Strana 2. CRVENA HRVATSKA“ Broj 101. Iz hrpe laži i infamije. Svaki brzojav koji nam stigne pripovijeda kako je sada jedan, sada - drugi svjedok porekao koju tvrdnju Friedjungovu. U cijeloj njegovoj op- tužbi, koja je dala povoda procesu, nema izreke, koja je odoljela kritici. Svi dokumenti pokazali su se proste mistifikacije. U toj hrpi laži i infamija jedino bi imalo biti istinita tvrdnja Chlumetzkoga, da je Supilo primio od njega 200 kruna, u nju jedinu vjeruje , Hrvatska Sloboda“. Zašto? Samo zato, jerbo hoće. Nu nije samo'ona, što to hoće. Hoće i Rauch, hoće i Wekerle, hoće i Aehrenthal. hoće u jednu riječ svi. kojim hrvatski pokret nije po ćudi, a kad vidimo u tom društvu i Miline ljude i još koga, koji se hr- vatstvom razmeće, tad to znači, da neki ljudi ostaju slijepi i onda, kad misle da su progledali. Slijepi su za sadašnjost, slijepi i za prošlost. Ne vide li Bog ih ne vi- dio, da sve ove infamije, koje kle- veta gomila na glave političkih vođa u Hrvatskoj, nijesu ništa novo u po- vjesti hrvatskoj. Imali bi barem to znati, da su svi veliki ljudi u Hr- vatskoj, počinjući od Gaja, bili izvr- gnuti sličnim klevetama kao i sada Supilo. Te optužbe u povjesti svije- tle kao daleko vidljivi znak njihove veličine. One mogu biti znak i Su- pilove veličine. U visočijeh gora vrhe najprije ognjeni trijes udari. Nek se Mile Starčević ne boji, na njega se ne će niko klevetom nabaciti, da ga je kupio za 2, 5, 10 i 200 forinta. On je prem malo pogibeljan, da bi ko mislio, da je pret njega moralno ubiti. Ubiti se hoće Supila, samo njega, jer je on kao malo ko znao osoviti glavu i doviknuti m, da Hr- vati nijesu marva, kojom se može u Beču i Pešti pazariti. Za to se našlo Chlumetzkoga. Ko je taj Chlumetzki, koji se usu- đuje baciti tako tešku objedu u lice čovjeku, kojega kad bi Wekerle bio mogao kupiti, bio bi ga sigurno za skuplje pare kupio, Mi ne ćemo upo- zorivat Milu Starčevića na svjedočbu, koju mu je izdao Dr. Mato Lisičar, a koji je svakako pisac Hrvatske Slobode imao u ruci, kad je Supila »Kopao“. Puštamo samomu Chlvmetz- komu da sebe slika. U njegovu iskazu nalazimo ovo: ,Izvanredna ljubaznost, svjetske manire privlačile su me Srbima. Ja sam se pak divio i njihovoj izvanrednoj okretnosti, da zataje njihove prave tendence i ci- ljeve“. Što to znači? On priznaje, da je išao k Srbima, koji su ga jako učtivo primali, da obazna, 'što rade i što misle. Ta njegova misija u Du- brovniku nama nije bila poznata, ali eto on sam kaže, da je činio ono, što je činio i Kaćanski, samo je po- tenji činio, jer plaćen, a on iz sporta. Tomu dakle čovjeku, koji se po vla- stitom priznanju iz sporta bavi spi- joniranjem ljudi, koji ga primaju kao gosta, proti komu Dr. Mato Lisičar diže onake teške optužbe, tomu čo- vjeku Mile Starčević više vjeruje nego Supilu. Nego reklo bi se da i ljudi oko »Hrvatske Slobode“ razumiju, da su dužni hrvatskoj javnosti nešto više pa pišu: ,Za nas je pitanje onih 200 kruna posve nuzgredno. Glavno je pitno pape Chlumetskom, da je Supilo obavljao špijunske posle...“ I to pišu ljudi, koji su ustrajali uz Franka i svojim imenom pokrivali sve poznate špijunske prljavštine Argusa i drugova mu. To pišu, iza kako se zna, da je Chlumetzki na- prosto falsificirao pred sudom smisao toga pisma ispuštajući iz njega reče- nicu koja je najvažnija. Što piše Supilo Chlumetzkome? Primio sam jedan štatut, koji ću objelodaniti u ,Novom Listu“. — Ako ne ćeš da uzmeš u obzir prilike u kojim je pismo pisano, borbu između Srba i Hrvata, u kojoj je Supilo, skupa sa svim svojim sadašnjim opadačima, učestvovao, mogao bi najviše rijet, da je Supilo zlo uradio, ali u ,Hrvatskoj Slobodi“ nalazimo često mnogo gorih ,špijunstva“, i sada kad je u shvaćanju odnošaja između Srba i Hrvata prevladao drugi duh nego li je tobožnje Supi- lovo. Zar nije da jedan primjer navedemo mnogo gore ,špijunstvo“, kad zagrebački list ne jednom, već više puta iza kako je bio upozoren, ponavlja klevetu, da smo mi u Dubrovniku demonstratirali protiva prijestolonasljedniku. U kući krvnika ne valja govoriti o užetu, to je stara riječ, ali ona regbi u Hrvatskoj ne vrijedi. I za to doživljujemo, da najviše viču na Supila ljudi, koji bi imali najviše razloga da muče. Supilu to može samo koristiti, ali je žalosna. svjedodžba za prilike u našoj do- movini. Tršćanska manifestacija. 'Lu skoro sla- venski elemenat u Trstu upriličio je sjajnu na- rodnu manifestaciju za slovensko-hrvatsko G. Popović,!) koji je svojim raspravama o dubrovačkoj biografiji okrenuo na se pažnju ispitivača dubrovačke prošlosti, izdao je is- crpan pregled starije naše umjetne književ- , nosti, dodavši mu, što je kod nas bila do- jako rjetkost, i izvrsnu stručnu rasp ravu o narodnoj literaturi, koju je okitio najmoder- nijim rezultatima domaćih i stranih ispitivača našeg narodnog blaga. U toj krasnoj knjizi i po obimu i po savršenosti izlaganja naj- vidnije mjesto zauzima dubrovačka književ- nost do pred Vukov Preporod (str. 177—374) sa gotovo potpunim bibliografskim podacima (str. 424—446). Zamamnim pričanjem opi- suje on tu sve znatnije pojave u dubrovač- koj knjizi, potpunim poznavanjem predmeta ističe nam iz prašnih knjiga i rukopisa sve one ljude, koji su se ma i dokolično zani- ski napisana. Ko će, na primjer, romancijeru Primoviću sporiti, da nije slovjenski osjećao pa onda na što mukom mimolazeći ljuđe, koji su duhom i srcem bili uz Dubrovnik tek što im je jezik djela njihovih italijanski ili latinski! Šteta uz to, što su propušteni bosansko-hercegovački književnici, a tako i dalmatinski. Što se ovih tiče trebalo j je, mislimo, ako i mimohodom spomenuti u koliko se u njima. odrazuje utjecaj dubrova- čkih spisatelja, da mapomenemo samo Hva- ranina Hektorovića, ili Spljećanina Kavanjina Pa opet ni bokeljski pisci nijesu nikako spomenuti a sjem Zmajevića, tu su Matković Nenadić, Mazarović, Ivanović i mnogi drugi koji su doista dojstojni i pažnje i spomena. Rekli smo, da je pregled dubrovačke knjige ixvrsno obrađen. To je ponajprije s toga, što je G. Popović marljivo čitao sva djela naših starijih pisaca (činjenica, u osta- lom, kojom se naši literarni istorici obično ne mogu pohvaliti !), a onda što je u više navrataka proučavanjem dubrovačkih arhi- valija upotpunjavao svoje prije stečeno sna- da sve rasprave, koje su ma bilo u čemu u svezi s dubrovačkim književnicima, ne samo prolista, nego i prouči, a to je u stvart re- dovna odlika solidnog rada tog našeg mla- dog naučnika, od koga se s pravom zapuš- tena naša literarna prošlost mnogo čemu nada: Zamjerke, što smo ih, listajući taj pre- gled sabrali, neznatne su, da i trenom uma- nje duševno (uživanje, koje čovjek osjeća čitajuć tu uzornu knjigu. U prvom redu, što se tiče prozaika, šteta, da su propušteni Arh. Gučetić (Rosario, Rim 1597), Kuzmić (Velle liep nacin od ispoviesti, Rim ?, 1631) i Držić (Nauk duhovnii sa scivieti i umrieti u milosti, Loret 1637). Ponekad se je od- više vjerovalo Kukuljeviću (Bibliografija hrvatska), n. pr. kod Bogašinovića (str. 441) jer od mnogih oticija, što mu ih on pripi- suje, biće da je Bogašinović napisao samo uCostitosti sv. Josefta (u Fjorenzi, i u Ja-