Broj 2. e mmm po mogućnosti bude pri ruci u svim po- trebama tamburaškom klubu , Tomislav“. Stranac. mm Ston, 2. januara 1911. Dopisnik ,Prave“ ne može da probavi potpuno istiniti dopis u broju ,Crvene Hrvatske“ te nastoji na svaki način, da stvar prikaže u sasvim drugom obliku nego je u istinu, ali mu je sav trud uzaludan, već po samom dopisu podaje čitaocu jedino prelekcije o denuncijantskom furtimaškom zanatu. Ni najmanje ne pobija istiniti dopis Crvene“, osobito prolazi mukom o stonj- skom furtimaštvu, veoma karakteristično. G. dopisnik nabraja o negdašnjoj slogi u našoj Čitaonici, a sada o velikom strančarstvu sa društvom koji je zavladao. Upravo je tako. A tko je uveo strančarstvo u našu negdaš- nju uzornu Čitaonicu, upitom na g. dopisnika? Već furtimaški sistem. Dostatno je spome- nuti, da se javnost uvjeri ob istinitosti naše tvrdnje, izuzev druge dokaze, predlog furti- maškog sistema, 0 isključenju Slobode“ jer tobože da je proti vjeri; g vam članovi koji čeznu za slogom društve- nom, kako bi ih g. dopisnik želio nazvati, Dapače nije im ni to bilo dostatno, već i poslije glavne skupštine, oblijetavali su oko g. predsjednika sa pritiskom njihovog sistema ako članovi ne isključe ,Slobodu“ da će oni (dvojica) istapiti, pak kad su uvidjeli da njihove prijetnje ne imponiraju članovima pokriše se ušima. Suvišna je polemika sa g. dopisnikom Prave“. Sjednica je bila zakonita i vladao je potpuni red i sloga, o iznimkam niti ne govorimo. G. dopisnik tumači $$ pravilnika društvenog, očito je da ih niti on isti ne razumije. Što kaže da su dovukli jednog bivšeg člana da budu u većini, to je njihov furtimaški sistem; jer ne samo da dotičnik nije nikada prestao biti članom, dapače i i ne može nitko prestati članom prije svr- šetka godine od onih koji stanuju u istom mjestu. G. dopisnik bio bi mnogo pametnije uradio da je prešao mukom preko našeg istinitog dopisa, kao što je prešao mukom i ob očitom furtimaštvu. Sutradan na mulu parobrod bijaše već po treći put zviždnuo, i to — golemo truplo počne se micati, Milan Jurković bio je na njemu sa svojim drugovima, također »Ame- rikancima“. On se je uspravio na provi, a njegove oči bile su uprte prema njegovom mjestu. Uspravan tako stajao je nekako ne- pomično, gledajući visoke gore. golim kršom odjevene, zapuštene i ne orane zemlje svoga zavičaja, i daleko tamo usred mora, mora skupine grebenastih otoka, gledao je sve ovo među kojim se je rodio, u kojim je mladost sproveo, koje je poznavao do naj- manjega kutića, na kojima se je veselio i trpio, i vrne mu se jedan pogled pozdrava, dugog pozdrava, možda posljednjeg, te po- krivši lice rukom, proplače za prvi put u mladosti svojoj — proplače za rođenom grugom . > + > . . . . . . . . a: . . . Strana 3. CRVENA HRVATSKA“ Istina se ne daje pobiti. Nek i unapred slobodno bunca u ,Pravoj“, mi ćemo uži- vati u njegovom prpošenju ali se nećemo osvrtati na njegove lakrdije, jer ne zaslu- žuju polemike. Jednom za uvjek. Pogledi po svijetu. Pokret u Portugalskoj. Usprkos dementija sa strane republi- kanske vlade u Portugalskoj, šire se uporno i neprestano glasovi o rojalističkom pokretu. Tako se govori, da je kralj Manuel koji se sada nalazi u Engleskoj, prigodom nove go- dine primio bezbroj čestitaka od svojih pri- staša. Među tim čestitkama, kaže se, da je bio upravo velik broj iz same Portugalske. Čuje se nadalje, da se kraljevi pristaše or- ganiziraju po čitavoj zemlji i da pripremaju velika iznenađenja. Republikanska je vlada poduzela velike mjere opreznosti, dapače je uvela u neka mjesta i prijeki sud. Ne će da se pokori papi. Glasoviti profesor kanonskog prava na bečkom teološkom fakultetu, Dr. Scherer je- dan od najspravnijih teologa, nije htio da položi zakletvu protiv antimodernizma ne- davno od pape naređena. Svi profesori teo- loškog fakulteta na bečkoj universi pokorili su se papi i položiše zakletvu, jedini Dr. Scherer nije htio da to učini. — Među pro- fesorima ostalih triju svjetovnih fakulteta vlada neko neugodno raspoloženje sprem njihovih kolega na teološkom fakultetu. Glasa se tako, da se neće više obdržavati dosadašnji običaj, da se po turnusu izabere rektor svake četvrte godine između profe- sora teološkog fakulteta, veš će se birati samo između profesor triju svjetovnih fa- kulteta Odlazak papinskoga nuncija. Bečki papinski nuncij Granito di Bel- monte dao je demisiju na svom mjestu kao papinski nuncij u Beču. Kao razlog svoje demisije naveo je, da mu je starica majka teško bolesna i da ona želi, da bude nepre- stano uza nju. Papa je demisiju prihvatio Lako će svatko odmah uviđeti, "da razlog jim joj opisivaše sve svoje poslove, doga- đaje i druge sitne novosti, ali najvećma joj pisaše, kako je neizmjerno ljubi i čezne za njom : ,Ljubljena moja — pisaše joj on — ti ne pojmiš kako mi je ovdje bez tebe pusto, ali još je pustije u mome srcu, koje je bez ičije utjehe, u ovoj stranoj zemlji; ah dušo! od kada te ostavih, čini mi se kao da sam živ pokopan — čini mi so kao da sam izgabio sve slasti života, ništa me ne zanima, ni o čem ne mislim, već samo o času kada ću te vidjeti, kada ću se povratiti i tebe ogrliti, da te više za nikada ne osta- vim. Ustrpi se dakle jedina moja ljubavi, do moga dolaska, a usto ti šaljem jedan po- ljubac da umekša tvoja bol, da ti vine jednu suzu, da padnuvši okvasi i osvježi mile uspomene naših prošlih dana — dana žarke ljubavi, koji i dan danas prebivaju u mome srcu, peti pt. Ona primajući topljaše se, od kojeg Granito di Belmonte polazi sa bečke nuncijature nije bolest njegove majke, već neki drugi razlog. Taj pako je razlog njegov sukob sa ministrom vanjskih posala grofom Aehrenthalom, koji se zbio još u ožujku godine 1908. Taj je sukob poznat pod ime- nom Wahrmundove afere, koja je u to vrijeme silnu prašinu bila podigla. Wahrmund je bio profesor crkvenog prava na sveučilištu u Innsbrucku i prigodom svog predavana iznio je neke misli, koje se ne podudarahu sa naukom katoličke crkve. Tom ga je prilikom napala sva katolička štampa i profesor Wahrmund je bio premješten u Prag. Tom prilikom se je Granito di Belmonte u jednoj intervisti izjavio, da jedan takav heretik ne bi smio nikako biti profesorom kato- ličkog crkvenog prava. Na. ovu izjavu nuncijevu skočila je unisono sva liberalna štampa te je energično osudila, da se papin- ski nuncij miješa u unutarnje poslove države. Posljedica toga je bila, da je nuncij postao društveno onemogućen i na koncu sada mora da odlazi iz Beča. Krvavi boj po londonskim ulicama. Ovih dana je vladala u Londonu silna uzrujanost. Policiji je naime pošlo za rukom, da u ulici Sidney Streetu odkrije kuću anar- kista, u kojoj su ovi obdržavali svoju sjed- nicu. Redarstvo je otišlo u utorak u 4 sata u jutro do te kuće te ju obkolilo. Anarkisti su saznali za ovaj čin policije te su zaba- rikadirali sva vrata. Londonski detektiv Lesson pozvao je arnahiste, da se predadu. Kao odgovor na ovaj svoj poziv dobio je kuglu iz revolvera u prsa te se smrtno ra- njen srušio na zemlju. Sada je nastalo pu- škaranje, između policije i arnakista. Do 10 sati prije podne pucali su redari u prozore kuće, gdje su se nalazili arnakisti, a ovi su se arnakiste čursto zabarikadirali i nemilice pucali u vojsku i redare, znak da su imali dosta municije. Kašnje su pozvani i vatro- gasci sa svojim štrcaljkama, no i od toga je bilo slabe pomoći, jer su prozori bili zako- česti sni i preosjećaji, da ga ne će više vidjeti. — Ta — Bog zna ne može li je on ostaviti i drugom se oženiti? — promišlja- jući na to, obuhvatila bi je ljubomornost, u licu bi se zažarila, a srce bi joj počelo tući, kao da će sad — n& — puknuti. No te crne misli brzo bi joj nestale, jer na odlasku joj se bijaše zavjerio, da je ne će nikada ostaviti, i ona bijaše potpuno uvjerena o , vjernosti njegove zakletve, jer ga poznavaše kao dobra i poštena mladića. _ No ,svaka je sreća za vremena“, jer