. Strana 2.
»CRVENA HRVATSKA“
Broj 72.
Nonavljani u Beču ili ti Crnica na poslu
Beč, 29. VIII, 1908.
Našega praktičnoga političara
Dum Joza Crnicu počele su bečke
ečelence ignorirat i — da oprosti
njegov pošteni obraz — recimo čisto
potezat za nos, naravno na fini na-
čin kako to velika gospoda znadu.
Uzalud mu je sad i izgubljeno mu
je njegovo vjerno službovanje na ,cr-
nogorskoj granici“, uzalud trudom i
požrtvovnošću stečeni križi i meda-
lje! Ečelence se mrgode, otuđuju, ne
odgovaraju na pisma, pa niti na br-
zojave. A on najponizniji njihov
sluga vodio im po izbor četu Ko-
navljana sve u suhu zlatu, da im se
do crne klanjaju zemlje. Pa nije
dugo, što je na Grudi priredio ,ve-
ličanstvenu patriotsku demostraciju“.
Barem se ovo zadnje nije smjelo ne
uvažit. Toliko ečelenaca, što ih sa-
drži njegov notes pobilježene uz naj-
tačnije adrese, pa nijedna ne po-
maže. E, valja, da je griješnik težak.
Gjenerali i ečelence fini su gospari,
jer će ti odgovorit na telegraf od
deset riječi sa stotinu, ako slave
imendan, rođendan ili kojekakvi ju-
bilej. Ali ovog puta — vidi se i
drugo je po srijedi — uhvatio ih
kaprič, pa ko da su držale vijeće,
tie će da se sjete monsignora Crnice,
a to za pegulu baš u momentu, kad
je njemu od njih najviša potreba.
Poznato je već našim čitaocima,
da je Dum Jozo inkašao u Beču
K 7000-—. Naravno praktičan i čo-
vjek od pameti odlučio je, da pre-
zenta Austriji još jedan konat. Ne
Sunjarka.
»Dakla' ši prodao ,Sanjarku“?“ zapita
gost slikara, pošto se je ogledao u atelijeru.
Slikar ga menadno pogleda, lice mu
promijeni obični izražaj. Bio je dirnut.
»Ne ... nijesam je prodao“, odgovori
*tiho.
»Velik si uspjeh imao s njome“, reče
adifovori slikar, a oko njegovih
Me nali bolni potez. ,Imao sam
SE" a
ED
og
ei :
£.325
sag
k:
ka
plaća Austrija baš svaki dan, dakle
ludorija bi bilo propustit prigodu. I
on ko službena osoba sa toliko de-
koracijoni šalje konat na jubilarni
odbor naravno službenim putem,
preko preuzvišenog dalmatinskog na-
mjesništva. Ali iz Beča ne šalju ni
službeno, ni ne službeno, ni odgovora
ni hiljada. Misli i misli Dum Jozo,
kako bi on odbor naučio malo sklad-
nosti i tačnosti u plaćanju, pa šalje
pismo na prvu ečelencu svega car-
stva, min. predsj. Becka. Ali opet
isti žalosni neuspjeh — ni odgovora,
ni hiljada.
Svaka strpljivost ima svoje gra-
nice. I Dum Jozo nije mogo više če-
kat, pa zadnjih dana udario telegra-
fat na jednu jako uplivnu ečelencu,
grofa Wilezeka počasnog predsjednika
jub. odbora, s najponiznijom molbom,
da mu kroz 24 sata blagoizvoli do-
javit riješenje njegova konta. Dodi-
jalo se čovjeku, pa došo na ideu,
da im stavi kratak termin, e da bi
bi im razvezo jezik; — ali nije upa-
lilo, jer opet ni odgovora ni hiljada.
Može bit, da se pod ovim ,,kroz 24
sata“ skriva i mala prijetnja, da Dum
Jozo smišlja podignut svoj vapijući
glas kod instance, koja bi bila veća
od spomenutih. Najbolje bi mu bilo,
da uzme par avokata i da — iza
kako se izvine kod Varešanina i
Chlumetzekoga — učini amošnjim
ečelencam peticijon. Suci će pozi-
vom na konat izdat osudu, pa onda
dalje po formuli zakona, ne plate li
kroz 14 dana iza osude, slijedi pi-
guaoramenat kučaka, konja, automo-
nađoh čistu, malu sobu, koju i unajmih.
Djece nijesu imali, živjeli su sami, ali. su
mi pripovijedali, da će im doskora doći iz
grada u pohode jedna cura, koja im je u
svojti. ,, Nevjesta je“, rekoše mi. ,,Obično
sam sam rano ustajao, a kasno kući polazio.
Jednog jutra još sam u postelji ležao, kad ,
je prispjela dotična cura. Na hodniku čuo
sam njen glas.
Susreo sam je tekar drugi dan.
Kad sam prolazio kroz hodnik, opazih
je pred sobom. Bila je mlada, vitka djevoj-
ka. Na sebi je imala jednostavno, bijelo
odjelo, Na njenom se licu opažao nježni al
. .
nemirni, nestalni, smućeni izraz. Trepavice šu
: _ joj se nješno spuštale na oči, kao da se
rila svoje oči, obuze me neki osobiti odjećaj.
Nijesam se mogao oslobodit od njihova dje-'
lovanja. Što je ovo ? zapitah sam sebe Kako
čuduovati pogled. Tajinstven i čist kao. lo-
tosov cvijet. I neki ugodni nemir smete mi
krasno ispunjavala mi je dušu. i doji
io dna druga težnje, | Kad sadi se u večer kući povratio, ue-
isku dušu. Čovjek đoh: ovijeća ma imom stola. Naggnuh se kros
u njegovom se prosor. Pod prosorodi bijaše vrt, a u nje-
ovoj sredini nalasila se je sjenica. Pod sje-
o selu, koje M stas. Lagano
Kod bilježnika je stupal& gore, dolje; nenadno stane | oležt-
5 laika \
bila i t. d. Valjda: Dum Jozu lebdi
ko viša instanca i ko zadnja slamka
kraljeva kancelarija. Ali i tu odlu-
čuju ečelence, pa nije se fajde tru-
dit, jer uhiti li te i samo jedna eče-
lenca na zub, onda si propo i kod
svijeh drugijeh, jer one rade po do-
govoru, reče li jedna ,amen“, ,amen“
opetuje cijeli hor. Uz drugu ratu
hiljadarka izmako se i jubilarni kri-
žić. Vidi se, otkad je Nastić izumio
»velikosrpsku revolucijonarnu pro pa-
gandu“, ovijem amo ne imponjava
crnogorska granica“.
+
Na odgovor članku , Napredna Misao“ *
u Pravoj: Crvenoj Hrvatskoj“.
Zahvaljujući se na ,ustrpljivosti“ i ,po-
zornosti“, kojom je pisac uvodnog članka
»Prave Crv. Hrv.“ u br. 184. izvolio poča-
stiti naš članak tiskan u ovom listu (br. 66)
pod istim naslovom — bez navodnika, la-
tismo se proti svoje volje pera da poštenim
i lealnim načinom odgovorimo na članak,
koji se onakim osebinama me može da po-
diči. Zašto? — Dokazati ćemo, pa neka po-
štena i nepristrana javnost presudi.
Citirajući iz mog spomenutog članka
navode, koje je g. pisac nazvao glupostima,
ogriješio je svoju plemenitu dušu na način,
kakvim ne bi ni obični smrtnik, te ne ipozna
VIII. zapovijedi božje.
U prepšošlom naime svomu članku piše
g. pisac ,Prave Crv. Hrv.“, opet pod fir-
mom uredništva, doslovce: ,,...jer ako ne
poznaje temeljne osnove, ne će moći dopu-
niti nacrt, i što bude gradio, ne će biti u
suglasju sa temeljima, pa će oni koji nadođu
trebati rušiti njegov rad | graditi ga iz nova“.
U našem odgovoru na taj članak velimo —
slažući 6e s prepostavkom g. pisca i pobi-
jajući i snjom klerikalizam, doslovce ovo.
,Opažamo, kako dojdući vjekovi ruše zgrade
ne se prama mojem prozoru. Njeno lice ni-
jesam mogao vidjeti, ali sam osjećao, da
gleda u moju sobu. Znatiželjna je, pomislih.
Ali bio sam već naviknut. Ovaj slikoviti
svijet svakoga zanima, pa se i nama sviđa zna-
tiželjnost. Djevojka se je kretala u _sjenici.
Nešto misli? Pa ona je nevjesta! Bio sam
smućen. Ne ne, nijesam mogao pomisliti ovaj
vitki, laki stvor, ženom. Ono je kao kebvi
bijeli oblak, koji se je spustio na ze-
mlju, bez tijela samo dva šjsjna oka, koja
kao da kažu: ta zašto smo dospjeli na ovaj