Strana 2.

CRVENA HRVATSKA“

Broj 101.

 

Iz hrpe laži i infamije.

Svaki brzojav koji nam stigne

pripovijeda kako je sada jedan, sada -

drugi svjedok porekao koju tvrdnju
Friedjungovu. U cijeloj njegovoj op-
tužbi, koja je dala povoda procesu,
nema izreke, koja je odoljela kritici.
Svi dokumenti pokazali su se proste
mistifikacije. U toj hrpi laži i infamija
jedino bi imalo biti istinita tvrdnja
Chlumetzkoga, da je Supilo primio
od njega 200 kruna, u nju jedinu
vjeruje , Hrvatska Sloboda“.

Zašto? Samo zato, jerbo hoće.
Nu nije samo'ona, što to hoće.
Hoće i Rauch, hoće i Wekerle, hoće
i Aehrenthal. hoće u jednu riječ
svi. kojim hrvatski pokret nije po
ćudi, a kad vidimo u tom društvu i
Miline ljude i još koga, koji se hr-
vatstvom razmeće, tad to znači, da
neki ljudi ostaju slijepi i onda, kad
misle da su progledali.

Slijepi su za sadašnjost, slijepi i
za prošlost. Ne vide li Bog ih ne vi-
dio, da sve ove infamije, koje kle-
veta gomila na glave političkih vođa
u Hrvatskoj, nijesu ništa novo u po-
vjesti hrvatskoj. Imali bi barem to
znati, da su svi veliki ljudi u Hr-
vatskoj, počinjući od Gaja, bili izvr-
gnuti sličnim klevetama kao i sada
Supilo. Te optužbe u povjesti svije-
tle kao daleko vidljivi znak njihove
veličine. One mogu biti znak i Su-
pilove veličine.

U visočijeh gora vrhe najprije
ognjeni trijes udari. Nek se Mile
Starčević ne boji, na njega se ne će
niko klevetom nabaciti, da ga je
kupio za 2, 5, 10 i 200 forinta. On
je prem malo pogibeljan, da bi ko
mislio, da je pret njega moralno

ubiti. Ubiti se hoće Supila, samo
njega, jer je on kao malo ko znao
osoviti glavu i doviknuti m, da Hr-
vati nijesu marva, kojom se može
u Beču i Pešti pazariti.

Za to se našlo Chlumetzkoga.
Ko je taj Chlumetzki, koji se usu-
đuje baciti tako tešku objedu u lice
čovjeku, kojega kad bi Wekerle bio
mogao kupiti, bio bi ga sigurno za
skuplje pare kupio, Mi ne ćemo upo-
zorivat Milu Starčevića na svjedočbu,
koju mu je izdao Dr. Mato Lisičar,
a koji je svakako pisac Hrvatske
Slobode imao u ruci, kad je Supila
»Kopao“. Puštamo samomu Chlvmetz-
komu da sebe slika. U njegovu
iskazu nalazimo ovo: ,Izvanredna
ljubaznost, svjetske manire privlačile
su me Srbima. Ja sam se pak divio
i njihovoj izvanrednoj okretnosti, da
zataje njihove prave tendence i ci-
ljeve“. Što to znači? On priznaje,
da je išao k Srbima, koji su ga jako
učtivo primali, da obazna, 'što rade
i što misle. Ta njegova misija u Du-
brovniku nama nije bila poznata, ali
eto on sam kaže, da je činio ono,
što je činio i Kaćanski, samo je po-
tenji činio, jer plaćen, a on iz sporta.
Tomu dakle čovjeku, koji se po vla-
stitom priznanju iz sporta bavi spi-
joniranjem ljudi, koji ga primaju kao
gosta, proti komu Dr. Mato Lisičar
diže onake teške optužbe, tomu čo-
vjeku Mile Starčević više vjeruje
nego Supilu.

Nego reklo bi se da i ljudi oko

»Hrvatske Slobode“ razumiju, da su
dužni hrvatskoj javnosti nešto više
pa pišu: ,Za nas je pitanje onih

200 kruna posve nuzgredno. Glavno
je pitno pape Chlumetskom, da

je Supilo obavljao špijunske posle...“
I to pišu ljudi, koji su ustrajali uz
Franka i svojim imenom pokrivali
sve poznate špijunske prljavštine
Argusa i drugova mu. To pišu, iza
kako se zna, da je Chlumetzki na-
prosto falsificirao pred sudom smisao
toga pisma ispuštajući iz njega reče-
nicu koja je najvažnija.

Što piše Supilo Chlumetzkome?
Primio sam jedan štatut, koji ću
objelodaniti u ,Novom Listu“. — Ako
ne ćeš da uzmeš u obzir prilike u
kojim je pismo pisano, borbu između
Srba i Hrvata, u kojoj je Supilo,
skupa sa svim svojim sadašnjim
opadačima, učestvovao, mogao bi
najviše rijet, da je Supilo zlo uradio,
ali u ,Hrvatskoj Slobodi“ nalazimo
često mnogo gorih  ,špijunstva“,
i sada kad je u shvaćanju odnošaja
između Srba i Hrvata prevladao
drugi duh nego li je tobožnje Supi-
lovo. Zar nije da jedan primjer
navedemo mnogo gore ,špijunstvo“,
kad zagrebački list ne jednom, već
više puta iza kako je bio upozoren,
ponavlja klevetu, da smo mi u
Dubrovniku demonstratirali protiva
prijestolonasljedniku.

U kući krvnika ne valja govoriti
o užetu, to je stara riječ, ali ona
regbi u Hrvatskoj ne vrijedi. I za
to  doživljujemo, da najviše viču
na Supila ljudi, koji bi imali
najviše razloga da muče. Supilu to
može samo koristiti, ali je žalosna.
svjedodžba za prilike u našoj do-
movini.

Tršćanska manifestacija. 'Lu skoro sla-
venski elemenat u Trstu upriličio je sjajnu na-
rodnu manifestaciju za slovensko-hrvatsko

 

 

G. Popović,!) koji je svojim raspravama
o dubrovačkoj biografiji okrenuo na se pažnju
ispitivača dubrovačke prošlosti, izdao je is-
crpan pregled starije naše umjetne književ-
, nosti, dodavši mu, što je kod nas bila do-
jako rjetkost, i izvrsnu stručnu rasp ravu o
narodnoj literaturi, koju je okitio najmoder-
nijim rezultatima domaćih i stranih ispitivača
našeg narodnog blaga. U toj krasnoj knjizi
i po obimu i po savršenosti izlaganja naj-
vidnije mjesto zauzima dubrovačka književ-
nost do pred Vukov Preporod (str. 177—374)
sa gotovo potpunim bibliografskim podacima
(str. 424—446). Zamamnim pričanjem opi-
suje on tu sve znatnije pojave u dubrovač-
koj knjizi, potpunim poznavanjem predmeta
ističe nam iz prašnih knjiga i rukopisa sve
one ljude, koji su se ma i dokolično zani-

ski napisana. Ko će, na primjer, romancijeru
Primoviću sporiti, da nije slovjenski osjećao
pa onda na što mukom  mimolazeći ljuđe,
koji su duhom i srcem bili uz Dubrovnik
tek što im je jezik djela njihovih italijanski
ili latinski! Šteta uz to, što su propušteni
bosansko-hercegovački književnici, a tako i
dalmatinski. Što se ovih tiče trebalo j je,
mislimo, ako i mimohodom spomenuti u
koliko se u njima. odrazuje utjecaj dubrova-
čkih spisatelja, da mapomenemo samo Hva-
ranina Hektorovića, ili Spljećanina Kavanjina
Pa opet ni bokeljski pisci nijesu nikako
spomenuti a sjem Zmajevića, tu su Matković
Nenadić, Mazarović, Ivanović i mnogi drugi
koji su doista dojstojni i pažnje i spomena.

Rekli smo, da je pregled dubrovačke
knjige ixvrsno obrađen. To je ponajprije s
toga, što je G. Popović marljivo čitao sva
djela naših starijih pisaca (činjenica, u osta-
lom, kojom se naši literarni istorici obično
ne mogu pohvaliti !), a onda što je u više

 navrataka proučavanjem dubrovačkih arhi-
valija upotpunjavao svoje prije stečeno sna-

da sve rasprave, koje su ma bilo u čemu
u svezi s dubrovačkim književnicima, ne samo
prolista, nego i prouči, a to je u stvart re-
dovna odlika solidnog rada tog našeg mla-
dog naučnika, od koga se s pravom zapuš-
tena naša literarna prošlost mnogo čemu
nada:

Zamjerke, što smo ih, listajući taj pre-
gled sabrali, neznatne su, da i trenom uma-
nje duševno (uživanje, koje čovjek osjeća
čitajuć tu uzornu knjigu. U prvom redu,
što se tiče prozaika, šteta, da su propušteni
Arh. Gučetić (Rosario, Rim 1597), Kuzmić
(Velle liep nacin od ispoviesti, Rim ?, 1631)
i Držić (Nauk duhovnii sa scivieti i umrieti
u milosti, Loret 1637). Ponekad se je od-
više vjerovalo Kukuljeviću (Bibliografija
hrvatska), n. pr. kod Bogašinovića (str. 441)
jer od mnogih oticija, što mu ih on pripi-
suje, biće da je Bogašinović napisao samo

uCostitosti sv. Josefta (u Fjorenzi, i u Ja-