Strana 2.

SH st—_——m—m=——m—m—m=<=—=—<muzu— =<—mmm=uuz m «<=mm—m—m==—mm m —m=—=—m=ma—ammaa=a<—_mm = —m—m————m=m=a<=—=S=mam——mm—m—=—=—=—=——=—=<=<wmm,hSm—=«Uo?zzo0m

mačkoj Bern, u Italiji Guerazzi, kod nas
profesor Nadko Nodilo, nad čijom svježom
rakom još plačemo. Francuski kritičar Edouard
Rod dobro jednom kaza, da Vogiić spada
u onu sve to rjeđu kategoriju pisaca, koji
se ne bave književnosti kao više manje
daroviti vještaci, nego u njoj naziru neku
društvenu misiju, koju vrše najvećom savješ-
nosti. Ove harakteristične riječi možemo
slobodno prenijeti i na rad Nadka Nodila,
koji je bio sav u službi moralnih ideja te
navedenog paralelizma u regeneraciji hrvat-
skog i srpskog naroda, Janko Koharić u
svome essay o Nodilu kaza, da ovaj bješe
liberal, od onih što vjerujući u Boga, ne
hvališu se, da svagdje i svagda poznaju
»putanju njegove providnosti“. Liberalizam
njegov počivao je na onoj čvrstoj stijeni,
na kojoj je jedini napredak moguć, na granit-
noj stijeni Slobode, a dodajemo i — Istine.
Baš Haeckel i veli, da su ljudi ovakovog
soja danas i pozvani, da riješe današnju
socijalnu krizu u znamenitom .tranzitornom
: času historije, koji znade izvesti ili društvenu
evoluciju na bolje ili rasulo i socijalnu de-
kompoziciju. Društvenu evoluciju na bolje
u našem dvoimenom narodu svakako je
Nodilo doživio i vidio plodove svojih ideja
i načela, za koje se borio, strpljivo čekao i
mrad kojih se boja ostavio“. Svoju krilaticu:
Srbi jesu što i Hrvati, i Hrvati što i Srbi“
vidje on oživotvorenu već god. 1897, kad
ono ujedinjena hrvatska i srpska omladina
poče izdavati ,Narodnu misao“ na temelju
jedinstvenosti hrvatskog i srpskog naroda.
Nodilo, profesor na hrvatskom sveučilištu
pozdravi tada omladinu, koju on većinom i
odnjiha na svome srcu ovim zanosnim rije-
čima: ,Vi naraštaj bolji od starijega, spor
eto riješavate plemenitim nadahnućem vrelog
srca. Mimo sićušne povode prepirci i svađi,
pregoste gojiti ljubav među sobom, a baš u
toj ljubavi leži cijelo riješenje“.

Svoju karijeru započe Nodilo, izuzevši
suplenturu od jedne godine, kao novinar,
a nastavi kao profesor opće povijesti u
hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Jedino
osobita pažnja nad udesom svoga naroda

s > —>=—:Em=mmmmmmmmncmmmmmmlmmmiiMmamsrnmnnmmmmmm:mčmim=mmmmhmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmsmm==

»CRVENA HRVATSKA“

mogla ga je privezati, uz, novinarski život,
kojim se može najbolje i najopširnije uticati
na ljude. I baš ko uzme posao te pročita
jubilarni broj ,Narodnoga Lista“ ove godine
vidjet će, de je uticaj prvog urednika ovog

lista Nadka Nodila bio silan u pogledu

razvitka narodne svijesti u Dalmaciji i od-
goja mlađih probranijih duhova. Njegovo
kritično pronicavo pero, njegova elonkventna
riječ, znali su se nadvisiti nad čitavim dar-
marom bučne i nemirne borbe iza 1861, pa
zamuknuti i najveće i najučenije protivnike
našeg narodnog preporoda i sjedinjenja
s materom zemljom, n. pr. samog Tommasea.
No Nodilova veličina leži svakako na po-
vijesnom polju. Proučavajući on _ povijest
izmami joj mnogo tajna, a u nju ulije takog

života i naravne plastičnosti, da pred nas

izlazi ne kao kakova hladna avet u kožuhu
od pergamena, kojeg sjevernog historiografa
no kao bujna i snažna ,učiteljica života“,
koja nas iz dobrog razumijevanja prošlosti
vodi u srećniju budućnost. Život! — to je
ona čarobna riječ, koja historiju čini histo-
rijom u zahtjevu novih vremena, a tu je
riječ Nodilo pogodio. Univerzalna povijest
na socijološkim temeljima kao što ju je
Nodilo počeo obrađivati može nas zaintere-
sovati, poučiti i uvjeriti o važnosti ljudskih
dogođaja te nas sačuvati od zareze epiku-
rejizma dotično nihilizma.naših vremena. U
ovom _ Nodilovom bujnom smjeru pisanja
povijesti svakako je najmarkantnije i najsa-
mostalnije djelo pod naslovom: ,,Postanje
papinske svjetovne vlasti ili pedeset godina
talijanske historije (724—774),“ koje izdade
god. 1878. ,Ne znam historičara njemačkog
kaže Historicus u ,,Savremeniku“, do jedinog
možda Gregoroviusa, koji bi ovako majstor-
ski znao oživjeti bilješke nespretnih i suho-
parnih kroničara varvarskog vremena. Sva
ova sjajna svojstva Nodila kao historika i
stiliste, kojima se moramo diviti u potonjim
njegovim radovima, nalazite i u ovom nje-
govom najstarijem većem djelu. No više
nas još u toj raspravi zanimaju ideje, koje
su Nodila vodile, kad se dao na proučava-
nje ove zamršene partije svjetske historije.“

 

und das osterreichische Kiistenland. Vortrige ge-
halten im Miirz 1910 anliisslich der ersten Wiener
Universitiitsreise von Professoren... Herausgegeben
im Auftrage des Rektorats der Universitit Wien
von Prof. Dr. Ed. Briickner.

Wien und Leipzig.
Franz Deuticke 1911.
(9)

Poznate su još male puške caline (mer-
ditore), puke (iz sela Puka). Napomenuti je
i dubrovačke špagarice. iz Italije ili iz Špa-
nije. U Hercegovini su poznate kubure.
Osim pušaka ima različitih mačeva, palošina,
noža i sabalja, pa mi je spomenuti mač
vukovac, što je izvorno iz Italije s urezanom
vučicom ispod balčaka, a na balčaku koprena
od mazije, ledenik je po svoj prilici venedig,
izvora je iz Mletaka.

Gađarija je golema vrsta mača vukovca,
regbi iz Italije, a zelenko je iz Španje.

Noži su jatagan, tagan ili handžar, te
su im različite korice i uresi, osobito pirli-
tani merdžanom. Jatagan s bijelim koricama
zove so bjelosapac, a palošina obična ima
crne korice,

(Nastavak)

Najfiniji je handžar fodin, od mjesta
Toina, a iz Jakovine je baluk. Na ovomu
je oružju, osim vukovaca, utjecaj orijentalne
ornamentike, te su na nekim jataganima i
molitvice, osobito iz al-kurana.

Ovo sam onako naveo, da pokažem da
je oružje donekle djelovalo na razvitak raz-
ličitih ornamenata kod južnih Slavena, oso-
bito u vezovima na jačermama, džamadanima,
koporanima, dolamama  ćurdijama ild., &
to je posao ferziluka, te su naši terzije
većinom Arbanasi i njihov posao nije pravo
narodni posao, nego se u nas udomaćio.

U staro se doba nosio koret i premitača
uz prosti vez ometac, pa onda kaparan,
što je bio od zelene čohe, vezen prosto, ali
čistom srmom. Na koretu su poznati narodni
motivi, vezovi na kola, na jabuke, na lozicu
s vrhovima ili s karanfilima. Na široki.n su
gaćama džepi na gajtan, skićeni gajtani.
Kabanica crvena je bila od venedičkog ba-
jadžika, tozluci su od crvene čohe s kopčama
od srme, a vez je na čohi: čarapi su doma.
ćim vezom nakićeni, a povrh čarapa nazupci
ili naprsci, pa dolaze opanci, koji su u
imućnije čeljadi i navezeni. Crnogorci nose
zavraticu (kapu), a tako i dosta Hercegavaca.
Okolina joj je crna, a po srijedi je crvena

Broj 42.

Za ovom vrlo važnom ali veoma slabo čita.
nom radnjom, destojno dolazi: ,Historija
srednjeg vijeka, za narod hrvatski i srpski“,
Nažalost nemamo od ovog znamenitog djela
no tri sveska. Prvi pod naslovom: ,, Rimski
svijet na domaku propasti i varvari izdade
akademija 1898 u ,,znanstvenim djelima za
opću naobrazbu“, a druga dva sveska : »Bi.
zantija i germanski zapad do smrti cara
Justinijana“ (1900) te ,Varvarstvo otima
mah nad Bizantijom do smrti cara Herak.
lija“ (1905) izađoše u privatnoj nakladi. U
ovim epohalnim svescima, kako se vidi iz
naslova, crta nam blistavo Nodilovo pero
rimski svijet pri zalazu njegovog političkog
sunca, kataklizme, koji se spravljaju na tlu
negdašnje jake krotiteljice varvara kao i
konačan njezin pad pod udarcem jakih
varvarskih mišica, svi. dogođaji, koji po
svojim nedoglednim posljedicama nemaju
sebi ravna u povjesnici čovječanstva. Sve
što je republikanski, monarhistični duh u
stoljećim stvorio, sabrao, podigao, svi spo-
menici genijalnosti, slave i veličine, sve
se to sada ljulja, škripi, puca, ori.

Mi čitajući Nodilovu povijest, gledamo
to sve kao na pozornici; ježimo se. odlažemo
djelo, ali ga odložiti ne možemo. Nodilova
se djela čitaju i čitaju, da se opet pročitaju
istom nasladom ko da ih prvom čitamo.
Ovaj zanos za povijesnim djelima Nodila
možemo rastumačiti jedino njegovim moder-
nim načinom pisanja povijesti, dubokim
poznavanjem izvora, jakom interpretacijom,
velikim pragmatizmom, njegovim svjetskim
pogledom u razvoj stvari te kulturnini
osjećajem. Povijest naime prema zahtijevima
sadašnjega, a sigurno i budućega vremena,
mora biti socijološka povijest na čemokrat-
skoj bazi. Povjesničar novoga de'.> prema
tome ne smije da bilježi samo v'. «re, mi
nistre, vojskovođe te njihove ra'. % i bojeve;
on se mora p«.ruditi, da postepeao prikaže
čitav materijalni i duševni život bilo to
jednog ili više naroda zaoblivši to prikazi-
vanje u jednu jedinstvenu organsku cjelinu
u kojoj rade miljarde bezimenih ljudi, sili
i nepoznatih faktora. Ovakovu nam je po

čoha, te su na njoj vezene krune, grbovi,
imena itd, Ovo je modernija, a negda je
bilo prosto. Župljani, Primorci (dubrovački)
i Konavljani nose crvenu kapu (fes) bez
kite, a nazad doba nosili su kitu od modrog
imbrišima (ibrišima) arbanaškog, u kiti je
bilo najmanje po litre, te ih je tukla po
ramenu. Glava je bila u kite upletena srmom,
a te su glave (tako su ih zvali) najboljt
radili u Konavlima. Kita je zapadala p&
do deset pleta najmanje. Danas se ovo
pometlo, a samo još to nosi gdjekoji trgova
iz Skadra. U Srbiji je zovu kićanka, ai
Vuk je nosio. Konavljani su u staro dobi
nosili crnu oštruljicu poput frigijske kap%
ali slabije zavinute, a nevjeste su imale how
delj, što se pomeće!), Sad nose djevojke fint
konavoske kape vezene išlemom i cvjetovima.
Ovo bi još donekle imalo obraz narodni, '
vezovi na jačermi i ma fermena to mijt
njaju, te je išleme (vez) tuđe, što je prihvaćeno,
kako sam kazao, s oružja, n. p. čifti, pletenic&
topuzi, grane, nabrat, (poput jelice), a naš jt
možda vez na badem (?), na grožđe, na lozu.

   

 

1) Pisac ove bilješke čuva u zbirci hondelj, *
jedan bi se našao kod Grbića u Čilipima. Ste?
zorinica ia Popovića znala je sustučiti hondelj.