Broj 2.

e mmm

po mogućnosti bude pri ruci u svim po-
trebama tamburaškom klubu , Tomislav“.

Stranac.

mm

Ston, 2. januara 1911.

Dopisnik ,Prave“ ne može da probavi
potpuno istiniti dopis u broju ,Crvene
Hrvatske“ te nastoji na svaki način, da
stvar prikaže u sasvim drugom obliku nego
je u istinu, ali mu je sav trud uzaludan,
već po samom dopisu podaje čitaocu jedino
prelekcije o denuncijantskom furtimaškom
zanatu. Ni najmanje ne pobija istiniti dopis
Crvene“, osobito prolazi mukom o stonj-
skom furtimaštvu, veoma karakteristično. G.
dopisnik nabraja o negdašnjoj slogi u našoj
Čitaonici, a sada o velikom strančarstvu sa
društvom koji je zavladao. Upravo je tako.
A tko je uveo strančarstvo u našu negdaš-
nju uzornu Čitaonicu, upitom na g. dopisnika?
Već furtimaški sistem. Dostatno je spome-
nuti, da se javnost uvjeri ob istinitosti naše
tvrdnje, izuzev druge dokaze, predlog furti-
maškog sistema, 0 isključenju Slobode“
jer tobože da je proti vjeri; g
vam članovi koji čeznu za slogom društve-
nom, kako bi ih g. dopisnik želio nazvati,
Dapače nije im ni to bilo dostatno, već i
poslije glavne skupštine, oblijetavali su oko
g. predsjednika sa pritiskom njihovog sistema
ako članovi ne isključe ,Slobodu“ da će
oni (dvojica) istapiti, pak kad su uvidjeli
da njihove prijetnje ne imponiraju članovima
pokriše se ušima.

Suvišna je polemika sa g. dopisnikom
Prave“. Sjednica je bila zakonita i vladao
je potpuni red i sloga, o iznimkam niti ne
govorimo. G. dopisnik tumači $$ pravilnika
društvenog, očito je da ih niti on isti ne
razumije. Što kaže da su dovukli jednog
bivšeg člana da budu u većini, to je njihov
furtimaški sistem; jer ne samo da dotičnik
nije nikada prestao biti članom, dapače i
i ne može nitko prestati članom prije svr-
šetka godine od onih koji stanuju u istom
mjestu. G. dopisnik bio bi mnogo pametnije
uradio da je prešao mukom preko našeg
istinitog dopisa, kao što je prešao mukom
i ob očitom furtimaštvu.

Sutradan na mulu parobrod bijaše već
po treći put zviždnuo, i to — golemo truplo
počne se micati, Milan Jurković bio je na
njemu sa svojim drugovima, također »Ame-
rikancima“. On se je uspravio na provi, a
njegove oči bile su uprte prema njegovom
mjestu. Uspravan tako stajao je nekako ne-
pomično, gledajući visoke gore. golim kršom
odjevene, zapuštene i ne orane zemlje svoga
zavičaja, i daleko tamo usred mora, mora
skupine grebenastih otoka, gledao je sve
ovo među kojim se je rodio, u kojim je
mladost sproveo, koje je poznavao do naj-
manjega kutića, na kojima se je veselio i
trpio, i vrne mu se jedan pogled pozdrava,
dugog pozdrava, možda posljednjeg, te po-
krivši lice rukom, proplače za prvi put u
mladosti svojoj —  proplače za rođenom
grugom . > + >

. . . . . . . . a: . . .

Strana 3.

CRVENA HRVATSKA“

 

Istina se ne daje pobiti. Nek i unapred
slobodno bunca u ,Pravoj“, mi ćemo uži-
vati u njegovom prpošenju ali se nećemo
osvrtati na njegove lakrdije, jer ne zaslu-
žuju polemike. Jednom za uvjek.

Pogledi po svijetu.

Pokret u Portugalskoj.

 

Usprkos dementija sa strane republi-
kanske vlade u Portugalskoj, šire se uporno
i neprestano glasovi o rojalističkom pokretu.
Tako se govori, da je kralj Manuel koji se
sada nalazi u Engleskoj, prigodom nove go-
dine primio bezbroj čestitaka od svojih pri-
staša. Među tim čestitkama, kaže se, da je
bio upravo velik broj iz same Portugalske.
Čuje se nadalje, da se kraljevi pristaše or-
ganiziraju po čitavoj zemlji i da pripremaju
velika iznenađenja. Republikanska je vlada
poduzela velike mjere opreznosti, dapače je
uvela u neka mjesta i prijeki sud.

Ne će da se pokori papi.

Glasoviti profesor kanonskog prava na
bečkom teološkom fakultetu, Dr. Scherer je-
dan od najspravnijih teologa, nije htio da
položi zakletvu protiv antimodernizma ne-
davno od pape naređena. Svi profesori teo-
loškog fakulteta na bečkoj universi pokorili
su se papi i položiše zakletvu, jedini Dr.
Scherer nije htio da to učini. — Među pro-
fesorima ostalih triju svjetovnih fakulteta
vlada neko neugodno raspoloženje sprem
njihovih kolega na teološkom fakultetu.
Glasa se tako, da se neće više obdržavati
dosadašnji običaj, da se po turnusu izabere
rektor svake četvrte godine između profe-
sora teološkog fakulteta, veš će se birati
samo između profesor triju svjetovnih fa-
kulteta

Odlazak papinskoga nuncija.

Bečki papinski nuncij Granito di Bel-
monte dao je demisiju na svom mjestu kao
papinski nuncij u Beču. Kao razlog svoje
demisije naveo je, da mu je starica majka
teško bolesna i da ona želi, da bude nepre-
stano uza nju. Papa je demisiju prihvatio
Lako će svatko odmah uviđeti, "da razlog

  
    

jim joj opisivaše sve svoje poslove, doga-
đaje i druge sitne novosti, ali najvećma joj
pisaše, kako je neizmjerno ljubi i čezne za
njom : ,Ljubljena moja — pisaše joj on —
ti ne pojmiš kako mi je ovdje bez tebe
pusto, ali još je pustije u mome srcu, koje
je bez ičije utjehe, u ovoj stranoj zemlji;
ah dušo! od kada te ostavih, čini mi se kao
da sam živ pokopan — čini mi so kao da
sam izgabio sve slasti života, ništa me ne
zanima, ni o čem ne mislim, već samo o času
kada ću te vidjeti, kada ću se povratiti i
tebe ogrliti, da te više za nikada ne osta-
vim. Ustrpi se dakle jedina moja ljubavi,
do moga dolaska, a usto ti šaljem jedan po-
ljubac da umekša tvoja bol, da ti vine jednu
suzu, da padnuvši okvasi i osvježi mile
uspomene naših prošlih dana — dana žarke
ljubavi, koji i dan danas prebivaju u mome

srcu, peti pt.
Ona primajući topljaše se, od

kojeg Granito di Belmonte polazi sa bečke
nuncijature nije bolest njegove majke, već
neki drugi razlog. Taj pako je razlog njegov
sukob sa ministrom vanjskih posala grofom
Aehrenthalom, koji se zbio još u ožujku
godine 1908. Taj je sukob poznat pod ime-
nom Wahrmundove afere, koja je u to vrijeme
silnu prašinu bila podigla. Wahrmund je
bio profesor crkvenog prava na sveučilištu
u Innsbrucku i prigodom svog predavana
iznio je neke misli, koje se ne podudarahu
sa naukom katoličke crkve. Tom ga je prilikom
napala sva katolička štampa i profesor
Wahrmund je bio premješten u Prag. Tom
prilikom se je Granito di Belmonte u jednoj
intervisti izjavio, da jedan takav heretik
ne bi smio nikako biti profesorom kato-
ličkog crkvenog prava. Na. ovu izjavu
nuncijevu skočila je unisono sva liberalna
štampa te je energično osudila, da se papin-
ski nuncij miješa u unutarnje poslove države.
Posljedica toga je bila, da je nuncij postao
društveno onemogućen i na koncu sada
mora da odlazi iz Beča.

Krvavi boj po londonskim ulicama.

Ovih dana je vladala u Londonu silna
uzrujanost. Policiji je naime pošlo za rukom,
da u ulici Sidney Streetu odkrije kuću anar-
kista, u kojoj su ovi obdržavali svoju sjed-
nicu. Redarstvo je otišlo u utorak u 4 sata
u jutro do te kuće te ju obkolilo. Anarkisti
su saznali za ovaj čin policije te su zaba-
rikadirali sva vrata. Londonski detektiv
Lesson pozvao je arnahiste, da se predadu.
Kao odgovor na ovaj svoj poziv dobio je
kuglu iz revolvera u prsa te se smrtno ra-
njen srušio na zemlju. Sada je nastalo pu-
škaranje, između policije i arnakista. Do 10
sati prije podne pucali su redari u prozore
kuće, gdje su se nalazili arnakisti, a ovi su

se arnakiste čursto zabarikadirali i nemilice
pucali u vojsku i redare, znak da su imali
dosta municije. Kašnje su pozvani i vatro-
gasci sa svojim štrcaljkama, no i od toga je
bilo slabe pomoći, jer su prozori bili zako-

 

česti sni i preosjećaji, da ga ne će više
vidjeti. — Ta — Bog zna ne može li je on
ostaviti i drugom se oženiti? — promišlja-
jući na to, obuhvatila bi je ljubomornost, u
licu bi se zažarila, a srce bi joj počelo tući,
kao da će sad — n& — puknuti. No te
crne misli brzo bi joj nestale, jer na odlasku
joj se bijaše zavjerio, da je ne će nikada

ostaviti, i ona bijaše potpuno uvjerena o ,

vjernosti njegove zakletve, jer ga poznavaše
kao dobra i poštena mladića. _

No ,svaka je sreća za vremena“, jer