Izborom Dr. V. Mihaljevića za
predsjednika stranke predobila je na
skupštini ,Hrvatske Stranke“ struja,
oprečna misli, koja je do fuzije stra-
naka dovela. Ta misao bila je misao
ujedinjenja svih' zdravih i neodvisnih
elemenata u jednu stranku, da se
tako uzmogne narod odrvati svim
napastima, kojim bi ga saletjeli kru-
govi, koji u njem hoće da vide samo
roba svojim ciljevima. Poučeni isku-
stvom znali smo, da je sredstvo, ko-
jim se ti krugovi slaže, staro geslo
bečkog centralističkog sistema: di-
vide et impera i da jedino u izrablji-
vanju stranačkih razmirica sastoji
njihova snaga, pa da se digne tim
pokušajima teren i da se okupi na-
rod u jedno kolo, našli su se rodo-
ljubi s jedne i s druge strane.

Tako je došlo do » Hrvatske
Stranke“. A nakon samo tri godine,
što vidimo? U toj istoj stranci, koju
je stvorila tendencija, da se eman-
cipiramo od vlade, predvlađuju na
skupštini — elementi, koje — cijelo
javno mnijenje Dalmacije krsti, ako
ne otvorenim pristašama vlade, a ono
političkim slabićima, te njihovom agi-
tacijom dolazi do izbora čovjeka, koji
se je — ponavljamo, što smo prošli
put kazali — strankom rugao, a
stupio u nju onom zgodom, koja je
prvom dovela do očitih nesuglasica

u stranci.
Ako hoćeš to tumačiti slučajem,

M

bi pretpostaviti, da su ti ljudi bili
slijepi i gluhi za sve ono, što se u
Dalmaciji događalo; da ti ljudi ni-
jesu znali, kako je bližnji povod od-
reci Dr. P. Čingrije na predsjedništvu
stranke, bila uloga, koju su neke pri-
staše stranke, a Dr. V. Mihaljević u
prvom redu, igrali u spljetskim izbo-
rima; da ti ljudi ne zalaze u društvo,
ne čitaju novina, da su olirani od
svakog ljudskog općenja —jerako sve
to ne pretpostaviš, tad moraš doći
do zaključka, da se je izborom Mi-
haljevićevim htjelo samo rastepsti
Hrvatsku Stranku u dva krila, neka
se mutatis mutandis ponovi ono, što
se dogodilo ne mnogo godina nazad,
kad su se narodnjaci i pravaši na
veliko zadovoljstvo babe Austrije
klali o izbor Vukovića.

A koja je bila posljedica toga iz-
bornog mezeva? — Propast one
stranke, na koju je pala krivnja za
izborna bezakonja. Vlada je ostala,
pravaši su pjevali poslije izbora još
glasnije nego prije, a trošak je pla-
tila samo , narodna stranka“. Od nje
su se spasili iz općeg potopa samo
oni elementi, koji su imali snagu, da
izborne zloporabe osude. Ti su se
pak ljudi do malo doba našli skupa
sa pravašima, da skupa zakopaju i
uspomenu na ovu žalosnu borbu.

Zašto ovo sad spominjemo? —
Jer nam se čini čudno, da čeljad,
koja su sve ovo doživjela i koja du-
guju donekle svoj patriotski renom-
mće načinu, kako su ustali proti

ARNO »CRVBNA HRVATSKA« Broj 76. =

miju,.kako su spljetski izbori druga
edicija makarskih izbora, pa cijene,
da se preko njih može proći kake
da ih nije bilo. To politički život
jednostavno ne dopušta. Već. samo
tim, što je Dr. Mihaljević bio uple-
ten kao protagonista u te izbore,
postaje njegov izbor za predsjednika
pravi apsurdum. Stranka s njim kao
predsjednikom posvećena je smrti.
Od toga udesa ne može se spasti,
ni kad bi joj vlada rog pun milosti
izlila na glavu. Zaludu joj se opi-
rati o Ivčevića i Madirazze, pred .
narodom je za uvijeke izigrana.

Ali ako Hrvatska Stranka treba
da u dogledno vrijeme dijeli  sud-
binu onih stranaka, koje su sebi do-
pustile nešto slično, Dalmacija sada
treba da računa činjenicom, da ,Hr-
vatska Stranka“ postoji i da će ona
izači na izbore, da spasi mandat
onim, kojim treba da zahvali svoju
metamorfozu. Mi dakle nemamo vre-
mena da razmišljamo i premišljamo,
već treba. odmah odlučiti. Odluka je
pak laka, kad se uoči uzrok spora.
Taj nije u programu, jer je program
iz onih vremena, kadseustranci nijesu
čuli Madirazze. Nama se samo hoće
ljudi, koji će taj program vršiti. Ta-
kove zastupnike treba birati.

Kako ćemo to postići, to treba
da domoroci odluče. Ali ogriješili
bismo se o vjeru, koju imamo u
zdrav razum i pošteno srce našega
naroda, kad bi i časak posumnjali da

bi naša kršna Dalmacija mogla pod-
leči ovoj novoj napasti u pozajmlje-

iliti nehotičnom pogrješkom, trebalo tim nezakonitostima, = ne  razu- noj odori ,Hrvatske Stranke“.
L Bock: Bezslavni Junaci. tljiva, punana usta, malko zavinuti nos, sao, da ovdje zadržim, ni jednu!“ One pu-

Tiho, gotovo jednoliko odzvanjao je
tanki djevojački glas kroz duboku tišinu.
Kadkad bi zamuknuo. Tad bi laki povjeta-
rac potreaao ružičastim cvijećem kestenjeve
grane tako, da bi podmuklim zvukom uda-
rile o otvorena krila prozora. Ružičasti evi-
jetovi lepršali su u zraku i u sobi.

,. Pri takvom udarcu čitateljica bi uzdrh-
tala, a njene bi krasne, tamne oči počivale
za čas pu 1e nemira na blijedom licu čovjeka,
koji je naslonivši glavu na podvinute ruke,
sjedao na prozoru.

Oči su mu bile zatvorene. Svijetla sun-
čana zraka podrhtavala je na njegovom licu,
i gubila se međa punim zagasitim kosama,

od kojih su se neke niti, bijele poput sni-

jega, sjajilo na srebrnim tracima.

On spusti ruku, otvori malko oči i
stade se igrati ovijetovima, koji su doletjeli
na oslon prozora.
= »Vijesnici proljeća“, reče tiho, kao sa-
* njivo, , cvijetovi !“

Ona spusti knjigu, koju je držala u

  

plave oči s nešlo zastrtim mirnim pogledom.

Sada je počivao oko njegovih usta tihi,
smućeni smiješak. Desnicom prihvati vitku,
bijelu ruku djevojke, koja je nemoćno spu-
stila knjigu u skut, gubiće se kao preko volje
u tamnim naborima odijela.

»Nijesam pazio, Lizo..... nemoj se
ljutiti !«

Ona ustane i pristupi k njemu. Njena
se ruka lako ovije oko njegova vrata. A on
ponovno zaklopi oči i nasloni glavu na njeno
rame.

Tiho, nježno pogladi rukom njegovo
blijedo lice. On poljubi ruku, koja se je
dotakla njegovih ustiju : »Nemoj se ljutiti !“
reče još jednom moleći.

. »Gli Herbertu... ne mislim našto!
Morala sam već odavna prestati! 'Ti si već
umoran ?

»Ne, Lizo .., ali...“ on prođe opet
rukom preko čela, ,veoma je čudno, kako
mi se ovdje sve raspada! Nemožeš pojmit,
kako je to strašno!“

»Nemoj na to misliti, Herbertu!“ On

tuju, putuju uvijek, bez prestanka! Sada —
odkad je ovako krasno — u cijeloj cvatućoj
proljetnoj ljepoti . . . tako žudno, Lizo! Tada
nijesam mogao ni slušati !“ kadkada je go-
vorio lagano i tromo, kao da tekar misli na.
riječi, koje je trudno nalazio, iza toga opet
brzo i naglo tako, da su neke riječi bile
neshvatljive i okrnjene.

»Imaš pravo, Herbert! Čovjek mora
samo. nastojati, — da poprimi u se ovu
krasotu! Ovo čudo vam ne može nitko, da
učini !“

»Kako je krasno proljeće!“ reče ona
žudno.

On je pogleda i privuče k sebi na ko-
ljena. Ona mu ovije ruke oko vrata i spusti
glavu na njegovo rame. i

Za čas je vladao muk; lice mu je bilo
nemirno; najednom kao kakvom nenadnom
odlukom, reče žurno :

»Tako-je krasno vani . ... ati Sjediš
ovdje kraj mene... . . . jadni stvoru!“

, — »Nemoj tako govoriti, Herbertu !“

»Ipak . .. jednom moram da rečem !
Koliko ima vremena, da danomice dolasiš
k meni, da mi cijelo vrijeme žrtvuješ, Lizo?*

u:
PRALI. INO