SEE ENOS O i NN. Sv TRG SORT NR RENO Mat Zi M Dr se SaN ERNET e Strana 2 CRVENA HRVATSK:A« Broj 24. dano; pa" rijedko se tko nađe, te bi poči- nitelje na odgovornost pozvao.» razumljivo je to, kad se opazi, da su to rafinirani, pa i salonski zločini, kojim smo se mi svi pri- vikli, kao što ih danomice gledamo, ako li čak ne, da ih sami i činimo. Ne za to ipak, da je u nami utrnuo plemeniti gnjev i tankočudna odvratnost. Ta, vidite na primjer, s kakvom prikazbom povrijeđenih ljudskih osijećaja smo čitati i, razgovarali u školi i u društvu o trgovini ljudi robova. A znamo i to često opetovati, da je trgovina robljen neizbrisiva ljaga sre- dovječne Evrope. Tu i ne sustajemo, jer idući unatrag, s grozom se zaustavljamo na rimskog patrona, koji je čovjeka potisnuo do roba, htijući, u presmionoj oholosti, svući snjega ono što bijaše ljudskoga, e bi tim slobodnije s njim ;,poniženim, ali ne uni- štenim čovjekom“ mogao baratati kao sa svakom drugom četveronožadi. A ipak pre. često taj gospodar čovjek nije svojim po- gledom sezao preko horizonta tog svog roba, a nit mu- je prednjačio u ničemu, ako li ne u grubosti i tvrdoći srca. Pa sve to kako da nas ne smuti, pa i kako da ne uzdahnemo zatajivši suzu rad sudbine gorke i neosvećenih patnja hiljade i hiljade onih nesretnika, koje su drugi krstili imenom roba! Pa kad opet promi- slimo, da je kultura ovovijeka izbrisala za uvijek ime rob, svećano proglasivši kao zakon cijelokupnog roda ljudskog Hristovu nauku o sveopćoj jednakosti, kako da se mi ne pon«semo ? A glete, čini se, da smo još daleko do sveopće jednakosti. 'To će ostati jedna težnja za koju će se boriti valjda još koji vijek. Pa i hoće li prava kultura pobijediti laži- kulturu, haće li jednoga dana čovjek moč rijeti, «da je posve slobodan, da više na zemlji nema robova, teško je, Jer veoma dvojbeno, reči. Nek nas ne prestraši riječ robova. Jer i ako nema više rimskih i sredovječnih ro- bova, u pravom smislu riječi, a ono ima savremenih, koje je sadanja hipokrizija za- ===—————————————=——===mm—m———a NRrummacher : Parabole, Prijateljstvo. Dva mlada prijatelja, kako njekoć Da- mon i Pitija prolažahu jednog proljetnog dana kroz šumu. Stanimo ovdje, reče jedan drugome i potražimo kakvu sliku našeg prijateljstva. Nalazili čovjek tako rado svoj nutarnji život u kojoj slici naravi! Pogledaj tamo, reče Damon, bršljan, kako se vije oko mlade jele! Velićanstveno i u mladenačkoj jakosti podiže se stablo kao kakav hramov stup, zaokružen veselim mladićima i djevojčicama, prvim proljetnim listom. Nježan bršljan vije se oko njega, kao da nastoji iz petnih žila, da se s njim sjedini. Da nema jele, ležao bi u prašini! — Mladići se pogledaše i rekoše: , Krasna je slika i ljupko kiti svježe zelenilo ozbilj- nog jelinog drvota. Tako sila, oplemenjivajuć se ljubavljv, uzdržaje nježnost i slabost. Na ovaj način je i Herakle nosio na žilavim rukama djetinjsku nevinost. Krasni prija- = teljski vez! — Ali to nije slika prijateljstva!“ Gle! tamo na brežuljku veže vinogra- dar čokot uz brijestnu stabljiku. Pametan savez! Ono, što je čvrsto uzdržaje gibko i koristno, da pripravi čovjeku najplemenitiji odjela plaštem slobodna čovjeka. Ti na oko slobodnjaci, pod težim su jarmom robstva nego i jednoga minulog vijeka robovi. A kad bi nam se prohtjelo znati, koji su to sadanji robovi, dosta bi nam bilo na osami ispitati svoju unutarnjost, pa da vidimo kako se naši osjećaji i misli razlikuju od našeg javnog rada i govora. Pa zašto ta razlika? Nije težak odgovor; jer smo svi babilon- ski zasužnjenici, osim rijedkih iznimaka, koji se suprostaviše ovom duhovnom, a za nas Hr- vata i tjelesnom robstvu. Nego ipak ako to'rob- stvo mnogi teško ne osjećamo, to jeza to što se u njemu rodismo i odgojismo. Ono je prešlo u našu narav. Pa opet čemu, da i mislimo na tu ranu, kad je liječit ne znamo. A kad bi je i znali, trebalo bi, da se spre- mimo na borbu proti onih, koji bi u sve glasove stali vikati, da rane nema, nego da ćemo je mi s otrovnim biljkama stvoriti. A ko je kadar u toj borbi ustrajati? * Nego preći ćemo s tog općeg robstvo, na bijelo robje, koje se je zadnjih godina, kao. nikad razmahalo. A to je i vrijedno pažnje i za to što mu se lakše može stat na put, i za to što je ono najboli znak, koliko se zločina bjedrdano ,u rukavicama“ počinja ; te ne samo što ti zločini slabo se, a ne rijedko i nikako ne kazne, nego se često puta vrše i pomoću ili u brk javnih organa. Nije davno što je jedna madžarska no- vina donijela ovu vijest: Neka iz bolje kuće djevojčica Julija M. iz Sanada otišla u Beo- grad za odgojiteljicu kod jedne odlične obitelji. Kad je došla tamo pričeka je jedan gospodin i povede je u jednu kuću. Tu je odjednoć opkoli četa djevojćica, koje svojim nepri- stojnim ponašanjem otkriše joj odmah crnu prevaru : a kad joj je uspjelo nekako nakon četiri mjeseca dojaviti svome ocu o svom nesretnom položaju, te kad je odmah zatim došao otac po nju, morala je na svoje uši čuti, da je gospodar neda bez 500 dinara, koje da je on platio za nju i bez drugih 700, koje da je ona dužna njemu radi haljina. plod. Tako nam pehar napunjate veseljem ! Pa budite nam uvijek blagoslovljeni u ko- ristnom nastojanju! Ali nije li ovaj savez potaknut od ljud- ske ruke? rekoše mladići. Njegov cilj je | dobit. Zar nemože i čokot tako, opterećen grozdovima, raskidati grane stabla, koji ga podupire i mnoštvom lišća ugušiti lišće brijestva? — Krasna je slika — slika pri- kazuje savez ljudskih sila, da iz njih nikne korisno, Ali to nije slika prijateljstva ! - Duševni spoj prijateljstva nema ni na nebu, ni na zemlji ništa slična! poviknu mladići. Stajali su u združenim sjenama dvaju jela. Promatrali su vitka i čvrsta sta- bla. Krasna li rasta! rekoše, Njihove sile čvrsto se vežu, a njihove glave strše u je- dnakoj visini gori — u nebo. Obojica se u vis dižu i zajednički prkose oluji; ako li ih nadvlada, tada zajedno padaju. Nalazili se _ovdje slika našeg prijateljstva ? zapitaše mla- dići. Pogledaše se, oči im zasjevnu, a oni se zagrle u sjeni junačke jele. San | smrt. U bratskom zagrljaju putovao je zem- ljom anđeo sna i anđeo smiti. Sjedoše na jedan brežuljak, koji nije bio daleko od / ljudskih stanova. I ovo nije osamlje1 slučaj. Po cijelom svijetu rasprostranjene su agencije za trgo- vinu s bijelim robljem. Ove agencije imadu svoje putnike, koji obilaze *po svijetu, te svakojako zavaravaju mlade djevojke, dok. ih dobiju u svoje šake. A za tim mješte ih povest u kakvu kuću u službu, za odgoji- teljicu, pisaricu, mješte ih oženiti, tisnu ih u bludilište za skupe novce. Osobito ovaki trgovci s časti paze na kakvu popuzlu dje- vojku, jer im je tu, rad razumljivih uzroka, najlakše sklonuti, da s njima pođu. Što sve te prevarene djevojke trpe, teško je reći, a i suvišno. Ali se ipak mora spomenuti, da one ne smiju same sebi po- trebite stvari kupovati, nego im to gospo- dar bludilišta obično za tro-četvestruku vri- jednost prodava, ili bolje, daje im na vjeresiju. A la vjeresija baš po namjerama gospodara, u kratko vrijeme tolika poraste, da je propale djevojke ne mogu baš nikako isplatiti. Tako one postaju gospodareve robkinje, koje u nje- govoj kući moraju ostati sve dok ih on ne priproda drugome, koji se zadovoljava i s ,ne svježim mesom“. A to ,nesvježe meso“ riješit će se svojih muka, kad postane ne- sposobno za udovoljenje ljudskim strastima, ili kad u _uništujućoj boljetici zatvori za uvijek svoje oči. * Nedavno se je ustrojila u Beču liga, kojoj je svrha stajati na put »trgovini s bi- jelim robljem“. Ta će liga imati u svim evropejskim glavnijim gradovima svoje urede, koji će proučavati i obavještati se o pro- daji djevojaka. Liga će osim toga izašiljati svoje čino- vnike pri dolažu željeznica u večim promet- nim gradovima. Ovi činovnici imaju dužnost ispitati prispjele djevojke gdje i kod koga idu, te ih spasiti od eventualne prevare sa strane trgovaca ,sa sviježim mesom“. Ako i ova plemenita ustanova ne zaspi ili ako se od nerada, kako to često biva kod ovakih društava, ne preumori, nade je, da će se ovim mnoge djevojke spasiti iz očite moralne -propasti i robstva. Nego tim još ne će prestati trgovina s bijelim robljem, =————===———————a—— = —_———— Sjetna tišina vladala je naokolo; večer- nje zvono zamuklo je u dalekom seocu. Tiho i mućke, po njihovom obićaju sjedahu oba po ljudstvo dobrotvorna genija u žalosnom zagrljaju, a noć se je već pri- bliživala. Tada se podigne sa svog rosnog ležišta anđeo sanka i lakom rukom prospe nevi- dljiva zrnca sna. Večernji vjetrovi ponesoše ih k tihim stanovima umornog seljaka. Nato slatki san obuze stanovnike pokrajnih ko- liba, od starca, koji ide podrput štapom do odojčeta u kolijevci, Bolesnik zaboravlja svoje boli, žalosni svoje brige, siromaštvo svoje poteškoće. Sve oči se sklapaju, Sada se po svršenom posla, spusti do- brotvorni anđeo sanka k svom ozbiljinjem bratu. Kada se pomoli jutarnje crvenilo, poviče prijaznom nevinošću, ljudi me cijene svojim prijateljem i dobročiniteljem ! O ka- kva li veselja! činiti dobro nevidjen i tajno! Kako je divno naše skromno zvanje! "Tako je govorio prijazni anđeo. sanka. . Njega je tihom tugom promatrao anđeo smrti, a suza, kako teče kod bezsmrtnika, pojavi se u njegovom velikom, tamnom oku. Ah, reče, da se ne mogu ja kao i ti