GOD. XX.

U DUBROVNIKU, 15. oktobra 1910.

 

 

CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA : ZA DUBROVNIK | I ZA
AUSTRO-UGARSKU NA GODINU K 10. ZA INOZEMSTVO |
K 10 | POŠTARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD 3
MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE PREDBROJEN ZA

DOŠASTO POLUGODIŠTE.

 

 

 

IZLAZI SVAKE SRIJEDE | SUBOTE.

ODGOVORNI UREDNIK :

Dr. MILORAD MEDINI.

sko. RE

 

=== ===

PRETPLATA 1 OGLASI ŠALJU 58 OVRAVI. A DOPISI
UREDNIŠTVU LISTA ZA IZJAVE, PRIOPĆENA, ZAHVALE
PLAĆA SE 40 PARA PO RETKU, A ZA OGLASE %0 PARA.

| OGLASI, VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI UZ RAZMJE-

| RAN pOPONE. NETMDRINATA PISMA NE PS: SE.

E EA A ti ne

 

POJEDINI BROJ 10 PARA.

Brzojavne vijesti.

Iz Hrvatske.

ZAGREB, 15.
pisani za 28. t. mj.
ZAGREB, 15.

 

Izbori su ras-

— Pogovara se,

da će se sabor otvoriti na 10 no-
vembra.
Iz delegacija.
BEČ, 15. — Zast, Kramarž je

delegacijama podvrgao kritici vanj-
sku politiku Monarhije; iznio je Frie
djungov proces i kazao da je to za
Monarhiju potpuna blamaža.

Dalmatinski sabor.

ZADAR, 15. Drinkovićeva
jezična osnova, ustupljena je odboru.

Razno.

BEOGRAD, 15. — Sastala se je
skupština, predsjednikom bi izabran
Nikolić.

TRST, 15. — Općina je silom
skinula sve njemačke natpise.

BEČ, 15. — Položaj je ministra
Bilinskoga uzdrman.

Che cosa sono, dunque, e
che cosa rapresentano gli italiani,
in questo miracoloso e assurdo
facsimiledicitta italiana, ovei na-
tivi hanno I' aria — di non essere
in casa — propria — e dove noi,
in compenso, ci sentiamo estranei
peggio, che in un paese d' esilio?

Giulio de Frenzi.
Mjesto naslova donosimo riječi,
kojim je poznati talijanski publicista
Giulio de Frenzi, svršio svoj članak:
pla rivale di Venezia“ u ,ll giornale
d Italia“ od 30. septembra o. g.
Tu je on nanizao svoja i tuđa
opažanja o povjesti rodnoga nam
grada. U koliko su. njegova, tačna
su. Sasvim je n. pr. umjosna njegova
opaska, da sve što u Dubrovniku ima
talijanskoga, sjeća na Firencu, i
uopće srednju Italiju, a malo, ili ni-

šta na Mletke. On je u glavnom po- _

godio i razliku između , Gerusalemme
Liberata“ i našega ,Osmana“, te u
tom obziru pokazao se mnogo bolji
poznavalac dubrovačke književnosti
od nekih naših književnih historičara.
Ali informatori talijanskog pisca ni«

ta“

IZDAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR.

 

jesu bili tako dobri opažači kao on.
Tako se uvuklo u članak nekoliko
sitnih netačnosti, koje ipak cjelosti
ne škode, te bi vrijedno bilo prevesti
ga čitava na [naš jezik, da se javnost
upozna sa utiscima, koji je talijanski
publicista 'dobio o našem gradu.

Mi ćemo danas nastavit, gdje je
on svršio, i kušati odgovoriti na ovo
pitanje, koje je g. Frenzi sam sebi
stavio. Taj odgovor ne će bit uprav
naš, već ga daje cijela naša povjest.
Jer drugu ulogu talijanci ne mogu
igrati ,in questo miracoloso e assurdo
facsimile di citta& italiana, dove gli
Italiani si sentono estranei peggio,
che in un paese d'esilio“ nego onu,
koju su igrali kroz vijekove i koju
im određuje već prirodni položaj na-
šeg grada.

Podno Srđa prostro se grad Du-

brovnik. Pred njim pukla pučina, a
bistro oko može sa Srđa da vidi da-
leke obale Italije: Pređeš li .usku
oblast stare dubrovačke repuplike,
treba da ideš nekoliko sati, dok do-
đeš do ljudskog naselja. Već priroda
dakle odijelila je Dubrovnik od osta-
loga svijeta i učinila ga različnim od
svih ostalih dalmatinskih gradova,
On skoro ni nema svoje okolice, sami
neki stari dubrovački posjedi bili su
tako slabo ekonomički vezani sa gra-
dom, da netom je svršila politička
sveza, koja ih je uz grad držala, po-
čeli su se oni naginjati drugamo.
Konavle n. pr. ne izvažaju kroz Du-
brovnik, Janjina i Trpanj pripadaju
više spljetskom trgovačkom okružju
nego dubrovačkom. Gradu je ostala
samo najbliža okolica sa istočne i
zapadne strane iza koje se stere pu-
stoš hercegovačka. Dubrovnik dakle
po svomu prirodnom položaju ne
može da bude dio jednog velikog or-
ganizma, s kojega životom on cvate
i propada. On sliči oazi, gdje se ži-
vot razvija sam o sebi, pa zato nas

ne smije čuditi, ako se stoljećima

razvilo u Dubrovniku nešto, što stra-
nom piscu izgleda mjestom ,ove i
nativi hanno I'aria di non essere in
cosa propria, e dove noi (gli \taliani)
in compenso ci sentiamo estranei
poggio, che in un. paese d esilio“.

ELE mim m m_m =—=—=———===—=—=—m—m—m=—==—=—=—==—=———=—m—=—a

Okvir je naime jednog talijanskog
grada, a u tomu okviru živi narod,
koji po svomu osjećaju, ćudi i nag
nučima tako je dalek od talijanskoga,
da je to talijanski putnik osjetio, isto
kako se ofjeća razlika u klimi .

Nu to nije od danas, već je isko
bilo u Dubrovniku i u ono doba,
kad su se gradile sve one palače,
koje g. Frenzi izmamljuju uspomenu
na ,i nomi cari delle citt& lontane

:ove la stessa poesia parlo con accenti

e aspetti non diversi al vostro cuore“.
I to je opaska, koja čini čast piscu.
On stranac, čitajući Gundulića i Ve-
tranića osjeća u njihovim pjesmama
duh sasvim drugi nego u Tassa i
talijanskih mu drugova, za njega su
to ,accenti o aspetti diversi al cuore
italiano“, a u nas ima nekih, koji.
ozbiljno tvrde, da je dubrovačka
književnost samo, pusta.slika i pri-
lika talijanske, Gundulić i drugovi

.mu u slavensko ruho preobučeni ta-

lijanci. Istina je pak baš protivno :
ruho je talijansko, a duh domaći.
Nu o tomu možda drugi put. Ov-
dje hoćemo da protumačimo samo,
kako je do ovoga došlo, što talijan-
skog pisca toliko čudi. To je u svezi
sa cijelim odgojem starih Dubrov-
čana, a i to je posljedica prirodnog
položaja njihova grada. Jer dubro-
vačka oaza na-_ovoj strani jadran-
skoga mora, koliko je omogućila i
pospješivala život za sebe, toliko je
i sililo stanovnike, da svoj rad upute
prama jednom cilju. Zemlja im nije
davala onoliko, koliko im je trebalo
za življenje, trebalo je tražiti u svi-
jetu, razvila se trgovina. Što je pak
osobito znamenito za shvatahje života
starih Dubrovčana, trgovina nije bio
posao pojedinog stališa, već cijeloga
građanstva. Posljedica je tomu bila,
da se je cijeli život razvijao u jed-
nom smjeru, pa i sposobnosti poje-
dinaca. U tomu je možda glavni uz.
rok, zašto je Dubrovnik u svim po-
zitivnim znanostima dao svijetu ljudi

zamjerne veličine. Temelj odgoja bio
je trgovački, a to razvija u pučan-

stvu sklonost razmišljanju i računa+ _ |

nju. Ali koliko je sem pomagala,
oš dala: prigode ta. Or sooo *.