaških gospodara. Ovo vam je istorija
sve raje u cijelom turskom carstvu; svugdje se
je događalo, da je čovjek morao bataliti svoju
vjeru pa i sim jezik, samo da spasi svoj život,
djecu ili svoja dobra. Na drugom kraju Turske,
u vilajetima Male Azije, koliko li ima plemena,
za koje bi čovjek mislio da su kurdi, sudeći po
nošnji i njihovom nomadskom načinu življenja i
slušajuć ih govoriti, a kad tamo u istinu su po-
rijekla armenskoga, priznaju se Armenima, i spo-
minju se svojih armenskih predaka. Tako vam
je eto u skoro svim tako zvanim arbanaškim
selima Stare Srbije i Macedonije. Predpostavimo,
da su gdjekoja od njih napučena pravim Arbe-
nasima, ali uza sve to velika je većina tih sta-
novnika srpskog jezika, vjere i težnja. Izgledalo
86.0 SEJE VRA osam dana takovim pripo-
iti. Danas se zahtijeva Dibra za

biskupi i popovi učiniše o tome potpune popise
stanovništva. Mi možemo, selo po selo, reći, koji
su stanovnici ostali srbi, a koji su se preokrenuli
na izlam i primili arbanaški jezik, Mi možemo
ustvrditi i dokazati, da sa u ovom dijelu doline,
pa i na samoj lijevoj obali Drina, skoro sva sela
među Strugom i Dibrom potpuno ostala slaven-
ska, da mali broj onih koji su bili poarbanašeni#
nalaze se na putevima i puteljcima, kojim su pro-
hodili od uvijek Arbanasi od njihove Albanije
od Elbasana do njihovih novo osvojenih zemalja
ili do njihovih makedonskih žrtava.

Stanovništvo je grada Dibre arbanaško, uprav
tako kao što su od nazad jednog vijeka Lala u
srcu Peloponeza, Hydra i Specia u Arhipelagu,
Atena i Tebe u sred Grčke bile albanizovane
provalom Ali od Tebelena i njegovih. Ali Lala,
Hydra, Specia, Atene i Tebe usprkos tomu bile
su na teritoriju grčkom i uprkos tomu dandanas
su potpuno grčki gradovi: tako da je Dibra sad
okružena potpuno srpskom okolicom. Grad ima
10.500 Arbanasa, 4.500 Slavena i 500 Cigarft

Mi znamo još, da su na sjevoru Dibre uzduž
desne obale Drina slavenska sela Krivci, Baništa,
Makelari, Graždani i t. d. Nu na 20 kilometara
od Dibre zaustavlja se maše znanje, jer ulazimo
u stari turski vilajet Skopljanski, u slijepu ulicu
strmenitih brda, gdje nikada nije zašao ni turski
oružnik ni porezni ovrhovoditelj. Gospoda nam be-
čka kažu, da su to sela arbanaška. Mi pak možemo
tvrditi, radi jednakog nepoznavanja stvari, da su
slavenska. Mi mo možemo da dokažemo nego
samo jedno t. j. da istorijski uvijek sastavljahu
dio Stare Srbije, i da Turci poštivahu tradicije
njihovih preteča, prisajedinjujuć ovo brđane ne
arbanaškom vilajetu s m, nego vilajetu
macedonskom ili tačnije srpskom Skopljanskom
u najsrpskijem kraju Kosovskom.

Naprotiv, nazad osam dana poricalo se je,
da su slavenski krajevi Prizrena, Djakove i Peći,
cijela dolina Drina Bijeloga i da su komad Stare

Be

Hahn, austrijski koneno, koga Nijemci i Aw-
strijanci drže za najboljeg poznavaoca arbanaških
prilika, to koji je progovorio o ovim krajevima
poslije marljivog istraživanja, pisao je
1866 : »Ravnica Metohije, sa gradovima

POJEDINI 8ROJ ZAPADA 20 PARMA
PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE

PO RETKU, A ZA OGLASE 20 PARA. OGLASI
VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI uz RA

priznaje, da je u Peći i Prizrenu stanovništvo
bilo slavensko još od nazad šesdeset godina. Radi
toga Austrija bi pristala, da ovi gradovi ne budu
dio Albanije, uprkos tome što su sadanji stanov-
nici većim dijelom Arbanasi“. Nu ovo se razlo-
ženje dA još SAP primijeniti na Djakovu :
ima šesdeset da Djakova ne bijaše samo
napučena Srbima, već je bila centrum srpske
kulture i propagande, jer je njezina pučka škola
Ave ačiteljima. sve srpske škole u dolini
Bijeloga.

A Reuter kaže: , Austrija drži, da
nijesu pretjerane granice što ih oma predlaže i
da dokaže tu tvrdnju ističe, da se od cijelokupnog
taja od 1.900.000 Srhatnan. iveiine AA:h SM
izvan naznačenih granica
= Mi smo uvjek a pini da su od nazad
dva vijeka Arbanasi izašli izvan njihovog prvo-*
bitnog zemljišta, i da se je tanin 3 i
ne samo u Macedoniji, Traciji, u cijeloj staroj
europskoj Turskoj, nego i u Anatoliji, Siriji i
Egiptu. Cijelo je pitanje u dilemi: imaju li se
pripojiti Albaniji svi krajevi gdje je Arbanas kao
gospodar mogao staviti nogu, ili pak se imaju
povratiti legitimnim posjednicima njihova eredi-
tarna dobra, svakomu ono što ga ide, a tako
Arbanasima Albanija — sama Albanija.

Cijelu istoriju Albanije dominira jadnostavna
činjenica, da je Arbanas prije svega grabežljivo
stvorenje, koje ne živi nego za plijen, i koje
neće da živi od drugoga već od plijena. Albanija
nije nikada bila drugo nego naslaga nekog stal-
nog broja ratnih banda ili omanjih vojuka, koja
je svaka od njih imala svoga poglavicu po na-
sljedstvu ili po izboru, urođenik ili stranac, a
njihov posadni grad, da tako rečem, u kraju ba-
štinjenom ili osvojenom, uvijek u kraju ekaplo-
atiranom. U pravoj Albaniji, gledanoj sa sjevera,
srce ove arbanaške vojske bijaše na obalama Jadra-
na, u predjelima Skumbi između Tirane i Elbasana.
Tu je bila u 13. 1 14. vijeku kneževina arbanaška sa
glavnim gradom Kroya. Na jugu, između Skumbi
i Vojose, druga je banda imala u posjeda teri-
torije između rijeka Vojose i Devola pod dinasti-
jom Mysakisa. Zatim malo više na sjever jedna
druga pod dinastijom Thopia, koji su tobož htjeli
da potječu iz Francuske. Na sjevero-istoku u go-
rama donjega Drina vladala je dinastija Dukadjina
i Kastriota, koja je kašnje dala Albaniji njenog
prvog i zadnjeg narodnog junaka Gjura Kastriota
rečenog Svi istoričari, se
da priznadu Skenderbegu srpsko porijetlo. U na-
rodu se je arbanaškom potpuno izgubila uspomena
na Skenderbega, ali ta uspomena živjela je i još
živi u ciklusu narodnih pjesama, koje pjeva i
dandanas srpski narod.

A to je zato, jer u doba Skenderbega gra-
nica Albanije i slavenske zemlje bijaše sam Drin :
i na jugu i zapadu Drina kraj arbanaški, na,
sjeveru i istoku zemlja srpska. Dok Crnogorci
danas traže Skadarsku ravnicu na sjeveru Drina,
oni ne ištu drugo nego da opet siđu u donju
Zetu, koja je do dolaska Turaka bila slavenska
zemlja, te odakle su se Srbi morali iseliti prama
gornjoj Zeti, prama sadanjoj Crnoj Gori, samo da
sačuvaju svoju kršćansku vjeru.

Kad mi zahtijevamo Peć, Djakova i Prizren,
mi _ne činimo ništa drugo već opet prisvajamo samo
naša prava, koja nijesu nikada zastarjela proti
arbanaškom osvajaču, koji je počam od 15. vi-
jeka vojevao za plaća u korist Turčina, g pred-
šasnih pak stoljeća u korist Anžuvinaca, Mlečića
i nas samih Srba.

Od nazad dva vijeka, Arbanas, bilo kao pla-

sela, da prisvoji čitave ravnice, gdje je on pak
stvorio pustoš. Ali Arbanasu nije uspjelo svim
tim postupkom drugo nego da okruži svoju dje-
dovsku tvrđavu, svoju arbanašku zemlja vojnič-
kim pojasom, u kom je on zapovijedao, hajdukovao
i živio od truda stanovnika.

Srpska pobjeda nije i ne može drugo da
bude nego oslobođenje stanovnika i povratak ar-
banaške garnizone u njihovu pravu djedovinu,
gdje će gospoda Rimska i Bečka da se naprežu
kako će on da nauči ljepote i vrline autonomije.
Na zdravlje svima! Mi ne želimo ništa drugo

 

članak o budućnosti Bitolja. Kako i is
Srbije, tako i iz Nove Srbije listovi nomaju post-
đobita za zemlje u monarhiji.