»CRVENA HRVATSKA“, Strana 3. Broj 84. EL ea eee. gorci su zarobili 14 neoštećenih topova i vrlo mnogo municije. Žrtava ima vrlo mnogo. : Strah u Prevezi. Muslimane u Prevezi obuzeo je veliki strah zbog sjajnih pobjeda crnogorskog oružja. Građanstvo bježi u Janjinu. Arnauti hoće da Srbima krenu na Carigrad. Isa Boljetinac obvezao se Srbiji, da će sa svojih 60.000 boraca priteći Srbima u pomoć. Arnaute odvraća od služenja u tur- skoj vojsci. Sofijski ,Dnevnik“ javlja, da se Amauti dižu na oružje i jatomice se kune pod zastavu Ise Boljetinca. Gore od želje, da čim prije ugledaju srpske vojske i da s njima ',pođu na Carigrad“. Odjek balkanskog rata u Americi i Engleskoj. Javljaju iz Londona: U radionicama velikog američkog čeličnog trusta radi ogro- man broj južnih Slovena. Samo za jedan dan je njih 2740 napustilo svoj posao, da bi se vratili kućama preko Njujorka. Men- čestarske izvozničke firme za pamučnu robu, zbog balkanskog rata imaju već sad dnevno 20.000 funti šterlinga (500.000 K) manje pri- hoda, Cijena žita skače u Engleskoj. Na svima svjetskim berzama nastao je lom i svaki čas razne vijesti izazivaju spuštanje vrijednosti. Austrijska izvorna trgovina, na- ročito tekstilna, gotovo je propala. Junaštvo Crne Gore. »Daile Telegraf“ piše: Možda nikad nije izgledalo, da će (Crna Gora preduzeti tako smio korak i ući u rat sa državom, koja će moći izvesti protiv nje tako snažnu vojsku, kao što je Turska. Mnogo je vjero- vatnije, da je njena, po izgledu brza i pre- nagljena, objava rata, samo rezultat jednog promišljenog i utvrđenog plana sa ostalim balkanskim državama. Genadijev, četovođa. Vođa Stambulovista i raniji bugarski ministar, Genadijev, kako ,Nova Sl. Presa“ javlja, napustio je Sofiju i sa jednom četom dobrovoljaca otišao u Mačedoniju. Dosadašnji ratovi Crne Gore s Turskom. Crnogorci su vodili za posljednjih 200 godina mnogo ratova protiv Turske, koji su se skoro uvijek svršili crnogorskom pobje- dom. Knez Danilo je vodio krvav rat od 1852. do 1854. godine, koji se svršio slav- nom pobjedom na Grahovu. Kralj Nikola vodio je prvi rat 1862. godine, kada su Berani pripali Turskoj. Kad je 1876. godine Srbija zagazila u rat protiv Turske, učnila je to i Crna Gora. Kod Vučjeg Dola zadao je 16. juna težak udar vojsci Muktar paše, sadašnjeg turskog velikog vezira. Medun je osvojio 9. avgusta, Kad je Srbija obustavila rat, prestala ja i Crma Gora ratovati. U 1877. godini zaratila je u sporazumu s Ru- sijom ponovo. Crnogorci su užasno potukli vojsku Sulejman-paše, zatim su zauzeli Nik- šić, Podgoricu, Spič, B4r i Ulcinj. Berlinski kongres odobrio je proširenje Crne Gore, koja je dobila 5100 kvadr, kilometara, čime se podvostručila. Berlinski kongres dosudio joj je i Plav i Gusinje, ali zbog pobune Arbanasa nije mogla da zauzme te predjele. Mir između Italije i Turske, Kako smo već u zadnjem broju doni- jeli, javio je brzojav iz Ouchy, da je potpi- san mir između Italije i Turske. Dok su poslanici talijanski i turski vijećali o uvje- tima mira, talijanski se:je narod zanosio ra- tom i po cijeloj kraljevini priređivane su demonstracije i manifestacije za rat. Milijuni i milijuni letaka poplavili su Italiju, a lju- beznošću jednog našeg velepoštovanog pri- jatelja primili smo taj letak. i ovdje dona- šamo neke stavke. Poslije naslova , Agli ita- liani“ ovako nastavlja: ,Godina dana rato- vanja, dvadeset dobivenih bitaka, tisuće ve- likodušne mladosti utrnute, potrošeno pet sto milijuna, zauzete dvije pokrajine i dva- naest otoka, pokazala se je sjajna valjanost našeg oružja pred licem cijelog svijeta, čvr- 'sta sloga cijelog jednog naroda koji je od- lučio da sa narodnim pothvatom u Libiji ot- kupi duge godine lijenosti i odricanja, da- vahu Italiji pravo na jedan mir, koji odgo- vara podnešenijem žrtvama, održanijem po- bjedama i nakanama svećano odobrenijem od jednodušne volje zemlje, parlamenta i Kralja“. Kaže dalje, kako je baš sada sud- bina Turske u talijanskim rukama, i stoga su oni — 'Talijanci — gospodari da nametnu onakove uvjete mira, koji najbolje odgovaraju talijanskim interesima i ponosu. Dok napro- tiv samo za to, da Turska naprosto uzme natr«g nekoliko hiljada redovite vojske iz Libije, moramo pristati da: 1) povratimo 12 egejskih otoka; 2) da priznamo vjersku su- verenost Kalifa nad Libijom; 3) da pustimo Turskoj da raspolaže sa dobrima vjerskih kongregacija; 4) da platimo pobijeđenoj Tur- skoj ogromnu ratnu otštetu ; 9) da se odre- čemo svake naknade za goleme žrtve mate- rijalne i moralne, što ih pretrpješe 50.000 naše braće protjerane sa turskog teritorija itd. Ovakav mir ne jamči nam, da će pre- stat neprijateljstva u Libiji; jer i ako pret: postavimo da se povuće sva redovna turska vojska, valja nastaviti ratovanje s arapima. Stoga nećemo imat od mira niti tu korist, da možemo raspolagati sa cijelom našom vojnom snagom u slučaju evropske konfla- ' gracije. S druge strane dati ćemo Turskoj slobodne ruke da koncentrira brodcvlje i vojsku, što do sada bijahu nepomični s te- rora talijanske akcije, na pozornici novog rata protivn kršćanskih balkanskih naroda, koji se pripravljaju da živo suzbiju vojsku starog tlačitelja. Iznevjerit ćemo manje na- rode, koji se pouzdaše u našu snagu i našu lealnost. Svaka moralna korist dugog rata, kojeg je cijeli puk talijanski htio i izdržao nepobitnom stalnošću, posve bi se izgubila. Zemlja pod nijedan uvijet ne smije dopu- stiti, da bude sklopljen jedan takav mir. # *# # Evo tačnog sadržaja tursko-talijanskog ugovora: 1. Tripolis i Kirenaika proglasuju se nezavisnim od Turske; 2. Tripolis i Ki- reinaika dolaze pod suverenitet talijanskoga kralja; 3. Turska će izdati na Arape u Li- biji proklamaciju, da odustanu od dalnjeg ratovanja; 4. Italija povraća 'Turskoj sve otoke, koje je zaposjela u Egejskom moru; Ein =a —E DOD IiHS.HSSSSSSSSSO Dositij već u to doba izriče jednu du- boku misao: ,Crkva je zato da ljude sjedi- njuje, a ne da ih razdvaja“ i k tome kao ernorizac proglašuje smjelo i otvoreno novu istinu, da ono što čini naciju nacijom nije vjera, već jezik. Religiozne prepreke bile su velike — one su bile uzrokom, da se nije moglo doći ni do- jedne zajedničke književnosti, već smo kao malen i neprosvijećen narod doživjeli paradoks, da smo gajili kao nijedan drugi narod na svijetu — tri do četiri knježev- nosti. Tome su u istinu krive i političke prilike, ali i vjerska nesnošljivost. Djela štampana ćirilicom ,prevode se“ na ilirski i štampaju latinicom kao i obratno, 'Tu ne postoji nikakav prijevod, to je samo trans- kripcija. K tome su državne vlasti u Aus- triji mametale pravoslavnom elementu lati- nicu, a ovi su u to gledali nepovjerenjem. U prvoj polovini XIX. vijeka imamo isti pokret i kod Srba i kod Hrvata, Kara- džićev je to pokret i Gajev. Počeli su od jedne elementarne misli: konstatovali su, da jedan isti narod ima mnogobrojne književ- nosti, pak su nastojali, da te mnogobrojne književnosti grupišau oko Zagreba s jedne strane, a oko Novog Sada i Beograda s druge strane, i uvedoše u književnost jedan jezik i to nariječje jžno hercegovačko dalmatinsko. Do Vuka Srbi pišu slavjanoserpskim, a Hrvati u one tri županije oko Zagreba kajkavskim dijalektom, za koji neki filolozi tvrde da je to prelaz srpskohrvatskog ka slovenačkom. Vuk i Gaj čine tome kraj. Nihov posao nacionalnog rada i nacionalnog buđenja nastavljaju u drugoj polovini XVIII. vijeka Svetozar Miletić i Ante Starčević, Premda su se njihovi programi sukobljavali, ipak su oni bili radnici i to veliki radnici na polju jedinstva, pa čak i ujedinjenja na- šeg naroda. Ne ću da opisujem, rekao je gosp. Skerlić, žalosne momente naše skore proš- losti, kada smo svu svoju energiju trošili na bratoubilačku borbu stvarajući Dušanovo i Zvonimirovo carstvo — a na radost nekome trećemu. Protiv tog žalosnog stanja moralo je doći, a i došla je jedna reakcija na kraju XIX. vijeka. Mi Hrvati i Srbi nemamo ni razloga ni interesa, da se dvojimo, da prepolovljujemo svoju snagu i na taj način da uništavamo svoju budućnost. Odbacimo istorijska maš- tanja i religijske predrasude, obezbijedimo svoj opstanak, podignimo vlastitu kuću, a kakav ćemo krov postaviti toj našoj novoj kući, to je gotovo sporedna stvar. Današnji novi nacionalizam stoji u op- reci sa starim romantičarskim nacionalizmom. Naš novi nacionalizam je interkonfosionalni i nehistorički, Henrich Heine konstatujući koliko zla čini Nijemcima podjela vjerska — kazao je da ih samo vjerska indiferentnost .može spasti. Stog i mi ostavimo svakom čovjeku pravo da pripada ovoj ili onoj re- ligiji — astavimo to njegovoj savjesti. — Najpozitivnija odlika modernog nacio- nalizma jeste socijalnog karaktera. Borba je tu za komad kruha, za parče slobode i« za život, jer naš narod više ne živi od histo- rijskih tradicija. Nadalje govoreći o srednje vjekovnim kastama zaustavlja se.na plems. tvu. Plemstvo u Dubrovniku ostalo je vi- jerno svome narodu — dok su u Hrvatskoj i južnoj Ugarskoj te povlaštene klase dezer- tirale iz narodnog logora i time postale potpuno mrtvo za naš nacionalni koli život, toli rad. Na čemu počiva jedna nacija jeste puk — široke mase narodne, koje su do sada bile zanemarene. — Cvijet ne živi od cvijeta, već od korjena — rekao je gosp. Skerlić. Dok jedna nacija ima jaku i prosvjetnu masu