trana 4.

CRVENA HRVATSKA“

Broj 100.

\ltrasa & 000000 OHVENA HRVATSKA m

Moj san: jageslavenskim zastupnicima i djačima.

Ne bunite se na naslov vi, koji primate
uovine za to, da po njima nešto ,o poli-
tici“ doznate. Znam, da vas dosta, kadgod
i premnogo, gnjave kući njima, ali ipak,
vidite, moguće će vas moj san zanimati ;
i u njemu ima nešto ,0 politici“.

Jasno sam vidio, dakako u snu, jugo-
slavenske i talijanske zastupnike sakupljene
na vijeću u jednoj lijepoj dvorani bečkog
parlamenta. Dugo su govorili, raspravljali,
prepirali se. Bilo je časova tako burnih, kad
su upaljiviji čak i stolcima prijetili, ali jedna
magična riječ nekog posijedog zastupnika
uput bi ih umirila. Tu riječ nijesam mogao
čuti, ali moćna mora bit bila, kad je talijanca
jugoslavenu u zagrljaj tiskala. Međutim sve
ozbiljnije i sve mirnije postajalo je rasprav-
ljanje, dok preko usana svijeh nije proletio
smiješak. Vijećanje je dovršeno, a zastupnici
jedan po jedan udaraju svoj potpis pod
sitno ispisani list.

Ja znam za njegov sadržaj. Čuo sam
kad su ga čitali. Jugoslavenski i talijanski
zastupnici zalažu svoju riječ, da će složno
kod vlade i kod svojih povest borbu za
ostvaranje talijanskog sveučilišta, te nekoliko
slovenskih pučkih škola i jednu realnu gim-
nažiju u Trstu; za slovensku tehniku u
Ljubljani, i za valjanost nauka svršenih na
zagrebačko sveučilište za sve jugoslavene.
Ne ispuni li vlada u najkraće vrijeme njihov
zahtjev, oni će tad povest takvu borbu u
parlamentu i u zemlji, da će ih jedva ka-

rakterizovat naslov ,rušitelji vlada“.
*

Anathema sit! čujem sa mnogih strana.
Sve radikalno  rodoljublje viče, psuje: ni
sanjati se ne smije izdaja. A izdaja je za-
govarati talijansko sveučilište u Trstu, tom
gradu slavenske budućnosti.

Taj rodoljubni žar možda je plemenit,
možda iskren, ali nije razborit. Počekajte.
Ne psujte, ne prosvjedujte, već razložite.

Složni smo u tome — barem tako iz-
gleda da talijani u ovoj državi imadu pravo
na jedno sveučilište, pa i u tome, da je
sad — ne govorim o budućnosti — Trst u
monarhiji najveći talijanski grad sa 120.000
talijana i 40.000 slavena. Pa kad je to tako,

oramo dozvolit, da talijani u najvećem

svom gradu imadu pravo imati svoje sveu-
učilište.

I dosta bi bilo. Ali ne. Ja znam, da se
danas teritorija osvajaju novcem i brojnom
nadmoći, a ne kulturnom: Dalmacija tali-
janske kulture, ostala je hrvatska, dok Trst
pod uplivom njemačkog novca gubi se da-
nomice za talijane. Uz novac množe se nje-
mački koloniste i mi danas upravo moramo
željeti — ako hoćete i u ime slovenske bu-
dućnosti Trsta — jednu budniju stražu u
Trstu, pa zvala se ta i talijansko sveučilište.

A i drugo je nešto. Prilika je zgodna,
kad se nešto može ispipati. Slovenske pu-
čke i jedna srednja škola u Trstu više će
slovencima vrijediti, nego talijanima i tri
sveučilišta. Podmladak slavenski odgojen,
može slobodno dovršiti svoje škole i na ta-
lijanskom sveučilištu, on će ipak ostati sla-
venski. Al ovako naš pomladak, prisiljen
talijanske ili njemačke škole polaziti, preče-
sto se izgubi i množi brojnost naših nepri-
jatelja.

Pa dalje, koliko se piše, govori, koliko
je nazdravica palo na ime jugoslavenske
ideje, bratstva Slovenaca, Hrvata i Srba. A
ipak koliko se malo učinilo za to bratstvo.
Zgoda je, da i na tom polju uzoremo: ži-
vljenje jugoslavenskih pravnika i filozofa u
Zagrebu, a tehničara u Ljubljani više će ju-
goslavene zbližiti, više narodnoj ideji kori-
stiti nego osvojenje deset Trsta, mnogo više
nego bi nam može odmoći jedno talijansko

sveučilište u Trstu.
x*

Razbrbljo sam se. Zar ne? Na ovom
sretnom slavenskom jugu istina je sanjare-
nje, a sanjarenje istina. Razlozi ne vrijede :
čuvstvo, slijepo čuvstvo su gospodari.

Kocka je pala, a ja pišem, kao da je
nijesu još ni bacili. Djaci su protivni tali-
'janskom sveučilištu u Trstu, a tako isto i
zastupnici. Gorke li sudbine! Jugoslaveni
uvijek moraju vući kostanje iz vatre za Au-
striju. Uvijek oni moraju istrčavati pred
rudo. Vi me gledate, kao da me ne razu-
mijete.

Pa čujte me. Ja sam uvjeren, da je pi-
tanje talijanskog sveučilišta u Trstu riješena
stvar. Talijani će ga dobit prema postupa-
nju Italije u pitanju pripoznanja aneksije
Bosne i Hercegovine; ali ako to postupanje

bude takovo, da ga ne dobiju, krivnja radi
toga ne će pasti na vladu, nego na jugo-
slavene Ne čujete li, kako se iz Beča već
pripravlja za tu mogućnost zemljište : jugo-
slaveni ne dadu, tucite se, istucite ih, dajte
se istući, samo pustite mene u miru.

+ Tako će nam naš prežarki patriotizam
još jednoč pribaviti odium jednog potlače-
nog naroda kao što smo i mi i poznatu za-
hvalu iz carskog Beča: luđak je izvršio
svoju dužnost, luđak može proći.

*

Al ne, ja samo sanjam. Narkosa dje-
luje i na me Samo nek se ideja spasi, pa
makar se i bez gaća vratili kući. Resolucije
i zastupnika i djaka odsjevi su čistog za-
nosa, patriotizma. Tim rezolucijam eto osva-
jamo Trst i spremamo dan našeg .... sa-
moubojstva. I. K.

Domaće vijesti.

Hrvatskomu Narodu!

Nečuveno, od akademijskih oblasti na
žalost podupirano ponašanje njemačko na-
cionalnog dijaštva na bečkom sveučilištu
prisililo je zatvoriti ,mensu akademičku“,
gdje je veliki dio našega djaštva dobivao
dnevno hranu, te je dovelo do bijede] naše
djake u Beču.

Mnogim fali doista komad hljeba!

Stoga se obraćamo na sva nam  sSro-
dna srdca u domovini i drugovdje sa po-
klikom : Pomozite !

Neka svak doprinese po svojim silama.
e da bi se pomoglo časovitoj nevolji našega
djaštva u Beču.

Potpisanu Narodna Sveza“ je u tu
svrhu izabrala posebni odbor, u kojem se
nalaze zastupnici Ivanišević, Dr. Korošec,
dvorski savjetnik Ploj i Dr. Žitnik.

Svi se darovi šalju na blagajnika dra.
Ignacija Žitnika, Beč, Parlamenat.

Rođaci i rođakinje! Pomozite hitro, jer
je bijeda nuždna

Narodu ne bi bilo na čast, kada bi do-
zvolio, da u ovom času nastrada glada radi
njegova mladost, kada su joj bezsrdni tu-
đinci zatvorili vrata.

Najljepšu narodnu solidarnost pokažimo
tim, da uzajamno podupremo našu mladost,

 

simae densik, da iljeci o NO S mtmammmmmitnitaamnh sea

snijim a riječ rat, rat razvikana na jedanput
iz tisuče i tisuče grla zaglušuje, zagrijava i
zanaša masu. — Koji smjeliji pučanin na-
valjuje na vrata polače poslanstvene, koja
je zatvorena te hoće da ju sruši, drugi se
tome opiru i zapriječuju a sakupljena svje-
tina zadovoljava se samim  poklikom smrt
Prusiji ! te koraca naprijed.

Takova bijaše ognjica koja uznemirivaše
Paris kobne večeri četrnaestog srpnja 1870.

I u onoj udaljenoj kućici, s kojom poz-
namo čitaoce, glavni večernji dogođaji bi-
jahu predmetom njihovog razgovora.

Bože! klicaše domaćin, onaj sijedi i jaki
čovjek. Naš poslanik potjeran!

U onom pokliku isticaše se pravi izra-
žaj narodnog ponosa, isti ponos, s kojim
rimski plebejac započimaše da pretresa o ve-
likim blagodatima Republike kao o svojim
poslovima ili prezirno gledaše odaslanika
tuđih careva te obučen višeput u odrpinama
ponosno ponavljaše: Civis romanus sum !

Izagnati francuskog poslanika ! ponav-
ljaše on još većom gorkosti puštajući vilicu
iz ruka. — Du bijaše Favart lijep čovjek,

to već rekosmo; jaki i muževni potezi lica
svjetle i žarke oči, žilavi lakti, žuljave ruke,
sve to odavaše vještog i neumornog sina
rada, kojemu oštra razboritost bijaše vodi-
teljicom, i kojemu u prsima kucaše srce
obilato najplemenitijim čuvstvima. — Zvao
se je Pavao Favart a bijaše po zanatu oružar.

Oh, kako bi nam ugodnije bila, da je
s nama za stolom naš Dragi Alfred, počne
gospođa Favart —, ali ako nebo hoće imat
ćemo tu utjehu do dva tjedna.

Pijmo i nazdravimo sretnom i što sko-
rijem povratku našeg sina, prihvati Pavao,
dižući čašu.

Svi se latiše čaša te se ponapiše, a
majka Alfredova i ako smješeći se nije
mogla da zaustavi krupnu suzu te joj sa
smijehom niz lice poleti; da, dobra majka
uvijek se gane, kad misli na odsutnog sina!

,Povraća se u žgodan čas“ nadoveže
Favart, ,sada je vrijeme kada se odvažni
mogu odlikovati“.

»Baš mi je to drago“ opazi Julij. U
istinu žao bi mi bilo, da je Alfred ostao
besposlen u Africi a da ne sudjeluje ratu,

NRK GOOO O NN Ji iL Ši ot roka A ZN AO

koji će biti najslavnije poduzeše za francu-
sku vojsku za naše dobe“.

»1 koji će našu starinsku zastavu uvesti
preko Berlinskih vrata u grad“.

Baš mislite poći ravno u grad“ reče
majka Favart sarkazmom na ustima.

»Dakako, ravno u Berlin“.

»Ali nakon što čovjek pođe, može se i
povratiti“ proslijedi domaćica“.

I doista smo bili u Berlinu, ja mogu
posvjedočiti !

Ove zadnje riječi izusti neki novi doš-
ljak, koji se zaustavi na pragu od vrata,
starac od osamdeset godina po prilici, si-
jede kose poput snijega, a njegov stari i
iskrpljeni baljetak nosio je na prsima me-
dalju od Svete Elene.

Dolazak veterana bi živo pozdravljen
od prisutnih: ,Uniđite naprijed, oče Nikola,
Margarito podaj mu stolicu, Marijeto donesi
čašu“, zapovijedi domaćin.

Stari Nikola sjedne, a Favart mu na-
čašu izvrsnim Chablis vinom.

Dakle vi bijasto u Berlinu %“ primjeti
međutim oružar.

puni

doti. ii 0 i , t g i
a S S OOO