Strana 2. SH st—_——m—m=——m—m—m=<=—=—<muzu— =<—mmm=uuz m «<=mm—m—m==—mm m —m=—=—m=ma—ammaa=a<—_mm = —m—m————m=m=a<=—=S=mam——mm—m—=—=—=—=——=—=<=<wmm,hSm—=«Uo?zzo0m mačkoj Bern, u Italiji Guerazzi, kod nas profesor Nadko Nodilo, nad čijom svježom rakom još plačemo. Francuski kritičar Edouard Rod dobro jednom kaza, da Vogiić spada u onu sve to rjeđu kategoriju pisaca, koji se ne bave književnosti kao više manje daroviti vještaci, nego u njoj naziru neku društvenu misiju, koju vrše najvećom savješ- nosti. Ove harakteristične riječi možemo slobodno prenijeti i na rad Nadka Nodila, koji je bio sav u službi moralnih ideja te navedenog paralelizma u regeneraciji hrvat- skog i srpskog naroda, Janko Koharić u svome essay o Nodilu kaza, da ovaj bješe liberal, od onih što vjerujući u Boga, ne hvališu se, da svagdje i svagda poznaju »putanju njegove providnosti“. Liberalizam njegov počivao je na onoj čvrstoj stijeni, na kojoj je jedini napredak moguć, na granit- noj stijeni Slobode, a dodajemo i — Istine. Baš Haeckel i veli, da su ljudi ovakovog soja danas i pozvani, da riješe današnju socijalnu krizu u znamenitom .tranzitornom : času historije, koji znade izvesti ili društvenu evoluciju na bolje ili rasulo i socijalnu de- kompoziciju. Društvenu evoluciju na bolje u našem dvoimenom narodu svakako je Nodilo doživio i vidio plodove svojih ideja i načela, za koje se borio, strpljivo čekao i mrad kojih se boja ostavio“. Svoju krilaticu: Srbi jesu što i Hrvati, i Hrvati što i Srbi“ vidje on oživotvorenu već god. 1897, kad ono ujedinjena hrvatska i srpska omladina poče izdavati ,Narodnu misao“ na temelju jedinstvenosti hrvatskog i srpskog naroda. Nodilo, profesor na hrvatskom sveučilištu pozdravi tada omladinu, koju on većinom i odnjiha na svome srcu ovim zanosnim rije- čima: ,Vi naraštaj bolji od starijega, spor eto riješavate plemenitim nadahnućem vrelog srca. Mimo sićušne povode prepirci i svađi, pregoste gojiti ljubav među sobom, a baš u toj ljubavi leži cijelo riješenje“. Svoju karijeru započe Nodilo, izuzevši suplenturu od jedne godine, kao novinar, a nastavi kao profesor opće povijesti u hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Jedino osobita pažnja nad udesom svoga naroda s > —>=—:Em=mmmmmmmmncmmmmmmlmmmiiMmamsrnmnnmmmmmm:mčmim=mmmmhmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmsmm== »CRVENA HRVATSKA“ mogla ga je privezati, uz, novinarski život, kojim se može najbolje i najopširnije uticati na ljude. I baš ko uzme posao te pročita jubilarni broj ,Narodnoga Lista“ ove godine vidjet će, de je uticaj prvog urednika ovog lista Nadka Nodila bio silan u pogledu razvitka narodne svijesti u Dalmaciji i od- goja mlađih probranijih duhova. Njegovo kritično pronicavo pero, njegova elonkventna riječ, znali su se nadvisiti nad čitavim dar- marom bučne i nemirne borbe iza 1861, pa zamuknuti i najveće i najučenije protivnike našeg narodnog preporoda i sjedinjenja s materom zemljom, n. pr. samog Tommasea. No Nodilova veličina leži svakako na po- vijesnom polju. Proučavajući on _ povijest izmami joj mnogo tajna, a u nju ulije takog života i naravne plastičnosti, da pred nas izlazi ne kao kakova hladna avet u kožuhu od pergamena, kojeg sjevernog historiografa no kao bujna i snažna ,učiteljica života“, koja nas iz dobrog razumijevanja prošlosti vodi u srećniju budućnost. Život! — to je ona čarobna riječ, koja historiju čini histo- rijom u zahtjevu novih vremena, a tu je riječ Nodilo pogodio. Univerzalna povijest na socijološkim temeljima kao što ju je Nodilo počeo obrađivati može nas zaintere- sovati, poučiti i uvjeriti o važnosti ljudskih dogođaja te nas sačuvati od zareze epiku- rejizma dotično nihilizma.naših vremena. U ovom _ Nodilovom bujnom smjeru pisanja povijesti svakako je najmarkantnije i najsa- mostalnije djelo pod naslovom: ,,Postanje papinske svjetovne vlasti ili pedeset godina talijanske historije (724—774),“ koje izdade god. 1878. ,Ne znam historičara njemačkog kaže Historicus u ,,Savremeniku“, do jedinog možda Gregoroviusa, koji bi ovako majstor- ski znao oživjeti bilješke nespretnih i suho- parnih kroničara varvarskog vremena. Sva ova sjajna svojstva Nodila kao historika i stiliste, kojima se moramo diviti u potonjim njegovim radovima, nalazite i u ovom nje- govom najstarijem većem djelu. No više nas još u toj raspravi zanimaju ideje, koje su Nodila vodile, kad se dao na proučava- nje ove zamršene partije svjetske historije.“ und das osterreichische Kiistenland. Vortrige ge- halten im Miirz 1910 anliisslich der ersten Wiener Universitiitsreise von Professoren... Herausgegeben im Auftrage des Rektorats der Universitit Wien von Prof. Dr. Ed. Briickner. Wien und Leipzig. Franz Deuticke 1911. (9) Poznate su još male puške caline (mer- ditore), puke (iz sela Puka). Napomenuti je i dubrovačke špagarice. iz Italije ili iz Špa- nije. U Hercegovini su poznate kubure. Osim pušaka ima različitih mačeva, palošina, noža i sabalja, pa mi je spomenuti mač vukovac, što je izvorno iz Italije s urezanom vučicom ispod balčaka, a na balčaku koprena od mazije, ledenik je po svoj prilici venedig, izvora je iz Mletaka. Gađarija je golema vrsta mača vukovca, regbi iz Italije, a zelenko je iz Španje. Noži su jatagan, tagan ili handžar, te su im različite korice i uresi, osobito pirli- tani merdžanom. Jatagan s bijelim koricama zove so bjelosapac, a palošina obična ima crne korice, (Nastavak) Najfiniji je handžar fodin, od mjesta Toina, a iz Jakovine je baluk. Na ovomu je oružju, osim vukovaca, utjecaj orijentalne ornamentike, te su na nekim jataganima i molitvice, osobito iz al-kurana. Ovo sam onako naveo, da pokažem da je oružje donekle djelovalo na razvitak raz- ličitih ornamenata kod južnih Slavena, oso- bito u vezovima na jačermama, džamadanima, koporanima, dolamama ćurdijama ild., & to je posao ferziluka, te su naši terzije većinom Arbanasi i njihov posao nije pravo narodni posao, nego se u nas udomaćio. U staro se doba nosio koret i premitača uz prosti vez ometac, pa onda kaparan, što je bio od zelene čohe, vezen prosto, ali čistom srmom. Na koretu su poznati narodni motivi, vezovi na kola, na jabuke, na lozicu s vrhovima ili s karanfilima. Na široki.n su gaćama džepi na gajtan, skićeni gajtani. Kabanica crvena je bila od venedičkog ba- jadžika, tozluci su od crvene čohe s kopčama od srme, a vez je na čohi: čarapi su doma. ćim vezom nakićeni, a povrh čarapa nazupci ili naprsci, pa dolaze opanci, koji su u imućnije čeljadi i navezeni. Crnogorci nose zavraticu (kapu), a tako i dosta Hercegavaca. Okolina joj je crna, a po srijedi je crvena Broj 42. Za ovom vrlo važnom ali veoma slabo čita. nom radnjom, destojno dolazi: ,Historija srednjeg vijeka, za narod hrvatski i srpski“, Nažalost nemamo od ovog znamenitog djela no tri sveska. Prvi pod naslovom: ,, Rimski svijet na domaku propasti i varvari izdade akademija 1898 u ,,znanstvenim djelima za opću naobrazbu“, a druga dva sveska : »Bi. zantija i germanski zapad do smrti cara Justinijana“ (1900) te ,Varvarstvo otima mah nad Bizantijom do smrti cara Herak. lija“ (1905) izađoše u privatnoj nakladi. U ovim epohalnim svescima, kako se vidi iz naslova, crta nam blistavo Nodilovo pero rimski svijet pri zalazu njegovog političkog sunca, kataklizme, koji se spravljaju na tlu negdašnje jake krotiteljice varvara kao i konačan njezin pad pod udarcem jakih varvarskih mišica, svi. dogođaji, koji po svojim nedoglednim posljedicama nemaju sebi ravna u povjesnici čovječanstva. Sve što je republikanski, monarhistični duh u stoljećim stvorio, sabrao, podigao, svi spo- menici genijalnosti, slave i veličine, sve se to sada ljulja, škripi, puca, ori. Mi čitajući Nodilovu povijest, gledamo to sve kao na pozornici; ježimo se. odlažemo djelo, ali ga odložiti ne možemo. Nodilova se djela čitaju i čitaju, da se opet pročitaju istom nasladom ko da ih prvom čitamo. Ovaj zanos za povijesnim djelima Nodila možemo rastumačiti jedino njegovim moder- nim načinom pisanja povijesti, dubokim poznavanjem izvora, jakom interpretacijom, velikim pragmatizmom, njegovim svjetskim pogledom u razvoj stvari te kulturnini osjećajem. Povijest naime prema zahtijevima sadašnjega, a sigurno i budućega vremena, mora biti socijološka povijest na čemokrat- skoj bazi. Povjesničar novoga de'.> prema tome ne smije da bilježi samo v'. «re, mi nistre, vojskovođe te njihove ra'. % i bojeve; on se mora p«.ruditi, da postepeao prikaže čitav materijalni i duševni život bilo to jednog ili više naroda zaoblivši to prikazi- vanje u jednu jedinstvenu organsku cjelinu u kojoj rade miljarde bezimenih ljudi, sili i nepoznatih faktora. Ovakovu nam je po čoha, te su na njoj vezene krune, grbovi, imena itd, Ovo je modernija, a negda je bilo prosto. Župljani, Primorci (dubrovački) i Konavljani nose crvenu kapu (fes) bez kite, a nazad doba nosili su kitu od modrog imbrišima (ibrišima) arbanaškog, u kiti je bilo najmanje po litre, te ih je tukla po ramenu. Glava je bila u kite upletena srmom, a te su glave (tako su ih zvali) najboljt radili u Konavlima. Kita je zapadala p& do deset pleta najmanje. Danas se ovo pometlo, a samo još to nosi gdjekoji trgova iz Skadra. U Srbiji je zovu kićanka, ai Vuk je nosio. Konavljani su u staro dobi nosili crnu oštruljicu poput frigijske kap% ali slabije zavinute, a nevjeste su imale how delj, što se pomeće!), Sad nose djevojke fint konavoske kape vezene išlemom i cvjetovima. Ovo bi još donekle imalo obraz narodni, ' vezovi na jačermi i ma fermena to mijt njaju, te je išleme (vez) tuđe, što je prihvaćeno, kako sam kazao, s oružja, n. p. čifti, pletenic& topuzi, grane, nabrat, (poput jelice), a naš jt možda vez na badem (?), na grožđe, na lozu. 1) Pisac ove bilješke čuva u zbirci hondelj, * jedan bi se našao kod Grbića u Čilipima. Ste? zorinica ia Popovića znala je sustučiti hondelj.