God. XX. U DUBROVNIKU, 15. januara 1910. CRVENA HRVATSKA QOijena je listu unaprijeda: sa Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na ind jo ličtu ozogsljećci #6 Dubesvaiki | so Zabe Cgioeim. zA piči 10 X. šo imi 10 K. Za ino oemetvo 10 K i poštarski troškovi. K > ns vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se mzzmuagNnEEm Same predbrojen sa aovšasto polugodište. mmmzmz=z=====—=— Iadavatelj i odgovorni urednik Antun Šaproo — [uz ZR Štamparija DeGiulli i dr. —D Hrvati i Srbi proti neprijateljima sležna rada. Ako išta, a ono su zadnje dvije godine pokazale, da snaga i Hrvata i Srba sastoji u složnom radu. To je razumio i onaj, koji je bio navikao gospodariti po našim krajevima po svojoj volji, te sve njegovo nastoja- nje išlo je kroz ovo doba isključivo za tim, da nas opet razdvoji. Hrvati u banovini to su razumjeli, vidjeli da veleizdajnički proces, i ako su mu žrtve Srbi, naperen je proti Hrvatima i proti Hrvatskoj, pa su cijelu stvar prigrlili kao svoju. Tako su i Srbi sa svoje strane uz zamje- ran samoprijegor ustrajali uz Hrvate, neka su znali, da bi im bilo dosta odreći se Hrvata, da steku lost onih krugova, koji su na zavadi jednih i drugih osnovali svoju moć. oni su mi- U Friedjungovu procesu ta se je solidarnost iskazala na _ najsjajniji način, i njoj treba zahvaliti i uspjeh. Taj uspjeh znači debacle one bečke i peštanske politike, koja je gradila na našoj neslozi. Štogod sada po- kušali u banovini, uvijek će morati računati stim, da će naići na složan otpor jednih i drugih, te smo barem u tom pogledu sigurni od novih eksperimenata. Poslije ovakovih uspjeha teško nam je bilo čitati, da se govori o slozi između Srba i Hrvata, kao o kakvom ugovoru na otkaz. Cijenili smo, da smo u dvije godine barem toliko napredovali u narodnoj svije- sti, da je slično pisanje nemoguće, Ali kad nijesmo, nek nam bude dopušteno kazati svoje mnijenje o načinu, kako mi shvaćamo naše odno- šaje sa Srbima. Mi nijesmo prijatelji sloge zbog Srba, već zbog opće na- rodne stvari, jer u Srbima vidimo dio istoga naroda kojemu mi pripa- damo, dakle nas same. Po tomu otpada barem s naše strane svaka pogibao, da bismo o odnošajima iz- među Srba i Hrvata mogli drukčije misliti nego sada, iliti možda raditi na zator njihov. Tim bismo radili na zator samih sebe, jer jedan Srb manje znači jedan Hrvat manje. Nu ako se mi ne ugibljemo toj spoznaji, ne ugibljemo se ni činje- nici, da Srbi i Hrvati sada još po- stoje kao dvoje, pa baš ako hoćemo, da to dvoje postane jedno, kao što zbilja po narodnosti i jest, nije samo dužnost naša već i dužnost Srba, da uklanjaju s puta sve ono, što bi mo- glo smetati duševnom ujedinjenju. Treba se pak osobito čuvati, da le dademo protivnicima sloge, skrive- nim i javnim, kojih ima i kod Hr- vata i kod Srba, prigode, da naše pogrješke upotrijebe u svoju korist te zađu među narod, koji sve ne razumije, listom u ruci te kažu: Viđi kakvi su ti Srbi, skojim vas hoće tvoji vođe da vode; dotično: Viđi, kakvi su ti Hrvati. Za to kad smo čitali u ,,Dubro- vniku“ napadaj na nas, koji ni u čemu nije bio opravdan, koji pripo- vijeda stvari koje se uopće dogodile nijesu, nije nas zaboljelo, što bi to tobože bio odjek mišljenja srpske stranke u Dubrovniku, jer znamo da to nije, već stoga što se pod izli- kom pobijanja frankovstva daje možda i nehotice frankovcima u ruke oružje, da pobijaju nas sa Srbima. Na tu pogibelj. upozorujemo pisce oko ,,Du- brovnika“ a upozorujemo ih u uvo- dnom članku, isto kako su i oni nama upravili riječ u uvodnom članku, premda cijenimo da ove prepirke toga ne zaslužuju. (U oči otvora Dalmat. sabora. Nešto o uredbi naših općina. Ove godine učestali raspusti naših op- ćina, što dava povoda domaćoj štampi da se bavi raznim općinskim pitanjima, ali naj- manje sa uređenjem općinskih činovnika od kojih po našem mnijenju svaka zavisi. Da ovi budu mogli revno i pošteno vr- šiti svoju tešku zadaću, najprije imao bi se osjegurati njihov opstanak i obezbijediti nji- hov položaj. Mislimo da svaka, su malo dobre volje i rada, se postignuti može, s toga upozorujemo nadležne čimbenike da = IZLAZI: SVAKE SRIJEDE SVAKE SRIJEDE I SUBOTE SUBOTE —- Broj 5. POJEDINI BROJ 10 PARA Pretplata i oglasi šalju se upravi, & dopis\ uredništvu lista. Zaizjave, priopćena zahsv plaća se 40 para po retku, a sa oglase 30 para. Oglasi. koji se više puta štampaju popeo godbi us razmjeran popust.Nefrankirana pisma ne primaju se. učitelji, žandari, trgovački poslovači i poz- namo jednoga crevljara. Svi ovi, da tako se izrazimo, dočepali se časti i mjesta tajnika ili blagajnika uz preporuke. Ima. dosti uči- telja koji služahu 10 ili 20 godina i zava- dili se sa svojim starješinam, dobili nešto mirovine i odoše za tajnika. Žandari i fi- nance iza više godina službe dobiše lijepu mirovinu pak eto ih ako je gdje koji natje- čaj, da se obrate dotičnoj općini sa sniže- nom plaćom, a odnosna ih općiaa primi u službu, ne gledajući da isluženi žandar ostaje žandarom ili zaudara kasarnom žan- dara dotično pisamce i da li je vješt ili ne, već samo da se općini za 1—2 godine pri- štedi koja stotina kruna, dočim ostali su dobili mjesta bilo tajnika, bilo blagajnika, po protekcijama. Svi ovi nazovi činovnici što uradiše? Oteše kruh općinskim činovni- cima, koji su u karijeri, i koji od više go- dina su pisarima pri raznim općinama. Mi ne krivimo gori navedene, jer svak mora da nadgleda dobrobit i boljak svoje obitelji, dočim krivica je sa strane nepredvidjavnih općinskih uprava, koje ih u službu primaju. Zašto pak žandarima, financijam i učiteljima pri ruci biti da primaju dvije namirnice odnosno plaće. Je li to duševno ili pošteno? Mogu li ti ljudi zvanju svome odgovarati ? U istinu odgovarati će, što ipak dvojimo, ali iza više godina prakse, i tim napredak općine je zapostavljen a donekle i ugled je ponižen, jer stvari uredovne ne mogu ići u redu, a kroz to vrijeme oni prakticiraju na leđa i troškova naroda. Dok se učitelji pri- maju još, još se trpiti može jer jednom ba- rem bijahu žrtve naroda svoga, što je sada prestalo, ali čemu primati zandare, financije i neke bivše komesare pak ih napokon ime- novati pišta manje nego općinskim upravi- * teljima (docet Kaštel-Lukšić, Muć, Gradac, Lećevica). Ta znademo da ovi u toliko go- dina službovanja nijesu nikakove koristi do- prinijeli narodu, niti mu dobra učinili, a svoj zanat moraju slijediti. U takovih 15-20 općina načelnici su tajnici ili njihovi sinevi, dotično zetovi, a svaku oni rukovode i samo oni znadu što se u općini zbiva. To cijenimo nije delikatno i ove nitko ne kontroliše; ovo u načelu bi se imalo zabraniti i uskra- titi, kao i to da činovnici budu što u svojti članovima općinske uprave. Za imati vrsnih činovnika, imalo bi se u prvom redu uzakoniti uvjet od nekoliko godina prakse i stvoriti jedno permanentno ispitno povjerenstvo kod zemaljskoga odbore. Ovo povjerenstvo imalo bi se sastojati od predsjednika (li zamjenika) zemaljskog od-