Broj 52. ,CRVENA HRVATSKA“. Strana 3.

natog pravaškog agenta iz Račišća, koji, po
svem izgledu, davši neovlašteno imena raz-
nih Račišćana na pravaški proglas, pak da
svoju huncutariju opere pred svojima, a u
prvom redu pred samim D.rom Cviličevićem,
htio je prikazati mene kao iznuditelja tuđih
potpisa.

Ovo vam je pravi primjer slučaja kad
lupež viče: drž'te tata.

A ,Prava“, u svojoj čistoći i pobožno-
sti, komentiše tako sumnjičavo, neka samo
moj ,nedolični“ čin što više otskoči. Je li
pak taj Antun Drušković-Ćelo doista koga
uoblastio da ga potpiše na pravaški proglas,
pa ipak došao — nezvan i nepoznat — k
meni da to zaniječe, đavo bi ga znao. Sva-
kako vidi se da je osoba pokvarena i ne.
pouzdana, jer prije nego je došao k meni
kako sad doznajem bio je i kod gg. učitelja
S. Puhiere i Ivana Tvrdeića, svršenog pra-
vnika, kojima je govorio isto što i meni i
kazao još da ni njegov otac nije potpisao a
ovi znajuć da je kod mene izjava drugih
Račišćana, uputiše ga k meni, na što je on,
u društvu Nikole Šarić Jozova k meni do-
šao i izjavu potpisao.

Stvar tako stoji do u sitnice, pak je
bio suvišan komenat , Prave“, a prava hun-
cutarija brzojav iz Račišća.

Nego ja ću ovdje ,Pravoj“ nešto pri-
šapnuti: Lupis, bilo kao zastupnik, bilo kao
čovjek, nije kadar počiniti nešto što poštenu
čovjeku nedolikuje. Ako ,Prava“ hoće da
se zgraža, nad nemoralnim djelima, neka
primetne spise dubrovačkog tribunala, pak
bi mogla naći da je koji od njezinih amo-
šnjih pouzdanih agenata već bio pod teškom
optužbom krivotvorenja oporuke — i da je

možda glavom taj čovjek i sastavitelj Dru-
= skovićeva brzojava. Ljudi koji dolaze u si-
tuaciju da budu opterećeni tako teškom op-
tužbom, nemogu me se dotaknuti huncut-
skom objedom iznuditelja tuđih potpisa,
dapače mislim da bi se i ,Prava“ morala
od njih — sramiti.

Korčula 28/6 1911. i. F. Lupis.

 

Izborna Kronika,

Još jedan ispravak : Primili smo sli-
jedeći ispravak :

Na temelju & 19 o štampi pozivljem to
Slavno Uredništvo, da u naredni broj ,Cr-
vene Hrvatske“ štampa slijedeći ispravak:

Nije istina da sam iz sela' Dančanja
otišao u jutro u 2 sata poslije ponoći, kako
se to tvrđi u ,Crvenoj Hrvatskoj“ u dopisu
iz Ponikava Br. 50 dana 24. t. mj. na str. 4.
Nije istina, da sam narodu govorio, da je
Dr. Ćingrija protestanat. Nije istina, da sam
govorio, da je on u Kuni govorio, da nema
Boga. Nije istina da &am govorio, da će na-
rodu biti svako zlo, ako njega izabere. Nije
istina, da se je većina seljana protivila tome,
da glasuju za D.ra Drinkovića, Nije istina,
da se je po tom pošteni pop stao narodu
prijetiti, da će im on, pop, ne glasuju li za
njihovog kandidata, činiti svako zlo, da će
ih ispred samog oltara proklinjati, da im
ne će doć nikad reć misu niti ako ko umre
da ga ne će niti ukopati. Nije istina, da se
neki prepadoše župnikovih riječi kao ni to,
da većina podlegoše popovu jarmv. Nije
istina po tom da sam otimao tuđe poštenje
na najgadniji način. Nije istina, da nijesam
ništa bolje činio ni u drugim selima ove
župe. Nije istina da sam govorio, da izbor-
nici d.ra Čingrije ne će biti moji prijatelji,
da im ne ću dolazit u kuću niti ako im
bude ko umirati. Don Frano Milat

župnik.

Opaska uredništva: Donašamo ovaj
ispravak, kako nam ga je poslao potpisani
župnik. Donosimo ga i ako nas naš dopisnik
uvjerava, da je sve ono istina, što je on
pisao. Donosimo ga i kao jednu vrlu zna-
čajnu oznaku. Naše se je svećenstvo u mi-
nuloj izbornoj borbi služilo svakakovim sred-
stvima proti liberalnim i naprednim kandi-
datima. Govorili su narodu, da su ti ljudi
proti vjeri, da su govorili, da nema Boga i
svu silu drugih laži, koje smo imali prilike
da navedemo i spomenemo tekom minule
izborne borbe. A sada kada 'upremo prstom
na pojedince, onda evo kažu, nije istina ovo,

nije istina to. Nama je drago, da inožemo
ovo donijeti sa njihovim potpisom, a narod
neka sam sudi. Nama bi pak bilo najdraže,
da je istina baš onako kako to oni vele.
Neka oni narod paste u miru, neka ga ne
zavađaju. Narodu ima biti slobodno, da bina
koga hoće, a kažnjivo je narod zavađati za
jednog kandidata proti drugome u ime
vjere, jer vjera i crkva sa politikom nema
što da čini.

Naši dopisi

Velaluka, 24 lipnja 1911.

(Izbor zastupnika). Izbor za našeg dičnog
zastupnika Don Jura Biankina ispao je i svr-
šio ovdje neočekivanim ushitom i jednodušno-
šću, kakvog se još od postanka Veleluke
nije vidjelo, a to uzprkos napornom zava-
ranju zavedenih popovaca koji su radili i
mrazili danju i noću nagovarajuć narod proti
Biankinu, a u prilog Cviličevića. Nijesu se
žacali prietiti i obećavati, strašiti paklom i
proklestvom, kaznom božjom i nesrećom, da-
pače i u crkvi i vani. Ali su u narodu našli
slaba odziva, jer ih svak pozna. Pod vod-
stvom igumana Depola, popa Ostojića i Ta-
baina, — koji je dobio lekciju u Smokvici
i Kčari — meštra A. Batistića te propalog
kandidata A. Bačića, sakupila se šaka za-
vedenih težaka kojima se pridružili njima
slični opć. prisj:: Žuvela Slade, Stipković
Holić i naš odlikovani zaslužni načelnik, te
ove kao neupućene i neznalice: prvi zaveli
u svoje pravaško spasonosno kolo. Ovi za-
vedeni i prevareni od prvili većinom tuđi-
naca kojima nije ovdje ništa sveta, dadoše
se u agitaciju za pravaša Cviličevića te po-
što su tu bili poglavice misničke i stariji
puka, narod je uprav mislio, da je tako, ali
kašnje ušlo im se u trag te im - bijahu po-

 

brkani planovi. narod upozoren na prevaru, .

i tim oni bačeni na stranu. Njihova agitacija
bila je najveća oko žena, koje su strašili da
ako dopuste muževima glasovati za Bianki-
na, da će im svako zlo i nesreća doći na
obitelj, a potom i propast duše, tijela, jer
da je Biankini framasun, da je oženjen da

=== ==——=———mamm_—_m__._mu._-kkllllkktkn —m==
Ali gdje su ostanci i spomenici bivše

ti se, kao da se je pred tobom rastvorio crni
kokosov orah, a u njem se pojavio grad u
miniaturi, igračka iz slonove kosti.

Uzbuđen prođeš glavnom ulicom. tako
da jedva možeš pregledati sve moguće ulice
i uličice, koje se pravilno pružaju na desno
i na lijevo, a zatvaraju ih ukusne zgrade;
— dođeš do mosta — i opet si izvan
grada ....

Grad se je potpuno izgubio, najednom
je isčezao s tvojih očiju. Opet vidiš visoku
tvrđavu mnogo višu od one na prvom mostu
ma desno ti se prikaže mala luka, opkoljena
bedemima, na lijevo opet drugi samostan
te opet zidine, zidine oko cijeloga grada
s jedne strane nad morem, a s druge strane
pod gorom. :

Crni se je kokosov orah opet zatvorio
ne vidiš više grada, već samo bedeme. Na

dočim je pred tobom samo njihova miniatura
— miniatura veličine, broja kuća i luka. I
odmah se streseš pri pomisli, kako se je
taj maleni grad, sagrađen na malenom za-
ravanku između mora i visokog brda Srđa,
tako visoko podigao u trgovini, a uz to još
g u kulturi, da više stotina njegovih lađa
križa raznim morima, te da šalje mnogobrojne
karavane od tri stotine konja u unutrašnjost
zemlje. U istinu mala moć —'ali veliko
čudo, tim više, što je ta miniaturna repu-
blika znala sačuvati svoju slobodu za 12

republike, gdje su zgrade iz doba njenog
dugo-ljetnog opstanka ?

U gradu su, a ima ih prekrasnih. Na
prvom je mjestu dvor — polača republike

U
:

sagrađen po mletačkom uzoru, hram gradskog
pokrovitelja sv. Vlaha i
Velika. Velik je to broj spomenika i
za mali Dubrovnik, a svaki je ga
veleban proizvod graditeljskog umijeća,

i