trana 4. CRVENA HRVATSKA“ Broj 100. \ltrasa & 000000 OHVENA HRVATSKA m Moj san: jageslavenskim zastupnicima i djačima. Ne bunite se na naslov vi, koji primate uovine za to, da po njima nešto ,o poli- tici“ doznate. Znam, da vas dosta, kadgod i premnogo, gnjave kući njima, ali ipak, vidite, moguće će vas moj san zanimati ; i u njemu ima nešto ,0 politici“. Jasno sam vidio, dakako u snu, jugo- slavenske i talijanske zastupnike sakupljene na vijeću u jednoj lijepoj dvorani bečkog parlamenta. Dugo su govorili, raspravljali, prepirali se. Bilo je časova tako burnih, kad su upaljiviji čak i stolcima prijetili, ali jedna magična riječ nekog posijedog zastupnika uput bi ih umirila. Tu riječ nijesam mogao čuti, ali moćna mora bit bila, kad je talijanca jugoslavenu u zagrljaj tiskala. Međutim sve ozbiljnije i sve mirnije postajalo je rasprav- ljanje, dok preko usana svijeh nije proletio smiješak. Vijećanje je dovršeno, a zastupnici jedan po jedan udaraju svoj potpis pod sitno ispisani list. Ja znam za njegov sadržaj. Čuo sam kad su ga čitali. Jugoslavenski i talijanski zastupnici zalažu svoju riječ, da će složno kod vlade i kod svojih povest borbu za ostvaranje talijanskog sveučilišta, te nekoliko slovenskih pučkih škola i jednu realnu gim- nažiju u Trstu; za slovensku tehniku u Ljubljani, i za valjanost nauka svršenih na zagrebačko sveučilište za sve jugoslavene. Ne ispuni li vlada u najkraće vrijeme njihov zahtjev, oni će tad povest takvu borbu u parlamentu i u zemlji, da će ih jedva ka- rakterizovat naslov ,rušitelji vlada“. * Anathema sit! čujem sa mnogih strana. Sve radikalno rodoljublje viče, psuje: ni sanjati se ne smije izdaja. A izdaja je za- govarati talijansko sveučilište u Trstu, tom gradu slavenske budućnosti. Taj rodoljubni žar možda je plemenit, možda iskren, ali nije razborit. Počekajte. Ne psujte, ne prosvjedujte, već razložite. Složni smo u tome — barem tako iz- gleda da talijani u ovoj državi imadu pravo na jedno sveučilište, pa i u tome, da je sad — ne govorim o budućnosti — Trst u monarhiji najveći talijanski grad sa 120.000 talijana i 40.000 slavena. Pa kad je to tako, oramo dozvolit, da talijani u najvećem svom gradu imadu pravo imati svoje sveu- učilište. I dosta bi bilo. Ali ne. Ja znam, da se danas teritorija osvajaju novcem i brojnom nadmoći, a ne kulturnom: Dalmacija tali- janske kulture, ostala je hrvatska, dok Trst pod uplivom njemačkog novca gubi se da- nomice za talijane. Uz novac množe se nje- mački koloniste i mi danas upravo moramo željeti — ako hoćete i u ime slovenske bu- dućnosti Trsta — jednu budniju stražu u Trstu, pa zvala se ta i talijansko sveučilište. A i drugo je nešto. Prilika je zgodna, kad se nešto može ispipati. Slovenske pu- čke i jedna srednja škola u Trstu više će slovencima vrijediti, nego talijanima i tri sveučilišta. Podmladak slavenski odgojen, može slobodno dovršiti svoje škole i na ta- lijanskom sveučilištu, on će ipak ostati sla- venski. Al ovako naš pomladak, prisiljen talijanske ili njemačke škole polaziti, preče- sto se izgubi i množi brojnost naših nepri- jatelja. Pa dalje, koliko se piše, govori, koliko je nazdravica palo na ime jugoslavenske ideje, bratstva Slovenaca, Hrvata i Srba. A ipak koliko se malo učinilo za to bratstvo. Zgoda je, da i na tom polju uzoremo: ži- vljenje jugoslavenskih pravnika i filozofa u Zagrebu, a tehničara u Ljubljani više će ju- goslavene zbližiti, više narodnoj ideji kori- stiti nego osvojenje deset Trsta, mnogo više nego bi nam može odmoći jedno talijansko sveučilište u Trstu. x* Razbrbljo sam se. Zar ne? Na ovom sretnom slavenskom jugu istina je sanjare- nje, a sanjarenje istina. Razlozi ne vrijede : čuvstvo, slijepo čuvstvo su gospodari. Kocka je pala, a ja pišem, kao da je nijesu još ni bacili. Djaci su protivni tali- 'janskom sveučilištu u Trstu, a tako isto i zastupnici. Gorke li sudbine! Jugoslaveni uvijek moraju vući kostanje iz vatre za Au- striju. Uvijek oni moraju istrčavati pred rudo. Vi me gledate, kao da me ne razu- mijete. Pa čujte me. Ja sam uvjeren, da je pi- tanje talijanskog sveučilišta u Trstu riješena stvar. Talijani će ga dobit prema postupa- nju Italije u pitanju pripoznanja aneksije Bosne i Hercegovine; ali ako to postupanje bude takovo, da ga ne dobiju, krivnja radi toga ne će pasti na vladu, nego na jugo- slavene Ne čujete li, kako se iz Beča već pripravlja za tu mogućnost zemljište : jugo- slaveni ne dadu, tucite se, istucite ih, dajte se istući, samo pustite mene u miru. + Tako će nam naš prežarki patriotizam još jednoč pribaviti odium jednog potlače- nog naroda kao što smo i mi i poznatu za- hvalu iz carskog Beča: luđak je izvršio svoju dužnost, luđak može proći. * Al ne, ja samo sanjam. Narkosa dje- luje i na me Samo nek se ideja spasi, pa makar se i bez gaća vratili kući. Resolucije i zastupnika i djaka odsjevi su čistog za- nosa, patriotizma. Tim rezolucijam eto osva- jamo Trst i spremamo dan našeg .... sa- moubojstva. I. K. Domaće vijesti. Hrvatskomu Narodu! Nečuveno, od akademijskih oblasti na žalost podupirano ponašanje njemačko na- cionalnog dijaštva na bečkom sveučilištu prisililo je zatvoriti ,mensu akademičku“, gdje je veliki dio našega djaštva dobivao dnevno hranu, te je dovelo do bijede] naše djake u Beču. Mnogim fali doista komad hljeba! Stoga se obraćamo na sva nam sSro- dna srdca u domovini i drugovdje sa po- klikom : Pomozite ! Neka svak doprinese po svojim silama. e da bi se pomoglo časovitoj nevolji našega djaštva u Beču. Potpisanu Narodna Sveza“ je u tu svrhu izabrala posebni odbor, u kojem se nalaze zastupnici Ivanišević, Dr. Korošec, dvorski savjetnik Ploj i Dr. Žitnik. Svi se darovi šalju na blagajnika dra. Ignacija Žitnika, Beč, Parlamenat. Rođaci i rođakinje! Pomozite hitro, jer je bijeda nuždna Narodu ne bi bilo na čast, kada bi do- zvolio, da u ovom času nastrada glada radi njegova mladost, kada su joj bezsrdni tu- đinci zatvorili vrata. Najljepšu narodnu solidarnost pokažimo tim, da uzajamno podupremo našu mladost, simae densik, da iljeci o NO S mtmammmmmitnitaamnh sea snijim a riječ rat, rat razvikana na jedanput iz tisuče i tisuče grla zaglušuje, zagrijava i zanaša masu. — Koji smjeliji pučanin na- valjuje na vrata polače poslanstvene, koja je zatvorena te hoće da ju sruši, drugi se tome opiru i zapriječuju a sakupljena svje- tina zadovoljava se samim poklikom smrt Prusiji ! te koraca naprijed. Takova bijaše ognjica koja uznemirivaše Paris kobne večeri četrnaestog srpnja 1870. I u onoj udaljenoj kućici, s kojom poz- namo čitaoce, glavni večernji dogođaji bi- jahu predmetom njihovog razgovora. Bože! klicaše domaćin, onaj sijedi i jaki čovjek. Naš poslanik potjeran! U onom pokliku isticaše se pravi izra- žaj narodnog ponosa, isti ponos, s kojim rimski plebejac započimaše da pretresa o ve- likim blagodatima Republike kao o svojim poslovima ili prezirno gledaše odaslanika tuđih careva te obučen višeput u odrpinama ponosno ponavljaše: Civis romanus sum ! Izagnati francuskog poslanika ! ponav- ljaše on još većom gorkosti puštajući vilicu iz ruka. — Du bijaše Favart lijep čovjek, to već rekosmo; jaki i muževni potezi lica svjetle i žarke oči, žilavi lakti, žuljave ruke, sve to odavaše vještog i neumornog sina rada, kojemu oštra razboritost bijaše vodi- teljicom, i kojemu u prsima kucaše srce obilato najplemenitijim čuvstvima. — Zvao se je Pavao Favart a bijaše po zanatu oružar. Oh, kako bi nam ugodnije bila, da je s nama za stolom naš Dragi Alfred, počne gospođa Favart —, ali ako nebo hoće imat ćemo tu utjehu do dva tjedna. Pijmo i nazdravimo sretnom i što sko- rijem povratku našeg sina, prihvati Pavao, dižući čašu. Svi se latiše čaša te se ponapiše, a majka Alfredova i ako smješeći se nije mogla da zaustavi krupnu suzu te joj sa smijehom niz lice poleti; da, dobra majka uvijek se gane, kad misli na odsutnog sina! ,Povraća se u žgodan čas“ nadoveže Favart, ,sada je vrijeme kada se odvažni mogu odlikovati“. »Baš mi je to drago“ opazi Julij. U istinu žao bi mi bilo, da je Alfred ostao besposlen u Africi a da ne sudjeluje ratu, NRK GOOO O NN Ji iL Ši ot roka A ZN AO koji će biti najslavnije poduzeše za francu- sku vojsku za naše dobe“. »1 koji će našu starinsku zastavu uvesti preko Berlinskih vrata u grad“. Baš mislite poći ravno u grad“ reče majka Favart sarkazmom na ustima. »Dakako, ravno u Berlin“. »Ali nakon što čovjek pođe, može se i povratiti“ proslijedi domaćica“. I doista smo bili u Berlinu, ja mogu posvjedočiti ! Ove zadnje riječi izusti neki novi doš- ljak, koji se zaustavi na pragu od vrata, starac od osamdeset godina po prilici, si- jede kose poput snijega, a njegov stari i iskrpljeni baljetak nosio je na prsima me- dalju od Svete Elene. Dolazak veterana bi živo pozdravljen od prisutnih: ,Uniđite naprijed, oče Nikola, Margarito podaj mu stolicu, Marijeto donesi čašu“, zapovijedi domaćin. Stari Nikola sjedne, a Favart mu na- čašu izvrsnim Chablis vinom. Dakle vi bijasto u Berlinu %“ primjeti međutim oružar. puni doti. ii 0 i , t g i a S S OOO