CRVENA HRVATSKA"

Strana :3.

Broj 35. »

gore Huascarhn zvane, koji je ujedno naj-
više brdo cijele južne Amerike.

Klima je uopće blaga; kroz cijelu go-
dinu uvijek jednaka samo stom razlikom,
da u mjesecima od studenoga do travnja
kiši, i to počevši od 2 sata poslije podre,
pak do u večer, a u jutro sunčane ziške
opet obasjaju sa svojim rumenilom vrhunce
gora, te se čini, kao da prošlog dana nije
bilo ništa.

Grad imade okolo 25.000 stanovnika.
Polovica pučanstva su urođenici, koji go-
vore sa svojim vlastitim ježikom, ili kako
oni zovu ,kečua“, — koji ima nekoliko ri-
ječi sasvim sličnih našim riječima — & drugi
dio je mješavina raznog drugog naroda oso-
bito španjolskog sa urođenicima, i odavle
je nastala druga polovica pučanstva, koja
imade vas upliv i sve javne službe u svo-
jim rukama, urođenike ne smatra ništa
drugo nego kao robove.

Stranaca ima sasvim malo, a i oni koji
su, ili su poljodjelci, ili trgovci, ili kopači
rud& budući, da drugih zanimanja ovdje
nema.

Između trgovaca na glasu su gg. An
tun Fabris i braća Šerković, koji rade na
veliko i na daleko su poznati.

Druge dvije glavne industrije, poljo-
djelstvo i kopanje ruda pripadaju većim
dijelom strancima, kao Inglezima, Francu-
, zima i sjevernim Amerikancima.

Između ovih imade jedan veliki rudnik
jedan naš Hrvat, čovjek izučen i bogat g.
Frano Handabaka, rodom iz Mlina, koji
boravi u jednom malenom, ali ubavom mje-
stancu imenom Jupgay, — daleko od Hua-
raza 8 (osam) sati na konju. Uprav na 12.
februara tek. godine imenovaše ga za kon-
sula austrijskoga u ovom okružju, te su na
dan svoga imenovanja uz austrijsku postavili
i našu milu troboju, koju kad viđesmo kako
se ponosno vije, srce nam se uzradova od
veselja, a Indiji, urođenici govorahu u svom
jeziku ,Ima laja bandera, to jest, koje je
vrsti ona zastava i mišljahu, da u kuću g.
Handabake dolazi poštarska pustaja iz nje-
gove zemlje.

   
 

je samo 60 filira, te ga se može nabaviti
kod istoga pisca u Zagrebu, Jurjevska ulica
br. 9. Knjiga o flori brda Marjana zaprema
47 stranica za 1 krunu, te ćemo i o toj
radnji drugom zgodom nešto spomenuti.

Davna želja našega odličnog  floriste
Dragutina Hirca, da obađe kršne zagorske
klance i pitomo primorje naše Dalmacije,
mogla se oživotvoriti tek za prvi put go-
dine 1905. Te je godine u botaničke svihe
proputovao krajeve između Krke i Cetine,
a svoje putopisne ertice i botaničke eskur-
zije objelodani u ,Prosvjeti“. — Godine
1907. vidimo ga u Boci Kotorskoj, gdje se
pri žegi žarkoga sunca penje po onim vrleti
i botanizira oko Kotora, Peresta, Risna, Mo-
rinja i Tivta. Godine 1908. boravi više dana
u Dubrovniku i sabire biline oko Gruža, u
Rijeci, okolo grada, Župe i 'Trstena, te kreće
u Ercegnovi, Tamo neumornv proučava i
radi u okolini naime iste varoši, pa Tople,
Igala, Sutorine, Zelenike i ponovno u Tivtu,
te se povraća preko Konavala u Cavtat. Na
svome povratku kući zaustavlja se svaki
put u Spljeta, da kao pćela radilica sabere
i koliko je moguće popuni građu za floru
“ brda Marjana kod Spljeta.

Kako rekoh, gosp. Handabaka je čovjek
veoma dobar i pošten, a tu svoju dobrotu
pokazao je uprav tia 13 ovoga mjeseca pri-
godom smrti jednog našeg radnika, Nikole
Tusa iz Bribira.

Još nije prošlo 2 godine, da je dotični
radnik bio došao ovdje zajedno sa svojih
5 drugova — svi rodom iz Bribira — te
uprav ušli u dućan g. Antuna Fabrisa, da
kupe svoje potrebe. Na prvi pogled mi upo-
znasmo, da imaju biti naši ljudi, ali se
ustručavasmo upitati ih štogod. Kad jedan
vd njih počne govoriti drugima u našem
jeziku, upoznamo ih, i rekošemo im, da
snio i mi Hrvati, na što oni uzradovaše se
od vešelja, i počeše nam pripovijedati, kako
dođoše iz Cerra de Pasco (300 klm.) pješice,
ne poznajući ni put, ni neimajuć nikoga,
koji bi ih pratio. Rekoše fiam, da nam ne
mogu opisat strahote koje pretrpješe na
putu. Putujući po snijegu i gorama, a vrhu
svega ne znajući jezik zemlje, da se uvijek
sjećaju svoje domovine i da proklet čas,
kad promisliše doći u ove krajeve. Samo
da nam je moći prispjeti kući — govorahu
— svakomu živomu stvoru bismo govorili,
da se čuva Amerike isto kao divlje zvijeri,
jer, da se u našoj domovini živi tisuću puta
bolje, samo uz dobru volju za rad. Zamoliše
nas, da im nađemo bilo kakovu radnju, na
što se mi latismo odmah posla, budući, da
su nam siromašni radnici bili pobudili sa-
žaljenie, a osobito vidjevši našeg čovjeka.
Zbilja nam pođe za rukom, ter oni učiniše
ugovor sa Zemaljskim Odborom ovdje (Junta
Departamental) za gradnju jednog mosta, i
uz vrijednost od 3000 sol&, naših 7000 kr.
Vas se je narod ovdje divio sa kojom vje-
štinom uradiše oni dotični most, i u velike
ih hvalili. Poslije toga radili su nekoje
druge stvari, i napokon četvorica od njih
pođoše za Chile, a dvojica od njih ostadoše.

Pođoše raditi rudnike, i slabo im je
uspjelo. Jedan od njih ipak ostane uz svoju
radnju, misleći izvaditi štogod, a drugi pođe
da radi most u jednom grozničavom pre-
djelu, budući, da je bio ostao bez novaca i
bez radnje. Napokon svrši most, ali sada
Zemaljski Odbor zatezaše s platom 4 mje-

Hirca nijesmo ni smjeli očekivati potpun
popis i pregled naše flore, jer se tomu hoće
dosta vremena; ipak nas je iznenadio svojim
lijepim darom. Bilo ih je doduše stranih i
domaćih, koji su prije njega opširno pisali
o istom predmetu i u opće o dalmatinskim
bilinama. Ali ta djela u tuđim jezicima već
su postala rijetka, preskupa i nepristupna
većini čitatelja i zanimanika, kao što su i
mnogi herbariumi raznešeni ili spremljeni
po muzejima tako, da do njih ne možeš
doći po nikakovu cijenu. Među starije spi-
satelje spominjemo Dr. F. Portenschlaga go-
dine 1824. sa svojim : Enumeratio plantarum
in Dalmatia lectarum ;“ — onda A. Alschin-
gera od godine 1832. sa svojom » Flora
jadrensis“ ; pa P. Aschersona: u Bine bota-
nische Exkursion in  Siiddalmatien. 1867.“;
— Franju. Pettera sa ,Botanischer Wegwei-
ser in der Gegend von Spalato in Dalmatien“
od godine 1882.; B. Biaselotta, E. Weissa,
J. Pittonia i M. Tommasinia: žalibsže do-
dodovle sve samo tađiuci. Napokon Dr. Ro-
bert de Visiani šibenčanin napisa monuinen-
talno djelo: , Flora Dalmatica“ objelodanjeno
u tri sveska od godine 1842, do 1850. uz
drage radnje i supplemente do 1878. Za
izradbu ovoga snamenitoga  Visianievog

seca. Siromašan radnik nađe se bez ijednog
novčića. Mi mu dadosmo nešto, dokle mu
Zemaljski Odbor ne plati. Ali velika nesreća
za nj bijaše, da u onomu predjelu, gdje je
radio most, uhvati ga teška groznica. Siro-
mašan radnik nije ni mario za to. Napokon
ga uhvati druga, ali sasvim teška bolest na
pluća, na što mi ga odmah odvedosmo u
bolnicu, ali više vremena nije bilo. Okrutna
bolest shrva ga i uništi ga tako, da fa-
kon 6 dana crna smrt dođe i pokosi život
njegov.

Mi svi Hrvati ovdje nastanjeni, zajedno
sa gosp. Handabakom — koji se je ovdje
nalazio u trgovačkim poslovima — pođosmo
mu dati zadnju počast, otprativši ga do
hladnog groba, gdje u crnu raku bacismo
šakom malo zemlje, i posusmo njegovo tru-
plo, plačući 'od žalosti nad sudbinom čo-
vieka, koji u tuđoj zemlji, daleko od svojih
prijatelja daleko od svoje žene i djece, mo-
rade ostaviti svoje kosti, da ih tuđa zemlja
krije, a ne ona za koju je on radio i
borio se cijeli svoj život.

Mi smo ga svi rado imali, jer je bio
veoma pošten i veoma radišan, i njegova
smrt ostavila je jednu veliku prazninu iz-
među nas.

Zemaljski Odbor ostao mu je dužan 800
sol& (po prilici 1920 kr.) te gosp. Handa
baka se je zauzeo, da mu platu dotičnu
svotu, koju će je on poslati njegovoj tužnoj
udovici i sinu.

A sad gosp. uredniče primite hrvatski
pozdrav, i do skora opet ću Vam se javiti
malo bolje o ovdješnjim prilikama.

Martin Glavina.

Gradska Kronika.
ANNU
Zadušnice za Zrinskog i Franko-

pana bile su jutros u crkvi sv. Vlaha, Pje-

valo je osoblje Hrvatskog Zemaljskog Ka-
zališta.

+ Sjetimo se patriotskim osjećajem tih
mučenika hrvatskih, a njihov rad i smrt
bila nam pouka!

 

=== == ===m==z= PSP

djela bijahu mu pri ruci mnogi naši sabirači
bilja, liječnici, ljekarnici i profesori iz Dal-
macije, med kojima spominjem Josipa Ru-
briciusa i Neumajera za Dubrovnik, Andriju
Andrića i Dr. Barbieria za Trogir, Botteria,
Pichlera i t. d. Nakon ovih stekli su veli
kih zasluga za hrvatske nazive bilja i saka-
pljanjem istih biskop Mato Vodopić, Otac
Ivan Kuzmić, Nikola Pizzelli dubrovački vi-
dar, Petar Aquila, Krsto Buć i Stjepan
Skurla za Dubrovnik; pa onda kanonik Pe-
tar Bartulović-Paović za Makarsku, profesori

jih preko 50 većih i manjih radnja i rae-
prava dubrovčanin Dr, profesor Lmjo Ade
mović, nt na bečkom sveučilištu. Oso-

bito dva njegova poznija klasična djela pri-
baviše mu neumrlo ime u učenom svijetu ;

i i Pi
pr # a g
Bidai umdsčika ab > S iaai Siči pilo AŠ 4 4