Izborom Dr. V. Mihaljevića za predsjednika stranke predobila je na skupštini ,Hrvatske Stranke“ struja, oprečna misli, koja je do fuzije stra- naka dovela. Ta misao bila je misao ujedinjenja svih' zdravih i neodvisnih elemenata u jednu stranku, da se tako uzmogne narod odrvati svim napastima, kojim bi ga saletjeli kru- govi, koji u njem hoće da vide samo roba svojim ciljevima. Poučeni isku- stvom znali smo, da je sredstvo, ko- jim se ti krugovi slaže, staro geslo bečkog centralističkog sistema: di- vide et impera i da jedino u izrablji- vanju stranačkih razmirica sastoji njihova snaga, pa da se digne tim pokušajima teren i da se okupi na- rod u jedno kolo, našli su se rodo- ljubi s jedne i s druge strane. Tako je došlo do » Hrvatske Stranke“. A nakon samo tri godine, što vidimo? U toj istoj stranci, koju je stvorila tendencija, da se eman- cipiramo od vlade, predvlađuju na skupštini — elementi, koje — cijelo javno mnijenje Dalmacije krsti, ako ne otvorenim pristašama vlade, a ono političkim slabićima, te njihovom agi- tacijom dolazi do izbora čovjeka, koji se je — ponavljamo, što smo prošli put kazali — strankom rugao, a stupio u nju onom zgodom, koja je prvom dovela do očitih nesuglasica u stranci. Ako hoćeš to tumačiti slučajem, M bi pretpostaviti, da su ti ljudi bili slijepi i gluhi za sve ono, što se u Dalmaciji događalo; da ti ljudi ni- jesu znali, kako je bližnji povod od- reci Dr. P. Čingrije na predsjedništvu stranke, bila uloga, koju su neke pri- staše stranke, a Dr. V. Mihaljević u prvom redu, igrali u spljetskim izbo- rima; da ti ljudi ne zalaze u društvo, ne čitaju novina, da su olirani od svakog ljudskog općenja —jerako sve to ne pretpostaviš, tad moraš doći do zaključka, da se je izborom Mi- haljevićevim htjelo samo rastepsti Hrvatsku Stranku u dva krila, neka se mutatis mutandis ponovi ono, što se dogodilo ne mnogo godina nazad, kad su se narodnjaci i pravaši na veliko zadovoljstvo babe Austrije klali o izbor Vukovića. A koja je bila posljedica toga iz- bornog mezeva? — Propast one stranke, na koju je pala krivnja za izborna bezakonja. Vlada je ostala, pravaši su pjevali poslije izbora još glasnije nego prije, a trošak je pla- tila samo , narodna stranka“. Od nje su se spasili iz općeg potopa samo oni elementi, koji su imali snagu, da izborne zloporabe osude. Ti su se pak ljudi do malo doba našli skupa sa pravašima, da skupa zakopaju i uspomenu na ovu žalosnu borbu. Zašto ovo sad spominjemo? — Jer nam se čini čudno, da čeljad, koja su sve ovo doživjela i koja du- guju donekle svoj patriotski renom- mće načinu, kako su ustali proti ARNO »CRVBNA HRVATSKA« Broj 76. = miju,.kako su spljetski izbori druga edicija makarskih izbora, pa cijene, da se preko njih može proći kake da ih nije bilo. To politički život jednostavno ne dopušta. Već. samo tim, što je Dr. Mihaljević bio uple- ten kao protagonista u te izbore, postaje njegov izbor za predsjednika pravi apsurdum. Stranka s njim kao predsjednikom posvećena je smrti. Od toga udesa ne može se spasti, ni kad bi joj vlada rog pun milosti izlila na glavu. Zaludu joj se opi- rati o Ivčevića i Madirazze, pred . narodom je za uvijeke izigrana. Ali ako Hrvatska Stranka treba da u dogledno vrijeme dijeli sud- binu onih stranaka, koje su sebi do- pustile nešto slično, Dalmacija sada treba da računa činjenicom, da ,Hr- vatska Stranka“ postoji i da će ona izači na izbore, da spasi mandat onim, kojim treba da zahvali svoju metamorfozu. Mi dakle nemamo vre- mena da razmišljamo i premišljamo, već treba. odmah odlučiti. Odluka je pak laka, kad se uoči uzrok spora. Taj nije u programu, jer je program iz onih vremena, kadseustranci nijesu čuli Madirazze. Nama se samo hoće ljudi, koji će taj program vršiti. Ta- kove zastupnike treba birati. Kako ćemo to postići, to treba da domoroci odluče. Ali ogriješili bismo se o vjeru, koju imamo u zdrav razum i pošteno srce našega naroda, kad bi i časak posumnjali da bi naša kršna Dalmacija mogla pod- leči ovoj novoj napasti u pozajmlje- iliti nehotičnom pogrješkom, trebalo tim nezakonitostima, = ne razu- noj odori ,Hrvatske Stranke“. L Bock: Bezslavni Junaci. tljiva, punana usta, malko zavinuti nos, sao, da ovdje zadržim, ni jednu!“ One pu- Tiho, gotovo jednoliko odzvanjao je tanki djevojački glas kroz duboku tišinu. Kadkad bi zamuknuo. Tad bi laki povjeta- rac potreaao ružičastim cvijećem kestenjeve grane tako, da bi podmuklim zvukom uda- rile o otvorena krila prozora. Ružičasti evi- jetovi lepršali su u zraku i u sobi. ,. Pri takvom udarcu čitateljica bi uzdrh- tala, a njene bi krasne, tamne oči počivale za čas pu 1e nemira na blijedom licu čovjeka, koji je naslonivši glavu na podvinute ruke, sjedao na prozoru. Oči su mu bile zatvorene. Svijetla sun- čana zraka podrhtavala je na njegovom licu, i gubila se međa punim zagasitim kosama, od kojih su se neke niti, bijele poput sni- jega, sjajilo na srebrnim tracima. On spusti ruku, otvori malko oči i stade se igrati ovijetovima, koji su doletjeli na oslon prozora. = »Vijesnici proljeća“, reče tiho, kao sa- * njivo, , cvijetovi !“ Ona spusti knjigu, koju je držala u plave oči s nešlo zastrtim mirnim pogledom. Sada je počivao oko njegovih usta tihi, smućeni smiješak. Desnicom prihvati vitku, bijelu ruku djevojke, koja je nemoćno spu- stila knjigu u skut, gubiće se kao preko volje u tamnim naborima odijela. »Nijesam pazio, Lizo..... nemoj se ljutiti !« Ona ustane i pristupi k njemu. Njena se ruka lako ovije oko njegova vrata. A on ponovno zaklopi oči i nasloni glavu na njeno rame. Tiho, nježno pogladi rukom njegovo blijedo lice. On poljubi ruku, koja se je dotakla njegovih ustiju : »Nemoj se ljutiti !“ reče još jednom moleći. . »Gli Herbertu... ne mislim našto! Morala sam već odavna prestati! 'Ti si već umoran ? »Ne, Lizo .., ali...“ on prođe opet rukom preko čela, ,veoma je čudno, kako mi se ovdje sve raspada! Nemožeš pojmit, kako je to strašno!“ »Nemoj na to misliti, Herbertu!“ On tuju, putuju uvijek, bez prestanka! Sada — odkad je ovako krasno — u cijeloj cvatućoj proljetnoj ljepoti . . . tako žudno, Lizo! Tada nijesam mogao ni slušati !“ kadkada je go- vorio lagano i tromo, kao da tekar misli na. riječi, koje je trudno nalazio, iza toga opet brzo i naglo tako, da su neke riječi bile neshvatljive i okrnjene. »Imaš pravo, Herbert! Čovjek mora samo. nastojati, — da poprimi u se ovu krasotu! Ovo čudo vam ne može nitko, da učini !“ »Kako je krasno proljeće!“ reče ona žudno. On je pogleda i privuče k sebi na ko- ljena. Ona mu ovije ruke oko vrata i spusti glavu na njegovo rame. i Za čas je vladao muk; lice mu je bilo nemirno; najednom kao kakvom nenadnom odlukom, reče žurno : »Tako-je krasno vani . ... ati Sjediš ovdje kraj mene... . . . jadni stvoru!“ , — »Nemoj tako govoriti, Herbertu !“ »Ipak . .. jednom moram da rečem ! Koliko ima vremena, da danomice dolasiš k meni, da mi cijelo vrijeme žrtvuješ, Lizo?* u: PRALI. INO