»CRVENA HRVATSKA“,

Strana 3.

Broj 84.
EL ea eee.

gorci su zarobili 14 neoštećenih topova i
vrlo mnogo municije. Žrtava ima vrlo mnogo.

: Strah u Prevezi.

Muslimane u Prevezi obuzeo je veliki
strah zbog sjajnih pobjeda crnogorskog oružja.
Građanstvo bježi u Janjinu.

Arnauti hoće da Srbima krenu na Carigrad.

Isa Boljetinac obvezao se Srbiji, da će
sa svojih 60.000 boraca priteći Srbima u
pomoć. Arnaute odvraća od služenja u tur-
skoj vojsci. Sofijski ,Dnevnik“ javlja, da se
Amauti dižu na oružje i jatomice se kune
pod zastavu Ise Boljetinca. Gore od želje,
da čim prije ugledaju srpske vojske i da
s njima ',pođu na Carigrad“.

Odjek balkanskog rata u Americi i Engleskoj.

Javljaju iz Londona: U radionicama
velikog američkog čeličnog trusta radi ogro-
man broj južnih Slovena. Samo za jedan
dan je njih 2740 napustilo svoj posao, da
bi se vratili kućama preko Njujorka. Men-
čestarske izvozničke firme za pamučnu robu,
zbog balkanskog rata imaju već sad dnevno
20.000 funti šterlinga (500.000 K) manje pri-
hoda, Cijena žita skače u Engleskoj. Na
svima svjetskim berzama nastao je lom i
svaki čas razne vijesti izazivaju spuštanje
vrijednosti. Austrijska izvorna trgovina, na-
ročito tekstilna, gotovo je propala.

Junaštvo Crne Gore.

»Daile Telegraf“ piše: Možda nikad
nije izgledalo, da će (Crna Gora preduzeti
tako smio korak i ući u rat sa državom,
koja će moći izvesti protiv nje tako snažnu
vojsku, kao što je Turska. Mnogo je vjero-
vatnije, da je njena, po izgledu brza i pre-
nagljena, objava rata, samo rezultat jednog
promišljenog i utvrđenog plana sa ostalim
balkanskim državama.

Genadijev, četovođa.

Vođa Stambulovista i raniji bugarski
ministar, Genadijev, kako ,Nova Sl. Presa“
javlja, napustio je Sofiju i sa jednom četom
dobrovoljaca otišao u Mačedoniju.

 

Dosadašnji ratovi Crne Gore s Turskom.

Crnogorci su vodili za posljednjih 200
godina mnogo ratova protiv Turske, koji su
se skoro uvijek svršili crnogorskom  pobje-
dom. Knez Danilo je vodio krvav rat od
1852. do 1854. godine, koji se svršio slav-
nom pobjedom na Grahovu. Kralj Nikola
vodio je prvi rat 1862. godine, kada su
Berani pripali Turskoj. Kad je 1876. godine
Srbija zagazila u rat protiv Turske, učnila
je to i Crna Gora. Kod Vučjeg Dola zadao
je 16. juna težak udar vojsci Muktar paše,
sadašnjeg turskog velikog vezira. Medun je
osvojio 9. avgusta, Kad je Srbija obustavila
rat, prestala ja i Crma Gora ratovati. U
1877. godini zaratila je u sporazumu s Ru-
sijom ponovo. Crnogorci su užasno potukli
vojsku Sulejman-paše, zatim su zauzeli Nik-
šić, Podgoricu, Spič, B4r i Ulcinj. Berlinski
kongres odobrio je proširenje Crne Gore,
koja je dobila 5100 kvadr, kilometara, čime
se podvostručila. Berlinski kongres dosudio
joj je i Plav i Gusinje, ali zbog pobune
Arbanasa nije mogla da zauzme te predjele.

Mir između Italije i Turske,

Kako smo već u zadnjem broju doni-
jeli, javio je brzojav iz Ouchy, da je potpi-
san mir između Italije i Turske. Dok su
poslanici talijanski i turski vijećali o uvje-
tima mira, talijanski se:je narod zanosio ra-
tom i po cijeloj kraljevini priređivane su
demonstracije i manifestacije za rat. Milijuni
i milijuni letaka poplavili su Italiju, a lju-
beznošću jednog našeg velepoštovanog pri-
jatelja primili smo taj letak. i ovdje dona-
šamo neke stavke. Poslije naslova , Agli ita-
liani“ ovako nastavlja: ,Godina dana rato-
vanja, dvadeset dobivenih bitaka, tisuće ve-
likodušne mladosti utrnute, potrošeno pet
sto milijuna, zauzete dvije pokrajine i dva-
naest otoka, pokazala se je sjajna valjanost
našeg oružja pred licem cijelog svijeta, čvr-
'sta sloga cijelog jednog naroda koji je od-
lučio da sa narodnim pothvatom u Libiji ot-
kupi duge godine lijenosti i odricanja, da-
vahu Italiji pravo na jedan mir, koji odgo-

 

 

vara podnešenijem žrtvama, održanijem po-
bjedama i nakanama svećano odobrenijem
od jednodušne volje zemlje, parlamenta i
Kralja“. Kaže dalje, kako je baš sada sud-
bina Turske u talijanskim rukama, i stoga
su oni — 'Talijanci — gospodari da nametnu
onakove uvjete mira, koji najbolje odgovaraju
talijanskim interesima i ponosu. Dok napro-
tiv samo za to, da Turska naprosto uzme
natr«g nekoliko hiljada redovite vojske iz
Libije, moramo pristati da: 1) povratimo 12
egejskih otoka; 2) da priznamo vjersku su-
verenost Kalifa nad Libijom; 3) da pustimo
Turskoj da raspolaže sa dobrima vjerskih
kongregacija; 4) da platimo pobijeđenoj Tur-
skoj ogromnu ratnu otštetu ; 9) da se odre-
čemo svake naknade za goleme žrtve mate-
rijalne i moralne, što ih pretrpješe 50.000
naše braće protjerane sa turskog teritorija itd.
Ovakav mir ne jamči nam, da će pre-
stat neprijateljstva u Libiji; jer i ako pret:
postavimo da se povuće sva redovna turska
vojska, valja nastaviti ratovanje s arapima.
Stoga nećemo imat od mira niti tu korist,
da možemo raspolagati sa cijelom našom
vojnom snagom u slučaju evropske konfla- '
gracije. S druge strane dati ćemo Turskoj
slobodne ruke da koncentrira brodcvlje i
vojsku, što do sada bijahu nepomični s te-
rora talijanske akcije, na pozornici novog
rata protivn kršćanskih balkanskih naroda,
koji se pripravljaju da živo suzbiju vojsku
starog tlačitelja. Iznevjerit ćemo manje na-
rode, koji se pouzdaše u našu snagu i našu
lealnost. Svaka moralna korist dugog rata,
kojeg je cijeli puk talijanski htio i izdržao
nepobitnom stalnošću, posve bi se izgubila.
Zemlja pod nijedan uvijet ne smije dopu-
stiti, da bude sklopljen jedan takav mir.

#
*# #

Evo tačnog sadržaja tursko-talijanskog
ugovora: 1. Tripolis i Kirenaika proglasuju
se nezavisnim od Turske; 2. Tripolis i Ki-
reinaika dolaze pod suverenitet talijanskoga
kralja; 3. Turska će izdati na Arape u Li-
biji proklamaciju, da odustanu od dalnjeg
ratovanja; 4. Italija povraća 'Turskoj sve
otoke, koje je zaposjela u Egejskom moru;

 

Ein =a  —E DOD IiHS.HSSSSSSSSSO

Dositij već u to doba izriče jednu du-
boku misao: ,Crkva je zato da ljude sjedi-
njuje, a ne da ih razdvaja“ i k tome kao
ernorizac proglašuje smjelo i otvoreno novu
istinu, da ono što čini naciju nacijom nije
vjera, već jezik.

Religiozne prepreke bile su velike —
one su bile uzrokom, da se nije moglo doći
ni do- jedne zajedničke književnosti, već smo
kao malen i neprosvijećen narod doživjeli
paradoks, da smo gajili kao nijedan drugi
narod na svijetu — tri do četiri knježev-
nosti. Tome su u istinu krive i političke
prilike, ali i vjerska nesnošljivost. Djela
štampana ćirilicom ,prevode se“ na ilirski i
štampaju latinicom kao i obratno, 'Tu ne
postoji nikakav prijevod, to je samo trans-
kripcija. K tome su državne vlasti u Aus-
triji mametale pravoslavnom elementu lati-
nicu, a ovi su u to gledali nepovjerenjem.

U prvoj polovini XIX. vijeka imamo
isti pokret i kod Srba i kod Hrvata, Kara-
džićev je to pokret i Gajev. Počeli su od
jedne elementarne misli: konstatovali su, da
jedan isti narod ima mnogobrojne književ-
nosti, pak su nastojali, da te mnogobrojne
književnosti grupišau oko Zagreba s jedne
strane, a oko Novog Sada i Beograda s druge

strane, i uvedoše u književnost jedan jezik i
to nariječje jžno hercegovačko dalmatinsko.

Do Vuka Srbi pišu slavjanoserpskim,
a Hrvati u one tri županije oko Zagreba
kajkavskim dijalektom, za koji neki filolozi
tvrde da je to prelaz srpskohrvatskog ka
slovenačkom. Vuk i Gaj čine tome kraj.
Nihov posao nacionalnog rada i nacionalnog
buđenja nastavljaju u drugoj polovini XVIII.
vijeka Svetozar Miletić i Ante Starčević,
Premda su se njihovi programi sukobljavali,
ipak su oni bili radnici i to veliki radnici
na polju jedinstva, pa čak i ujedinjenja na-
šeg naroda.

Ne ću da opisujem, rekao je gosp.
Skerlić, žalosne momente naše skore proš-
losti, kada smo svu svoju energiju trošili na
bratoubilačku borbu stvarajući Dušanovo i
Zvonimirovo carstvo — a na radost nekome
trećemu. Protiv tog žalosnog stanja moralo
je doći, a i došla je jedna reakcija na kraju
XIX. vijeka.

Mi Hrvati i Srbi nemamo ni razloga ni
interesa, da se dvojimo, da prepolovljujemo
svoju snagu i na taj način da uništavamo
svoju budućnost. Odbacimo istorijska maš-
tanja i religijske predrasude, obezbijedimo
svoj opstanak, podignimo vlastitu kuću, a

kakav ćemo krov postaviti toj našoj novoj
kući, to je gotovo sporedna stvar.

Današnji novi nacionalizam stoji u op-
reci sa starim romantičarskim nacionalizmom.
Naš novi nacionalizam je interkonfosionalni
i nehistorički, Henrich Heine konstatujući
koliko zla čini Nijemcima podjela vjerska —
kazao je da ih samo vjerska indiferentnost

.može spasti. Stog i mi ostavimo svakom

čovjeku pravo da pripada ovoj ili onoj re-
ligiji — astavimo to njegovoj savjesti. —

Najpozitivnija odlika modernog nacio-
nalizma jeste socijalnog karaktera. Borba je
tu za komad kruha, za parče slobode i« za
život, jer naš narod više ne živi od histo-
rijskih tradicija. Nadalje govoreći o srednje
vjekovnim kastama zaustavlja se.na plems.
tvu. Plemstvo u Dubrovniku ostalo je vi-
jerno svome narodu — dok su u Hrvatskoj
i južnoj Ugarskoj te povlaštene klase dezer-
tirale iz narodnog logora i time postale
potpuno mrtvo za naš nacionalni koli život,
toli rad.

Na čemu počiva jedna nacija jeste puk
— široke mase narodne, koje su do sada
bile zanemarene. — Cvijet ne živi od cvijeta,
već od korjena — rekao je gosp. Skerlić.
Dok jedna nacija ima jaku i prosvjetnu masu