SEE ENOS O
i

NN. Sv TRG SORT NR RENO Mat Zi
M Dr se SaN ERNET e

Strana 2 CRVENA HRVATSK:A« Broj 24.

dano; pa" rijedko se tko nađe, te bi poči-
nitelje na odgovornost pozvao.» razumljivo
je to, kad se opazi, da su to rafinirani, pa
i salonski zločini, kojim smo se mi svi pri-
vikli, kao što ih danomice gledamo, ako li
čak ne, da ih sami i činimo.

Ne za to ipak, da je u nami utrnuo
plemeniti gnjev i tankočudna odvratnost.
Ta, vidite na primjer, s kakvom prikazbom

povrijeđenih ljudskih osijećaja smo čitati i,

razgovarali u školi i u društvu o trgovini
ljudi robova. A znamo i to često opetovati,
da je trgovina robljen neizbrisiva ljaga sre-
dovječne Evrope. Tu i ne sustajemo, jer
idući unatrag, s grozom se zaustavljamo na
rimskog patrona, koji je čovjeka potisnuo
do roba, htijući, u presmionoj oholosti, svući
snjega ono što bijaše ljudskoga, e bi tim
slobodnije s njim ;,poniženim, ali ne uni-
štenim čovjekom“ mogao baratati kao sa
svakom drugom četveronožadi. A ipak pre.
često taj gospodar čovjek nije svojim po-
gledom sezao preko horizonta tog svog roba,
a nit mu- je prednjačio u ničemu, ako li
ne u grubosti i tvrdoći srca.

Pa sve to kako da nas ne smuti, pa
i kako da ne uzdahnemo zatajivši suzu rad
sudbine gorke i neosvećenih patnja hiljade
i hiljade onih nesretnika, koje su drugi
krstili imenom roba! Pa kad opet promi-
slimo, da je kultura ovovijeka izbrisala za
uvijek ime rob, svećano proglasivši kao
zakon cijelokupnog roda ljudskog Hristovu
nauku o sveopćoj jednakosti, kako da se mi
ne pon«semo ?

A glete, čini se, da smo još daleko do
sveopće jednakosti. 'To će ostati jedna težnja
za koju će se boriti valjda još koji vijek.
Pa i hoće li prava kultura pobijediti laži-
kulturu, haće li jednoga dana čovjek moč
rijeti, «da je posve slobodan, da više na
zemlji nema robova, teško je, Jer veoma
dvojbeno, reči.

Nek nas ne prestraši riječ robova. Jer
i ako nema više rimskih i sredovječnih ro-
bova, u pravom smislu riječi, a ono ima
savremenih, koje je sadanja hipokrizija za-

===—————————————=——===mm—m———a

NRrummacher : Parabole,
Prijateljstvo.

Dva mlada prijatelja, kako njekoć Da-
mon i Pitija prolažahu jednog proljetnog
dana kroz šumu. Stanimo ovdje, reče jedan
drugome i potražimo kakvu sliku našeg
prijateljstva. Nalazili čovjek tako rado svoj
nutarnji život u kojoj slici naravi!

Pogledaj tamo, reče Damon, bršljan,
kako se vije oko mlade jele! Velićanstveno
i u mladenačkoj jakosti podiže se stablo
kao kakav hramov stup, zaokružen veselim
mladićima i djevojčicama, prvim proljetnim
listom. Nježan bršljan vije se oko njega,

kao da nastoji iz petnih žila, da se s njim

sjedini. Da nema jele, ležao bi u prašini!
— Mladići se pogledaše i rekoše: , Krasna
je slika i ljupko kiti svježe zelenilo ozbilj-
nog jelinog drvota. Tako sila, oplemenjivajuć
se ljubavljv, uzdržaje nježnost i slabost. Na
ovaj način je i Herakle nosio na žilavim
rukama djetinjsku nevinost. Krasni prija-

= teljski vez! — Ali to nije slika prijateljstva!“

Gle! tamo na brežuljku veže vinogra-
dar čokot uz brijestnu stabljiku. Pametan
savez! Ono, što je čvrsto uzdržaje gibko i
koristno, da pripravi čovjeku najplemenitiji

odjela plaštem slobodna čovjeka. Ti na oko
slobodnjaci, pod težim su jarmom robstva
nego i jednoga minulog vijeka robovi.

A kad bi nam se prohtjelo znati, koji
su to sadanji robovi, dosta bi nam bilo na
osami ispitati svoju unutarnjost, pa da vidimo
kako se naši osjećaji i misli razlikuju od našeg
javnog rada i govora. Pa zašto ta razlika?
Nije težak odgovor; jer smo svi babilon-
ski zasužnjenici, osim rijedkih iznimaka, koji
se suprostaviše ovom duhovnom, a za nas Hr-
vata i tjelesnom robstvu. Nego ipak ako to'rob-
stvo mnogi teško ne osjećamo, to jeza to što
se u njemu rodismo i odgojismo. Ono je
prešlo u našu narav. Pa opet čemu, da i
mislimo na tu ranu, kad je liječit ne znamo.
A kad bi je i znali, trebalo bi, da se spre-
mimo na borbu proti onih, koji bi u sve
glasove stali vikati, da rane nema, nego da
ćemo je mi s otrovnim biljkama stvoriti.

A ko je kadar u toj borbi ustrajati?

*

Nego preći ćemo s tog općeg robstvo,
na bijelo robje, koje se je zadnjih godina,
kao. nikad razmahalo. A to je i vrijedno
pažnje i za to što mu se lakše može stat
na put, i za to što je ono najboli znak,
koliko se zločina bjedrdano ,u rukavicama“
počinja ; te ne samo što ti zločini slabo se,
a ne rijedko i nikako ne kazne, nego se
često puta vrše i pomoću ili u brk javnih
organa.

Nije davno što je jedna madžarska no-
vina donijela ovu vijest: Neka iz bolje kuće
djevojčica Julija M. iz Sanada otišla u Beo-
grad za odgojiteljicu kod jedne odlične obitelji.
Kad je došla tamo pričeka je jedan gospodin
i povede je u jednu kuću. Tu je odjednoć
opkoli četa djevojćica, koje svojim nepri-
stojnim ponašanjem otkriše joj odmah crnu
prevaru : a kad joj je uspjelo nekako nakon
četiri mjeseca dojaviti svome ocu o svom
nesretnom položaju, te kad je odmah zatim
došao otac po nju, morala je na svoje uši
čuti, da je gospodar neda bez 500 dinara,
koje da je on platio za nju i bez drugih
700, koje da je ona dužna njemu radi
haljina.

plod. Tako nam pehar napunjate veseljem !
Pa budite nam uvijek blagoslovljeni u ko-
ristnom nastojanju!
Ali nije li ovaj savez potaknut od ljud-
ske ruke? rekoše mladići. Njegov cilj je
| dobit. Zar nemože i čokot tako, opterećen
grozdovima, raskidati grane stabla, koji ga
podupire i mnoštvom lišća ugušiti lišće
brijestva? — Krasna je slika — slika pri-
kazuje savez ljudskih sila, da iz njih nikne
korisno, Ali to nije slika prijateljstva !

- Duševni spoj prijateljstva nema ni na
nebu, ni na zemlji ništa slična! poviknu
mladići. Stajali su u združenim sjenama
dvaju jela. Promatrali su vitka i čvrsta sta-
bla. Krasna li rasta! rekoše, Njihove sile
čvrsto se vežu, a njihove glave strše u je-
dnakoj visini gori — u nebo. Obojica se u
vis dižu i zajednički prkose oluji; ako li ih
nadvlada, tada zajedno padaju. Nalazili se

_ovdje slika našeg prijateljstva ? zapitaše mla-
dići. Pogledaše se, oči im zasjevnu, a oni
se zagrle u sjeni junačke jele.

San | smrt.

U bratskom zagrljaju putovao je zem-
ljom anđeo sna i anđeo smiti. Sjedoše na
jedan brežuljak, koji nije bio daleko od

/ ljudskih stanova.

I ovo nije osamlje1 slučaj. Po cijelom
svijetu rasprostranjene su agencije za trgo-
vinu s bijelim robljem. Ove agencije imadu
svoje putnike, koji obilaze *po svijetu, te
svakojako zavaravaju mlade djevojke, dok.
ih dobiju u svoje šake. A za tim mješte ih
povest u kakvu kuću u službu, za odgoji-
teljicu, pisaricu, mješte ih oženiti, tisnu ih
u bludilište za skupe novce. Osobito ovaki
trgovci s časti paze na kakvu popuzlu dje-
vojku, jer im je tu, rad razumljivih uzroka,
najlakše sklonuti, da s njima pođu.

Što sve te prevarene djevojke trpe,
teško je reći, a i suvišno. Ali se ipak mora
spomenuti, da one ne smiju same sebi po-
trebite stvari kupovati, nego im to gospo-
dar bludilišta obično za tro-četvestruku vri-
jednost prodava, ili bolje, daje im na vjeresiju.
A la vjeresija baš po namjerama gospodara,
u kratko vrijeme tolika poraste, da je propale
djevojke ne mogu baš nikako isplatiti. Tako
one postaju gospodareve robkinje, koje u nje-
govoj kući moraju ostati sve dok ih on ne
priproda drugome, koji se zadovoljava i s ,ne
svježim mesom“. A to ,nesvježe meso“
riješit će se svojih muka, kad postane ne-
sposobno za udovoljenje ljudskim strastima,
ili kad u _uništujućoj  boljetici zatvori za
uvijek svoje oči.

*

Nedavno se je ustrojila u Beču liga,
kojoj je svrha stajati na put »trgovini s bi-
jelim robljem“. Ta će liga imati u svim
evropejskim glavnijim gradovima svoje urede,
koji će proučavati i obavještati se o pro-
daji djevojaka.

Liga će osim toga izašiljati svoje čino-
vnike pri dolažu željeznica u večim promet-
nim gradovima. Ovi činovnici imaju dužnost
ispitati prispjele djevojke gdje i kod koga
idu, te ih spasiti od eventualne prevare sa
strane trgovaca ,sa sviježim mesom“.

Ako i ova plemenita ustanova ne zaspi
ili ako se od nerada, kako to često biva kod
ovakih društava, ne preumori, nade je, da
će se ovim mnoge djevojke spasiti iz očite
moralne -propasti i robstva. Nego tim još
ne će prestati trgovina s bijelim robljem,

=————===———————a—— = —_————

 

Sjetna tišina vladala je naokolo; večer-
nje zvono zamuklo je u dalekom seocu.

Tiho i mućke, po njihovom obićaju
sjedahu oba po ljudstvo dobrotvorna genija
u žalosnom zagrljaju, a noć se je već pri-
bliživala.

Tada se podigne sa svog rosnog ležišta
anđeo sanka i lakom rukom prospe nevi-
dljiva zrnca sna. Večernji vjetrovi ponesoše
ih k tihim stanovima umornog seljaka. Nato
slatki san obuze stanovnike pokrajnih  ko-
liba, od starca, koji ide podrput štapom do
odojčeta u kolijevci,

Bolesnik zaboravlja svoje boli, žalosni
svoje brige, siromaštvo svoje poteškoće.

Sve oči se sklapaju,

Sada se po svršenom posla, spusti do-
brotvorni anđeo sanka k svom ozbiljinjem
bratu. Kada se pomoli jutarnje crvenilo,
poviče prijaznom nevinošću, ljudi me cijene
svojim prijateljem i dobročiniteljem ! O ka-
kva li veselja! činiti dobro nevidjen i tajno!
Kako je divno naše skromno zvanje!
"Tako je govorio prijazni anđeo. sanka.

. Njega je tihom tugom promatrao anđeo
smrti, a suza, kako teče kod bezsmrtnika,
pojavi se u njegovom velikom, tamnom
oku. Ah, reče, da se ne mogu ja kao i ti