God. XX.

 

U DUBROVNIKU, 15. januara 1910.

CRVENA HRVATSKA

 

QOijena je listu unaprijeda: sa Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na ind jo ličtu ozogsljećci #6 Dubesvaiki | so Zabe Cgioeim. zA piči 10 X. šo imi 10 K. Za ino
oemetvo 10 K i poštarski troškovi. K > ns vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se
mzzmuagNnEEm Same predbrojen sa aovšasto polugodište. mmmzmz=z=====—=—

 

Iadavatelj i odgovorni urednik Antun Šaproo — [uz ZR
Štamparija DeGiulli i dr.

 

 

 

—D

Hrvati i Srbi proti neprijateljima sležna rada.

Ako išta, a ono su zadnje dvije
godine pokazale, da snaga i Hrvata
i Srba sastoji u složnom radu. To
je razumio i onaj, koji je bio navikao
gospodariti po našim krajevima po
svojoj volji, te sve njegovo nastoja-
nje išlo je kroz ovo doba isključivo
za tim, da nas opet razdvoji. Hrvati
u banovini to su razumjeli,
vidjeli da veleizdajnički proces, i ako
su mu žrtve Srbi, naperen je proti
Hrvatima i proti Hrvatskoj, pa su
cijelu stvar prigrlili kao svoju. Tako
su i Srbi sa svoje strane uz zamje-
ran samoprijegor ustrajali uz Hrvate,
neka su znali, da bi im bilo dosta
odreći se Hrvata, da steku
lost onih krugova, koji su na zavadi
jednih i drugih osnovali svoju moć.

 

oni su

mi-

U Friedjungovu procesu ta se je
solidarnost iskazala na _ najsjajniji
način, i njoj treba zahvaliti i uspjeh.
Taj uspjeh znači debacle one bečke
i peštanske politike, koja je gradila
na našoj neslozi. Štogod sada po-
kušali u banovini, uvijek će morati
računati stim, da će naići na složan
otpor jednih i drugih, te smo barem
u tom pogledu sigurni od novih
eksperimenata.

Poslije ovakovih uspjeha teško
nam je bilo čitati, da se govori o
slozi između Srba i Hrvata, kao o
kakvom ugovoru na otkaz. Cijenili
smo, da smo u dvije godine barem
toliko napredovali u narodnoj svije-
sti, da je slično pisanje nemoguće,

Ali kad nijesmo, nek nam bude
dopušteno kazati svoje mnijenje o
načinu, kako mi shvaćamo naše odno-
šaje sa Srbima. Mi nijesmo prijatelji
sloge zbog Srba, već zbog opće na-
rodne stvari, jer u Srbima vidimo
dio istoga naroda kojemu mi pripa-
damo, dakle nas same. Po tomu
otpada barem s naše strane svaka
pogibao, da bismo o odnošajima iz-
među Srba i Hrvata mogli drukčije
misliti nego sada, iliti možda raditi
na zator njihov. Tim bismo radili
na zator samih sebe, jer jedan Srb
manje znači jedan Hrvat manje.

 

 

 

 

 

Nu ako se mi ne ugibljemo toj
spoznaji, ne ugibljemo se ni činje-
nici, da Srbi i Hrvati sada još po-
stoje kao dvoje, pa baš ako hoćemo,
da to dvoje postane jedno, kao što
zbilja po narodnosti i jest, nije samo
dužnost naša već i dužnost Srba, da
uklanjaju s puta sve ono, što bi mo-
glo smetati duševnom ujedinjenju.
Treba se pak osobito čuvati, da le
dademo protivnicima sloge, skrive-
nim i javnim, kojih ima i kod Hr-
vata i kod Srba, prigode, da naše
pogrješke upotrijebe u svoju korist
te zađu među narod, koji sve ne
razumije, listom u ruci te kažu: Viđi
kakvi su ti Srbi, skojim vas hoće
tvoji vođe da vode; dotično: Viđi,
kakvi su ti Hrvati.

Za to kad smo čitali u ,,Dubro-
vniku“ napadaj na nas, koji ni u
čemu nije bio opravdan, koji pripo-
vijeda stvari koje se uopće dogodile
nijesu, nije nas zaboljelo, što bi to
tobože bio odjek mišljenja srpske
stranke u Dubrovniku, jer znamo da
to nije, već stoga što se pod izli-
kom pobijanja frankovstva daje možda
i nehotice frankovcima u ruke oružje,
da pobijaju nas sa Srbima. Na tu
pogibelj. upozorujemo pisce oko ,,Du-
brovnika“ a upozorujemo ih u uvo-
dnom članku, isto kako su i oni
nama upravili riječ u uvodnom članku,
premda cijenimo da ove prepirke
toga ne zaslužuju.

 

(U oči otvora Dalmat. sabora.

Nešto o uredbi naših općina.

Ove godine učestali raspusti naših op-
ćina, što dava povoda domaćoj štampi da se
bavi raznim općinskim pitanjima, ali naj-
manje sa uređenjem općinskih činovnika od
kojih po našem mnijenju svaka zavisi.

Da ovi budu mogli revno i pošteno vr-
šiti svoju tešku zadaću, najprije imao bi se
osjegurati njihov opstanak i obezbijediti nji-
hov položaj. Mislimo da svaka, su malo
dobre volje i rada, se postignuti može,
s toga upozorujemo nadležne čimbenike da

= IZLAZI: SVAKE SRIJEDE SVAKE SRIJEDE I SUBOTE SUBOTE —-

 

 

Broj 5.

 

  

 

 

 

POJEDINI BROJ 10 PARA

 

Pretplata i oglasi šalju se upravi, & dopis\ uredništvu lista. Zaizjave, priopćena zahsv
plaća se 40 para po retku, a sa oglase 30 para. Oglasi. koji se više puta štampaju popeo
godbi us razmjeran popust.Nefrankirana pisma ne primaju se.

 

 

 

učitelji, žandari, trgovački poslovači i poz-
namo jednoga crevljara. Svi ovi, da tako se
izrazimo, dočepali se časti i mjesta tajnika
ili blagajnika uz preporuke. Ima. dosti uči-
telja koji služahu 10 ili 20 godina i zava-
dili se sa svojim starješinam, dobili nešto
mirovine i odoše za tajnika. Žandari i fi-
nance iza više godina službe dobiše lijepu
mirovinu pak eto ih ako je gdje koji natje-
čaj, da se obrate dotičnoj općini sa sniže-
nom plaćom, a odnosna ih općiaa primi u
službu, ne gledajući da isluženi žandar
ostaje žandarom ili zaudara kasarnom žan-
dara dotično pisamce i da li je vješt ili ne,
već samo da se općini za 1—2 godine pri-
štedi koja stotina kruna, dočim ostali su
dobili mjesta bilo tajnika, bilo blagajnika,
po protekcijama. Svi ovi nazovi činovnici
što uradiše? Oteše kruh općinskim činovni-
cima, koji su u karijeri, i koji od više go-
dina su pisarima pri raznim općinama. Mi
ne krivimo gori navedene, jer svak mora
da nadgleda dobrobit i boljak svoje obitelji,
dočim krivica je sa strane nepredvidjavnih
općinskih uprava, koje ih u službu primaju.
Zašto pak žandarima, financijam i učiteljima
pri ruci biti da primaju dvije namirnice
odnosno plaće. Je li to duševno ili pošteno?
Mogu li ti ljudi zvanju svome odgovarati ?
U istinu odgovarati će, što ipak dvojimo,
ali iza više godina prakse, i tim napredak
općine je zapostavljen a donekle i ugled je
ponižen, jer stvari uredovne ne mogu ići u
redu, a kroz to vrijeme oni prakticiraju na
leđa i troškova naroda. Dok se učitelji pri-
maju još, još se trpiti može jer jednom ba-
rem bijahu žrtve naroda svoga, što je sada
prestalo, ali čemu primati zandare, financije
i neke bivše komesare pak ih napokon ime-
novati pišta manje nego općinskim upravi- *
teljima (docet Kaštel-Lukšić, Muć, Gradac,
Lećevica). Ta znademo da ovi u toliko go-
dina službovanja nijesu nikakove koristi do-
prinijeli narodu, niti mu dobra učinili, a
svoj zanat moraju slijediti. U takovih 15-20
općina načelnici su tajnici ili njihovi sinevi,
dotično zetovi, a svaku oni rukovode i samo
oni znadu što se u općini zbiva. To cijenimo
nije delikatno i ove nitko ne kontroliše;
ovo u načelu bi se imalo zabraniti i uskra-
titi, kao i to da činovnici budu što u svojti
članovima općinske uprave.

Za imati vrsnih činovnika, imalo bi se
u prvom redu uzakoniti uvjet od nekoliko
godina prakse i stvoriti jedno permanentno
ispitno povjerenstvo kod zemaljskoga odbore.
Ovo povjerenstvo imalo bi se sastojati od
predsjednika (li zamjenika) zemaljskog od-