GOD. XX. U DUBROVNIKU, 15. oktobra 1910. CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA : ZA DUBROVNIK | I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GODINU K 10. ZA INOZEMSTVO | K 10 | POŠTARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD 3 MU PRETPLATA MINE, SMATRA SE PREDBROJEN ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE. IZLAZI SVAKE SRIJEDE | SUBOTE. ODGOVORNI UREDNIK : Dr. MILORAD MEDINI. sko. RE === === PRETPLATA 1 OGLASI ŠALJU 58 OVRAVI. A DOPISI UREDNIŠTVU LISTA ZA IZJAVE, PRIOPĆENA, ZAHVALE PLAĆA SE 40 PARA PO RETKU, A ZA OGLASE %0 PARA. | OGLASI, VIŠE PUTA ŠTAMPANI PO POGODBI UZ RAZMJE- | RAN pOPONE. NETMDRINATA PISMA NE PS: SE. E EA A ti ne POJEDINI BROJ 10 PARA. Brzojavne vijesti. Iz Hrvatske. ZAGREB, 15. pisani za 28. t. mj. ZAGREB, 15. Izbori su ras- — Pogovara se, da će se sabor otvoriti na 10 no- vembra. Iz delegacija. BEČ, 15. — Zast, Kramarž je delegacijama podvrgao kritici vanj- sku politiku Monarhije; iznio je Frie djungov proces i kazao da je to za Monarhiju potpuna blamaža. Dalmatinski sabor. ZADAR, 15. Drinkovićeva jezična osnova, ustupljena je odboru. Razno. BEOGRAD, 15. — Sastala se je skupština, predsjednikom bi izabran Nikolić. TRST, 15. — Općina je silom skinula sve njemačke natpise. BEČ, 15. — Položaj je ministra Bilinskoga uzdrman. Che cosa sono, dunque, e che cosa rapresentano gli italiani, in questo miracoloso e assurdo facsimiledicitta italiana, ovei na- tivi hanno I' aria — di non essere in casa — propria — e dove noi, in compenso, ci sentiamo estranei peggio, che in un paese d' esilio? Giulio de Frenzi. Mjesto naslova donosimo riječi, kojim je poznati talijanski publicista Giulio de Frenzi, svršio svoj članak: pla rivale di Venezia“ u ,ll giornale d Italia“ od 30. septembra o. g. Tu je on nanizao svoja i tuđa opažanja o povjesti rodnoga nam grada. U koliko su. njegova, tačna su. Sasvim je n. pr. umjosna njegova opaska, da sve što u Dubrovniku ima talijanskoga, sjeća na Firencu, i uopće srednju Italiju, a malo, ili ni- šta na Mletke. On je u glavnom po- _ godio i razliku između , Gerusalemme Liberata“ i našega ,Osmana“, te u tom obziru pokazao se mnogo bolji poznavalac dubrovačke književnosti od nekih naših književnih historičara. Ali informatori talijanskog pisca ni« ta“ IZDAJE ŠTAMPARIJA DEGIULLI I DR. jesu bili tako dobri opažači kao on. Tako se uvuklo u članak nekoliko sitnih netačnosti, koje ipak cjelosti ne škode, te bi vrijedno bilo prevesti ga čitava na [naš jezik, da se javnost upozna sa utiscima, koji je talijanski publicista 'dobio o našem gradu. Mi ćemo danas nastavit, gdje je on svršio, i kušati odgovoriti na ovo pitanje, koje je g. Frenzi sam sebi stavio. Taj odgovor ne će bit uprav naš, već ga daje cijela naša povjest. Jer drugu ulogu talijanci ne mogu igrati ,in questo miracoloso e assurdo facsimile di citta& italiana, dove gli Italiani si sentono estranei peggio, che in un paese d'esilio“ nego onu, koju su igrali kroz vijekove i koju im određuje već prirodni položaj na- šeg grada. Podno Srđa prostro se grad Du- brovnik. Pred njim pukla pučina, a bistro oko može sa Srđa da vidi da- leke obale Italije: Pređeš li .usku oblast stare dubrovačke repuplike, treba da ideš nekoliko sati, dok do- đeš do ljudskog naselja. Već priroda dakle odijelila je Dubrovnik od osta- loga svijeta i učinila ga različnim od svih ostalih dalmatinskih gradova, On skoro ni nema svoje okolice, sami neki stari dubrovački posjedi bili su tako slabo ekonomički vezani sa gra- dom, da netom je svršila politička sveza, koja ih je uz grad držala, po- čeli su se oni naginjati drugamo. Konavle n. pr. ne izvažaju kroz Du- brovnik, Janjina i Trpanj pripadaju više spljetskom trgovačkom okružju nego dubrovačkom. Gradu je ostala samo najbliža okolica sa istočne i zapadne strane iza koje se stere pu- stoš hercegovačka. Dubrovnik dakle po svomu prirodnom položaju ne može da bude dio jednog velikog or- ganizma, s kojega životom on cvate i propada. On sliči oazi, gdje se ži- vot razvija sam o sebi, pa zato nas ne smije čuditi, ako se stoljećima razvilo u Dubrovniku nešto, što stra- nom piscu izgleda mjestom ,ove i nativi hanno I'aria di non essere in cosa propria, e dove noi (gli \taliani) in compenso ci sentiamo estranei poggio, che in un. paese d esilio“. ELE mim m m_m =—=—=———===—=—=—m—m—m=—==—=—=—==—=———=—m—=—a Okvir je naime jednog talijanskog grada, a u tomu okviru živi narod, koji po svomu osjećaju, ćudi i nag nučima tako je dalek od talijanskoga, da je to talijanski putnik osjetio, isto kako se ofjeća razlika u klimi . Nu to nije od danas, već je isko bilo u Dubrovniku i u ono doba, kad su se gradile sve one palače, koje g. Frenzi izmamljuju uspomenu na ,i nomi cari delle citt& lontane :ove la stessa poesia parlo con accenti e aspetti non diversi al vostro cuore“. I to je opaska, koja čini čast piscu. On stranac, čitajući Gundulića i Ve- tranića osjeća u njihovim pjesmama duh sasvim drugi nego u Tassa i talijanskih mu drugova, za njega su to ,accenti o aspetti diversi al cuore italiano“, a u nas ima nekih, koji. ozbiljno tvrde, da je dubrovačka književnost samo, pusta.slika i pri- lika talijanske, Gundulić i drugovi .mu u slavensko ruho preobučeni ta- lijanci. Istina je pak baš protivno : ruho je talijansko, a duh domaći. Nu o tomu možda drugi put. Ov- dje hoćemo da protumačimo samo, kako je do ovoga došlo, što talijan- skog pisca toliko čudi. To je u svezi sa cijelim odgojem starih Dubrov- čana, a i to je posljedica prirodnog položaja njihova grada. Jer dubro- vačka oaza na-_ovoj strani jadran- skoga mora, koliko je omogućila i pospješivala život za sebe, toliko je i sililo stanovnike, da svoj rad upute prama jednom cilju. Zemlja im nije davala onoliko, koliko im je trebalo za življenje, trebalo je tražiti u svi- jetu, razvila se trgovina. Što je pak osobito znamenito za shvatahje života starih Dubrovčana, trgovina nije bio posao pojedinog stališa, već cijeloga građanstva. Posljedica je tomu bila, da se je cijeli život razvijao u jed- nom smjeru, pa i sposobnosti poje- dinaca. U tomu je možda glavni uz. rok, zašto je Dubrovnik u svim po- zitivnim znanostima dao svijetu ljudi zamjerne veličine. Temelj odgoja bio je trgovački, a to razvija u pučan- stvu sklonost razmišljanju i računa+ _ | nju. Ali koliko je sem pomagala, oš dala: prigode ta. Or sooo *.