Strana 2.

»CRVENA HRVATSKA

Broj 42.

 

Mi s Narodnim Novinam ne čemo
voditi polemike, ali toliko smo upućeni
u njihove interne odnošaje, da nas ne
čudi ni onakovo pisanje. Mi razumi-
jemo, dapače vrlo dobro, pisca onog
članka, i njegova gospodara, ali oni
ne mogu na žalost da shvate dal-
matinske političare. Čeljad koja su
na vlast došla, jer sposobni hrvatski
političari narodnog povjerenja i svoga
uvjerenja, nijesu htjeli da se na njoj
uzdrže, da ne pogaze jedno i drugo,
ne mogu da razumiju spontanost i
nesebičnost ogorčenja Dalmacije i
mjezinih političara. Dalmatinski po-
litičari shvaćaju politiku kao moralnu
dužnost narodnog čovjeka za dobro
naroda i prema tome se vladaju, a
sadašnji gospodari Narodnih Novina
shvaćaju je kao grub posao za kr-
pljenje svojih propalih egzistenca,
koie su i samom Kuenu truležem
zaudarale, pa tako živu i tako pišu
i ti ljudi koji mogu po nama sve, samo
ne mogu dvoje: ne mogu da nas
uče skladnosti, ni da nam krate da
pratimo prekovelebitske odnošaje kao
svoje, a oni bi htjeli baš jedno i
drugo. Badava im muka; kad bi ti
odnošaji bili doista samo njikovi _po-
slovi, neka budu uvjereni, da bi ih
mi na miru pustili, kako što smo ih
puštali kad su bećarili po Martijancu
i kako se već drukčije njihova zadu-
žena dobra zovu. Ali kad su naru-
čeni došli na čelo naše zemlje, nji-
hovi posli postali su na žalost i naši,
pa mi imademo i pravo i dužnost da
se njima bavimo i najodlučnije nji-
hova nedjela osudimo.

Jamo: U kazalištu lutaka.

Otišao sam bio vidjeti, kako izgledaju
lutke iza zastora.

Pridružio mi se je za vodića, jedan od
onih, te okreću lutke. Pravi je filozof.
Reče mi:

— Ovo je prava glumačka družina...
'Sve su to drvene glave...

— Poznam tu vrstu...
— Sedam sto je drvenih glava, prava

 

sitnica !

 

U ostalom njihova samosvijest u
odbijanju ,dalmatinskog upletanja“
više je sažaljenja vrijedna no drugo,
a njihova strava za ,hrvatsku auto-
nomiju“ zbog naše resolucije napro-
sto je smiješna. Da bi ta gospoda
samo mrvu te tobožnje samosvijesti
iskazala prama onim, koji su ih po-
slali i koji ih drže, da hrvatsku au-
tonomiju unište!

 

Glose,

U Americi živu mahniti, koji svoju
mahnitost proturuju u javan život: naši
mahnitci gnjiju u ludnicama, jer je njihova
mahnitost neupotrebiva. To nas Evropejce
ipak ne priječi, da smijehu i ruglu izvrgnemo
mahnitost amerikanaca, dok je konačno sami
ne poprimimo. I u tome Amerika ima pred-
nost nad Evropom: svojim je voćem hrani.

U Americi je sve moguće — vele —
tamo je sve bučno, veliko, čudno, da miriše
po ludosti. Vidite, grof Sternberg je kod nas
ekcentričan. U Americi bi bio moderan, a
do par godina i u nas će Sternbergi biti u
modi.

U Sjedinjenim Državama, u gradovima
za vrijeme izbora, vidit će te na uglovima
ulica postavljene fonografe: to su vam bez-
svijesni agitatori, koji siplju pohvale i raz-
lažu program onog kandidata, koji ih je
postavio. Da je to isto pred 10 godina uči-
nio koji kandidat u Evropi, bili bi ga zatvorili
i poslali u zavod za umobolne : liječnici bi
se trudili, da dokažu, e mu sve niti u mož-
danima nijesu u redu. A znam, da su prošle
godina i u Saveznim Kraljevinama:  En-
gleškoj, kandidati počeli agitirati s fono-
grafima. S otoka preći će taj običaj na evro-
pejsko kopno, pa ćemo do koju godinu i
mi slušati u našim gradovima za vrijeme
izbora sipanje lažnih hvala i niskih napa-
daja iz svijetlih usta gospodina fonografa :

oštri pripovjedač, jedina je u svojoj vrsti...
nikad nije zašla s glasom. Razlikuje se
od ostalih, koje svaki dan pišu posla-
nice ovog sadršaja: ,Mili moj. Knez X.
mi je ponudio hiljadu kruna, ali ja ipak vo-
lim od tebe primiti dvjesto kruna, koje mi
trebaju, da pohodim moju bolestnu majku,
i t. d.“ A pišući češće takove poslanice ste-
kle su pravo na naziv ,književne žene“.
Mojoj je pjevačici svo lice obojadisano...
uzorkom je pri tom služila ,lijepa Otero“,
koje je lice djelo umjetnosti — stare škole . ..

Položivši nježno pjevačicu na mjesto s
kojeg je bio uzeo, povede me do jedne ku-
ćarice, u kojoj su se napravljale slomljene lutke.

Zapita me:

— Imate li kojeg vašeg političkog čo-
vjeka, ili kritičara umjetnosti, da mi ga ov-
dje pošljete? *

Pitenje me iznenađuje, ali ga razumjeh,
kad sam pročitao ove riječi napisano na

    

laži i napadaji spadaju svukud i uvijek u
izborni repertoar.

A gdje su kopita? To jest oni široki,
debeli poplati na cipelama, koji dva prsta
izviruju vani. Kad sam pred nekoliko godina
vidio po prvi put one crevljurine na nozi
nekog putnika iz Amerike, nijesam se ni ja
ni drugovi mi mogli uzdržati od smijeha...
Grde nogu, grde cijelog čovjeka. Nerazmjerne
su, neskladne, upravo brutalno. Ne mogu
se ni približno uporediti s lijepim francuskim
krojem cipela, koje ti umanjuju nogu, daju
joi neki osobito lijepi izgled, potpuno u su-
glasju s ostalim tijelom.

Danas gledam na svoju nogu, i vidim
ono isto, što mi je pred nekoliko godina
pobuđivalo smijeh. Priučili smo se i tom
plodu amernikanske mahnitosti. Dapače nam
se čini, da je ona široka cipela sa stršećim
i debelim poplatima potpuno razmjerna, li-
jepa ... moguće da udobnost, koju noga
osjeća u tim crevljurinama pretvara nam gru-
botu u ljepotu, neukusnost u ukusnost Mo-
guće, ali svakako se približujemo amerikan-
skoj mahnitosti.

A ona stvara i čudesa. ,,Najveća kuća
na svijetu“, to je bio naslov vijesti, koju
donesoše sve evropejske novine, a pod njim
smo mogli čitati, da je u New-Yorku neki
bogataš sagradio kuću na trideset i pet kato-
va. To je vrhunac mahnitosti — vikali smo.
Hvatali smo se za kose i uzalud svoju glavu
mučili, da stvorimo pred sobom kuću s tri-
deset i pet katova: to je za nas bilo kolo-
salno kao Faraunova piramida, nedohitno
kao onaj svijet i zamršeno kao Tresićeva
» Pronoia“.

Danas se u Evropi već grade kuće na
petnaest katova... približajemo se vrhuncu

mahnitosti.
*

Tko nije čuo. za Ferdinanda Eares?
Amerikanac je dakako, ta riječ je o Ame-
rikancima. On vam je izumilac ,,srodnih
duša“. To je jedan lijek. U modi je u Ame-
rici, a već ga kušaju prenijeti i u Evropu.

EEE SSS SSSESSEESSSSSSSSSESSSSSSSSSNSSSSNSESSE.

I donaša mi drugu latku.

— I ovaj se razlikuje od svih pjevača,
koje vi poznate. Nikad se ne hvali. Zajed-
ničko mu je samo to sa mnogim pjevačima,
što ne zna pjevati.

Ali ne mislite, da su mnogi u stanju upo-
znati tu manu. Na sreću publika prečesto
nije sposobna, da razabere neke nedostatke
kod umjetnika. Neki gluhi čovjek, 'koji je
prisustvovao jednoj operi, pljeskao je vičući :
sa ovog se sjedala ništa ne čuje!

ih plesačica, a valjda još k tome priložak .. .
Ali sato ova glava ima jednu prednost, koju
rijedko plesačice imaju ; u istinu je solidna... .
nikad nije bila u trgovini...

Prekinuh ga: