God XVII.

 

mmm

 

 

ma i me

Oijena je listu unaprijeda: sa Dubrovnik i sa Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino-
semstvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se
predbrojen i za došasto polugodište. Zoo m -

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Milorad Medini.
Štamparija DeGiulli i dr.

 

 

Nestašica ponosa.

Mi razumijemo, da može biti u

politici različita mišljenja. pa da se -

meko može odlučiti na jednu a drugi
na drugu stranu, pa baš za to ne
bismo nigda gorke rekli onim, te bi
rada pomoću Beča osoviti na noge
staro hrvatsko kraljevstvo. Ali ono,
što nas boli, te nam otimlje usnama
oštru riječ, to je, što vidimo, da su
mnogi od tih bacili ponos pod noge,
pa mješte da sami radi za oživotvo-
renje svojeg cilja, čekaju da im Beč
Hrvatsku daruje na tanjuru. Takovo
gazenje čovještva ne može se složiti
s narodnom svijesti i ko uza sve to
kaže, da je Hrvat, tomu imamo pra-
vo to osporiti. On će bit Bečanin,
gjeneralaš i da upotrebimo riječ ne
našu, menažerista, ali Hrvat nije, a
zaludu mu je pokrivati svoje slabosti
pokazujuć prstom na nas, koji smo
se tobože bili s Madžarima udružili,
jer je jedno tražiti pomoći od dru-
goga, a drugo dati se u službu
njemu.

U doba kad je riječka resolucija
nastala, stranke, koje su je prihva-
tile, znale su jako dobro da Madžari
nijesu ljudi, koji će iz ljubavi dati
štogod Hrvatima. Radilo se dakle o
upotrebljenju momenta te izvojštenju
jedne pozicije, s koje ćemo se una-
prijed moći lakše boriti. A to se je
i postiglo dolaskom narodne vlade.
Nije se dakle radilo o ljubavi prama
Madžarima, nego o jednom spretnom
taktičnom pokretu, koji je i uspio.
Mogu li to kazati Frank i družina?
Kojim se uspijehom mogu oni po-
dičiti ?

Samo jednim, a to je, da su de-
nuncijantstvom pružili Madžarima u
ruke sredstvo, da pobijaju ne samo
koaliciju, nego uopće svaki narodni
hrvatski pokret. Njihove bajke-o anti-
dinastičnosti, urotama, potpori iz Sr-
bije, u koje bi se i političko dijete stidilo
vjerovati, našle su odziva u visokim
krugovina, i njima sada vješto ope-
riraju Madžari proti Hrvatima. Borba
Frankovaca nije dakle ni po sebi ni
po svojim posljedicama bila upućena
na dobro naroda, nego samo da

U DUBROVNIKU, 28. lipnja 1908.

CRVENA HRVA'

 

 

 

 

sruše koaliciju, ne pitajuć se, što če
poslije doći i da li to koristi narodu.

Kad je tako, možemo li te ljude
smatrati patriotima ? I patrioti po-

griješe, ali rad Frankovaca nije je-.

dna pogrješka, nego nizanje pogrje-
ške.na pogrješku, tako da se mora
isključiti nehotično griješenje, već
prosuđujuć njihov rad i njihove
uspjehe, doći do zaključka, da se
radi o dobro promišljenoj akciji u
interesu trećega. Jesu li se oni na-
dali, da će im ovaj treći odvratiti
poslije milo za drago te sa svoje
strane pomoći Hrvatsku, otimlje se
presudi, ali i kad bi tako bilo, nji-
hov rad pokazuje pomanjkanje sva-
kog čovještva. Čovjek, koji nešto do
sebe drži, ne pušta se tako izrablji-
vati, on se može prevariti, ali: po-
grješku i okaje. Tvrdokoxnost u sli-
čnom grijehu pokaznje nestašicu
ponosa.

 

Dubrovnik, 25. junija 1908.

»Hrvatska“, dotično njezin dopisnik iz
»južne Dalmacije“ opet nas izazivlje, i htio
bi znati, što mi mislimo, i što ćemo uraditi
odsada do koji mjesec, godimu i što ti ga
mi znamo kad. A mi bismo mu rada to ve-
selje iskazali, kad bismo samo znali. Ali ne
znamo, niti hoćemo da znamo, jer nijesmo
kako on, koji cijeni, da će svojim leđima
okrenuti svijetom i zapriječiti da ne ide
svojim tijekom.

Što će dakle sutra biti, to ostavimo za
mtutra“, a gledajmo, što je danas. 'To ,da-
nas“ nas plaši, jer vidimo jednu stranku,
koja nije stranka, vidimo, gdje se u nju
nagomilalo ljudi, koji su iskrivili njezin
program, tako da ona, kakva je sada, teško
da može uzdržati uza sebe one, koji od
stranke zahtijevaju nešto više, nego im ,,hr-
vatska stranka“ pruža.

A to ne vidimo samo mi, nego vidi i
dopisnik , Hrvatske“. Razlika je između nas
i njega samo ta, što on već sada raspreda,
"što bi se u tom slučaju moglo dogoditi, i
kuje u svojoj glavi nove stranke, a mi ne

 

IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE

 

 

 

Pretplata i oglasi šalju se upravi, a dopisi uredništvu lista. Za isjave, priopćena, zahvale
plaća se 40 para po retku, s za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju, po pe
=====mm=— godbi uz razmjeran popust. Nefrankirana pisma ne primaju ee. =

 

 

      
  
  
  
   
 
  
   
 
 
  
  
  
   
   
   
   
  
   
 
   
 
  
   
    
  
  
  
  
  

 

 

POJEDINI BROJ 10 PARA.

 

 

Rad za tuđistvo zamijenimo borbom za Hrvatska.

Oslobođenim narodima lakše je voditi
politiku, nego neoslobođenim. U vrstu po-
sljednih i mi se nalazimo. Prvi imadu \i-
sočinu u svojim rukama, pa im je ne treba
neg učvrstiti i vezat je prijateljskim vezama
s visočinama sličnih potreba Drugima je
tek osvajati visočinu, što je mnogo teže,
nego vlastitu očuvati.

Kao što u ratu, tako i u politici — a
i ona je rat svoje vrsti — treba imati zgo-
dan plan: to je rezultanta, koju nam daje
kazivanje historije, vlastito iskustvo, shva-
ćanje okoliša i pogled u budućnost. Plan

* ge može mijenjati, a i mora prema mijenjanju
elemenata, koji nam daju rezultantu. To je
aksiom u politici. I za to su ukočene one
političke skupine, koje ma ni za što ne će,
da mijenjaju svoje političke programe. One
su dapače i pogibeljne: postanu deklama-
torne i negativne.

Primjer tome ne treba vani tražiti.
Imamo ga kod kuće: Starčevićanštvo je to.
Ono se danas preživjelo, viteška kaciga na
glavi savremenog evropejca. A ako je ipak
ovo kod nas dosta jako, uzrok toga leži u.
tome, što su čovjeka uzdigli na piedestal
božanstva i kroz više godina dovađali na-
rod, da mu baca na žrtvenik tamjan.

Za malo da i sdrugim čovjekom isto
ne uradiše. Za malo, da i u Strossmayeru
mi Hrvati ne dobismo drugo božanstvo. A
ipak i Starčević i Strossmayer nijesu bili
bez pogrešaka. Dapače Ante donio je prvi
u naš politički život one niske napadaje i
uvrede, koje nas dan danas truju. Budući
naraštaji moći će slobodno, što mi ne možemo,
dubokoj kritici podvrći mnoge veličine, i
mnogo će tad velika s njih pasti.

v

Plan se mijenja; ali cilj nikako. To je

činu, treba i da smisliš kako ćeš je osvojiti.
imo li mi tako? Zar ne, pa' kako
da ne radimo. Zar je osamdeset godina od '